... ili zašto moram da subvencionišem Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, a pomalo i ostale izdavače? Pomalo neopaženo je prošle sedmice prošlo novinarsko pitanje novom ministru prosvete: da li ministarstvo razmatra uvođenje besplatnih udžbenika za učenike osnovnih škola?
Naravno ni prošlo ministarstvo, ni ono anti-darvinovo, pa ni ovo novo se nije bavilo ovim "delikatnim" i "složenim" pitanjem. Jer čovek bi morao da se ozbiljno pozabavi problematikom i dobro odvaga pluseve i minuse. I ko zna koliko bi to koštalo i da li država može to da plati. A i verovatno nije neki prioritet pored svih državno važnih prioriteta koji su mnogo prioritetniji od ovoga.
Ja ću pokušati neozbiljno da izvršim analizu troškova. Benefiti su, nadam se, očigledni: od manjeg opterećenja domaćinstava, do povećanja procenta dece iz siromašnih porodica (npr. romske dece) koja idu u školu.
A analiza troškova? 80.000 đaka x 5.000 din po đaku daje 400 miliona dinara po školskom razredu. Uz pretpostavljeni vek trajanja udžbenika od 3 godine (npr. svake 4 godine novo izdanje udžbenika i uz 1/4 izgubljenih udžbenika) ovo nam daje godišnji trošak od 125 miliona din po školskom razredu ili oko 1 milijardu dinara za sve osnovne škole.
A da li trošak zaista treba da bude 5.000 din po jednom setu udžbenika? Da nema tu i "nepotrebnih" (da budem preciznjii: đaku nepotrebnih - nekome je ipak potrebno da se oni štampaju) udžbenika? Ovo pitanje ostavljam majci moje dece sa kojom sam silom prilika razmatrao ovo pitanje. Enjoy.
Saša
--------------------------------------------------------------
Počela je škola, pa sam odlučila da utvrdim da li mogu mlađem detetu da utrapim bar neku od knjiga koje je starije dete koristilo u prethodnoj školskoj godini, uz njeno negodovanje, jer ona više voli nove knjige, a, sem toga, on je jako neuredan i ništa ih ne čuva. I nije samo zbog novca, nego i zbog drveća, i vode, i vazduha, i moje utrošene energije. U tu svrhu sam, obavila sistematski pregled prošlogodišnjih udžbenika starijeg deteta.
I sada imam dva glavna pitanja. Da li su nam baš sve knjige koje smo morali da kupimo bile neophodne? I, da li su se programi stvarno tako temeljno promenili, da ni jednu jedinu knjigu izgleda nećemo moći da prosledimo novopečenom petaku?
Da se posvetim sada ovom prvom:
Zašto sam morala da kupim 'Radnu svesku za srpski jezik u petom razredu osnovne škole'? Bolje rečeno, zašto su roditelji svih učenika u razredu moga sina morali da kupe ovaj udžbenik? Od ukupno 146 stranica i nekih pedesetak vežbica, moj sin i njegovi drugovi i drugarice su odradili 3 (tri) vežbe, na ukupno 10 (deset) stranica.
Zašto nije mogla samo nastavnica srpskog da kupi pomenutu knjigu, tj. da je kupi škola, pa da onda, kada se bude pripremala lekcija npr. Nominativ ili Podela glagola po prelaznosti radnje, i nastavnica odluči da je potrebno da đaci urade vežbu, fotokopira je i umnoži u odgovarajućem broju primeraka. Ah, da, škole nemaju foto-kopir aparate, a ne znam ni da li imaju mogućnost da tek tako kupe nastavnici knjigu. A nema ko da organizuje i nastavnicu i nas roditelje da, umesto da damo svi po 250 ili 300 dinara za udžbenik, damo po 50, kupimo taj jedan primerak i ostatak iskoristimo za foto-kopiranje. Evo ja ću da preuzmem foto-kopir dežuru.
Postoje i radne sveske koje su skroz 'prerađene', npr. ona iz matematike. Dakle, to nisu sasvim uludo bačene pare, ali i tu smo imali primedbe. U čemu je problem? U cilju smanjenja troškova i valjda zato što su svesni da ne mogu preko određene granice da naplate udžbenik za osnovnu školu, izdavači su prostor za samu izradu zadataka u radnim sveskama smanjili preko svake mere. I tako, umesto da se dete bavi rešenjem zadatka, ono se nervira i muči da rešenje nekako uglavi u vežbanku. Možda su u ovim našim uslovima dobre stare zbirke zadataka ipak prikladnije rešenje. Ovde je pitanje više da li je udžbenik prikladno priređen, a ne da li nam je uopšte potreban.
Zašto deca, osim udžbenika, za istoriju imaju i istorijsku čitanku i radnu svesku i vežbanku? Na našu sreću, nismo morali da kupimo baš sve četiri, nego samo tri, mada me ne bi iznenadilo da postoje i neki ambiciozniji nastavnici. Ali opet se postavlja isto pitanje. Zašto smo morali da nabavljamo 'Istorijsku čitanku', jer je očigledno da je bila vema retko korištena? Po rečima mog sina: 'Pa čitali smo nešto na času 2-3 puta...'.
Zašto nije mogla škola da kupi dovoljan broj primeraka tih čitanki, podeli ih deci na početku školske godine, i pokupi ih na kraju, da bi mogla da ih koristi sledeća generacija? Ah, da, škola verovatno ne dobija pare da kupuje tamo neke udžbenike. I ko će posle još da vodi računa o tim knjigama, da ih deli, pa da ih skuplja, pa sve tako? A nema ko da organizuje nastavnicu istorije i nas roditelje, da nas zamoli da na kraju školske godine ustupimo te čitanke školi, pa da druga deca mogu da ih dobiju dogodine.
Koju slobodu uopšte imaju naši nastavnici i učitelji, kod propisivanja neophodnih udžbenika? Sa jedne strane, za engleski nam je bio propisan Oxfordov udžbenik, koji je višestruko skuplji od npr. Zavodovog, i koji sam na kraju jedva našla u jednoj knjižari u susednoj državi. (Ostali učenici su ga naručili preko škole, sa popustom.) Što zvuči kao da je nastavnica imala potpunu slobodu u izboru udžbenika za svoj predmet. Sa druge strane, većina ostalih knjiga, bar po ovom mom ograničenom iskustvu, propisuje se u paketu kao komplet knjiga od Zavoda. To nekako ne zvuči kao da su nastavnici sedeli, upoređivali i razmišljali, i eto, svi su nekako odabrali knjige Zavoda za udžbenike.
Da li bi nabavka udžbenika mogla drugačije da se reši? Do pre dve godine, moja deca su se školovala u američkom i kanadskom školskom sistemu, u državnim školama. Tamo se knjige dobijaju u školi, podeli ih učiteljica na početku školske godine i pokupi na kraju. (Dobijaju se i sveske i pribor za pisanje i crtanje, sve što je detetu potrebno za rad u školi dobije se u školi.) Potrebne udžbenike škola svake godine kupuje od pažljivo raspoređenih ograničenih sredstava, i knjige koje deca dobijaju su neke sasvim nove, neke korištene, ali su sve u pristojnom stanju. Poneke su čak i 'radne sveske' koje se, naravno, ne vraćaju, ali je njihov broj mali. Vrlo često učitelji i nastavnici pripremaju materijal za rad (interesantne članke, zadatke za vežbu, testove i sl.) na računaru, i posle ih umnožavaju i dele učenicima. U školi postoje i kopir aparati i računari i printeri. Ako tekst može da stane na pola stranice, onda se odštampaju dva po stranici, pa posle toga učitelj ili roditelj-volonter uzme makaze u ruke i baci se na posao. Deo potrebnih para za ove stvari, učitelji dobijaju kao svoj budžet od škole, a deo se prikuplja u od roditelja, uz obavezan dogovor.
Očigledno je da ovakav sistem automatski rešava i problem nepotrebnih knjiga, kao i problem višegodišnje upotrebe istog udžbenika.
U čemu je razlika? I jedna i druga škola troše moje pare. Kanadska škola moje pare dobije od države koja je prikupljala porez, i to što dobije, to joj je. Pa onda pazi i rasporedjuje. Postoje i 'dodatna sredstva' koja zavise od dobre volje i mogućnosti roditelja. Srpska škola deo mojih para dobije od države koja je prikupljala porez, i to je ono što mora da pazi i raspoređuje. A drugi deo troši direktno iz mog džepa, bez ikakvih konsultacija i dogovora sa mnom, i bez ikakvih obzira, i od cele te priče najveću korist ima, koliko ja vidim, Zavod za udžbenike.