Nismo ni bolji ni gori od prirode, jer jesmo njen deo. Ne postoji nijedno čovekovo postignuće koje je protivno Darvinovim teorijama; sve čega se čovek dotakne evoluira: od pohlepe preko religije do rata, od ljubavi preko znanja do Pampers pelena.Naučne teorije kažu da ako znamo sve početne uslove i sve parametre koji deluju na sistem, možemo mu znati sva usputna stanja. Pa kako smo mi počeli?
Ponoć je u Africi. Mesečine nema, ali je vedro. Treperava svetlost šest hiljada tačaka na nebu nije dovoljna da jednom uspravljenom biću što stoji na kamenu pored pećine pomogne da vidi. Mrak je težak, sveobuhvatajući. Česte su tako mračne noći, tek ponekad se sreća osmehne stražaru, pa bude vedro u noćima punog Meseca. Donekle mu je od pomoći dobar sluh, ali on zna da sluh nije dovoljan, konačno baš je to razlog što se uspravio. Njega je strah. Šta donosi ovaj težak mrak, kakve nove nevolje njemu i njegovom plemenu? Svaka senka je opasnost, svaki šušanj odnosi život. Ni promenljivi vetar koji pomera senke i menja pravac mirisa mu nije prijatelj. Pa ni nebo zastrašujuće veličine, sa svojim uzaludnim svetlima koje strah spaja u crteže mračnih užasa.
To je slika koju moramo da imamo u glavi kada se zapitamo: a šta bi bilo da smo pre izmišljanja religije prihvatili teoriju evolucije? Pitanje ima smisla: baš u trenutku početka našeg odvajanja kao vrste, bili smo svojim sada dalekim rođacima mnogo bliže. Kako to da nismo prihvatili sebe kao deo svog okruženja? Čini se baš zbog radoznalosti, na primer:
Šta me to čuva od neba? Zašto me vetar vara? Čije su zapravo te mračne senke? Pitanja je puno, mrak i sumnje od njih dobijaju novu snagu, a odgovora nigde. Upinje se, ali ne uspeva. Kako ne znam? Ja koji sam ukrotio drvo i kamen? Nema odgovora na tako mnogo pitanja. A strah bez odgovora raste. Hrani se nesigurnoću. Postaje veći od mraka koji ga je izazvao.
Samosvesnost nas je gurala u pravcu sigurnosti, od pećine u našim rukama stvorenu kuću, a pod okriljem vatre, domaćih životinja i biljaka, sve boljeg organizovanja u zajednice, efikasnijih i oružja i lekova. Izgubili smo srž Darvinove ideje: da smo suštinski deo prirode. Jer:
Ali i mrak se plaši njega. Svi ti šumovi, mirisi, fluorescentne oči iz tame - boje se njega, Samospoznatoga. Zato i postoje, da pokušaju njega da oteraju. Njega i njegove slobodne ruke sa odvojenim palcem, visoko čelo i laki trk, njegove oči što sve češće gledaju dalje od mraka.
To im je zajedničko, njemu i njegovom mraku: strah. I naravno da je tako: oni su jedno, on je iz mraka nastao. Mrak je njegov daleki rođak; mrak mu je podario spretnost: pet prstiju na ruci, pokretnost: sedam vratnih pršljenova, preživljavanje: mali mozak, oružje: butnu kost, odbranu: oštar sluh. Konačno, taj mrak mu je pružio nešto lično njegovo: duboko izbrazdanu koru velikog mozga.
Kada dobro razmislimo, jasno je da nismo imali šansu. Noći su bile suviše česte i suviše često suviše mračne. Ko može da krivi našeg stražara što je spojio 20 zvezda na nebu u jedan umirujući lik i zamolio ga da mu pruži spokojnu noć? Ako je molba donela uspeh, i ako je ponavljanje molbe češće donelo uspeh nego buran, jedva preživljen mrak, nije mu zameriti. Konačno, nije molba izmišljenim idolima jedini način kojim smo se borili protiv mraka. Tu je i Priča, naša velika civilizacijska potreba:
Potreba za pričom, prepričavanjem, dodavanjem, izmišljanjem, za pričom. Potreba za bivanjem zajedno. Potreba za utišavanjem zlokobnih zvukova mraka.
Nema načina da se znanje potceni. I obratno: ko potcenjuje znanje, sebe potcenjuje. Konačno, svi znamo ovaj osećaj:
A on oseća da odgovora može da bude, seća se onog dana: blistavog trenutka kada je u odrazu vode jezera primetio Sebe. Veličanstveni osećaj sticanja znanja. Drhtaj tela, širenje nosnica, sveprožimajuća želja da se svima ispriča, da se objavi, da se radosno krikne: Znam!