Da li je život šahovska tabla? Četvorougaoni i crno-beli? Nastanjen figurama koje su crne ili bele?
Ako tako razmišljaš trebalo bi da promeniš naočare ili način razmišljanja.
Svet nije crno-beo. Ljudi, ideje, dela su retko crna ili bela već u svim nijansama sivog i u bojama između crne i bele u celom spektru. Često je udobno i lagodno podeliti sve na crno i belo, jer tako sve bude mnogo razumljivije. Sami odlučujemo da su neki ljudi dobri, a neki drugi loši. Oni koji nisu sa nama, protiv nas su. U dogovoru sa samim sobom odlučimo šta je crno, a šta belo, i toga se držimo. Mića je dobar čovek i kada ponekad kaže ružne stvari. Joca je, s druge strane, neprijatan tip. On, naime, govori ružne stvari ponekad.
Život biva lakši ako shvatimo da sve nije crno ili belo. (Život bi bio mnogo lakši kad bi bio crn ili beo, ali takav nije.) Većina stvari u životu su u bojama između crne ili bele ili su na načkice,, ili šarene, ili na kockice. Vrlo malo ljudi su naskroz crni ili beli. Većina koju poznajemo su prilično u redu iako ponekad mogu biti loši ili džangrizavi. Neki su prilično loši, ali opet, mogu često biti i dobri ili prijateljski naklonjeni nama. Naravno, ima i svetaca ili njihovih suprotnosti, ali većina je između, malo crno-belo-taačkasto-kockasta.
Kada se odlučimo da su neko ili nešto potpuno u crnoj boji ili beloj, ne želimo više da vidimo nešto što se suprotstavlja toj našoj ideji. Ne želimo da čujemo da nam idoli imaju ocenu 4 iz pedofilije, kao ni da neki naš objekat mržnje deli naširoko novac deci bez roditelja ili samohranim majkama. Crno treba biti u crnom, a bela je bela boja. Ali, tako je vrlo retko.
Ne radi se samo o ljudima. Organizacije za prikupljanje pomoći koriste novac samo za sebe, ko je to mogao pomisliti? A da bi sve bilo komplikovanije, i ljudi menjaju boju.
Šta i kako da mislimo?
Ostaje nam jedino da shvatimo da ništa nije ili-ili već i-i. A i siva boja je prilično lepa. A da ne pričam o tamno-beloj.