Stajala sam na prozoru i posmatrala ulicu. Komšinica sa prvog sprata, neverovatno stara žena, izašla je napolje da prošeta. To je radila svaki dan. Ovaj put su je Cigančići gađali kamenjem, jer je ružna i stara. Pomislila sam kako može da umre za dan dva i da joj poslednji događaj u životu ostane to kamenovanje i psovanje. Strašno. Onda sam se setila neke druge situacije ... Kada smo bili mali, jedna žena je svaki dan prolazila našom ulicom. Bila je poprilično ružna i naš deda nas je plašio rečenicom: "Evo ide Babaroga!" Mi smo bežali u kuću kad je vidimo i verovatno vikali "Babaroga, Babaroga!", a ona bi samo rekla "Dobar dan."
Komšinica sa prvog sprata umrla je nekoliko dana posle. Nikada do sada nisam pomislila kako se osećala Babaroga.