Kad je krenuo u školu Perica je kao i sva pametna deca bio ubedjen da će biti odličan djak i da će mnogo naučiti.Radnosno je seo u prvu klupu ne bi li što više i bolje mogao da nuči. Kako je bio jako pametno dete Perica je stalno zapitkivao, postavljao pitanja. On je stalno prekidao svoju učiteljicu pitanjima, a kada bi ga ona nešto pitala, davao bi najneočekivanije odgovore. Sva deca su smejala peričinim odgovorima. A onda bi i sama počela da dobacuju i postvaljaju dodatna pitanja što Perici što njegovoj učiteljice. Tako bi nastajao redovno haus u učionici. To se nije moglo izdržati. Učiteljica je polako počela da ga mrzi, tako je bar mislio Perica. Istina je bila ustvari da učiteljica, nije mrzela malog Pericu, jer učiteljica voli svu decu. Dobro neku manje, a one poslušnije mnooogo više. Učiteljici je Perica zapravo samo smetao. Zato ga je malo po malo prebacivala iz klupe u klupu, ne bi li napravila propisnu distancu. Tako je mali Perica završio u poslednjoj klupi. Medjutim ni to nije pomoglo jer, mali Perica se nije dao leko promenti.Žeđ za znanjem je bila sve veća i veća i on je nastavio i dalje da pita, primećuje, dobacuje. Učiteljici je postojalo sve nepodnošljivije i nepodnošljivije. Morala je da preduzme nešto. Otišla je direktoru kako bi se najpre sa njim dogovorila šta da uradi malom Perici. Direktoru je objasnila da je Perica nemoguć, da je ljubopitljiv, stalno zapitkuje, traži odgovore, u sve sumnja, potstiče drugu decu da pitaju i da i ona trže neke druge odgovore i sl. Direktor se složio da je situacija sa malim Pericom veom ozbiljna i da svojim ponašanjem mali Perica ometa drugu decu, da uče i napreduju po zadatom programu, onemogućava ih da svi isto misle i zanju i pri svemu tome, narušava disciplinu u učionici. Perica je bio neposlušno dete i kao takav veoma opasan za poslušnu decu. Ditektor i učiteljice su se složili da malog Pericu treba izbaciti iz škole. To su predložili nastavničkom veću, odluka je vrlo brzo doneta i perica je izbačen. Nije ga više bilo. U učionici je zavladao apsolutni red i mir. I ona deca koja su htele nešto da pitaju bojala su se da ne budu izbeačena iz škole. Znanje učenika je raslo. Vladala je apsolutna tišina u učionci, učiteljica je uživala u radu sa decom, deca su uspešno ponavljala naučene lekcije i sve je bilo u redu. Nije niko više pitao za malog Pericu. Kome je zapravo bio potreban?
Perica je bio sam i usamljen. Nije imao sa kim da se druži i zato seo je za kompjuter. Kompjuter jepostao njegov najbolji drug. Toliko su se družili i pričali jedan sa drugim da nisu imali nikakvih tajni medjusobno. Nisu imali nesporazume. Učili su jedno od drugog. Perica je savakoga dana napredovao sa svojim zanjem. Sve više i više. Morao je negde da se iskaže. Tako je naleteo na Blog. Krenuo je da piše. Ali, avaj. Setio se svoje školice, iz koje je sasvim nepravedno izbačen. Kako je ranije sebi obećao, izbrisao je malog Pericu iz sebe i postao veliki bloger. Niko od njega nije bolje zanao kao se to radi.
Naravoučenje: izvucite sami od ovog malog blogera (čitaj miniko63) koji će se vredno i naporno učiti raditi pažljivo slušati druge učiti od njih, ne bi li postao veliki Perica. Bitno je stvari posmatrati iz svih perspektiva.
Have a nice day sto bi rekao moj veliki učitelj :)))))