U poslednjih nekoliko meseci sam svašta saznala: najvažnije, da države ne vole da njeni gradjani žive izvan granica svoje države. A da druge države u kojima bi ti gradjani voleli da žive, takodje ne vole strane gradjane da tu žive. I nisu u pitanju bogate i siromašne države, već i one srednje, nikakve, nevidljive: jednostavno to je princip svake države. Sve su države umišljene da su najbolje na svetu za svoje državljane i kad, ne daj bože, poželiš da tu besmislenu teritorijalnu monomagiju dovedeš u pitanje, država se ponaša kao prevarena ljubomorna, napuštena. Neću da kažem žena, već upravo država. Žene nisu takve. I naučila sam da izgleda da svi državljani bilo koje države misle da je njihova država najsladja država na svetu iako im često ne da da jedu dišu putuju misle...ali tvoja jazbina, tvoj miris sarmice ili kuskusa, vina ili viskija...zelena trava nigde nije zelena kao u tvom dvorištu, nek je prljavo, nek je puno kostura i aveta.
Eto, to je mejnstrim, to sam naučila: mejnstrim koji mi uopšte ne pripada, uopšte me ne zanima, te policije, ti zakoni, to rodoljublje , ti mirisi, ta nostalgija...ama baš me ništa od svega toga... Štaviše, upravo sam shvatila da me zanima nešto suprotno: to da uletim negde, spustim kofer, odem u policiju, prijavim svoje legalno biće i onda navalim na sve jezike i djakonije koje nikad ranije nisam iskusila.
Epa, ne može: recimo u Italiji: kad smo se pojavili u policiji moj bračni drug i ja, te izjavili da smo amerikanac i srpkinja koji žele da žive u italiji, službenik je vrisnuo od sreće i smeha. Hahahahah, ama zašto? Po kojoj osnovi!
- Tako, iz principa želje i po slobodnoj volji.
- Hahaha, neće moći, nikad čuo za to nisam. Pa vi ste oboje ekstrakomunitari! (izvan evropske zajednice)
Oko nas sve crni žuti dugački ili kratki povezani ili razgolićeni narodi i narodnosti. Deca vrište, redovi se savijaju i izvan čuvene barake u via Verona gde ne može da se dopre telefonom već samo fizički. Potseća me na redove Dafimet banke gde dodješ u četiri ujutru da uzmeš broj da bi posle ušao u red. Osim što moram odmah da vam kažem da su italijani izuzetno ljubazni sa svojim strancima koji ne govore njihov jezik, bar u Torinu: svesni su da im rade teške poslove, da im je emotivno teško i svesni su svog sopstevnog neznanja stranih jezika. Jer se ovo sve dešava na savršenom pidgin italiano, sa rukama crtanjem i suzama.
Dolazi šefica, razdragana, da razmotri naš slučaj:
- Nemamo takav formular, kaže,
- u Italiji borave ljudi koji imaju ovde posao ili rodbinu. Vi niste ti.
- Ali mi volimo Italiju, ima mnogo stranaca u Italiji.
- Dobro kaže službenica, oduševljena.
- Nikad nismo imali ovakav slučaj kaže ambiciozno svom kolegi: zadrži ljude idem da pogledam zakon.
Oko nas se okuplja gomila stranaca i gledaju nas sa strahopoštovanjem: esktrakomunitari kao i mi, ali imaju svoj modulo, svoju vidljivost. Osećaju se nadmoćno i samilosno prema nama.
- Našla sam, kaže direktorka. Postoji jedna mogućnost, a to je da se vratite u svoje zemlje i da tamo tražite u italijanskoj ambasadi nešto što se zove boravak po izboru. Neće biti lako jer morate svašta da dokažete.
Vratismo se i nije bilo uopšte lako: gotovo nemoguće. Što u Srbiji, što u Americi gledali su nas zapanjeno.
- A što bi vi to, nikad čuli, nemamo formulare...
Pošto smo dokazali da postoji zakon fotokopirajući ga u Italiji, priznali su da može ali pod uslovom da se odreknemo svih drugih zemalja kojima smo do tada pripadali.
I tako smo sada pred teškom odlukom u ime čega da se odreknemo i šta onda dobijamo. Ništa naročito.
U kvartu u Torinu gde sada živimo kao turisti ne postoji jedan jezik, jedan narod, jedna kultura. Kad djaci izlaze iz škole deca kao da su iz Njujorka, svih boja i rasa su. I svi pričaju italijanski i svi su od krvi i mesa: verovatno ilegalni, bez modula. Al' to su jedina deca koju Italija trenutno ima, zemlja sa najnižim natalitetom u Evropi. A njihovi roditelji, ilegalci vervatno i oni, po novim italijanskim ksenofobičnim zakonima su jedini koji mogu da prežive časno ekonomsku recesiju koja u zemlji vlada. Zato najbolje: Italia bella, ako već ne mozeš da nas pobediš, pridruži nam se.