running in the background...
Jedna mala mi je pre neki dan, na kvarno,
pre nego li je izletela iz učionice, na tabli ostavila krivudavu poruku:
Love U, Maja.
Često zažalim što moram da brišem tablu.
Ne umem da ostavljam posao na poslu.
Svaki put ga spakujem u onu svoju torbetinu sa sve knjigama, papirima, sveskama i...
kući.
Ne umem da budem profesionalna. Sa svojim djacima delim više od svezaka, domaćih zadataka, instrukcija, definicija, testova, izgovora, spelinga i svih ostalih propisanih potrepština zbog kojih:
Those who can - do
And those who can't - teach.
Dopustili su mi da budem deo njihovih života.
Od onih bezazlenih vrati-mi-moje-krpice-čarki, zaljubljivanja i odljubljivanja, do sasvim ozbiljnih i teško rešivih: gubitak roditelja, razvodi, roditeljsko nadmetanje, očekivanja i sve ostalo što se tiho i sasvim nenametljivo odvija iza školskih klupa. Zajedno se smejemo, a plakanje ipak zadržavam za posle zvona.
Ne umem da budem profesionalna. Meni je background, u stvari setting.
Juče sam, na poslednjem času, sve vreme gledala u nju. Razmišljala sam da li će i kad će se vratiti u školu. Devojčica, kojoj zadnjih mesec dana nivoi šećera divljaju i koja je raspust provela u bolnici.
Posmatrala sam njene blede obraze, šake, oči i šiške koje je skratila na santimetar.
I bila sam srećna što je tu, sa nama. Želela sam da je zagrlim i da joj kažem...
U razgovorima sa njenom majkom, saznala sam da ona još uvek vodi onaj 'nespecijalan' život od pre, jer ne želi da bude bolesna i ne želi specijalan režim ishrane. Glupo je da nosi užinu sa sobom, glupo je da bilo kome šta objašnjava, glupo je da mora da jede u odredjeno vreme, uostalom neka i umre, ne boji se smrti. I bolje je da ne umre željna svega...to ne bi mogla sebi da oprosti,
ali je naučila da sama sebi daje insulin.
I onda sam, kakva sam već, rešila da joj narežem jedan disk sa pričom dečaka koji je umeo da vidi. Pravim joj titl i tako, pade mi na pamet da proverim šta se dešava sa tim dečakom.
Ni na jednom pakovanju ljudskosti ne piše 'fragile',
niti mi o tome puno razmišljamo.
I dobro je što je tako.
Jer, nema se vremena.
p.s.
ja ipak biram da kasnim...