BELEŠKE IZ RATA (uoči desetogodišnjice)

Nebojša Spaić RSS / 15.02.2009. u 14:50

Vodnik

            Blaf, šanker u džez klubu, čim je zasvirala prva sirena, otrčao je kući po televizor. Posle sat ipo, Blaf poče da se ljubi sa svima redom. Na kraju je izljubio i Dašketa.

"De ćeš, Blafe?"

"U rat."           

"A šta da radim sa televizorom?"  

"Vratićeš ga posle rata."     

Sutra uveče, Blaf je ćutljivo za šankom brisao čase. Panduri su ga, kad je došao da se prijavi, oterali na spavanje. Od tada ga svi zovu "Vodniče."

Švaler

            Prvo jutro posle bombardovanja, u gradu se pojavio - pres ataše španske ambasade. Na pitanje - kako to da nije evakuisan, sa svim ostalim diplomatama iz NATO zemalja, odgovorio je da su ga - zaboravili. I, naravno, odmah osudio agresiju. "Mora da je isključio mobilni dok je bio u švaleraciji", konstatovao je Stupi.

Pelene

            Frajer i riba, u ganc novim, uštirkanim uniformama ulaze u radnju za decu. Imaju šlem, pokriven maskirnom mrežom, pištolj i gas-masku za pasom.

            "Imate li roze Pampers, od 12 do 16 kila".

            Prodavačica daje, riba razgleda i kaže:

            "Dobro, uzimam dva paketa."

            Uzme i ode. Frajer je prodavačici napisao potvrdu na kasa bloku, da nema problema sa gazdom.

           

Svinjska mast

            Tip iz kraja od prve uzbune spava u kolima. Da bude mobilan, kaže. I još tvrdi da mu jedan ortak, da mu napakosti, kad zaspi - stalno maže kola svinjskom mašću.

Lokatori

            U jednoj zgradi na Novom Beogradu, ćale, keva i sin, svi zaposleni u panduraciji, čim prođe uzbuna, izlaze na krov i traže lokatore. A Mita priča da je jedan takav lik na njegovoj zgradi iščupao neki konektor za satelitsku antenu - mislio da je lokator. Na Pančevačkom mostu, lovac u uniformi i sa zastavom Lovačkog društva Beograd, sasvim ozbiljno kaže: "I mi lovci radimo šta se može. Tražimo lokatori, padnuti projektili i avijoni." U sledećem kadru, slika sa Brankovog mosta i transparent: "Beži NATO, stižu Krajišnici."

Nevidljivi avion

            Sasvim ozbiljno, seljanka na pijaci u Kikindi prodaje sir i objašnjava, priča Timi: "Ma kak'i nevidljivi avion. Da je nevidljiv, di bi pilot znao da uđe?"

Bešika

            Zove keva Vasketa upomoć, ćale već 10 dana sedi non-stop u avliji, sa dvogledom i karabinom, i čeka da mu se neki spusti ispod 900 metara. Kaže keva: "Urazumi ga. Prehladiće bešiku, pa ću ja čajeve da mu kuvam."

            Inače, neki pukovnik u penziji na Konjarniku, po celu noć sa krova roka mitraljezom po nebu - računa, ako pogodi-pogodi. Niko ne može da ga ubedi da uđe u kuću.

Vest

            "U periodu od 7:30 do 13:00 časova na teritoriji Vojvodine poljoprivredna avijacija će vršiti zaprašivanje. Molimo građane da ove avione ne obaraju." (Glas javnosti, 22. april 1999.)

Sloboda štampe

Privođeni Steva, Dragoslav i Backo, Bahri je bio nestao - priča se da su ga neki civili ubacili u kola i odveli, ali su ga posle dva dana pustili. Nestao je i Hadžić - posle mesec dana saznalo se da je uhapšen kao špijun, što je nekom Nemcu davao knjige starije od 10 godina. Nekim prijateljima, jevrejskog prezimena, ispisuju kukaste krstove po poštanskom sandučetu. Politika redovno objavljuje vesti o hapšenjima ljudi koji su kritikovali Slobu. Čovek je dobio godinu dana zatvora što je na vrata svoje zabranjene radio stanice stavio poster "Free press". Pronose se glasine da je na nekom visokom državnom organu neki radikal predložio da se Sorosovi štićenici i nezavisni novinari vezuju za mostove. Propaganda sporadično domisli izdajnike, tek da se niko ne opusti.

Slavko

            Kad su ubili Ćuruviju, svi su se usrali. Ni komemoraciju nisu održali. Na sahrani su bili svi koji su se mogli očekivati, ali nikog iz vlasti (osim SPO, par dana pre nego što su izbacili Vuka), ni iz državnih medija. Kojadin je poslao kameru, ali nije bio na sahrani.

            Slavko je ranije išao sa telohraniteljima. Pri kraju, valjda nije imao love. Pričaju da je, kad ih je video, sa maskama na licu i heklerima u ruci, rekao: "E, sada ćemo da pajkimo."           

           

Orden

            Daške čuo da će Sloba da dobije Orden Narodnog heroja, pa pita jednog klinca iz kluba zašto. A mali sasvim ozbiljno odgovara: "Pa za Slavka."

Simptomi

            Muka u stomaku, vrtoglavica, crvenilo očiju, grebanje u grlu. Simptomi hemijske katastrofe iz Bariča, ali i dobrog mamurluka. Nešto od ta dva je sigurno. Ako prođe posle popodnevne dremke, onda je mamurluk.

Nikad više

            Ide Ivan šeta kučiće, sa ženom i svastikom. I grune u blizini. Svastika potrči u zaklon, Ivan sa kučićima za njom, a žena mu stoji na sred staze, ko ukopana. Posle dvadesetak metara, Ivan se okrene, a žena - ne mrda. Kaže: "Pa ti bi mene ostavio!" Ivan odgovara: "Samo sad, keve mi." Šta drugo da kaže?

Matematika

            Devojčice u busu, 12-13 godina, pričaju i jedna se žali drugoj. "Džabe sam se spremala za pismenu vežbu iz matematike. Da sam znala da nema škole, išla bih na taj rođendan." Giša to prepričava i konstatuje - svakome je njegov život prekinut.

Glava

            Gremlin kasni na koordinaciju. Kad je stigao, kaže morao da ide do televizije da slika. "Šta ima novo?" "Iskopali dva tela i jednu glavu." A kad je roknula, ruski pop je u porti našao jedan prst.

San

            Kao, na tv prikazali 12 oborenih i uhvaćenih pilota, teško mučenih. I, kad se čovek probudi, milo mu oko srca, iako na javi ne bi podržavao mučenje, odsecanje prstiju, ušiju, paljenje i sve ono što je u snu tako prijalo.

Piloti

            Uhvaćeno je 14 američkih pilota. I, iako dnevno vatamo još po jednog, i dalje ih ima 14. I svi su crnci, čak i "pilotkinje". Crnkinja je iste noći uhvaćena u Valjevu, Kuršumliji, Novom Sadu, Kraljevu i još na nekim njivama. Imaju, po različitim informacijama, od 20 do 50 hiljada dolara u džepu, za potkupljivanje. Stariji ljudi, koji se sećaju onog rata, kažu da imaju po hiljadu funti sterlinga - Amerikanci. Plaćaju tek kad izađu iz zemlje, da ih onaj ko ih je uhvatio ne bi prevario. Ispod uniforme, imaju civilno odelo. Neki su dovoljno vešti da se već u vazduhu presvuku. Neki imaju čak i gradsku i seosku varijantu - sako i kravata ili gunj - pa biraju, u zavisnosti gde padaju. Preterane su priče da imaju ključ koji otvara po nekoliko stanova u svakom većem mestu po Srbiji, kao i priče da imaju mobtelove telefone, pa kad padnu, zovu jatake koji su raspoređeni u svim većim gradovima Srbije. Ne objavljuje se zvanično da imamo tih 14 pilota, iz strateško-propagandnih razloga. (razni izvori, svi ubeđeni da je sve to tačno)

Groblje

            Grupa stanara iz okoline Novog groblja, svake noći se skuplja na Francuskom groblju. Kažu - tamo je sigurno, u prošlom ratu nijedna nije pala. Klinci iz kraja se zezaju, sede pred zgradom i komentarišu - "Pusti, ni ne znaju da je Drugi svetski rat gotov".

            Posle su zaključili da je ipak previše opasno, jer ako padne kasetna, razleteće se spomenici, pa će ih odvaljeno kamenje pobiti.

            A kad je Tamara pokušala da o njima napravi reportažu, odbili su. Kažu - NATO će da pročita, pa da ih namerno gađa.

Smeh

            Bogi konstatuje: "Ako sve ovo preživimo, imaćemo čemu da se smejemo, brate, svako veče do kraja života."

Radoznalci

            Kalemegdanska terasa i kej kod Jugoslavije po celu noć su prepuni. Ljudi se otimaju za klupe, ponesu pivo i sendviče, ćebad i čekaju rokanje - pogled je sjajan - vidi se pančevo, Batajnica, Avala.

            U Valjevu, od 15 povređenih prve noći rokanja, većina je, kažu lekari, stradala što je pala sa terase, istežući se da vidi kako gori.

            Jedna riba - ronilac, kažu ima raspored da dreždi noću ispod Brankovog mosta. Ako neko se neko od branilaca napije i padne, da ga vadi.

            Posle su roknuli Jugoslaviju, pa od tada nema gužve.

Zemljotres

            Kad je zveknulo - nestalo struje. Miki kaže da taksisti javljaju da je pogođena škola Milica Pavlovic. To znači da se vojska tamo razmestila i da ima bar stotinak mrtvih. Na sto metara odavde. Krenem da se oblačim, da idem da iskopavam, Miki javlja da je policija blokirala kraj i da ne vredi. Kod generalštaba istovremeno tri mrtva i tridesetak ranjenih. Tek ujutro smo saznali da su u kraju roknuli jednu privatnu kuću i kafanu. Posle je jedna devojka umrla u bolnici. Bombardovanje kafane u kraju doživljavam lično.

            Oko pola šest, zemljotres. Ljulja krevet. Ne verujem, čudim se koja je to bomba što tako ljulja, a ništa se ne čuje. Ubeđujem Tamaru da ne može biti zemljotres kad bombarduju.

Ujutro kasnim na posao.

Pejzaž

            Ovaj rat je, konstatuje Deša, akcidentalan i elementaran. Padaju bombe kao elementarna nepogoda, bez ikakve mogućnosti da se predvidi gde će i kada udariti, a može uvek i svugde. I, samim tim, stvarnost prestaje da biva konstantna i jednoznačna. Svaki pejzaž, svaki pogled, postaje nestabilan, promenljiv, ontološki sumnjiv - realnost je definitivno razorena. Otud, misli, strah i psihoza.

            Ne vidim razliku u odnosu na 41. i 44. Osim što je onda bilo više žrtava.

Igra

            Dora ima osam godina. Pre rata, najviše je volela da se igra sređivanja, da svaku stvar stavi na svoje mesto. Sada se samo igra - šta bi radila Amerikancima.

            Pa je uzela dve lutke i skinula ih gole. Pa ih vezala za balon.

            Pita Minja - ko su lutke?

            - Klinton i Bler.

            - Što su goli?

            - Da ne sakriju bombe.

            - A što su u balonu?

            - Da odlete na sunce, da tamo umru.

            - A šta posle?

            - Zamoliću tetku, kad je već tamo, da bude predsednik Londona.

            - A za Ameriku?

            - Naći ćemo nekog Indijanca, nekog poglavicu.

Oglas

            Slušam oglas u taksiju: "Izadajem sobu na Zvezdari. Zgrada ima sklonište. Telefon - taj i taj." Do deset reči - dakle, oglas je džabe. A koliko će li da naplati sklonište?



Komentari (18)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

vracarac92 vracarac92 15:15 15.02.2009

Bombardovanje...

...ne ponovilo se.
Medjutim zaista ima nebrojeno mnogo anegdota iz tog perioda. Kada se samo setim, svi su bili u frci da ce potpuno nestati struja pa smo danim rostiljali kod drugara na Crvenom Krstu. U roku od nekoliko dana potamanili smo sadrzaje nebrojenih zamrzivaca - da ne propadne i popili na desetine litara raznih "zozovaca". zaista smo prozdrali neverovatne kolicine mesa. Dorucak, rucak i vecera ili rostilj ili kotlic a sve zaliveno sa bogznakakvim alkoholom. I tako iz dana u dan.
A i drugarice su bile raspolozenije za druzenje nego obicno...
Unfuckable Unfuckable 16:00 15.02.2009

transparent

Transparent iz Batajnice: " Mi smo Cigani, aerodrom je malo dalje"
thefreak thefreak 10:24 16.02.2009

Re: transparent

Ili: Kolumbo, je... te radoznalog.
flipper58 flipper58 16:17 15.02.2009

Odlicno

Bas sam mislio kako da napravim vezu sa danasnjim clankom iz Glasa Javnosti.
leopold_lady leopold_lady 16:24 15.02.2009

Kako živim ....

na nekoliko stotina metara od VTI -a imala sam tu "čast i zadovoljstvo" da među prvima shvatim šta se dešava ....

U sklonište smo retko išli - bilo je dva ulaza dalje.... Iskreno,mrzelo nas ....

Kako živim u vojnom naselju - opasnost od stradanja je bila minimalna (po knjigama koje vojna lica uče u školama - da smo mi kao naselje zaštićeni) ..... To šta se stvarno dešavalo - je druga priča ....

Recimo da smo imali malo sreće - pošto baš pameti nismo imali .....

Što rekao Vračarac - ne ponovilo se ....
skyspoter skyspoter 17:02 15.02.2009

u mojoj zgradi


stanari nisu mogli da idu u skloniste posto je predsednik kucnog saveta drzao vrece krompira.


svaka vlast donosi neke beneficje.
sedma sedma 17:17 15.02.2009

ne ponovilo se... a prica na pretek..

Secam se 26 marta sedim u podrumu sa roditeljima i komsijama i igramo karte:
-pa nece valjda da ovo traje do mog rodjendana? (A 19ti rodjendan mi 3 aprila )
Jedan komsija kaze bice super ako i novu godinu ne docekamo ovako.

A da se jelo i pilo i uzivalo na razne nacine.... I te kako
A bili smo ludi svi cini mi se.... Zaputili se u Trebinje kod rodbine - bili 10 dana i nazad. Kako macku komsijama da ostavimo? A na put kolima....kroz celu srbiju do crne gore pa u bosnu. I nazad. I isli par puta do Banovaca (selo pored BG za one koji nisu upuceni) - kroz njive jer je glavni put bio tzv aerodromska pista.

Ja i dalje ne volim vatromet.
E a zemljotres je bio super fora... mama ulazi u sobu i kaze - ej bre pa jel to bio zemljotres? A ja joj bunovna odgovaram- ma jok bre nesto su ponovo gadjali...kakav zemljotres?! Pusti me da spavam!

E kad su u nasem komsiluku na bezaniji gadjali trafo stanicu- mama na telefonu sa tetkom iz Dubrovnika. Ova joj vristi - ma sklanjajte se bre!!! a mama - ma jok sta sad da idemo kad je proslo?! Ne brini se dobro smo mi... Kad ono opet eksplozija. Mama joj govori - ma dobro evo sad cemo da idemo.

Ulazak u visu skolu da vidim kad su mi ispiti- sa licnom kartom i indexom ...vojska zaposela skolu.
U vikendicu se uselila vojska - tata morao da potpise kako je sam ponudio da se usele.
Ehhhh ne ponovilo se...
Samo mnogo me boli sto se ne zna tacan broj zrtava. Po imenu i prezimenu. I neko obelezje za sve stradale...? Da li je to moguce? Ili su vec zaboravljeni?
pape92 pape92 19:14 15.02.2009

dokle?

Kad sam bio klinac bilo mi je fascinantno kako niko od mojih predaka, uključujući ćaleta i kevu, nije živeo bez ijednog rata. Proračunavao sam da najviše šansi ima stric, rodjen tik posle rata, da prvi proživi vek u miru. Ali džaba...novo brojanje krenulo pre deset godina. Možda ovoga puta budemo imali više sreće.

Ne treba to zaboraviti, ali se ni hvaliti. Ponekad pomislim da ne treba ni prepričavati anegdote uz logorsku vatru, osim onih groznih. Da ne pomisle ovi što dolaze, jednog dana, da je to kao neka fora, da požele i oni malo. Jer nije uopšte nikakva fora.
Ni jedna od pričica autora bloga ne zvuči kao nešto što bi neko voleo da doživi, već naprotiv kao nešto što treba da ostane zapisano. Ali, treba biti oprezan. Sve je u tonu u kome se prepričava: često zapazim da je afirmativan. Svi dodaju, ne povratilo se, ali se ponekad zapitam da li bi to rekli i pod hipoznom, šta stvarno misle (ovo se odnosi na ljude koje lično poznajem, kad opletu priču osetim neko bolesno zadovoljstvo; nema veze sa blogom ili komentarima).
blitvar blitvar 22:12 15.02.2009

Jedna od anegdota.

Glavni akteri su, po predanju, dvoje glumaca, inače muž i žena. Neposredno nakon "šizele" supruga ,preko interfona, zove muža da siđe u sklonište. Muž nonšalantno odgovara da neće. Žena postaje sve nervoznija i kad je uvidela da nema druge, koristi kec iz rukava: "Dragane, silazi u sklonište, nisu ti ovo "Otpisani!!!"
Tako se priča...
tyson tyson 01:42 18.02.2009

Re: Jedna od anegdota.

blitvar
Glavni akteri su, po predanju, dvoje glumaca, inače muž i žena. Neposredno nakon "šizele" supruga ,preko interfona, zove muža da siđe u sklonište. Muž nonšalantno odgovara da neće. Žena postaje sve nervoznija i kad je uvidela da nema druge, koristi kec iz rukava: "Dragane, silazi u sklonište, nisu ti ovo "Otpisani!!!" Tako se priča...
A u "Otpisanima" je išao u sklonište kad je bilo bombardovanje (epizoda sa Borom Todorovićem)



miloradkakmar miloradkakmar 22:19 15.02.2009

Падобранац


Две - три ноћ сирене се нису оглашавале. Знам да је људе то додатно збуњивало. Проверавало се да нису у квару. Ургирало да се " пусте ", иако од авиона ни трага ни звука. Људи су се по наредби склањали у подруме зграда који су једном трећином били изнад површине земље. Млади су са зграда махали заставама изазивајући авионе НАТО-а, показујући им средњи прст и хватајући се за међуножје. У мом стамбеном блоку млади направише кошаркашко игралиште.
Преспавао сам један од занимљивијих догађаја. Ујутро на путу до посла , људи причају да су у мом стамбеном блоку ухватили америчког падобранца, питају , шта је било , како изгледа , а ја им одговарам , иако немам појма, све се брзо одиграло, дошле полицијске снаге скебмале га уз помоћ грађана, страпли у марицу и одвели .
Касније чујем од мојих, да није било никаквог падобранца , то се млади комшија уз олук пењао до трећег спрата код младе комшинице и таман дође до прозора , покуца , она врисну , он се уплаши и низ олук, који је обгрлио ногама, склизну великом брзином тако да је у земљи остао дубок отисак стопала. Тај случај би дојављен полицији, дођоше с појачањем и Хитном , али ни трага од падобранца. Чак се појавио и несрећни младић , да и поред свих болова , помогне. Наш падобранац није могао да се помери десетак дана. Није се одвајао од хладних облога.
Nenad Šeguljev Nenad Šeguljev 13:03 16.02.2009

...

jedan nas komsija... non stop je gledao i pokazivao na jupiter... govoreci: "eno ga avaks... snima nas"...

medjutim92 medjutim92 10:17 17.02.2009

Re: ...

Nenad Šeguljev
jedan nas komsija... non stop je gledao i pokazivao na jupiter... govoreci: "eno ga avaks... snima nas"...



moj kum je imao obicaj da kaze "Bemimater, otkadse ni dva skota sastavise, ce propadnemo" (dva skota su Jupiter i Venera)
Nenad Šeguljev Nenad Šeguljev 13:07 16.02.2009

btw...

milica, ksi, ivana i ja... 23. marta popeli smo se na tvrdjavu "kod sata" seli na klupu digli noge na ogradu... otvorili limenke piva... gledali u pravcu novosadske rafinerije... i cekali... omasili smo za manje od 24h...
secam se prvog udara sutradan... 19:55 gledam BK jedem leba i slanine...
mariposa23 mariposa23 19:42 16.02.2009

južnije tužnije

komšija preko puta je svako veče dvogledom gledao u nebo i raspoznavao avakse i satelite, kune se da je na jednom video i antene. Čula sopstvenim ušima...

drugi komšija je bio u onoj "civilnoj zaštiti" (tako valjda beše). Svako veče se drao svima u ulici da ugase svetla i čak televizore. Ja sam se solidarisala i pomagala jureći svitkavce po celu noć. Šta će oni tu meni da svetle...

5 do 12h. Javili da će da gadjaju poštu, a mog oca, koji drži radnju tik pored pošte nema... Keva ludi, zove telefonom, vrišti, a on ladno "pa šta hoćeš, imam još pet minuta"

otišli u selo posle prvog napada. Uveče mi u dvorištu, čujem neke glasove u daljini. Tamo samo njive i šuma. Stric reče da seljaci uveče beže u brdo, kažu bombardovaće benzinsku pumpu koja je u centru sela...Odmah smo se vratili kući.

danju smo se mi mladi, skupljali u gradskom parku. U centru gradskog parka je inače vojna komanda. Vojnici su odustali da nas teraju odatle. Nismo imali gde. Opšti piknik, ćebići, karte, frizbi...

Da nam nije humora, poludeli bi tih 70-tak dana
Artur Dent Artur Dent 10:24 17.02.2009

Peti-sesti dan od pocetka

sranja, seta drugar po Kalisu, ispred njega dvojica starijih sugradjana, komentarisu situaciju: "Ja ne znam sta ceka ovaj Jeljcin, ja da sam na njegovom mestu, odmah bih anektirao Egipat..."
bocvena bocvena 10:36 17.02.2009

beleške iz rata

U trenutku kad počinje bombardovanje ja sam u četvrtom mesecu trudnoće i majka mi je u bolnici jer je imala drugi srčani udar. Posle četiri dana sve koji mogu da stanu na noge otpuštaju kući. Umire tri dana kasnije.
Škola zvanično ne radi, ali nas teraju da dolazimo i ispitujemo one što imaju jedinice?!
Kad krene sirena, svi se pravimo da se ništa ne dešava.
Moj omiljeni slikar je Hijeronimus Boš.
eizo eizo 20:02 18.02.2009

Tugo moja...

Kad se danas setim svih gluposti nekad se toliko smejem sa drugarima da neznam dali smo poceli da placemo ili su to i dalje suze od smejanja.
Dva dana pred bombardovanje sedim sa drugarima iz kraja u parkicu,i od svih nasih diskusija koje su se ticale politike samo se ta nije zavrsila sa mnogo piva i smejanja,nekako valjda svima bilo jasno da ce biti nesto,ali posto sam i bivse ratove doziveo nekako nadrealno nije mi to delovalo toliko strasno.Mene su od svega toga 90' drzali veoma daleko,dobar deo rat u Bosni ja nisam ni znao da rat traje,moj cale nije isao u patriotske pohode,bio je u Trebinju kad je tamo trebalo biti i to je to.
Za mene rat je bio prilicno fino iskustvo,jer nisam znao sta je.
Prvih dana bombardovanja,stigli su i prvi pozivi,bilo je malo smesno,malo tuzno gledati kako je svako vece u parkicu sve manje mojih drugara.

Ali eto opet sve je bilo super,moja familija je htela da uradi sve moguce da me izvuce,i izvukli bi me bez problema,cale oficir,deda bio isto,ma zadnjih 10 generacija niko nizi od cin od kapetana.Ali ja naravno sav pametan bio odusevljen glupostima sa TV,idejom odbrane Kosova (u koju i dan danas verujem),sav sretan tamo negde 5 dan bombardovanja odem na linije.

I na kraju kao i svi ciji ocevi su voleli da prave probleme,poslali su me na Kosovo,na prve A vatrene linije.(to vam je kao pakao samo malo toplije)

Uglavnom stvari koje sam tu video ni Almodovar nemoze da smisli.
Oko 2-3 nocu,mi ukopani na polozajima,ni cigara nesme da se upali,apsolutni tajac,120 ljudi u apsolutnoj tisini.I odjednom cujes neku pijanu budalo od pukovnika,"napad po ivici desnog krila,spremi se za borbu prsa u prsa,na bajonete junaci"....posle pet minuta uraganske vatre i malokalibarskog oruzija,nase izvidnica javlja da nam neko prilazi i po levom krilu i pozivamo i podrsku i pocinju Nore da tresu ma brda pomeraju,sutra ujtru krecemo da vidimo sta je bilo....jedna divlja svinja koju smo herojski,pobedili ali bilo je tesno.

Nasa logistika zaobidje 4 zasede u malo reci herojskoj borbi od toga jedna grupa u zasedi je bila sastavljena iskljucivo od americkih rendzera,posle pet minuta skapiraju da su zaboravili da ponesu municiju...

Cekamo u zasedi 4 sata,na minus 21C,odjednom cujes iz pozadine,"ma zajebi ovo ja idem da nalozim vatru,a vi se j*****"

Javljaju nam da treba da sacekamo grupu operativaca iz "jedinice" koja je setala po albaniji pa da nepucamo na njih,skapiramo se mi posle nekog vremena,i nas vodnik zaboravi lozinku,oni crni mi crni od blata,posle pet minuta cujes resenje tip pali mobilni i ide muzikica,neki tezak narodnjak boze sakloni,i cujes sa druge strane "RANKO ti' li' si bre'",odgovor "pa hvala bogu jel neprepoznajes muziku"...

Sedimo u rovu pocinje napad na karaulu,i pored mene klinac koji ima bukvalno 18god (dete),cepaju nas i albanska artiljerija i aviacija,nama sta ne pada po nama,turci se spremaju za napad sa sve molitvama i alahh akbar,i klinac pita,"oce ovo da bude zajebano"...

Dovikujemo se na albanskoj granici sa kolegama preko,posto i mi i oni gledamo takmicu ali posto su linije non stop ometane,mi gubimo prenos svakih 10m pa onda oni gube prenos.
To je trebalo slusati,jedni drugima prenosimo utakmicu tih 10m da umres od smeha.

Bilo je tu svega,ali nas klince su cuvali,pa smo dobro prosli,dosta nije,a tim ljudima na Kosarama,cije smo direktne prenose napada slusali preko veze treba dizati spomenike na svakom koraku,i dan danas se najezim kad se setim.

I naravno moj deda je apsolutno pobedio, budim se ja gadjali nas mali grad poravnali kasarnu,on u oficirskoj uniformi sa mitraljezom na tavanu sprema polozaj,dolazi u podrum da se javi babi,da nebude ko prosli put (WW2) kad mu je k****** sto se nije javio kad je isao u partizane.

Doduse ja sam iz rata pored jednog ranjavanja dobio i devojku koja je tad bila strani placenik u crvenom krstu iz Italije,tako da sam dobro prosao.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana