pandorina kutija
pre možda par godina pogledao sam u srpskim elektro-medijima vest u kojoj je pisalo kako se srpska državna delegacija u poseti Izraelu susreće se ovdašnjim zvaničnicima, i između ostalih sreće i predsednika društva, ili lige, srpsko-jevrejskog prijateljstva. ne bi to bilo ništa po sebi čudno: šef diplomatije Vuk, inače poprilično osetljiv na boljševike-nacionaliste (i uopšte, veoma osetljiv na nacionalizam osim ako ga ne ispoveda on sam, Vuk Drašković, sveštenik nacionalizma u Srbiji); susreće u Izraelu nekoga ko je naklonjen Srbiji a visoko kotira u supermoćnom sistemu izraelske državnosti. taj neko, da upotrebim termin bivšeg šefa diplomatije, nacional-boljševik je i zove se Avigdor Liberman. nimalo slučajan izbor za jednu srpsku vladu u kojoj je osnovna poluga vlasti veseli i simpatični dvojac Koštunica-Ilić: em razume čova ćirilu, em je iz voljenog Sovjetskog Saveza rodom, em je faši... pardon, nacional-boljševik.
kada kažemo "društvo srpsko-jevrejskog prijateljstva", teško da ovaj sklop može u nekom relativno normalnom brodolomniku iz 90-ih da ostavi nekakav nasmešeni utisak. neizbežno se čovek seti nesrećne Klare (Mandić), pa čaršijskih priča da je Izrael sakrio gazda-Jezdu u svoje vreme, pa čak i glasina - kojima, uzgredno, nikada nećemo verifikovati validnost - da je deo novca koji je nestao iz državnih blagajni i sa narodnih računa 90-ih našao svoj put i do Izraela. no, razume se, sve su to čaršijske priče, i ništa se od svega toga nije odigralo, sve je bio samo ružan san... mislim se jatako, kada nailazim na ovu vest o srpskom drugaru Libermanu, ponekad želim da se probudim u novom danu kada će i taj gazda Liberman postati kao i svi ti miloševići, gazda-jezde, draškovići, koštunice-ilići... ružna uspomena, tragično sećanje, noćna mora što nestane kada se prenem iz lošeg sna... hoće li nestati tek tako?
Avigdor Liberman je čudna ličnost. došao je u Izrael krajem 70-ih iz SSSR-a, današnje republike Moldavije, služio vojsku, išao na fakultet... sa svojih tridesetak godina osniva u Jerusalimu cionistički forum za sovjetske jevreje, board, u biti, podloga za megatrgovinske odnose sa Rusijom. to se dešava nekih par godina pre raspada Sovjetskog Saveza i pre ogromne infuzije sovjetske emigracije u Izrael; odmah nakon toga - radi se o 1992. godini - Liberman postaje gensek desničarskog i nacionalističkog Likuda... sećate se, to su one godine mirovnih nadanja, ekonomskog uspona u Izraelu, godina Jichaka Rabina (Јицхак Рабин), godine koje se okončavaju tragično. Rabina ubijaju na gradskom trgu u Tel Avivu, mučki, s leđa, nakon masovnih mirovnih demonstracija podrške Rabin-Arafatovoj mirovnoj inicijativi, 4. novembra 1995. godine. protokolarno, ubija ga individualni ekstremni desničar, ludak... po vazda kontroverznoj čaršiji i levom podzemlju, Rabina ubija neko iznutar državnog sistema... bez želje da nabacujem neke aluzije, ali kao posledica tih događaja, desničarski Likud dolazi na vlast, Benjamin Netanijahu (Бенјамин Нетанијаху), sa glavnim консиљереом - guess whom?! - yep, well guessin; Avigdorom Libermanom... godine prolaze, iluzija mira se raspada u spirali nasilja, Liberman jača, mirovni proces umire... na pretposlednjim izborima, 2006. godine po Šaronovom moždanom udaru, oligarh Liberman sa svojom sovjetskom, ekstremno desničarskom, ili, kako Drašković kaže, nacional-boljševičkom partijom dostiže do veličine četvtrte stranke po snazi u izraelskom Knesetu. na poslednjim izborima od pre nedelju dana, Liberman je doveo svoj Израел, Наш Дом do treće po snazi partije u državi. Liberman oligarh, nacional-boljševik, Draškovićev prijatelj, srpski prijatelj, danas je čovek koji drži ključ stvaranja nove izraelske vlade u svojim rukama. Liebermann, the kingmaker&the keyholder.
ako liberman otključa pandorinu kutiju, izrael će ući u naredni kvartal sa desno-ka-ekstremno-desnom vladom, vladom brutalnih mega kapitalista ("otmimo od siromašnih da bismo dodali bogatima"), i vladom rasista i ksenofoba ("smrt Arapima", i "bez lojalnosti nema državljanstva). elohim tišmor al israel (gospode, sačuvaj izrael).