Prošlost je nešto što nikako ne možemo izbrisati,ma koliko se trudili....I sećanja nas prate,ma kuda god se mi okrenuli i želeli da zaboravimo...
Sedim u punoj 52-ci do prozora i gledam u vozila koja prolaze pored nas i idu iz drugog smera...Beli kombi - model Fiat Ducato (opa Bato ),tu godište,kao i njihovi kombiji....Dva mladića....Mladić za volanom me gleda,gledam i ja njega - trnci u telu sve dok ne ugledah natpis...Na vratima neka druga firma - nebitna...
Kroz glavu se vrati film...Njih trojica... Moji momci...Moj život....Moja prošlost....U grudima me nešto na trenutak stegnu,suze se skotrljaše niz obraze....Patetika....Možda....Ali,moja prošlost,moja ljubav,moje drugarstvo,moje sve....
Semafor uključi zeleno,oni odoše ka pravcu u kom sam ja bila,ja u pravac iz kog su oni dolazili....Trajalo je samo jedan minut,ali u meni bez obzira na sve - i dalje igra ona vatrica...
I dalje ih volim....Svu trojicu...