Pa ti bar znaš da meni, samo kad se prisetim njenog imena, čitavo telo zatreperi od ushićenja i srce počne ubrzano da mi lupa ali prvo što sam pomislio kada sam, eto, ponovo usnio njeno dražesno, ljupko lice bilo je:
Jaoj! Budibogsnama!
Umalo da me strefi srčka. Ama nigde onih mesnatih putenih usana, mmmm, za kojim sam oticao besanim noćima; bila je stara, krezuba i bleda, imala je masne brkove i, kunem ti se, komadiće sira u bradi ali, pomislio sam, ma to mora da je nekakva maska, verovatno je upravo završila jednu od onih svojih čuvenih predstava. Nema koga ta nije igrala. Nažalost, reče mi da već duže vreme ne igra u teatru, u stvari, ima godina kako ne igra uopšte, priča mi, ali brate, sve nešto frflja, znafe, ofo fu pofebno fefška fvremena za naf, al' ne htede reći sujetne sebičnjake već, "kreatifne indifidue sa sfefim, originafnim fidefama", ali okej, šta je - tu je, veli, sad pokušavam da pišem, 'ajde rekoh, o čemu bogati, pitam, mada da budem iskren, zaboli mene kutnjak o čemu, meni su svi ti umetnici isti, Bu-Dale, njima se i kvadrati kotrljaju, a ona, ona mi odgovara, hvala vam na pitanju, kaže kako nju, eto u poslednje vreme inspirišu zapisi Žike Pavlovića pa pokušava da napiše jednu baš odvratnu humorističko-satiričnu pripovetku s elementima groteskne i bizarne fantastike, stvarno, uzvraćam, nemoj da serviraš, pa to je tako vrh, kažem, iako nemam pojma šta to uopšte znači, ali, i ne znao, mislim, čuj molim te, "humorističko-satirična pripovetka s elementima groteskne i bizarne fantastike", pojedem te, stvarno, šta to znači, pa to može svašta da znači, mislim, ženo, potraži ti ko je tebi maznuo ogledalo, pobogu, vidi na šta ličiš, možeš jedino sama sebi da se podsmevaš... Ljaoj, kad tek onda poče da me gnjavi. Noćna mora čoveče! Frflja mi kako se snalazi, tezgari, gde reče, negde valjda na Zelenom vencu, valja stripove Ken Parkera, Bleka Stene i stare brojeve časopisa Kuća Stil, veli, prodaje čak i DVD-ove sa snimljenim divx-ima koje neko od njenih uredno skida sa interneta uz pomoć torrent-a i kao, zamisli, kao poverava mi se, ali sve onako usput govoreći, da se filmovi Wayna Wanga uopšte ne prodaju pa čak ni Iñárritu ni Fincher ne kotiraju dobro, međutim, kolekcija snimaka prenosa Skupštine, veli, posebno ovogodišnja sezona - uh, čoveče, to je pun pogodak. Ide kao alva. Da političara nema, otvoreno mi priznaje, propali bi.
A brkovi i brada srce, konačno završava i čudi se kako ja to ne znam, pa brkovi i brada, srce, izrastu svim onim damama koje ostave i zaborave svoje velike ljubavi. Prvakinje tu nisu izuzetak. Istina, ona me se sad seća, baš kaže, ah znam te, srce, sećam te se, ti beše inspicijent, je'l da, uf, kako ne, srce, kako ne ali šta mi vredi, kasno je sad, pobogu, vidi na šta ličim? Ma, super izgledaš ženo, medžik, vrh, hit, lažem ju ja, a mislim se, neka, neka, tako ti i treba, cvičko, oduvek si bila sebična, napokon te stigla zaslužena kazna.
Međutim, kako ona, onakva pogrbljena i jadna, zađe za ćošak meni dođe užasno žao jer pomislih, pa dobro, seća me se, nije da se me ne seća, možda mene, zapravo, nije ostavila i zaboravila ona - već neka sasvim druga ambiciozna gorgona jer vidi čuda, tolike godine razmišljam o njoj, a sad joj se ni imena ne mogu setiti. Uh, čoveče, uhvati me panika i utrčim u prvi internet kafe, naručim dupli vinjak i grozničavo se ulogujem na Facebook da se setim ko to beše. Krenem klikati dobro poznatim putem da ju nađem:
Prijateljica - prijateljice - brata - istaknutog funkcionera koji je prijatelj -
venčane kume - jednog od redovnih učesnika Šakalijade na Majevici čija je snaha -
prijateljica - bivše radne koleginice - mog prijatelja.
A u tome svemu, čoveče, čujem, Oćegajećaj?, to se meni nabacuje neki ćelavi nabildani kreten sa upadljivom tetovažom na ramenu koji bloguje za susednim stolom. Naravno, ignorišem ga, a on će uporno, ćaj, lutko, ćaj, i bezobrazno upire srednji prst ka mojoj čaši, oćegaje?
I dok čekam da se poslednji prozor konačno otvori da pročitam ime koje sam zaboravio i pobegnem odatle što pre, probudim se sav u znoju i, heh, zamisli, uhvatim sebe kako ležim u krevetu i čekam da se prozor u sobi sam otvori.
Kroz njega vidi se krov vatrogasnog doma, u daljini čuju se crkvena zvona a sa crno-bele fotografije uramljene na zidu osmehuju mi se par dragih lica sa probe "Lisistrate".
Uf, dobro je, nedelja je, odahnem i pomerim kucaću mašinu na drugu stranu kreveta.
Na stolu u trpezariji nemarno ostavljen aparat za merenje pritiska. Lekovi.
U dnevnom boravku zateknem polunagog Nikolu opruženog na trosedu. Sve mi jasno. Opet bled, neispavan, mamuran. Zaudara na vinjak, ma, grozota. Šta da ti pričam kad sve znaš - sivilo neurednog i neosmišljenog života.
Pristavim lepo čaj, uzmem parče sirnice a njemu donesem punu čašu rasola i pripremim lavor za svaki slučaj pa počnem lagano da mu prepričavam san...
I tako, sedimo nas dvoje, ja pokušavam da mu pripovedam o tome koga sam maločas sanjao a on povraća u taj zeleni lavor i govori mi:
- Cmiljka, babo bre, uzmi zube iz kupatila, ništa te ne razumem...
I tu, takav, setim se imena."