AleXandar Lambros
Ništa čoveka ne čini tako neodoljivo privlačnim i lepim kao ležernost i samopouzdanje proisteklo iz svesti o sopstvenoj srećnoj sudbini. I savršeno skrojeno D&G odelo, naravno. Maksim je rođen kao prebogati naslednik ogromne poslovne imperije, te je rastao uz ono neverovatno osećanje da može da živi kako hoće i radi šta hoće. Nekad se sve one tajanstvene sile života koje neodređeno zovemo sudbinom udruže u tako neverovatan spoj, da onda odluče da demonstriraju kakva su sve čuda u stanju da izvedu. Maksim je bio čudesan, njegov život takođe. Baš kao što mu i ime govori, sve je kod njega bilo maksimalno. (Hm ... nije ili ovo zanimljivo? Imaju li imena magijska svojstva?) Bio je maksimalno bogat, maksimalno inteligentan, maksimalno nadaren i, s gustom plavom kosom do ramena, apolonskom figurom, zelenim očima i širokim, blistavo belim osmehom, maksimalno lep.
Pepelita preplaviše talasi protivrečnih osećanja. Osmeh iz sna koji je izmamio njegov osmeh, još prisutan u trenutku buđenja, bio je zapravo Maksimov. Čim se pojavio na vratima, Maksim je Pepelitov san oslobodio zatočeništva autocenzure. Pepi se gotovo ukočio pred bujicom misli pokuljalih iz naprsle brane njegove podsvesti. Pa on je zaljubljen u tog čoveka! Ta ga spoznaja pogodi poput groma. Obraze mu liznuše izdajnički plamičci stida od pomisli na erekciju s kojom se probudio. A zatim ga one proročanske reči misterioznog vilenjaka, za koje mu se činilo da odzvanjaju u čitavoj prostoriji onako kako ih on čuje u svojoj glavi, ispuniše jezom uzrokovanom iznenadnim napadom paranoje. Činilo se kao da uopšte nije prisutan. Njegov ukočen, hipnotisan pogled distancirao ga je od svih trenutnih dešavanja oko njega. Osetio se perverzno i uzbuđeno istovremeno - kao voajer koji iz krošnje drveta viri u spavaću sobu neznanaca koji se spremaju na ljubavni čin, a pritom mu preti opasnost da svakoga časa bude razotkriven. Samo ... nešto je tu bilo čudno. Kao da je voajerisao sopstveni život.
Krošnju na kojoj je sedeo, da se tako izrazim, jer čuli ste valjda za umetničku slobodu, prodrmao je
Maksim kada mu se obratio pružajući mu belu kovertu. Njegove reči dozvaše ga natrag u stvarne koordinate vremeprostora:
Odlučio je da prošeta gradom. Nije mogao da se u ovakvom stanju vrati pravo kući. Tumarao je besciljno. Pokušavao da se sredi. Ali osećaji koji su besneli u njemu tvrdoglavo su odbijali da se preobraze u misli. Tako da je samo šetao, posmatrajući prolaznike i izloge, jer njegovo uzbuđenje sada ne bi moglo da podnese nikakvo mirovanje tela. Pogled mu odjednom privuče jedan blještavo osvetljen izlog. Prišao je i željno ga razgledao kao što deca razgledaju izloge poslastičarnica načičkane šarenim i sočnim kolačima. Posebno je bio zadivljen logoom ove modne kuće čiji je izlog posmatrao a koji je, onako zlatan i veličanstven, okupan svetlošću, blještao na beloj pozadini izloga. Bila je to Meduzina glava, sa kosom od zmija. Bilo je nečeg neverovatno moćnog u njoj - delovala je kao neki drevni vladarski amblem. Zatim istu takvu glavu ugleda kako se presijava na zlatnoj kopči jednog kaiša. Požele da je dotakne. Požele da se opaše tim kaišem. Namah mu se učini čarobnim poput Hipolitinog pojasa i pomisli kako bi ga ovaj preobrazio u moćnog i nepobedivog čoveka. Blještava svetlost u kojoj se izlog radnje kupao poručivala je da je u njoj sve papreno skupo. Pa i sama ogromna Meduzina glava koja je sijala iz pozadine, kao da je od neželjenih posetilaca (čitajte neplatežnih), čuvala ulaz u ovaj hram luksuza i glamura. Pepi, ipak, zakorači unutra kao omađijan. Dočekaše ga s nekoliko lažno uslužnih fraza i nameštenih osmeha. Bilo mu je neprijatno. Pod svom onom svetlošću imao je utisak kako je svima očigledno da je tu zalutao. Zastide se svog neupadljivog i bezličnog konfencijskog odela. Na jednoj polici ugleda isti onakav kaiš kakav je video u izlogu. Pređe prstima po neravninama zlatne Meduzine glave. Istog trenutka spopade ga neobuzdiva želja da ga poseduje. I, tad se seti vilenjakovih reči. Onih o iskušenju koje će ga obuzeti. Stvarno, kad je već mogao da zna šta je on, Pepelito, sanjao, onda je možda i sve ono drugo što je rekao istina. Bio je na pragu da uradi najnerazumniju stvar u svom životu. Uplaši se sopstvenog glasa kada se prodavačici obratio rečima:
- Spakujete mi ovaj kaiš.
Lavina se pokrenula. Kaiš je iziskivao kupovinu odela. Bilo je to jedno predivno odelo koje, iako crno, gotovo da se presijavalo u mraku. Zatim košulja, pa bade mantil s Meduzom izvezenom na džepu. Pa peškiri u tri veličine, takođe s tim magičnim otiskom Meduzine glave. Pa čaše za šampanjac s rozikastim peskiranim pečatom Meduzine glave. Pa ogroman šareni prekrivač kojim je dominirala boja zlata i opet, po sredini, velika i moćna Meduza. I na kraju, velika šarena šolja s čijeg je belog dna opet vrebala Meduza. A da, i parfem simboličnog naziva: Dreamer.
Kasno te večeri, dok mu je žena besnela zato što je veći deo ušteđevine sprcao na samo jednu apsurdnu kupovinu, i pretila mu razvodom, Pepi nije znao šta da misli: Video je sebe kao kompletnu budalu ali mu je ta misao na neki način bila zabavna. Mogao je samom sebi grohotom da se smeje zbog toga što je, ma i za jedan trenutak, poverovao u to da vilenjak stvarno postoji. Nije, međutim, žalio zbog svog nerazumnog postupka. Na neki neobjašnjiv način, imao je osećaj da su one poruke preko kompjutera, ma ko da ih je poslao, zaista promenile njega i njegov život u samo jednom danu. Zaspao je mirno kao beba. Izvesnost novog dana obično je činila da ima nemiran i isprekidan san. Sad, pred neizvesnošću sutrašnjice, bio je začudo potpuno smiren.
* * * * * *
Šta je sad opet? Nešto me bledo gledate? Ne očekujem valjda da mi verujete? Slušajte ... iskreno, baš me briga. Šta ću vam ja što ni u šta ne verujete. Da ste me pažljivo slušali, do sad biste već shvatili koliko vas taj skepticizam koči u životu. Gde vam je entuzijazam ljudi? Molim? Aaaa, ipak biste da čujete kraj? Kopka vas, a? Dooobroo ...
Dakle, sutradan veče Pepelita je već počela da hvata nervoza jer se vilenjak od onog susreta u kancelariji više nije pojavljivao, a bližio se trenutak da se krene na Maksimov prijem. Dok je u kupatilu isprobavao svoje novo odelo, vilenjak ipak odnekud doleprša i ulete kroz prozor.
- Umalo da zakasnim, imao sam mnogo posla. Da vidimo ... odlično odelo, ali ... - obletao je oko njega s prstom na bradi, proučavajući ga i mrmljajući s vremena na vreme ... aha, aha ... mmm, hmm, aha ...
- Šta? Šta? - bio je nestrpljiv Pepelito. Grozno mi stoji, je l' da?
- Ma neee, otkud ti to? Ovo odelo bi i talibana pretvorilo u frajera. Nego, mi nećemo da ti budeš samo dobar frajer noćas, je l' tako? Frajera će tamo biti koliko hoćeš. Treba nam ... treba nam da budeš senzacionalan, nestvaran, da oduzimaš dah. Mislim da je vreme za malo čarolije - reče vilenjak i iz nedara izvuče čarobni štapić i vrećicu s čarobnim prahom. Hm ... pa da vidimo - Skini sve to. Da, da, šta me tako zapanjeno gledaš? Ne želimo da išta prepustimo slučaju, zar ne?
Rekao bih da nisi baš bio redovan u teretani u poslednje vreme, a? Hm, taj otromboljeni stomačić, bicepsi mršavo skroz, guza i ne zateže baš te gaće koje su, by the way, grozne. Ok, ok, nije ništa strašno. Sve ćemo to da sredimo - brbljao je vilenjak lepršajući čas ovde, čas onde.
- Uh, nisam dugo ovo radio, ali ne bi trebalo da je teško - reče sklapajući oči i podiže svoj čarobni štapić. Zatim se zavrte poput čigre kružeći oko zbunjenog Pepelita koji je uspevao da vidi samo srebrnkastu prašinu kako u vrtlogu kruži oko njega. Kovitlac se odjednom zaustavi.
- Šta kažeš, da čujem? - upita ga vilenjak samozadovoljno, okrećući ga prema ogledalu. Ups, izvini, promakao mi je jedan detalj. Nisu nam potrebne te malje na tako izdefinisanim grudima i na tim savršenim pločicama na stomaku, slažeš se? Ti paleolitski atributi muževnosti su, kako čujem, out - prolete vilenjak još jedan krug. Malje nestadoše k'o rukom odnešene. E, tako, sad da te čujem!
Pepelito je blenuo u svoj odraz u ogledalu u potpunoj neverici. Prepoznavao je samo još svoje lice. Telo, upakovano u CK veš bilo mu je kao - znate one super atlete s naslovnih strana Man's Health-a, koji su čitav život proveli u teretani a vas ubeđuju da možete isto tako da izgledate za samo dve nedelje? - e, takvo mu je telo bilo.
Dobro, šta se sad iščuđavate? Ne razumem, ako ste mogli da poverujete u to da ćete za dve nedelje, bez ikakve magije, imati mišiće ko tip s naslovnice, stvarno mi nije jasno zbog čega ne verujete da je uz pomoć magije tako nešto moguće za samo par sekundi. Neka vam bude. Da ja nastavim pre nego što me skroz iznervirate i odustanem od toga da vam dalje pričam!
Ostalo je bilo još par stvarčica da se uradi. Ten: potamnjen do nijanse tri nedelje na Mikonosu. Zubi: izbeljeni do nijanse reklame za orbit (eto, a i u tu glupost ste poverovali - mikro granule, pričam ti priču!). I kosa: zift crna, sjajna i panten lepršava i bujna.
Tako preporođen, Pepelito uskoči u svoje skupoceno odelo. Falio mu je samo još odgovarajući par cipela. Da vidimo šta bi uz to išlo - reče vilenjak sedajući na veš mašinu. Prada ili Gucci? Glasam za Gucci- zamahnu štapićem s čijeg se vrha sijala jedna zvezdica, i kraj njega se stvori par savršenih cipela od krokodilske kože. Obuj se, skoro da smo spremni! I ... budi na parkingu za pet minuta - reče i izlete kroz prozor.
Srećom, parking je bio u mraku i zaklonjen gustim drvoredom. Neko bi se silno začudio da je mogao da vidi šta se na njemu dešava. Jer, vilenjaku je čarolija zakazala te je Pepelitov krš od automobila umesto u neki novi, skupoceni model, pretvorio u kraljevsku kočiju.
- Ups, otkud sad ova kočija? Ima više od 200 godina kako sam jednu običnu tikvu pretvorio u ovakvu kočiju. Nešto sam zabrljao - reče, udarajući čarobnim štapićem u dlan. Da probamo ponovo. Kočija se pretvori u tamnocrveni Ferari.
- Oh, opet greška! Šta mi je večeras? Ne treba nam Ferari, noćas nam treba vrhunac čarolije - reče i ponovo zamahnu svojim štapićem. U tami parkinga zablista savršeno uglačani beli Rols Rojs, onaj model koji vam je poznat iz zlatnog doba Holivuda.
- Jednostavno, ne znam šta da kažem - progovori Pepelito.
- Ne reci ništa - odgovori mu vilenjak. Nemamo vremena za priču. Vreme ti je da kreneš.
- Nadam se samo da se sve ovo neće raspršiti kao san. Recimo kad otkuca ponoć.
- Dobro si me potsetio. Umalo da zaboravim. Ovo je modernizovana magija. Neće nestati kad otkuca ponoć, ali, moraš da povedeš računa - ne smeš da svršiš ni po koju cenu! Onog trenutka kad doživiš vrhunac zadovoljstva sve će se vratiti na staro.
- Kakav udareni vilenjak! - pomisli Pepelito.
- Stani! - doviknu vilenjak svom štićeniku koji je već ulazio u limuzinu. Ostala nam je još jedna sitnica. Zapravo, i nije sitnica; možda je to čak i najvažniji detalj - reče vadeći zavežljaj sa čarobnim prahom.
- Šta je to?
- Prah zaborava ili kako ja volim da ga zovem nothing makes the past away like the future. Razumeš? Da bismo postali ono što želimo biti, moramo zaboraviti ono što smo bili! Prošlost je često pretežak teret za nošenje - objašnjavao je vilenjak, prosipajući čarobni prah po Pepelitovoj glavi.
nastavlja se