Autor: Rodoljub Šabić
Šetajući po Internetu, juče ili prekjuče, na sajtu B92 pročitao sam jednu, za mene vrlo asocijativnu vest. Ukratko, ona je govorila o tome da je broj činovnika u kragujevačkoj lokalnoj samoupravi daleko, daleko veći od potrebnog, optimalnog broja zaposlenih. Gradonačelnik Kragujevca je za B92 izjavio da ih ima „više od 750", a predstavnici opozicije tvrdi da ih ima bar 850 i navode da je pravi broj „pod velom tajne". Ipak, i jedna i druga strana se slažu da je broj prevelik, da je pretežak teret za budžet lokalne zajednice i da „mora" biti sveden na „realnu meru".
Šta je to „realna mera"? Neki kažu da se po evropskim standardima broj zaposlenih određuje u skladu sa pravilom - jedan činovnik na oko 1.000 stanovnika, pa bi po tome Kragujevac sa svojih nešto više od 200.000 stanovnika trebao da ima 200 ili 250 ili najviše 300 činovnika u aparatu lokalne samouprave.
Nezavisno od toga, otvoreno je i pitanje koliko bi zaposlenih Kragujevac trebao da ima prema sopstvenim aktima o organizaciji o službi lokalne samouprave, jer tim aktima morao bi biti urađen i broj zaposlenih i uslovi koje oni treba da ispunjavaju. Opozicija tvrdi da su ti dokumenti i podaci „pod velom tajne", a da broj zaposlenih i njihova kvalifikaciona struktura uopšte nekorespondiraju sa onim što piše u aktima.
Vest iz Kragujevca, za mene je kao što rekoh bila vrlo asocijativna jer me neminovno podsetila na jedan, pomalo već zaboravljen slučaj iz moje prakse. Reč je o jednoj žalbi, zahtevu za zaštitu prava, gotovo bizarnom, jer je stigao sa potpuno neočekivane strane - od Ombudsmana grada Kragujevca. Inače, malo ljudi zna da je Kragujevac prvi grad u Srbiji koji je, i kad Republika Srbija to nije imala, svojim aktima ustanovio ovu instituciju, sa zadatkom da štiti prava građana i kontroliše rad lokalne uprave. Lepa stvar, jedna od onih koje mogu da služe na čast. Međutim, ubrzo je kragujevački „kontrolor rada uprave" izrazio sumnju da je u gradskoj upravi zaposleno enormno mnogo ljudi i to ne po kriterijumima utvrđenih aktima o organizaciji i sistematizaciji nego po stranačkim kriterijumima, i s tim u vezi od gradskih vlasti zatražio odgovarajuće informacije i dokumente. Vlast je izgleda tada zaključila da se on „previše meša u svoj posao", i uskratila mu je tražene informacije.
Na ombudsmanovu žalbu reagovao sam, ne samo odgovarajućim nalogom nego i javnim saopštenjem, ukazujući da je uskraćivanje ovakvih informacija bilo kome apsurd, da iste informacije moraju biti dostupne javno u svakom trenutku, a da je njihovo uskraćivanje Ombudsmanu nešto što njegove funkcije stavlja u gotovo tragikomičan kontekst.
Vlast je postupila po ovom mom nalogu. Ombudsman je dobio tražene informacije i dokumente i potvrdio svoje sumnje. Ali, samo nešto kasnije, smenjen je sa svoje funkcije.
Ja sam se „slučajem kragujevačkog Ombudsmana" bavio pre više od tri godine, negde u decembru 2005. Dakle, „vest" o enormnom broju zaposlenih zapravo datira već od tada. Na šta su potrošene te tri godine? Zar samo na to da bi se potvrdila ona ružna, glupa i destimulativna sentenca - petlovi koji rano kukuriču, prvi završavaju u loncu?
Šta god da je razlog, nismo više u poziciji da tolerišemo to da mnogi u vlasti „ne razumeju" jednu notornu istinu, da je javnost u radu vlasti u direktnoj korelaciji sa racionalnošću u njenom radu. Prosto, više javnosti garantuje više racionalnosti. U svemu pa i u zapošljavanju.
Zato je zaista krajnje vreme da afirmišemo princip da su organi vlasti, i oni na nivou lokalnih samouprava, i svi drugi, obavezni da, uz ostale, javno objavljuju i relevantne i ažurne podatke o broju zaposlenih i o troškovima koje prave. Razume se, sasvim je izvesno, da ti podaci neće biti ni malo prijatni, ali utoliko pre s njima treba da se suočimo. „Veo tajne" je u ovom slučaju i pravna i logička besmislica. Svi zapravo znamo šta se iza njega krije - ozbiljan, težak problem. A ako je nešto nesporno onda je to da je osnovna, prva pretpostavka za rešavanje ma kog problema potpuna i jasna predstava o njegovim dimenzijama. A surova realnost koja se ogleda u svetskoj ekonomskoj krizi i dramatičnom deficitu našeg budžeta svakako će nas naterati da problem hipertrofirane administracije rešavamo.