Nove generacije i kompjuteri

miljke RSS / 19.02.2009. u 05:11

Detinjstvo sve do početka srednje škole sam proveo u dvorištu, u peščaniku ispred zgrade, gde
smo društvo i ja iznosili "autiće" i razne igračke, pravili razne stvari i skulpture od peska.
Vožnja bicikla po kvartu, igranje žmurke, žace i lopova... Kad je kišovit, tmuran ili hladan
dan, uživao sam u igranju lego kockama, bio sam u stanju da napravim šta god mi padne na
pamet. Sunčane vikende sam već od 10 ujutro, posle doručka provodio na fudbalu u školskom
dvorištu, posle oznojan trčim kući da ručam što je brže moguće i nazad opet na školski teren
sve dok ne padne mrak. Za vreme letnjeg raspusta sam dane provodio na Štrandu, uz Dunav, igranjem
picigena sa par odabranih drugova iz razreda. Uživancija! U mom društvu sam relativno kasno
dobio kompjuter, čini mi se za vreme zimskog raspusta u osmom razredu. Igranje igrica mi je
bila novost i uživancija, ali moje lego kocke nisam zanemarivao. Sad kad sam stariji, kad sam
kući, vreme provodim isključivo za kompjuterom. Čitam avijacijski forum, proverim po nekad
dnevne vesti, "visim" za facebookom, skidam i slušam muziku, chatujem sa društvom, "kopam"
po internetu stvari koje me zanimaju (avijacija, vojna oprema, istorija, traženje programa...),
relativno retko igram PC Igre. Postoji svega nekoliko koje igram,a to su u glavnom strategije
i igre u kojima treba makar malo "kefala".
Primetio sam da novije generacije klinaca više ne igraju toliko fudbal napolju, ne igraju se
u pesku, samo igraju igre i ništa ih više ne zanima... Recimo ne poseduju ni osnovno znanje
o računarima (word, kucanje mailova, rešavanje naj osnovnijih problema), koje se makar na
informatici u osnovnoj školi nauči. Neke igre su postale zaluđeništvo, a jednu bih baš istakao,
"World of Warcraft". Igra koja može samo u multiplayeru da se igra, koja se plaća ~13eura mesečno
i koja uzima previše vremena i preveliku zavisnost stvara. Živ sam svedok da mi se nekoliko
drugova promenilo baš zbog nje... Poremećeno spavanje, ishrana, manjak tema za priču iz života,
samo ta prokleta igra... Računari su postali dostupni svima, sve su jevtiniji, brzo napreduje
tehnologija, mnogo veće mogućnosti i samog game play-a. Tužno mi je kad vidim da ljudi makar
nešto koristno ne rade na kompjuteru, postaju totalno asocijalni i kad im pravi život postane
u stvari virtuelni. Klinci samo nagovaraju roditelje da im kupe novu igru, novu i jaču komponentu za
računar... Po meni su tu i roditelji većinom krivi koji im dozvoljavaju tako nešto, ali
možda ni sami ne shvataju posledice... Ipak, u vreme mojih roditelja nisu
postojali PC-jevi i stariji ljudi ne znaju da koriste sve funkcije računara (pod izgovorom
"ma mator/a sam ja za ttako nešto i za učenje), a ređe da igraju neku pravu igru, pa da mogu
da shvate o kakvim zavisnostima se radi. Jako me nervira kad neki roditelj izgovori "ma bolje i to
nego da se drogira..." samim time pokazuje nezainteresovanost da pomogne detetu da ima srećnije
detinjstvo!
Pretpostavljam da su pretežno račnari krivi za nestanak Lego kocki, "Burago" autića, "G I Joe"
igračaka iz radnji, a samim time i soba dece... Svega onoga što je delom obeležilo moje detinjstvo.
Smatram da deca nemaju dovoljno rekreacije, druženja, uživanja...
Ne kažem da je kompjuter štetan, čak naprotiv, ko god želi može mnogo saznati o bilo kojoj sferi
interesovanja, upotpuniti znanje i doći do novog, ali samo uz određenu želju pojedinca...
Imao sam potrebu da iznesem ovo moje mišljenje i iskreno se nadam da će se deca vratiti nazad na
igrališta, da će roditelji dobiti čistu sliku o PC igrama i da će kompjuter biti korišćen za mnogo
bolje i manje "zaglupljivačke" stvari.



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana