Američki Kongres, a samim tim i javnost, podeljeni su kada je reč o merama za podsticanje domaće privrede. Oni levo od centra, dakle demokrate i njihove pristalice, smatraju da je najbolje da država uloži velike pare u javne radove koji bi otvorili nova radna mesta, najviše za one najugroženije. A nabavka materijala i opreme za te javne radove podstakla bi proizvodnju u drugim granama privrede.
Oni desno od centra, pristalice republikanaca, kažu da je bolje da država vrati deo već naplaćenog poreza i smanji buduće poreze građanima i privatnim biznisima. Oni kažu da bi država proćerdala pare, da bi se od tih para obogatili samo pojedinci, dok bi građani sa vraćenim novcem pohrlili u prodavnice, a biznisi ulagali u proširivanje poslovanja i zapošljavanje dodatne radne snage.
Mnogi Amerikanci misle da je ovaj drugi metod bolji. Nije čudo. U ovim teškim vremenima nekako je lepše imati vrapca u ruci nego goluba na grani. Nezgodno je samo to što niko zapravo ne zna koliko bi od novca vraćenog građanima otišlo na kupovinu robe, a koliko na plaćanje dugova nagomilanih na kreditnim karticama ili na vraćanje pozajmica iz fonda za školovanje dece. To se desilo kada nam je bivši predsednik, Džordž Buš, prošle godine svima vratio po nekoliko stotina dolara naplaćenog poreza. Kao što znamo, to nije pokrenulo američku privredu.
Osim toga, ako neko od vraćenog poreza ode i kupi novi haj definišn televizor, na kome pozadi piše Made in China, da li se te pare vraćaju američkoj ili nekoj drugoj privredi? I najzad, ako se porez vrati privredi da li će ona imati inicijativu da proizvodi više i otvara nova radna mesta, ako njene proizvode nema ko da kupuje?
S druge strane, izgradnja i opravka puteva, škola i drugih javnih objekata podstakla bi i domaću i inostranu proizvodnju, jer se mnoge od potrebnih sirovina i mnoga oprema proizvode i u Americi i van nje.
Kako je rekao čuveni britanski ekonomista Džon Majnard Kejnz: „Država bi trebalo da plaća ljude da kopaju rupe i da ih ponovo zatrpavaju.“