19. januar 1995. godine
6 sati ujutro
- Šile, ti si?
- Da, ko je to?
- Ubili su mog Srđana.
A venci smokava i mali zlatni praporci se pokače
Po prednjoj sobi mog baće
Čudo je navike moć
Kao pod zastavom društvo se sastalo
Pod istom ikonom za dugim švapskim astalom
Što pamti svadbe i daće
Srki nije dočekao da čuje ovu Balaševićevu pesmu. Ubijen je usred noći, na Bogojavljenje.
Bio je jedan od nas. Tako običan, tako jednostavan. Onako nizak, igrao je Šopsko, Čoček, nisku Žetverku. Kada smo postavljali Vlaške igre, njega smo maskirali i pokušavali da "prodamo kao mladu".
Neumoran na turnejama. Da peva, odigra za kolegu, donese piće, proba svakojake "specijalitete" samo da se ne izdvaja, počasti svo društvo.
Na svakom od naših čestih susreta, bilo je dovoljno da se Voja i ja ubedjujemo ko je deblji i da se Pegi i Srki zadevaju ko je višlji (oba oko 1,65) pa da celo društvo dobije zapaljenje mišića lica. Bukvalno.
Njegovi rodjendani bili su nezaboravne priče. Toliko veselja, opuštenosti, želje da se ugoste prijatelji, podrške roditelja ... trenuci nezaborava.
Njegove neostvarene ljubavi bile su izvor pošalica u kojima je i sam rado učestvovao.
Jedna obična gradska priča. Rodjen i odrastao na Bulbulderu. Majka invalid, otac penzioner. Promenili dva stana za veći na Vidikovcu. Sin jedinac, želja porodice, nada familije. Trgovac, običan prodavac u "Kristalu". Uvek dovoljno, nikada previše. Zašto bi? Uvek raspoložen, uvek uz nas.
Život jedan, miran, tih
Ponekad bacim kartu il napišem stih
Stvari teku, ja se držim izvan njih.
Tog 18. januara zatvorio je radnju, povezao koleginicu i ostavio je, na nekih 5 minuta vožnje od kuće. Ubijen je nekoliko sati kasnije, u 3 ujutro, jednim metkom u glavu, na gluvom putu koji od Ibarske magistrale vodi ka Železniku.
Nikakav razlog. Nikakav povod. Nikakav trag. Ništa što je u životu učinio što bi zaslužilo takav odlazak.
Mrava nije zgazio. Ulicu je prelazio kilometrima pre nevolja. Duša od čoveka, na ranu da ga staviš.
Nikakav razlog!
Otac Milorad je zvao mene, a ja sam onda obaveštavao druge. Moja neverica preplitala se sa zaprepašćenjem svih koji su ga znali. Nije bilo načina da shvatimo niti razumemo.
Surova stvarnost nas je sustigla. Sahranili smo ga već sutradan. Nema toga ko nije došao da ga isprati. Svi skrhani, unesrećeni, bez odgovora, bez reči.
I on, onako običan. Sa ranom na licu...
Obilazili smo Radmilu i Milorada koliko god se moglo, tih ludih godina. Ona je, od kad smo je znali, bila vezana za postelju zbog operacije kukova, ali se uvek trudila da nas posluži koliko god je mogla i prozbori koju. On, veseljak, barabar sa nama, srećan što mu jedinac ima društvo koje ga voili i sa kojim izrasta u budućeg domaćina.
I, šta sad? Gde naći odgovor? Gde naći utehu? Gde naći razlog za život?
Milorad je godinama pokušavao da sazna zašto? Nije bilo odgovora. Nema odgovora. S godinama, umirao je na nogama, kopneo.
Radmila se borila bolje od njega. Ali, onako slaba, nije mogla mnogo.
Prošlog januara, na Srdjanovom grobu, zatekli smo samo strica. Rekao nam je da su Radmilu sahranili te godine. Milorad je bio u bolnici, bespomoćan. Ugasio se u februaru.
Al' svi su mrtvi i blaženi
Bršljen je davno prekrio stih
Od zlih vremena su spaseni
A trag poštenja i dobrote
K'o oreol još rominja oko njih
Danas nećemo stići da obidjemo ni Srdjanov grob niti mesto gde su srušene tolike nade i snovi. Ne znamo ni ko će.
Prijatelju moj, pamtimo te.