Ljudska prava| Planeta| Politika

Iza krvoprolića u Gazi

Budimac RSS / 17.02.2009. u 19:12

Tokom poslednjeg krvoprolića u Gazi sam bio u Srbiji. Usled nemanja smislene internet konekcije nisam se osećao dovoljno informisanim (TV? Novine? Are you kidding?) da bih pisao o tome tada, niti sam mogao da se uključim (opet smisleno) u diskusije na blogu. Ono što je bolo oči je da niko u medijima nije "pokupio" sličnost situacije pre napada na Gazu sa situacijom koja je prethodila izraelskoj invaziji na Liban 1982. No, da bi se to primetilo mora se: 1) znati novija istorija Bliskog istoka i 2) biti imun na histeriju koja ljudima privremeno blokira moždanu sivu masu pri pomenu terorizma i/ili u ovom slučaju Hamasa. Ta vrsta ljudi je tada sedamdesetih i osamdesetih, pretpostavljam, doživljavala epileptične napade na pomen Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Doduše ne u nas, tada smo je (kao država) nekritički podržavali. Govorim o vrsti ljudi - binaroidima. Istorija učiteljica života? My ass...

Naravno, nisam u pravu kad kažem niko. Primetili su retki intelektualci i još ređi novinari, koji imaju pristupa mejnstrim medijima koliko prase džamiji ili sinagogi for that matter. Jedan od prvih je Norman Finkelstin (Finkelstein, dakle, moglo bi i Finkelštajn), čiji sam članak, star nešto manje od mesec dana, preveo.

A ko je uopšte dr Norman Finkelstin?

Doktor političkih nauka, istoričar i publicista, je postao enfant terrible američke akademske scene još pre nego što je obema nogama na istu zagazio. Naime, njegova doktorska disertacija na Prinstonu je bila analiza i obračun sa knjigom From Time Immemorial, bestselerom Džoan Piters (Joan Peters) u kojoj se ona kanda malko zaigrala izvorima podacima o demografiji pre-izraelske Palestine. Knjigu koju je akdemski i intelektualni establišment kovao u zvezde napada mladi doktorant i naziva je monumentalnom prevarom. Čomski u poglavlju knjige Understanding Power o "slučaju Finkelstin" (The Fate of an Honest Intellectual) piše: "to je potpuni falsifikat, verovatno sastavljen od strane neke obaveštajne služibe ili nečeg sličnog."

Hmmm, nimalo čudno da je odabir teme i otkrića u vezi iste malo "odložio" njegov doktorat. Od brojnih ljudi kojima je Finkelstin poslao svoju tezu i otkrića jedini koji mu je odgovorio je bio Noam Čomski, upozoravajući ga na posledice: "Upozorio sam ga, ako ćeš da se držiš ovoga stići će te nevolje – jer time ćeš otkriti da je američki intelektualni establišment banda prevaranata, a njima se to neće svideti i uništiće te." (The Fate of an Honest Intelectual)

Ipak, Finkelstin je doktorirao. Njegova teza je prvo dobila pozitivne reakcije iz Velike Britanije i Izraela, da bi je tek posle toga američka intelektualna scena uopšte primetila. Dojučerašnji panegiričari Džoan Piters su se tiho odrekli njene knjige. Da bi se bolje razumeo taj skandal potrebno je znati da je Pitersova važila za takav autoritet po pitanju Bliskog istoka da je u Karterovoj administraciji bila ekspert za taj deo sveta.

Posle tri godine rada kao socijalni radnik, Finkelstin 2001. dobija mesto asistenta na DePaul univerzitetu (Čikago). Međutim, njegovo intelektualno poštenje mu ne da mira, pa kad je pročitao knjigu Alena Deršovica The Case for Izrael i ustanovio da je to, između ostalog, reciklirani bullshit Džejn Piters plus, po njegovim rečima "kolekcija prevara, falsifikata, plagijarizma i gluposti," to je javno rekao, a zatim i napisao u knjizi Beyond Chutzpa.

Na žalost, Alen Deršovic, profesor prava na Harvardu, advokat i politički komentator, deo establišmenta kome je Norman stao na žulj još doktoratom, se pokazao kao jači protivnik. Iako je pred pretnjom sudom povukao reč "plagijarizam" iz knjige (verovatno konsultujući advokata, što bi rekao jedan naš poznati intelektualac i pravnik "ne može šut s rogatim"), bes i zakulisne radnje iza kojih je stajao Deršovic su koštale Finkelstina mesta stalnog profesora na DePaul-u. Pored uzburkanosti akademskih krugova i studenata, univerzitet je, sve tvrdeći da nije podlegao nikakvom spoljnom uticaju i sve dodajući da je on plodni naučnik i izuzetan profesor, poslao dr Finkelstina na prinudni odmor za školsku 2007/2008. godinu. Onemogućen da drži predavanja, prošle godine je dao ostavku.

Digresija: Robert Fisk u knjizi The Great War for Civilisation: The Conquest of the Middle East, na strani 1034 opisuje kako je neposredno posle zločina protiv humanosti 11. septembra 2001. gostovao u živo u radio programu zajedno sa Alenom Deršovicom. Kada je Fisk pokušao da objasni da "mora postojati razlog (motiv) za taj zločin, da se zločini ne čine samo zato što su ljudi zli i ne vole demokratiju," navodim/prevodim iz knjige, "Deršovic – probao sam da smislim pravu reč dok sam slušao njegov nekontrolisan, histerični bes – izbezumljen. Fisk je bio zao čovek, nadmen čovek, opasan čovek; Fisk je bio anti-američki, a anti-amerikanizam je isto što i antisemitizam..." To, eto čisto kao mala ilustracija o Alenu Deršovicu (ko je odslušao debatu na prethodnom linku, može plastično zamisliti Deršovica kako peni)... Još o Deršovicu: Na dugačkoj listi njegovih žrtava, među ostalima su predsednik Karter, Noam Čomski, Hauard Zin, Norman Finkelstin, Nelzon Mandela, Kofi Anan, Dalaj Lama, biskup Tutu... Kraj digresije.

Takođe prošle godine Normanu Finkelstinu nije dozvoljen ulaz u Izrael i proteran je iz istog na 10 godina.

To je ukratko priča o dr Normanu Finkelstinu, beskompromisnom borcu za naučnu istinu pri čemu ume da bude veoma abrazivan polemičar. Rođen je 1953. u Njujorku. Oba njegova roditelja su preživela Varšavski geto i koncentracione logore (majka Majdanek, otac Aušvic). Sam sebe opisuje rečima "forensic scolar". Ako nastavite da čitate njegov članak, a po mom skromnom mišljenu to je nešto najbolje napisano o nedavnim dešavanjima u Gazi, shvatićete zašto – članak na papiru zauzima sedam strana od toga dve strane zauzimaju reference (ja sam one dostupne na internetu linkovao) - članak je izvanredno dokumentovan i to uglavnom izraelskim izvorima.

Ne bi bilo zgorega, odnosno bilo bi odlično, da l' pre da l' posle čitanja sledećeg članka odgledati (čuti) Finkelstinovo predavanje o Gandiju - The Israeli-Palestinian Conflict: What we can learn from Gandhi, koje završava stihovima karipskog pesnika i mislioca Emea Sezera (Aime Cesaire): there is room for everyone at the rendezvous of victory ...

Dakle, Ladies & Gentlemen, dr Norman Finkelstin...

Sprečavanje još jedne palestinske "mirovne ofanzive"
Iza krvoprolića u Gazi
Norman Finkelstein

Rane spekulacije o motivima izraelskog klanja u Gazi koje je počelo 28. decembra 2008. i trajalo do 18. januara 2009. su koncentrisane oko predstojećih izbora u Izraelu. Lov na glasove je bez sumnje faktor u spartanskom društvu opsednutom "osvetom i krvožednošću" u kome je ubijanje Arapa sigurno podilaženje masi. (Ispitivanja javnog mnjenja su pokazala da ga je 80-90 izraelskih Jevreja podržavalo.) Međutim, kako je izraelski novinar Gideon Livi ukazao na Democracy Now!, "Izrael je prošao kroz veoma sličan rat... dve i po godine ranije (u Libanu), kada nije bilo nikakvih izbora." Kada su najbitniji interesi države u pitanju izraelske elite retko pokreću velike operacije za usko izborne dobitke. Istina je da je odluka premijera Menahema Begina da bombarduje irački reaktor Ozirak 1981. bila predizborna taktika, ali strateški ulozi tog napada su bili slabi, nasuprot široko prihvaćenom mišljenju, Sadam Husein nije započeo program za nuklearno naoružanje pre tog bombardovanja. Osnovni motivi poslednjeg napada na Gazu leže negde drugde: (1) u potrebi da se restaurira izraelski "kapacitet odvraćanja" i (2) u pretnji koju je predstavljala nova palestinska "mirovna ofanziva".

Izraelska "veća briga" u trenutnoj ofanzivi, izveštava dopisnik Njujork Tajmsa sa Bliskog istoka Etan Boner citirajući izraelske izvore je bila da "obnovi izraelsku moć odvraćanja", jer "se neprijatelji Izraela manje boje Izraela nego nekad ili nego što bi trebali". Očuvanje moći odvraćanja je uvek bilo važan deo izraelske doktrine. Svakako to je bio glavni podsticaj izaraelskog prvog udara protiv Egipta juna 1967. koji je rezultirao okupacijom Gaze (i Zapadne obale). Da bi opravdao napad a Gazu izraelski istoričar Ben Moris je napisao da "mnogi Izraelci osećaju da se zidovi zatvaraju... baš kao što su to osećali 1967." Obični Izraelci, bez sumnje, su se osećali ugroženo juna 1967, ali - kao što Moris sigurno zna - izraelsko vođstvo nije patilo od drhtavice. Nakon što su Izraelci pretili i napravili planove za napad na Siriju, egipatski predsednik Gamal Abdel Naser je proglasio moreuz Tiran zatvoren za izraelske brodove. Međutim, Izrael skoro uopšte nije koristio taj vodeni put (sem za transport nafte, a tadašnje rezerve Izraela su bile ogromne), osim toga Naser nije ni sprovodio blokadu, brodovi su prolazili moreuzom, slobodno, danima posle njegove objave. Treba dodati da su obaveštajne službe SAD zaključile da Egipat nema nameru da napadne Izrael, a u malo verovatnom slučaju da to, u dogovoru sa drugim arapskim zemljama, učini, Izrael će - prema rečima predsednika Lindona Džonsona - "izbičevati đavola iz njih." Šef Mosada je 1. juna 1967. rekao višem američkom zvaničniku "nema razlike u vojno-obaveštajnoj slici između SAD i Izraela niti u njenom tumačenju" [1]. Nevolja za Izrael je bila percepcija u arapskom svetu, izazvana Naserovim radikalnim nacionalizmom sa klimaksom u njegovoj neposlušnosti maja 1967, da više neće morati da prati izraelski diktat. Stoga je komandant divizije Ariel Šaron ubedio one neodlučne za prvi udarac u izraelskom kabinetu da Izrael gubi "moć odvraćanja... naše glavno oružje - strah od nas". Izrael je započeo rat juna 1967. "da restaurira poverenje izraelske moći odvraćanja"[2] (izraelski analitičar Zeev Maoz).

Izbacivanje izraelske okupatorske vojske iz Libana od strane Hezbolaha u maju 2000. je predstavljalo najveći novi izazov izraelskoj moći odvraćanja. Činjenica da je Izrael pretrpeo ponižavajući poraz, slavljen u arapskom svetu, je učinila drugi rat neizbežnim. Izrael je počeo da priprema sledeću rundu skoro odmah, a u leto 2006. je dobio pretekst kada je Hezbolah zarobio dva izraelska vojnika (nekoliko je ubijeno u okršaju) sa zahtevom da ih razmeni za libanske zatvorenike u Izraelu. I pored toga što je Izrael pustio s lanca svu pomamu svoje avijacije i spremao se na kopnenu invaziju pretrpeo je još jedan neslavni poraz. Cenjeni američki vojni analitičar bez obzira na pristrasnost prema Izraelu je zaključio, "izraelska vojna avijacija, desna ruka izraelske armije, koja je nekad uništavala čitave avijacije za samo nekoliko dana, se pokazala nesposobnom ne samo da zaustavi Hezbolahove raketne napade, nego i da napravi dovoljno štete koja bi sprečila brzi oporavak Hezbolaha"; i "jednom kad su kopnene snage prešle u Liban..., one nisu uspele da preuzmu Hezbolahove položaje, čak ni one blizu granice"; i "govoreći o izraelskim ciljevima, kidnapovani vojnici niti su spaseni niti oslobođeni"; Hezbolahove rakete nikad nisu sprečene, čak ni one velikog dometa...; i da su izraelske kopnene snage teško uzdrmane i priklještene od strane dobro opremljenog i sposobnog protivnika"; te da bi "više vojnika i masovna kopnena invazija svakako proizvela drugačiji ishod, ali da pretpostavka da bi taj trud nekako rezultirao u odlučnijoj pobedi nad Hezbolahom... nema osnove u istorijskim primerima ili logici." [3] Navođenje nekoliko brojeva dalje osvetljava veličinu neuspeha: Izrael je angažovao 30 000 vojnika protiv 2000 Hezbolahovih boraca i 4000 neregularnih pripadnika Hezbolaha i boraca koji ne pripadaju Hezbolahu; Izrael je ispalio 162000 projektila dok je Hezolah ispalio 5000 (4000 raketa i projektila na Izrael i 1000 antitenkovskih raketa unutar Libana). Šta više, "velika većina boraca koji su branili sela kao što su Ajta aš Šab, Bint Žbeil i Marun al-Ras, u stvari, nisu bili regularni borci Hezbolaha, a u nekim slučajevima niti članovi Hezbolaha," i "mnogi od Hezbolahovih najboljih i najveštijih boraca nikada nisu ni videli akciju, jer su čekali na položajima kod reke Litani, očekujući da će napad izraelskih odbrambenih snaga biti mnogo dublji i stići mnogo brže nego što je to bio slučaj." [4] Još jedna indikacija preokreta izraelske sreće je bila da, za razliku od svih ranijih oružanih konflikta, u završnim fazama rata 2006. Izrael se nije borio uprkos UN rezoluciji o primirju nego u nadi da je spase.

Posle libanskog rata 2006. Izrael je svrbelo da ponovo preduzme nešto po pitanju Hezbolaha ali još nije imao vojnu opciju protiv njega. Sredinom 2008. Izrael je očajnički pokušavao da regrutuje SAD za napad na Iran, što bi takođe obezglavilo Hezbolah i time ponizilo glavnog izazivača izraelske regionalne hegemonije. Izrael i njegovi kvazi-zvanični emisari kao što je Beni Moris pretili su da ako se SAD ne pridruži "nekonvencionalno oružje će morati biti upotrebljeno", i "mnogo nevinih Iranaca će umreti" (pdf fajl). Na tugu i poniženje Izraela napad se nije obistinio i Iran je dobro prošao, dok je kredibilitet izraelske moći da teroriše skliznuo za još jedan stepenik. Bilo je krajnje vreme da se nađe cilj za uništenje bez mogućnosti odbrane. Eto Gaza, omiljeno izraelsko strelište. Čak i tamošnji slabo naoružani Islamski pokret Hamas se prkosno opirao izraelskom diktatu, primoravši u junu 2008. Izrael da pristane na prekid vatre.

Tokom libanskog rata 2006. Izrael je poravnao južno predgrađe Bejruta poznato kao Dahija, u kome je Hezbolah uživao veliku popularnost. Posle rata izraelski oficiri su počeli da upotrebljavaju izraz "strategija Dahije": "Pretvorićemo u prah i pepeo 160 šiitskih sela (u Libanu) koja su se pretvorila u šiitske vojne baze," objašnjava IDF (Israely Defence Force) šef severne komande, "i nećemo pokazati milost kad je reč o gađanju nacionalne infrastrukture, koja je u praksi pod kontrolom Hezbolaha." U slučaju neprijateljstava, rezervni pukovnik u Izraelskom institutu za studije nacionalne bezbednosti je dodao, Izrael treba "da reaguje brzo, odlučno i neproporcionalnom silom... Cilj takvog odgovora i mera naše kazne bi bilo nanošenje štete koja bi zahtevala dug i skup proces rekonstrukcije." [5] Nova strategija je namenjena regionalnim neprijateljima koji su postali neposlušni - "Palestinci u gazi su svi Kaled Mašaal, Libanci su svi Nasralah, a Iranci su svi Ahmedinedžad" - ali Gaza je bila prvi cilj ove blickrig krvožedne strategije. "Šteta što nije primenjena odmah nakon napuštanja Gaze i prvih raketnih baraža," lamentira cenjeni izraelski kolumnista. "Da smo prihvatili strategiju Dahije odmah, uštedeli bismo sebi mnogo nevolja." Posle palestinskog raketnog napada izraelski ministar unutrašnjih poslova septembra 2008, je pozivao, "IDF da odluči i sravni naselje u Gazi." Tako, s obzirom da strategija Dahije nije mogla još biti primenjena u Libanu i Iranu, predvidljivo, testirana je u Gazi.

Operativni plan za klanicu u Gazi se može skrpiti pomoću autoritativnih izjava pošto je rat već počeo: "Ono što treba da činimo je sistematsko kažnjavanje svih organizacija koje ispaljuju rakete i minobacačke projektile, kao i civile koji im omogućuju da pucaju i da se kriju" (rezervni general-major);"Bilo šta povezano sa Hamasom je legitimni cilj" [6] (IDF portparol). Dok je Izrael ubio svega 55 Libanaca tokom prva dva dana rata 2006, izraelski mediji su igrali nad činjenicom da je izraelski "šok i strah" (Maariv) ubio više od 300 Palestinaca u prva dva dana napada. Posle nekoliko dana klanice jedan dobro informisani strateški analitičar je primetio, "IDF je planirao napade na zgrade i mesta sa stotinama ljudi, nije ih upozoravao unapred, nego je bila namera da ih se što više ubije u čemu su i uspele." Moris je teško suzdržavao svoj ponos na "visoko uspešnim vazdušnim napadima na Hamas." Izraelski kolumnista B. Mikael (B. Michael) je bio manje impresioniran slanjem helikoptera i aviona "nad ogromni zatvor i pucanjem na ljude u njemu" -- na primer, "70... saobraćajnih policajaca na njihovoj inauguralnoj ceremoniji, mladići u očajničkoj potrazi za poslom koji su mislili da su ga našli u policiji, a umesto toga stigla ih je smrt sa neba." 

Dok je Izrael ciljao škole, džamije, bolnice, ambulatna kola i UN skloništa, dok je klao i palio nebranjeno stanovništvo Gaze (jedna trećina od 1200 žrtava su bila deca), izraelski komentatori su se naslađivali "Gaza je kao drugi ispitni rok (Liban je bio prvi) - druga šansa da se posao uradi dobro," te da je ovog puta Izrael gurnuo Gazu nazad," ne 20 godina kako je obećao Libanu nego "u 1940-te. Električne energije ima samo nekoliko sati dnevno"; da "je Izrael ponovo osvojio svoju sposobnost odvraćanja" zato što "je rat u Gazi kompenzirao neuspehe Drugog libanskog rata (2006.)"; da "Nema sumnje da je Hasan Nasralah uzrujan ovih dana... Neće biti nikoga više u arapskom svetu ko će moći da tvrdi da je Izrael slab."

Spoljnopolitički ekspert Njujork tajmsa Tomas Fridman se pridružio ovom haleluja horu. Izrael je u stvari, prema Fridmanu, dobio libanski rat 2006, jer je naneo "bitne štete imovini i kolateralne žrtve celom Libanu," dajući pri tome "lekciju" Hezbolahu: plašeći se kazne Libanaca Hezbolah će "tri puta razmisliti sledeći put" pre nego se odupre Izraelu. On je izrazio nadu da Izrael slično tome "pokušava da 'edukuje' Hamas zadajući teške gubitke njegovom militantnom krilu i patnju populaciji Gaze." Da bi pravdao ciljanje libanskih civila i civilne infrastukture Fridman tvrdi da Izrael nije imao druge opcije zato što je "Hezbolah stvorio veoma 'ravnu' vojnu mrežu... duboko ugrađenu u lokalne gradove i sela." i da se zbog toga što se "Hezbolah gnezdio među civilima, jedini dugoročni izvor odvraćanja je bio da se nanese dovoljno patnje civilima... da bi se Hezbolah obuzdao u budućnosti."

Da ostavimo po strani Fridmanove šuplje izraze -- šta znači "ravna"? -- i da ostavimo po strani da on tvrdi da je ubijanje civila bilo neizbežno pa čak predlaže ciljanje civila kao strategiju "odvraćanja": da li je uopšte istina da je Hezbolah bio "ugrađen", da se "gnezdio među" i "preplitao" sa libanskim civilnim stanovništvom?

Evo šta je Hjuman Rajts Voč zaključio posle iscrpne istrage: "mi nalazimo čvrste dokaze da je Hezbolah skladištio većinu svojih raketa u bunkerima i skladištima koja se nalaze na nenaseljim poljima i dolinama, da su u velikoj većini slučajeva borci Hezbolaha napuštali naseljene predele čim su borbe počinjale, i da je Hezbolah ispaljivao veliku većinu raketa sa unapred pripremljenih položaja van naselja." I ponovo, "u svim osim nekoliko slučajeva smrti civila koje smo istraživali borci Hezbolaha se nisu mešali sa civilnim stanovništvom ili preduzimali druge akcije koje bi doprinele gađanju neke kuće ili vozila od strane izraelskih snaga." Zaista, "Sam izraelski obrazac vatre u Libanu podržava zaključak da je Hezbolah veliki broj svojih raketa lansirao sa duvanskih polja, plantaža banana, maslina i limuna i udaljenijih nenaseljenih dolina." [7]

Studija Američkog vojnog koledža bazirana najvećim delom na intervjuima sa izraelskim učesnicima rata u Libanu je takođe zaključila da su "ključna bojna polja u kopnenoj invaziji južno od reke Litani bile uglavnom bez civila i da su IDF učesnici konzistentni u tvrdnjama da je bilo malo ili beznačajno malo mešanja boraca Hezbolaha sa civilima i neborcima. Niti postoje bilo kakve sistematične prijave da je Hezbolah koristio civile u zonama bitaka kao štit." U vezi sa tim, autori izveštavaju da "je velika većina boraca Hezbolaha nosila uniforme. U stvari, njihova oprema i odeća su veoma ličile na mnoge državne vojske - pustinjske ili zelene uniforme, šlemovi, panciri, identifikacione pločice i činovi." [8]

Fridman dalje tvrdi da "rađe nego da se suprotstavi direktno izraelskoj armiji" Hezbolah je ispaljivao rakete na izraelske civile da bi provocirao odmazdu koja je neizbežno ubijala libanske civile i "palila arapsko-muslimanske ulice." Ipak mnogobrojne studije su pokazale [9], a izraelski zvaničnici priznali [10] da je tokom gerilskog rata protiv izraelske okupacione armije Hezbolah gađao izraelske civilne isključivo posle toga što je Izrael gađao Libanske civile. U skladu sa prethodnom praksom Hezbolah je tokom rata 2006. počeo da lansira rakete prema izraelskim civilnim ciljevima tek pošto je Izrael naneo teške gubitke među libanskim civilima [11], a lider Hezbolaha, Sajed Hasan Nasrala, je uzjavio da će gađati izraelske civile "dokle god je neprijateljska agresija bez ograničenja i crvenih linija."

Ako je Izrael gađao libansku civilnu populaciju i infrastukturu tokom rata 2006. to nije bilo zato što nije imao izbora i nije bilo zato što je Hezbolah to isprovocirao, nego zato što je terorisanje civila bio relativno besplatan metod "edukacije", mnogo poželjniji od borbe sa pravim neprijateljem koje bi donelo teške žrtve, i pored toga Hezbolahov neočekivano snažni otpor je sprečio izraelsku pobedu na bojnom polju. U slučaju Gaze Izrael je bio u poziciji da "edukuje" stanovništvo i ostvari vojnu pobedu zato što je to – prema rečima Gideona Livija – bio "deluks rat". "U poređenju sa prethodnim ratovima dečja igra – piloti bombarduju nesmetano kao na treningu, tenkisti i artiljerici granatiraju kuće i civile iz njihovih oklopljenih vozila, borbena inženjerija uništava čitave ulice njihovim prezaštićenim vozilima bez ozbiljnog otpora. Velika armija se bori protiv bespomoćne populacije i slabe odrpane organizacije koja je pobegla iz zone konflikta i jedva pruža otpor."

Opravdanje za gađanje civila i civilne infrastrukture koje Fridman nudi na stranicama Tajmsa ide do apologije za državni terorizam. Možemo se prisetiti da, i poret toga što mu je Hitler oduzeo svu političku moć već 1940, a njegov list Der Šturmer je imao tiraž od svega nekih 15000 tokom rata, Međunarodni sud u Nirnbergu je ipak osudio Naci propagandistu Juljusa Štajhera na smrt zbog njegovog ubilačkog raspirivanja.

Pored ponovnog uspostavljanja moći odvraćanja, izraelski glavni cilj u klanju Gaze je da odbije poslednju pretnju koju predstavlja palestinska umerenost. Tokom poslednjih trideset godina međunarodna zajednica je konsistentno podržavala rešenje izraelsko-palestinskog sukoba koje poziva na dve države (osnivanje palestinske države, prim. prev.), potpuno povlačenje Izraela na granice pre 1967. i "pravedno rešenje" pitanja izbeglica bazirano na pravu na povratak i kompenzaciju. Glasanjem na godišnjoj Generalnoj skupštini UN po rezolciji Mirovno rešenje pitanja Palestine, (Peaceful Settlement of the Question of Palestine), podršku ovakvom rešenju 2008. je dalo 164 država, sedam je bilo protiv (Izrael, SAD, Australia, Maršalska ostrva, Mikronezija, Nauru, Palau) i tri su bile uzdržane. Na regionalnom nivou Arapska Liga je jednoglasno predložila mirovnu inicijativu na ovim osnovama marta 2002, koju je zatim periodično potvrđivala. U novije vreme Hamas je više puta signalizirao prihvatljivost takvog rešenja. Na primer, u Martu 2008. Kalid Mišal, šef politbiroa Hamasa je izjavio u jednom intervjuu:

Postoji mogućnost bavljenja ovim konfliktom na način drugačiji od toga kako se danas njime bavi Izrael i, iza njega, SAD. Postoji prilika da se ostvari palestinski nacionalni koncenzus na političkom programu koji se bazira na granicama iz 1967, i ovo je vanredna okolnost, u kojoj većina palestinskih snaga, uključujući Hamas, prihvata državu sa granicama iz 1967.... Takođe postoji arapski koncenzus oko ovog zahteva i ovo je istorijski momenat. Međutim, niko ne uzima prednost koju pruža ova prilika. Niko ne pravi korak da zgrabi ovu priliku. Čak i ovaj minimum koji su Palestinci i Arapi prihvatili Izrael i SAD odbijaju.[12]

Izrael je potpuno svestan da Statut Hamasa nije nepremostiva prepreka dvo-državnom rešenju sa granicama iz juna 1967. "Rukovodstvo Hamasa je priznalo da njihovi ideološki ciljevi nisu postizljivi i neće takvi biti u doglednoj budućnosti," primetio je nedavno bivši šef Mosada. "Oni su spremni i voljni na osnivanje Palestinske države na privremenim granicama iz 1967.... Oni znaju da će onog momenta kada je Palestinska država osnovana biti obavezni na promenu pravila igre: Moraće da prihvate put koji će voditi daleko od njihovih originalnih ideoloških ciljeva."

Osim toga, Hamas je bio "pažljiv da održava prekid vatre" u koji je ušao sa Izraelom juna 2008, prema zvaničnoj jednoj izraelskoj publikaciji, uprkos izraelskom neispunjavanju ključnog dela primirja – popuštanju ekonomske blokade Gaze. "Zatišje je sporadično prekidano raketama i minobacačkom vatrom nekontrolisanih terorističkih organizacija," nastavlja izvor."U isto vreme Hamas je pokušavao da prisili druge terorističke organizacije na uslove dogovora i da ih spreči u nepoštovanju istog."[13] Štaviše, Hamas je "bio zainteresovan za obnovu relativnog mira sa Izraelom." (Juval Diski šef Šin Beta). Islamskom pokretu, prema tome, se može verovati da će se pridržavati svojih reči, čineći ga kredibilnim partnerom za pregovore, koji može iznuditi koncesije od Izraela, za raliku od nesrećne Palestinske vlasti (Palestinian Authority, Mahmud Abas i Fatah prim. prev.) koja radi u korist Izraela bez ikakve naknade, čime samo povećava Hamasov ugled među Palestincima. Za Izrael ovakav razvoj situacije predstavlja istinsku nevolju. Izrael više ne može pravdati izbegavanje Hamasa i samo je bilo pitanje vremena kada će međunarodni pritisak, naročito evropski, biti primenjen ne bi li ga naterao na pregovore. Mogućnost da nova američka administracija počne pregovore sa Iranom i Hamasom i njeno približavanje međunarodnom koncenzusu za rešenje izraelsko-palestinskog sukoba, koje neki kreatori američke politike sada zastupaju [14], bi samo dalje osvetlila izraelsku tvdoglavost. Po alternativnom scenariju, kojim spekuliše Nasrala [15], dolazeća američka administracija planira internacionalnu mirovnu konferenciju na kojoj bi "Amerikanci, Izraelci, Evropljani i takozvani arapski umereni" nametnuli dogovor. Prepreka je "palestinski otpor i vlada Hamasa u Gazi," pa je "pravi cilj rata otarasiti se te prepreke."

U oba slučaja Izrael je trebalo da isprovocira Hamas da prekine primirje, a zatim da ga radikalizuje i time eliminiše kao legitimnog partnera za pregovore. Nije prvi put da se Izrael konfrontira sa dijaboličnom pretnjom – mirovne inicijative Arapske Lige, palestinskom podrškom rešenja koje podrazumeva osnivanje palestinske države i palestinskim primirjem – i nije prvi put da izlaz nađe u provokaciji i ratu ne bi li pretnju izbegao.

Sredinom sedamdesetih Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) je počela da podržava rešenje koje podrazumeva dve države sa granicama iz juna 1967. Dodatno, generalni štab u PLO-a u Libanu se striktno držao primirja sa Izraelom, koje je dogovoreno jula 1981. Avgusta 1981.[16] Saudijska Arabija je objavila, Arapska Liga netom usvojila, mirovni plan baziran na postojanju dve države [17]. Izrael je reagovao u septembru 1981. pripremama za uništenje PLO-a [18]. U svojoj analizi priprema za rat u Libanu 1982, izraelski analitičar Avner Janiv (Avner Yaniv) izveštava da je Jaser Arafat planirao istorijski kompromis sa "Cionističkom državom," dok su "svi izraelski kabineti od 1967." kao i "vodeći mejnstrim golubovi" bili protiv palestinske države. U strahu od diplomatskog pritiska Izrael je manevrisao u cilju sabotaže rešenja baziranog na postojanju dve države. Izvodio je kaznene vojne napade "namerno neproporcionalne" protiv "Palestinaca i libanskih civila" u cilju da "oslabi PLO umerenjake," osnaži Arafatove 'radikalne rivale' i da zagarantuje nefleksibilnost PLO-a." Međutim, Izrael je došao u situaciju da bira jednu od dve oprečne opcije: "politički korak koji bi vodio istorijskom kompromisu sa PLO ili preventivnu vojnu akciju protiv njega."

Da odbije Arafatovu "mirovnu ofanzivu" – Janivova rečita fraza – Izrael je preduzeo vojnu akciju u junu 1982. Izralskoj invaziji "je prethodilo više od godinu dana efektivnog primirja sa PLO-om," ali nakon ubitačne izraelske provokacije, poslednja je ostavila više od 200 mrtvih civila (uključujući 60 pacijenata palestinske dečije bolnice), PLO je uzvratio izazvavši jednu izraelsku žrtvu[19]. Iako je Izrael koristio nastavak napada PLO-a kao pretekst za invaziju, Janiv je zaključio da je "raison d’être cele operacije" bio"uništenje PLO-a kao političke snage sposobne da polaže pravo na palestinsku državu na Zapadnoj obali."[20] Vredno je usputnog pomena da u svojoj novoj istoriji "mirovnog procesa" Martin Indik (Martin Indyk), bivši ambasador SAD u Izraelu, daje uvijenu rekapitulaciju upravo pomenutih događaja: "Tokom 1982. Arafatove terorističke aktivnosti su isprovocirale izraelsku vladu Menahema Begina i Arijela Šarona za potpunu invaziju Libana."[21]

Fast forward ka 2008. Ministar inostranih poslova Cipi Livni je izjavila početkom decembra 2008. da iako Izrael želi da stvori privremeni period mira sa Hamasom, prošireno primirje "šteti izraelskim strateškim ciljevima, daje snagu Hamasu i ostavlja utisak da Izrael priznaje taj pokret." Prevod: dugotrajno primirje koje bi povećalo Hamasov kredibilitet bi ugrozilo strateški cilj Izraela da zadrži kontrolu nad Zapadnom obalom. Izrael je odlučio da napadne Hamas još marta 2007, a primirje je bilo ugovoreno zato što "je izraelskoj armiji trebalo vreme za pripreme." Jednom kad su svi delovi bili na mestu Izraelu je nedostajao samo pretekst. Četvrtog novembra, dok je medijska pažnja bila na američkim izborima, Izrael je prekršio primirje ubivši sedam palestinskih boraca, sa tankim opravdanjem da je Hamas kopao tunel radi otmice izraelskih vojnika, znajući pri tome da će to isprovocirati Hamasovu odmazdu. "Prošlonedeljni 'pakleni tunel' ('ticking tunnel'), kopan navodno da omogući otmicu izraelskih vojnika," piše Harec sredinom novembra, "nije predstavljao jasnu i neposrednu pretnju: Njegovo postojanje je bilo poznato i njegovo korišćenje se moglo sprečiti na izraelskoj strani ili, u najmanju ruku, vojnici u blizini njega su mogli biti zaštićeni. Nemoguće je tvrditi da oni koji su odlučili da dignu tunel u vazduh jednostavno nisu mislili. Vojni establišment je bio svestan implikacija te mere kao i činjenice da politika "kontrolisanog ulaza" u uski pojas (Gaze) vode ka istom: kraju mira. To je politička, a ne taktička odluka komandira na terenu."

Pošto je Hamas, predvidljivo, nastavio napade raketama "kao odmazdu" (Israeli Intelligence and Terrorism Information Center [22]), Izrael se mogao upustiti u još jednu ubistvenu invaziju, da bi osujetio još jednu palestinsku mirovnu ofanzivu.

19. 01. 2009.

-------------------------------------

Beleške na margini

[I] ja imam svog "Čomskog" koji me je upozorio da je tema veoma zapaljiva za blogB92 i da se, ako insistiram na objavljivanju tog teksta, spremim da budem napadnut, te da se naoružam (beskrajnim) strpljenjem. Potpuno svestan da ovaj tekst udara direktno na mitove i duboko ukorenjenu percepciju tamošnje istorije i trenutne situacije, znam da je u pravu.

Međutim, isto tako sam mišljenja da je krajnje vreme da se ljudi malo "apdejtuju" baš u vezi te istorije. Kao dobru polaznu tačku preporučujem upoznavanje sa radovima novih istoričara, pre svega Ilana Papea (btw i pomenuti Beni Moris je jedan od njih). Ova grupa izraelskih istoričara, a na osnovu dokumenata koji su relativno nedavno postali dostupni, baca sasvim drugačije svetlo na događaje od pre šest decenija pa nadalje i razbija onu mitološku istoriju (koja se uči u školama) u param-parčad.

Takođe mislim da je vredno truda skrenuti pažnju na lik i delo dr Normana Finkelstina. Još jednom podsećam/apelujem da pogledate njegovo predavanje o Gandiju.

----------------------------------------

Fusnote

[1] Memorandum for the Record (1 June 1967), Foreign Relations of the United States, vol. XIX, Arab-Israeli Crisis and War, 1967 (Washington, DC: 2004).

[2] Zeev Maoz, Defending the Holy Land, A critical analysis of Israel’s security and foreign policy, Ann Arbor, 2006), p. 89.

[3] William Arkin, Divining Victory, Airpower in the 2006 Israel-Hezbollah war, Maxwell Air Force Base, AL, 2007, pp. xxi, xxv-xxvi, 25, 54, 64, 135, 147-48.

[4] Andrew Exum, Hizballah at War: A military assessment (Washington Institute for Near East Policy: December 2006), pp. 9, 11-12.

[5] Disproportionate Force: Israel’s concept of response in light of the Second Lebanon War, Institute for National Security Studies (INSS), 2 October 2008. Attila Somfalvi

[6] Israeli General Says Hamas Must Not Be the Only Target in Gaza, IDF Radio, Tel Aviv, in Hebrew 0600 gmt (26 December 2008),

[7] Human Rights Watch, Why They Died: Civilian casualties in Lebanon during the 2006 war (New York: 2007), pp. 5, 14, 40-41, 45-46, 48, 51, 53

[8] Stephen Biddle and Jeffrey A. Friedman, The 2006 Lebanon Campaign and the Future of Warfare: Implications for army and defense policy (Carlisle, PA: 2008), pp. 43-44, 45

[9] Human Rights Watch, Civilian Pawns: Laws of war violations and the use of weapons on the Israel-Lebanon border (New York: 1996); Maoz, Defending the Holy Land, pp. 213-14, 224-25, 252; Augustus Richard Norton, Hezbollah: A short history (Princeton: 2007), pp. 77, 86

[10] Judith Palmer Harik, Hezbollah: The changing face of terrorism (London: 2004), pp. 167-68

[11] Human Rights Watch, Civilians Under Assault: Hezbollah’s rocket attacks on Israel in the 2006 war (New York: 2007), p. 100. HRW asserts that Hezbollah rocket attacks on Israeli civilians were not retaliatory but provides no supporting evidence.

[12] Mouin Rabbani, A Hamas Perspective on the Movement’s Evolving Role: An interview with Khalid Mishal, Part II, Journal of Palestine Studies (Summer 2008).

[13] Intelligence and Terrorism Information Center at the Israel Intelligence Heritage and Commemoration Center, The Six Months of the Lull Arrangement (December 2008), pp. 2, 6, 7

[14] Richard N. Haass and Martin Indyk, Beyond Iraq: A new U.S. strategy for the Middle East, and Walter Russell Mead, Change They Can Believe In: To make Israel safe, give Palestinians their due, in Foreign Affairs, January-February 2009.

[15] Hezbollah Secretary General Sayyed Hassan Nasrallah’s Speech Delivered at the Central Ashura Council, 31 December 2008.

[16] Noam Chomsky, The Fateful Triangle: the United States, Israel and the Palestinians (Boston: 1983), chaps. 3, 5.

[17] Yehuda Lukacs (ed), The Israeli-Palestinian Conflict: a documentary record, 1967-1990 (Cambridge: 1992), pp. 477-79.

[18] Yehoshaphat Harkabi, Israel’s Fateful Hour (New York: 1988), p. 101

[19] Robert Fisk, Pity the Nation: The abduction of Lebanon (New York: 1990), pp. 197, 232.

[20] Avner Yaniv, Dilemmas of Security: Politics, strategy and the Israeli experience in Lebanon (Oxford: 1987), pp. 20-23, 50-54, 67-70, 87-89, 100-1, 105-6, 113, 143.

[21] Martin Indyk, Innocent Abroad: An intimate account of American peace diplomacy in the Middle East (New York: 2009), p. 75.

[22] The Six Months of the Lull Arrangement, p. 3. 



Komentari (202)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

bindu bindu 06:18 20.02.2009

Re: .@bindu

bindu, wake up, izmanipulisana si. Isti ti koji se zalazu za "oslobodjenje" Tibeta su ljudi koji se zalazu za okupaciju nekih drugih, manje prijateljskih prostora. Tibet, Xinjiang, ljudska prava u Kini su teme kojima se destabilizuje NR Kina. Cemu ce voditi destabilizacija, to ih se ne tice. Da li ce biti mrtvih, da li ce biti proteranih, unesrecenih na bilo koji nacin, gladnih, they do not care. I zamolio bih te , kada govoris o brojkama, izadji na trenutak iz pesnickog zanosa, zastani, razmisli dobro i tek onda napisi.


@deberzerak ili kako god da se zoves
mislim zasmejavas me.
pazi sad;a kad ti hoces gore u navedenom ti komentaru nesto da kazes aj lepo budi precizniji; ko bre kome i kakva destabilizacija???ko se zalaze za okupaciju prijateljskih prostora???
a evo i tebi nazad; WAKE UP.......a, kako ti se svidja sve ovo:)
a onda pogledaj se u ogledalo pa se upitaj ko si bre ti?kapiras sta hocu da kazem.


This commercial, which you can watch features Gere driving a new Lancia Delta from Hollywood to Tibet in just 30 seconds and aired in Italy. After reports of the commercial appeared in Chinese newspapers, China was apparently none too happy about it. Fiat has decided to apologize, with a company spokesman saying, "Fiat Group extends its apologies to the Government of the People's Republic of China and to the Chinese people."

gere comercial youtube

e pazi fora; fiat morao kinezima da se izvinjava za ovu reklamu.
posle ja iz-ma-ni-pu-li-sa-na
ajde bogati nemo me zasmejavas
manipulacija. taka rec ne postoji u mom recniku koriscenja.
ja licno nemam nikakve koristi od takve reci.u mom domenu svesti takva rec ne igra nikaku ulogu.
a to bi i tebi savetovala.jednostavno izbacis sve reci negativnih conotacija, tako da na taj nacin izgube moc svoje mracne sile.kao kad hoces da izbacis crnu magiju iz sebe.kuzis?
o,and
be happy
and god bless
b.
Budimac Budimac 11:38 20.02.2009

Završna reč

Svojevremeno sam, priznajem, gunđao kad je na blogu stavljen limit od sedam dana za komentare. Još uvek mislim da se neke teme ne mogu isrcpeti za nedelju dana (ako im se pristupi ozbiljno). Međutim, sad vidim da tih sedam dana mogu biti beskrajno dugački. Ovaj blog počinje da se s jedne strane raspada, a s druge vrti u krug i ja iz respekta prema temi, uloženom radu i energiji potrošenoj na "bdenje" nad njim ne želim da da se to skroz desi. Tako da sam odlučio da ga zatvorim. Pre toga par reči neke nazovi rekapitulacije

Kako smo "moj Čomski" i ja strepeli, dobro smo prošli.

Hvala svima koji su uzeli učešća i naravno, posebno hvala onima koji su mi dali podršku i preporuke.

Možda će zvučati neskromno, ali ja ne patim od lažne skromnosti, da se slažem sa komentarom Mare 92 "установио си врло висок стандард - сад види шта ћеш, хе, хе". Što reče Unf "pohvale prijaju ali i obavezuju." No, moram dodati da se to "podizanje standarda" u većem delu sastoji iz pukog odabira i prevoda teksta dr Normana Finkelsteina i "hrabrosti" (ako je to hrabrost) da se isti objavi.

Taj tekst crpi autoritet iz perfektnog sourcing-a (Finkelstein je takva vrsta čoveka – 'forensic scholar') i očigledno nekim manje koncentrisanim blogerima nije bilo jasno da misleći da brane nešto često dolaze u direktnu koliziju sa tim što brane. Kad sam već kod komentatora i komentara, mislim da je i u tom segmentu ovaj blog bar malo "podigao letvicu." Naime, iako je na momente izgledalo da će početi nije se desilo (meni nadasve odvratno) etiketiranje, niti je bilo ispraznog prepucavanja i pljuvanja preko mere. Na ovako zapaljivu temu malo li je?

Još jednom hvala svima na učešću.

–––––––––––––––––––

Beleška na margini

Moram priznati da me je "bdenje" nad ovim blogom i pokušaj da većinu stvari koje iznesem na neki način i dokumentujem veoma iscrpelo, više nego deset "običnih" "bloga". No, ne žalim se i mislim da je ovaj "eksperiment u blogovanju" uspeo, ali da je iznad mojih (psihofizičkih) mogućnosti da postane jedini način blogovanja. Dakle, sledeći tekst će biti u lakšim notama – putopis iz Kapadokije.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana