Anatomija jedne smrti-uvod

miniko63 RSS / 16.01.2009. u 12:15

Nikada nisam htela da razmišljam o smrti. Bežala sam od toga kao djavo od krsta. Bežala sam koliko me noge nose. A kad nije bilo moguće pobeći, okretala sam glavu u stranu i skretala pogled.Kada bi se desilo da nekom od mojih prijatelja, umre neko drag i blizak razmišljala sam više o tim svojim prijateljima nego o njihovim pokojnicima. Brinula sam za prijatelje, bila tu za njih, trudila se da pomognem koliko god mogu. Ipak nisam znala da tu baš i nema pomoći, osim možda, one tehničke. Sada tek vidim uopšte nisam umela da se ponašam.

Tek nedavno, kada mi se otac ozbiljno razboleo shvatila sam da je svaka smrt jedna sasvim lična stvar. Svaka je smrt priča za sebe. Konačno sam shvatila da je smrt stvar koju moraš da rešiš sam, ili sama sa sobom, da joj pogledas u oči i pokušaš da je razumeš, prihvatiš i pružiš ruku u znak pomirenja. Verovatno je osećaj suočavanja sa sopstvenom smrću drugačiji, ali ja ga jos uvek nisam imala pa o tim iskustvima i ne mogu da govorim. Sada prolazim kroz školu suočavanja sa smrću bliske i voljene osobe. Uzimam časove, bola, tuge, besa, razočarenja, nemoći, samosažaljenja, žaljenja, sećanja i prisećanja, praštanja, prvadanja, divljenja, preuveličavanja. Sve su to lekcije koje uspešno iz dana u dan savladavam na časovima u ovoj mojoj školi smrti bliske i voljene osobe. Osim ovih predavanja koje redovno posećujem idem i na vežbe, prikvanja, pretvaranja da je sve u redu, a posebno sam uspešna u glumljenju odličnog raspoloženja i pravljenju vesele atmosfere medju ukućanima. Pohvale sam dobila na vežbama predusretljivosti i kućne nege. Samu sam sebe oduševila na vežabama iz pričanju belih laži. Tu sam dobila sve pohvale. Naročito je bila zadovoljna moja mama i rodjaci i komšije koji su na licu mesta mogli da se uvere kolika sam talentovana i koliko sam veština i znanja pokupila za kratko vreme. 

Napredovala sam mnogo, od potpune izgubljenosti, nezananja, straha, očaja, došla sam do toga da je smrt nešto što polako počinjem da razumevam i prihvatam. Da se vratimo na sam početak. U ovoj smrti, za razliku od nekih inznenadnih, udesnih, smrti, sve je počelo od bolesti. Iznenadne bolesti o kojoj, samo usput da i to kažem, nikada nisam želela, kao ni o smrti da razmišljam. Ma kava bolest, to mi nikada nije padalo pamet. Ako bi mi se desilo da se ja razbolim, brzo sam se nekako lečila i zalečila. Osim toga, o boloesitima nikada nisam razmisljala kao o neizlečivim. Po prirodi sam optimista a i bolesti su tu da se leče i izleče. Ali eto, desilo se da mog bliskog i voljenog oca, zadesi upravo nešto sasvim drugo. Neizlečiva bolest. To je bio šok za mene. Za konačnu dijagnozu očeve bolesti saznala sam bas na moj poslednji rodjendan pre dva ipo meseca. Baš  nezgodan trenutak, ako uopšte bilo koji trenutak za takve vesti može biti pogodan. I ako ne volim proslave, pogotovo ne proslave u moju čast,  kao i svake godine, tako i ove moji prijatelji su se okupili povodom mog rodjendana. Celog dana zvonio mi je i telefon a negde predveče stiogao je i taj nesrećni poziv. Vest o bolesti je stigla na pola sata pre nego što sam očekivala prve goste u svom domu. Bilo je kasno da sada otkazujem okupljanje povodom mog rodjenadna. Počeli su da pristižu. Cici, Micka, Laki, Olja, Tijana, Maja, Dejan, Marijana...Primala sam poklončiče, razmotavala šarene papire, zahvaljivala se zbunjeno. Niti srećna niti tužna. Sačekala sam da svi stignu i rekla šta mi se dogodilo. Bilo je neprijatno ali morala sam da objasnim nekako svoje poneasanje i svoj skroz ukočen polu osmeh na licu. Niakada nisam lagala i pretvarala se pred svojim prijateljima. Zašto bih to sada činila. Rekla sam da ne znam šta će biti ali da ću se ja potruditi da sve prodje na najbolji mogući način. Nisam bila svesna ni šta govorim nai šta radim. Laki je nekoliko puta u toku večeri ponovio da sam lepa i da blistam. Znala sam i tada, a i sada da je to bio njegov način da me podrži. Micka je izvukla svoj lap top i počela da pokazuje nekoliko stotina predivnih fotografija iz Mongolije i priča neverovatne priče o zimi i predivnim mnogolcima na minus 40. Dejan je naravno bio DJ i Mickinu priču upotpunio exotičnom muzikom.Tijana me je držala za ruku sve vreme osim dok je kuvala čajeve i kafu za sve goste. Ona zapravo nikadanije ni prestajala da bude stjuardesa i ako se tim poslom ne bavi vec 10 godina. Marijana, gvozdeni nemac, kako je iz miloste zovem, jedva je suzdrzavala suze pri svakom pogledu na mene. Ja sam u glavnom cutala i slušala i smešila se svima, povremeno ih nudila hranom koja je bila na stolu. Najviše sam gledala u pravcu Cici. Tražila sam neke odgovore i očekivala neke savete po pitanju bolesti i smrti jer je ona imala najviše iskustva od svih prisutnih, u svemu tome. Bez majke je ostala dok je bila u pubertetu, a bez oca sa 22 godine. Primetila  je da očekujem neke odgovore od nje i rekla je samo :"Polako! Neće umreti sutra jedno po jedno.".Naučih prvu lekciju. Dakle to će biti proces. I ja sam upravo počela da prolazim kroz njega.

Prijatelji su dugo ostali kod mene...dugo u noć. Kada su otišli svalila sam se u krevet. Pokrila sam se preko glave i plakala sledeća dva naredna dana, skoro bez prestanka. Pravila sam pauze jedino kada sam bila na ulici, u prodavnici, kada sam razgovarala telefonom sa ocem ili majkom. Na poslu sam dosta vremena provodila u toaletu umivajući se i stavljajući obloge od hladnom vodom nakvašenih papirnih maramica.     



Komentari (6)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

maya.sangoma maya.sangoma 20:37 16.01.2009

putokaz

Miniko , mislim da tvoj tekst moze da bude putokaz svima koji moraju da prolaze istim putem kao i ti . Drzi se hrabro i dalje .
miniko63 miniko63 20:46 16.01.2009

Re: putokaz

Ovo je Uvod..pisacu i dalje zbog drugih...
matityahu matityahu 02:40 17.01.2009

Re: putokaz

Potpuno te razumem. Znas da sam prosao nekoliko puta kroz to. Koliko god se pripremali nespremni smo. Koliko god ocekivali dodje iznenada. Sve se nekako pregrmi, ali mislim da je najgore posle. Praznina. Praznina. Praznina. Praznina. I hiljadu stvari padne na pamet koje sam mogao reci ranije a nisam, koje pozelim da kazem ali vise ne mogu.

Zadnje veceri (mama je umrla oko 8 pre podne), zadnje sto mi je rekla telefonom bilo je "Sine moj..." Pre toga smo razgovarali (opet) o tome da je nekako dovucem dovde, da dobije medicinsku pomoc ovde jer nismo mogli/hteli da dajemo 12 000 evra da bi ranije dosla na red za operaciju. Nije htela zbog make da dodje ovde, a bila je svesna da je ocekuje smrt svakog trenutka. Ja sam samo pokusavao da odagnem misao da smert moze doci i pre, a ne kasnije.

Jedini savet koji mogu dati nekome u tvojoj poziciji je: "Pricaj sto vise mozes s njim"
miniko63 miniko63 02:48 17.01.2009

Re: putokaz

Hvala na savetu, upravo to i radim. Svakoga dana se cujemo telefonom, a svakoga vikenda putujem da bih ga videla. Upravo je to poenta., Zahvalna sam sto imam vremena da se nekako oprostim sa njim :) ovo je samo prvi u nizu textova koje imam nameru da napisem. Ako neko bude citao mislim da moze pomoci koliko toliko. Ma da vise verujem u sopstvena iskustva. Ako se tome doda da smo sve razlicite duse ljudske, onda je razumljivo da svako ima svoju pricu. Mozda je moguce biti pozitivna i u ovakvoj situaciji. Upravo to i pukusavam. Videcu da li cu uspeti.
matityahu matityahu 11:33 17.01.2009

Re: putokaz

Videcu da li cu uspeti

ĆEŠ!
miniko63 miniko63 17:26 17.01.2009

Re: putokaz

To ĆU, ću zadrzati za sebe, a pišem zbog ĆEMO ĆETE ĆE

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana