Staro Sajmište i Srbija danas ?

ervetor RSS / 14.02.2009. u 13:29

Neposredno posle filma "Sajmište-istorija jednog logora", otišao sam tamo da pogledam to mesto.
Hoću da kažem da je ostavilo na mene toliki utisak da nisam otišao tamo samo jednom, već da polako počinjem da se brinem da li sam ja izgubio razum pošto tamo idem gotovo svakodnevno !
Više u Novi Beograd ne idem preko Gazele, već isključivo preko starog železničkog mosta.
Logor je i dalje tu. Sve je isto.
Ovo bi možda prvo na trenutak pomislio neki jadni zatočenik da ga je neko početkom 1942 uspavao, a zatim probudio pored centralne kule januara 2009 godine...
Ali nije samo to, osvrnimo se oko sebe. Pogledajmo na šta nam liči grad, stvarno. Navikli smo se na ruglo i više ga ne primećujemo. Nismo u stanju da svoj grad pogledamo realnim očima...
Rodjen sam u Beogradu.
Prošao sam tuda milijardu puta. Onu kulu sam sa mosta video toliko puta, a nisam je bio svestan. Ona je tu jednostavno bila za mene neki stub kao i svi ostali.
Znate ono, kad sruše neku zgradu, a vi se već sutra ne možete setiti šta je ono beše bilo tu...
Kao neko ko stoji u mraku, neko ko ga ne vidite dok vas ne pozove. A onda se naježite kada shvatite da uopšte niste bili sami u tom mraku, i da je neko stajao pored vas sve vreme. A da vas kojim slučajem nije pozvao, mogao je još jako dugo da nastavi da vas posmatra iz tog mraka, neopaženo. I tu se naravno naježite zar ne... ... jer, koliko ih još ima u mraku a nisu se sami javili ?
Ipak, moram da iznesem i neko opravdanje, zašto veliki broj Beogradjana uopšte ne zna za ovo mesto, iako pored njega prolazi celi svoj život.
Znate, prolazimo ceo život i pored urgentnog centra, ali nemamo želju da udjemo u njega nikad. Voleli bi smo da nikad ne saznamo šta je unutra.
Ja na žalost slušam potresne priče nekih meni bliskih ljudi, šta su u toj zgradi doživeli, nezavisno od svojih primarnih zdravstvenih problema.
Na žalost, stvarno, kada čujem svedočenja nekih mučenika o tome kakvo su ponašanje i ponižavanje doživeli u urgentnom centru, meni je potpuno jasno da je ponašanje ljudi tokom ratova nešto što je za očekivati. Dajte čoveku moć, i videćete ko je on zapravo.
Tako je i sa ovim delom grada na lokaciji starog sajmišta. Pa niko, bez konkretne potrebe jednostavno nema hrabrosti niti želje da se tamo šeta tek tako, nema razloga, a i može biti opasno. Ima besnih pasa.

psi lutalice
psi lutalice

 

 

 

 

 

 

 

(Ima ih uostalom puno po Beogradu. Evo, čopor pasa lutalica već godinama danju spava ispred direkcije za gradsko gradjevinsko zemljište... ... a noću....)

psi lutalice II
psi lutalice II

 

 

 

 

 

 

 

 

Sada znam puno toga o starom sajmištu.
Od 26 januara do danas puno sam čitao o tome, kopao i istraživao, slagao neke kockice.
Znam koji paviljoni više ne postoje, znam koji su ostali i koji je koji.
Ali ono što je najvažnije, uspeo sam u glavi da povežem kompletnu sliku i ondašnje i današnje Srbije u jednu logičnu priču. Ili bar meni logičnu.
Ljudi su danas zgranuti kako su Beogradjani tada mogli da se šetaju po Kalemegdanu dok se 200 metara dalje lepo vidi i čuje zapomaganje njihovih komšija ?
A šta mi danas radimo ?
Okrećemo li mi danas glavu od nekih stvari ?
Okrećemo li mi danas glavu od mnogih stvari ?
Šta mi danas sve ne primećujemo oko sebe ?
To će nam sve reći naša deca sutra, nešto direktno, a nešto u vidu potresnih filmova.

Atačmenti



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana