... jer, nije bilo ni Holokausta ni Srebrenice ni Jasenovca.

Laudanum RSS / 20.01.2009. u 12:05

         Opasani bodljikavom žicom i blatnjavim rovom koji smo danima kopali kusamo ovsenu kašu što vonja po ljudskom izmetu.

     "Šta će biti s' nama?" - pita krezubi starac desno od mene.

      "Menjaće nas, valjda, za naše zarobljenike" - odgovara sebi.

       Za koje, kurčeve, zarobljenike? Koga si ti, tako kljakav, zarobio?  

       Sinoć sam plakao. Tukli su me kundacima i cokulama, a ni reč nisam izustio. Ne bojim se da umrem - mislio sam. Posle sam plakao, kad niko nije gledao. To je lako. Više niko ne gleda. Samo blude. Nema ni pitanja. Kada su odveli onog krezubog iza barake čuo se pucanj. Nije se vratio. Starac. Pucnje čujemo sve češće. Nema pitanja. Odgovori sami stižu sa svakim plotunom.  

       Gledam ruke vezane žicom. Prljave i izderane.  

      "Više ne boli. /To malo smrti u zraku. / Šaka krvi u gustom mraku. / Ne boli... / Pogled i ropac / uzdah na kraju, / u inat raju, / vrisak u mesec utkan." - napisao je komadom uglja neko na poleđini kore od drveta. Pesnik... Laže da ne boli. Laže, u usta ga jebem pesnička.  

       Sanjao sam da miriše na kamilicu. Na klupi u parku, dok joj se rastapam u pogledu i kradem dodir. Svaki plah kao leptirov. Rukama mi obuhvati lice i zariva ga u grudi. Bože, kako je lepo... kako je moglo biti lepo. Budim se u trzaju. Kroz otečeno grlo probija se kugla velika kao jabuka. Plačem. Ne bojim se da umrem. Nije to. Zašto joj nikada nisam rekao koliko je volim?  

        Sabijamo se kao stoka jedni uz druge. Oni prolaze i udaraju močugama levo i desno. Izvlače ljude nasumice i šutiraju ih. Izvlače i mene iz gomile. Udaraju. Dahću i udaraju. A onda pljuju po meni. Vrištim iz sveg glasa. "Zašto me pljujete?" Udaraju...  

       Gde je sada majka? Setim se kako me izbavlja iz vatre oblozima. I miluje mi čelo. Kada bih samo mogao znati gde je. Jer, ako mi se nešto dogodi... ako me... ona to neće preživeti. Hvata me panika. Ako me... Zamišljam je kako plače. Boli toliko da ne mogu da dišem. Ako me... Možda ipak neće... valjda neće... Ako me ubiju.  

      Bila je tišina. Odjednom. Kao da je kakva zubata zver ušetala među ptice. Prvo je bila tišina. Onda sam im video glave. I pogled. Krvav pogled. Prvo je bila tišina, pa pogled. Tada se začuo cerek. Neljudski, zlokoban. Tišina, pogled, cerek...

     Vuku me, a žica mi se zabija u zglobove, kida kožu. Ćutim. Grizem usne do krvi i ćutim. Ne bojim se da umrem, ne bojim se da umrem, ne bojim se da umrem...  Okrećem se. Ne daju mi da ih pogledam u oči. Molim ih da me poštede. Nazivam ih ljudima, braćom... Cvilim. Niz nogavice mi se cedi mokraća dok me po leđima peku, vatrom zažarene žaoke...  

    Laže da ne boli, u usta ga jebem pesnička.        

                            * * *

 "A i ti, stoko novinarska. Zašto mi bar ime nisi napisao?"

 "Šta će ti ime? Ionako nisi postojao..."           



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana