Portal B92 sa autorkama Pescanika ubrzano radi na tome da se citav sajt pescanik.net preseli ovde, u "sigurnu kuću". U medjuvremenu, kao što sam rekla, svoj blog ponovo aktiviram sadržajima čiji su autori saradnici Pešcanika. Danas objavljujem pismo autorki i dva teksta - Nikole Samardžića i Petra Lukovića. S jednom napomenom - pescanik.net čine tekstovi, ali ne i komentari čitalaca. Blogerski način komunikacije, posebno onaj koji se može zateći kod mene, nije prihvatljiv svakome. Molila bih vas da diskusiju vodite na primereni način i da budete pristojni prema gostima.
Hvala.Blogerka BS
Pismo slušaocima i čitaocima Peščanika
Posle pet dana blokade, nalazimo se u tranziciji ka bezbednijem mestu sa kojeg ćete uskoro moći da pratite sajt www.pescanik.net.
Pre toga, podnećemo krivičnu prijavu Tužilaštvu za visoko-tehnološki kriminal povodom napada na sajt Peščanik, zatim tužbu Četvrtom opštinskom tužilaštvu zbog demoliranja automobila koji je vozila Svetlana Lukić, a RTV B92 podneće prijavu smetnji Republičkoj agenciji za telekomunikacije (RATEL) povodom tvrdnji velikog broja slušalaca da je signal radija B92 ometan tokom trajanja emisije Peščanik 23. i 24. januara 2009. godine.
Sve naše slušaoce koji budu imali problema sa signalom radija B92 tokom trajanja narednih emisija Peščanik molimo da smetnje prijave Republičkoj agenciji za telekomunikacije poštom na adresu: RATEL, Višnjićeva 8, 11000 Beograd, preko e-mail adrese: ratel@ratel.rs ili putem kontakt strane na ovom linku.
Sve naše slušaoce i čitaoce pozivamo da slušaju emisiju Peščanik 30. januara 2009. godine u 9.30h na radiju B92.
Hvala vam na velikom broju pisama podrške i konstruktivnim predlozima,
Pozdravljaju vas dve Svetlane i mali tim radio emisije Peščanik
AKO VAM JE DOBRO, ONDA NIŠTA.
Poslednja odbrana i poslednji dani
Nikola Samardžić
Ugašen je Peščanik. Bez namere da podsećam, bilo je osnova za pretpostavku da će odustajanje od evropskog zakonodavstva, zaoštravanje odnosa sa susedima i oslonac na Rusiju doprineti političkom zatvaranju u javnom domenu. Odatle nije dug put do osporavanja ljudskih sloboda i prava. Po sistemu spojenih sudova, brutalno nasilje se ponovo omasovilo na ulicama, uz odjek šovinističkog divljanja u susednoj Hrvatskoj. Ali, tamo je administracija blagovremeno odgovorila, izgrednike identifikovala, a proces u celini nastavila da marginalizuje.
U stvari, prilike i u Srbiji i u Hrvatskoj su se dovoljno izmenile, pa je kao dominantni ideološki ventil preostalo mahom dobrodušno gunđanje protiv globalizma, kapitalizma, Evrope i Amerike, katkad i jednih protiv drugih. Jedino se nije spustio prag osetljivosti političkih i državnih lidera na kritiku, prezir ili uvrede, poruke koje bi trebalo da su u politici legitimne i kad su kulturno i moralno neprihvatljive.
Postizborni dogovori su prilikom formiranja republičke i beogradske vlade ostavili politički sistem lišen demokratske opozicije. Stranke načelne evropske i demokratske orijentacije uvučene su, u skladu s finansijskim i političkim potrebama svojih lidera i nomenklature, u opšti sistem klijentelizma i korupcije koji generišu javna preduzeća, oligarsi i monopoli. Radikalsko-narodnjačka opozicija postala je ideološka prethodnica na putu koji osporava potrebu nastavka reformi, pre svega završetka privatizacije, liberalizacije privrede, politike i kulture, usklađivanje domaćeg sa evropskim zakonodavstvom, regionalne inicijative itd. Kad ministar spoljnih poslova insistira na političkim vezama s Moskvom on ostaje nedorečen: da li te veze podrazumevaju podražavanje autoritarne politike, ubistva novinara i fizičke pritiske na proevropsku opoziciju, slobodno udruživanje i mišljenje. U svakom slučaju, taj proces, ukoliko postaje zvanična državna politika, ne ostaje usamljen u sferi diplomatskih ili ekonomskih odnosa. Toga su veoma bili svesni oni koji su odlučili da, makar privremeno, ugase Peščanik.
Bez obzira na činjenicu da za Peščanik govore i pišu univerzitetski profesori, advokati, pisci i novinari koji su pripali ovdašnjoj opštoj kulturi, ne samo medijskoj, i svega nekoliko političara, mahom neuspešnih pa zato i bezazlenih, ta radijska emisija i njen internet portal poneli su epitete koji ukazuju na politički ekstremizam i loše namere. Mada se opšta poruka može svesti na pozive da se ovdašnje političko društvo dodatno upristoji, demokratizuje, da usvoji evopske norme i, ako ništa drugo, poštuje sopstvene zakone. Drugim rečima, u Srbiji je politički centar, u evropskom smislu, potisnut u zonu političkog delovanja koje je opasno i štetno. Zato stvarni ekstremisti i izgrednici napadaju Svetlanu Vuković i Svetlanu Lukić i njihove goste u bezličnoj masi koja ih čini individualno zaštićenim i neodgovornim.
Gašenje Peščanika još je jedan bedan, kukavični sunovrat zvanične srpske kulture, od Idola i Memoranduma, do Mokre Gore i ambasadorske konferencije. Ruski i kosovski mit srpskog mejnstrima postepeno se izliva u kanalizaciju najnižih poriva i osećanja. Samim tim jedna kultura ostaje bez svojih važnih sadržaja, koje je sama osporavala uvek kad ih je iz prošlosti i njenih fatazmagorija prevodila u sferu dnevne politike i njenih prizemnih potreba.
Gašenje Peščanika sastoji se od nekoliko krivičnih dela na koja nadležne institucije nisu reagovale. Kolateralna šteta su medijska kuća B92 i internet provajder Peščanikovog portala. Ometanje radijskog prenosa Peščanika započelo je u vreme prethodne vlade, i ono podrazumeva upotrebu tehnike koja, svojom snagom, sama otkriva svoje korisnike. Nisam raspoložen da verujem da hakeri nisu povezani s državnim službama koje su požurile da predvide i ubrzaju konačan, politički ishod aranžmana koji bi, sa gasom, trebalo da obezbedi i protok ideja.
Gašenje Peščanika odigralo se u kontekstu zvaničnog zanemarivanja poruke Evropskog parlamenta koji je jedan dan u godini posvetio sećanju na Srebrenicu, i putovanja ministra spoljnih poslova u Brisel, gde je otišao po odgovor za koji je već očigledno da će biti odrečan, kako bi odgovornost zaustavljanja evropske integracije Srbije prebacio na Holandiju i evropske institucije.
A kako izgleda novinarska karijera u Srbiji pod takvom vladom objašnjava Svetlana Lukić: „Nije normalno da ja svaku promociju moram da organizujem uz prisustvo policije, jer smo bili napadani od organizovanih grupa, od Nove Srbije, Sabora Dveri itd, pa do obaranja sajta, do velikih problema s emitovanjem emisije, do havarije s automobilom“. Ta karijera još uvek je, doduše, manje tegobna od sudbine Ane Politkovskaje i još 300 novinara, koliko se procenjuje, koji su nestali iz istih pobuda koje su ugasile Peščanik. Srebrenica je srpska Čečenija, a Peščanik jedna od svega nekoliko preostalih supstitucija političkoj opoziciji i pravu na slobodno mišljenje koje su državni i mafijaški mediji ukinuli.
Danas, 26.01.2009.
Offline pismo Borisu Tadiću
Vreme teče Predsedniče!
Petar Luković
Izuzetni gospodine predsedniče,
Bez obzira na zlokobnu životnu činjenicu da se nikad nismo upoznali, nismo se čak nigde ni videli – posedujem iracionalno uverenje da vas dovoljno poznajem jer sam, kao i svi građani Srbije priključen na različite oblike medijske bele tehnike, svakodnevno, bez zaštite, izložen vašem liku i delu; impresivnu količinu vaših intervjua, izjava, premišljanja i komentara povodom različitih tema – govorili vi o Kosovu, gasu, Rusiji, vojsci, ptičjem gripu, inflaciji, EU ili o školskom sportu, svejedno – nije mogućno izbeći čak ni u hinjenoj izolaciji; uspeli ste, čestitam, da među građanima Srbije stvorite ispravan utisak da ste vi i Srbija jedno isto, da kad kažem „Srbija“, u stvari, misim na vas, Borisa Tadića. Nisam jedini koji je morao da primeti koliko volite da radite: vredan predsednik je svakako bolji od lenjog predsednika, ali sam takođe morao da primetim da vas ne sputava opis vašeg radnog mesta i da kao politički freelancer imate volju, želju i potrebu da vas konsultuju povodom bilo čega, ipak je predsednička poslednja!
Ono što sam iz vaših cenjenih intervjua za drugarske medije (RTV B92, RTS, Press, Politika, naročito Večernje novosti) uspeo da upamtim jeste vaše „čvrsto opredeljenje“ za „evropske vrednosti“, pod kojima se, valjda, podrazumeva nekakva sloboda govora i sloboda kritike. Mogu da vas razumem da vam nikako nije jasno da postoje ljudi koji vas ne vole i koji u vama ne vide nikakvu garanciju za svetlu budućost – vi, koji se toliko trudite oko svake krupne sitnice, čak posećujete i osnovne škole da sa đacima-prvacima igrate šah, dolazite u neprijatnu situaciju da vas deo javnosti ne vidi onako kako vi sebe vidite; vi, svakako, mislite da činite sve najbolje što je u vašoj moći; ja, recimo, mislim da niste dorasli izazovima predsedničkog mesta na kojem se nalazite, neka vas ne zavara primisao da je reč o „razočaranom glasaču“ jer, tek da vas podsetim, nisam ni glasao za vas na predsedničkim izborima, o čemu sam imao skromnu priliku da vas obavestim u jednoj od emisija „Peščanika“ početkom godine.
Ah, da, „Peščanik“! Slučaj koji se ovih dana dogodio – da se poslednja emisija „Peščanika“ preko Radija B92 nije mogla čuti diljem Srbije zbog ometanja, da je web sajt „Pešanika“ oboren, da su nepoznati počinioci (NN lica u bekstvu) slupali na parkingu automobil urednice „Peščanika“, da je na delu očigledna vrsta terora – verovatno vam nije poznat. Mogu da razumem; problem sa akcizama za cigarete u obliku Zakona donet od Odmetnutog dela Vlade i hard-core opozicije, verovatno vam stvara veću glavobolju; tek je heartache stav Holandije koja se usudila da se suprotstavi evropskim integracijama Srbije a kojoj ćete doakati „kreativnim rešenjima“, citiram vašeg ministra inozemnih poslova; muči vas, dozvolite da budem i ja kreativan, problem Kosova, nevolje cure na sve strane i teško je zapušiti sve rupe; zato sam uveren da nemate pojma o problemima jedne radio-emisije, što bi vas se, budimo iskreni, ticala nekakva emisija u kojoj vi ne učestvujete?
Ipak, Dear President Tadić, problem oko „Peščanika“ prerastao je samo unutrašnje medijske granice; ometanje ove emisije neodoljivo podseća na vreme slavnog Slobodana Miloševića, kad su mnogobrojne Službe imale zadatak da zakrče, zaustave, onemoćaju ili ukinu etar; danas, u vreme kad je slogan „Tadić je Srbija“ već postao državna doktrina, nema nikakvog razloga da vam se ovako, preko e-novina (koje, naravno, ne čitate), iz virtuelnog spejsa, obratim i podsetim na svega few činjenica.
U ometenoj emisiji, uvodnik urednice Svetlane Lukić bio je posvećen vama; činjenica da ste uz Putina i KUD Hamas bili jedini koji nije poslao čestitku Baraku Obami – jeste tema za komentar; baš kao što je tema za komentar činjenica da se podrška Evropskoj Uniji u Srbiji poprilično smanjila za vreme ove vaše „proevropske Vlade“, kako vi to volite da kažete. Sagovornici u toj spornoj emisiji (Žarko Korać, Dejan Ilić, Petar Luković) takođe su se bavili vašim radom i bili, da se ne lažemo, vrlo kritični, povremeno ogorčeni, čak i neprimerno oštri spram prisutnog tadićizma u svakoj srpskoj spori. Ukratko, ovo je mala protivteža vašoj preuspešnoj PR službi, manjinski glas „protiv“ u situaciji kad vaša lična i partijska popularnost nema granica.
Dogodilo se, izuzetni predsedniče, ono što se dogodilo: „Peščanik“ niko nije čuo u repriznom terminu, u subotu, jer je Ometanje bilo besprekorno; sajt još ne radi – hiljade hakera vredno rade na tome da se ovaj sajt više nikad ne podigne; a najzanimljivije od svega jeste da u gotovo svim komentarima (ne samo u e-novinama), na različitim internet forumima koji još nisu osujećeni, čitamo kako iza čitave ove akcije stoji – Boris Tadić.
Vi, koji ste poznati po nizu beskorisnih gestova tzv. Pomirenja (svojevremeno ste za tribinu na Pravnom fakultetu koja se zvala „Oslobađanje srpske Srebrenice“ rekli da je sasvim u redu jer je u pitanju sloboda govora), ovog se puta niste oglasili da makar demantujete da je naređenje za ometanje stiglo iz vašeg okruženja; ili ćete nas i dalje uveravati da je „pravo na slobodu govora“ rezervisano za različite oblika fašizma i nacizma, čega je prepun medijski prostor ove Srbije pod vašim predsednikovanjem?
Kako to, predsedniče Tadiću, da svaki ovdašnji fašista može medijski da se zajebava sa likvidiranima u Srebrenici – podsećam da ih je bilo najmanje 7.000 ubijenih – i da tvrdi da ih je streljano svega petsto-šesto, kad je presudom Međunardnog suda pravde jasno rečeno da se radi o „ograničenom genocidu“, za koji je kriva Srbija jer taj genocid nije sprečila; kako to, predsedniče Tadiću, da iz dana u dan čitamo tekstove u kojima se ubica Zorana Đinđića, izvesni Milorad Ulemek Legija, sa strahopoštovanjem uzdiže u nebesa, piše se slobodno kako on ni mrava ne bi zgazio, taman posla nekog ubio, piše se kako će uskoro izaći iz zatvora, kako je ovo godina „Legijine slobode“, svašta se piše, dragi predsedniče, čitate li bar nešto? A je li nešto od toga zabranjeno? Ometeno? Nedostupno javnosti? Otvorite web stranicu Nove Srpske Fašističke Misli u retkim trenucima predaha.
Činjenicu da deo javnosti misli da vi stojite iza cenzure medija i da ste, možda, lično kivni na „Peščanik“, jer se „Peščanik“ nije pretvorio u vaše PR robove – možete ignorisati, naravno, to je vaše lično i predsedničko pravo; ali, ako to učinite, pređete preko svega kao da se ništa nije dogodilo, ne oglasite se, ne obezbedite da Država Srbija ustanovi ko je odgovoran za ovu vrstu najpodlije, miloševićevske cenzure, imaćemo sve razloge da poverujemo da je Predsedniku dobro, a kad je Predsedniku dobro – onda ništa.
A da li vam je dobro?
E-novine.com, 26.01.2009.
.