Nikada nisam htela da razmišljam o smrti. Bežala sam od toga kao djavo od krsta. Bežala sam koliko me noge nose. A kad nije bilo moguće pobeći, okretala sam glavu u stranu i skretala pogled.Kada bi se desilo da nekom od mojih prijatelja, umre neko drag i blizak razmišljala sam više o tim svojim prijateljima nego o njihovim pokojnicima. Brinula sam za prijatelje, bila tu za njih, trudila se da pomognem koliko god mogu. Ipak nisam znala da tu baš i nema pomoći, osim možda, one tehničke. Sada tek vidim uopšte nisam umela da se ponašam.
Tek nedavno, kada mi se otac ozbiljno razboleo shvatila sam da je svaka smrt jedna sasvim lična stvar. Svaka je smrt priča za sebe. Konačno sam shvatila da je smrt stvar koju moraš da rešiš sam, ili sama sa sobom, da joj pogledas u oči i pokušaš da je razumeš, prihvatiš i pružiš ruku u znak pomirenja. Verovatno je osećaj suočavanja sa sopstvenom smrću drugačiji, ali ja ga jos uvek nisam imala pa o tim iskustvima i ne mogu da govorim. Sada prolazim kroz školu suočavanja sa smrću bliske i voljene osobe. Uzimam časove, bola, tuge, besa, razočarenja, nemoći, samosažaljenja, žaljenja, sećanja i prisećanja, praštanja, prvadanja, divljenja, preuveličavanja. Sve su to lekcije koje uspešno iz dana u dan savladavam na časovima u ovoj mojoj školi smrti bliske i voljene osobe. Osim ovih predavanja koje redovno posećujem idem i na vežbe, prikvanja, pretvaranja da je sve u redu, a posebno sam uspešna u glumljenju odličnog raspoloženja i pravljenju vesele atmosfere medju ukućanima. Pohvale sam dobila na vežbama predusretljivosti i kućne nege. Samu sam sebe oduševila na vežabama iz pričanju belih laži. Tu sam dobila sve pohvale. Naročito je bila zadovoljna moja mama i rodjaci i komšije koji su na licu mesta mogli da se uvere kolika sam talentovana i koliko sam veština i znanja pokupila za kratko vreme.
Napredovala sam mnogo, od potpune izgubljenosti, nezananja, straha, očaja, došla sam do toga da je smrt nešto što polako počinjem da razumevam i prihvatam. Da se vratimo na sam početak. U ovoj smrti, za razliku od nekih inznenadnih, udesnih, smrti, sve je počelo od bolesti. Iznenadne bolesti o kojoj, samo usput da i to kažem, nikada nisam želela, kao ni o smrti da razmišljam. Ma kava bolest, to mi nikada nije padalo pamet. Ako bi mi se desilo da se ja razbolim, brzo sam se nekako lečila i zalečila. Osim toga, o boloesitima nikada nisam razmisljala kao o neizlečivim. Po prirodi sam optimista a i bolesti su tu da se leče i izleče. Ali eto, desilo se da mog bliskog i voljenog oca, zadesi upravo nešto sasvim drugo. Neizlečiva bolest. To je bio šok za mene. Za konačnu dijagnozu očeve bolesti saznala sam bas na moj poslednji rodjendan pre dva ipo meseca. Baš nezgodan trenutak, ako uopšte bilo koji trenutak za takve vesti može biti pogodan. I ako ne volim proslave, pogotovo ne proslave u moju čast, kao i svake godine, tako i ove moji prijatelji su se okupili povodom mog rodjendana. Celog dana zvonio mi je i telefon a negde predveče stiogao je i taj nesrećni poziv. Vest o bolesti je stigla na pola sata pre nego što sam očekivala prve goste u svom domu. Bilo je kasno da sada otkazujem okupljanje povodom mog rodjenadna. Počeli su da pristižu. Cici, Micka, Laki, Olja, Tijana, Maja, Dejan, Marijana...Primala sam poklončiče, razmotavala šarene papire, zahvaljivala se zbunjeno. Niti srećna niti tužna. Sačekala sam da svi stignu i rekla šta mi se dogodilo. Bilo je neprijatno ali morala sam da objasnim nekako svoje poneasanje i svoj skroz ukočen polu osmeh na licu. Niakada nisam lagala i pretvarala se pred svojim prijateljima. Zašto bih to sada činila. Rekla sam da ne znam šta će biti ali da ću se ja potruditi da sve prodje na najbolji mogući način. Nisam bila svesna ni šta govorim nai šta radim. Laki je nekoliko puta u toku večeri ponovio da sam lepa i da blistam. Znala sam i tada, a i sada da je to bio njegov način da me podrži. Micka je izvukla svoj lap top i počela da pokazuje nekoliko stotina predivnih fotografija iz Mongolije i priča neverovatne priče o zimi i predivnim mnogolcima na minus 40. Dejan je naravno bio DJ i Mickinu priču upotpunio exotičnom muzikom.Tijana me je držala za ruku sve vreme osim dok je kuvala čajeve i kafu za sve goste. Ona zapravo nikadanije ni prestajala da bude stjuardesa i ako se tim poslom ne bavi vec 10 godina. Marijana, gvozdeni nemac, kako je iz miloste zovem, jedva je suzdrzavala suze pri svakom pogledu na mene. Ja sam u glavnom cutala i slušala i smešila se svima, povremeno ih nudila hranom koja je bila na stolu. Najviše sam gledala u pravcu Cici. Tražila sam neke odgovore i očekivala neke savete po pitanju bolesti i smrti jer je ona imala najviše iskustva od svih prisutnih, u svemu tome. Bez majke je ostala dok je bila u pubertetu, a bez oca sa 22 godine. Primetila je da očekujem neke odgovore od nje i rekla je samo :"Polako! Neće umreti sutra jedno po jedno.".Naučih prvu lekciju. Dakle to će biti proces. I ja sam upravo počela da prolazim kroz njega.
Prijatelji su dugo ostali kod mene...dugo u noć. Kada su otišli svalila sam se u krevet. Pokrila sam se preko glave i plakala sledeća dva naredna dana, skoro bez prestanka. Pravila sam pauze jedino kada sam bila na ulici, u prodavnici, kada sam razgovarala telefonom sa ocem ili majkom. Na poslu sam dosta vremena provodila u toaletu umivajući se i stavljajući obloge od hladnom vodom nakvašenih papirnih maramica.