Da,u današnje vreme to nije nimalo lako. Pogotovo ako je čovek koga voliš onaj koji jeste....
Nekad se osećam nemoćno... Znam da je sposoban da se sam štiti i da je pametan,obrazovan,elokventan....Ali,nekad mi bude krivo....Jer,sistemi vrednosti su totalno pomereni i ne mogu da shvatim zašto smo to sebi kao narod dozvolili....
Najjlakše je reći da je sve to došlo sa zapada,istoka ili koznakojebožjesredine - da to nismo hteli da prihvatimo kao obrazac ponašanja - ne bi ga prihvatili nikada....
Jednom sam ne svojom voljom - već silom prilika (nagovor roditelja da ipak zbog dobrokomšijskih odnosa odem) bila u jednoj sekti (koju dakako neću reklamirati) i oni su me ubeđivali da je njihovo verovanje u Boga pravo,da ja kao pravoslavna hrišćanka grešim (žao mi je,ali tako sam rođena - nisam birala,a moja lična stvar je što sam to prihvatila) ... Nisu mogli da me ubede da je njihovo razmišljanje ispravno...Ja se nisam trudila da ih ubeđujem da je moje razmišljanje bolje i pametnije od njihovog - jer bi to bio Sizifov posao (mada ja i Sizif smo stari drugari)....I sem toga,znam da bi bilo bezuspešno....
Ne znam,ali poneki put mislim da Srbi kao da nemaju mozga,kao da jurišaju bez glave u neke stvari - umesto da stanu,okrenu se i kažu - Pa,mi smo ludi što ne gledamo sebe i kako sebi da stvorimo bolji život - sami,bez instrukcija sveta ...
Drago mi je što mi je čovek taj koji jeste i voleću ga još i više - zato što je čestit,pošten i ne laže... Danas retkost...Gledaću da ga koliko je u mojoj moći čuvam,budem uz njega i budem mu podrška....Njemu će značiti,a za ostale - baš me briga.....