FEST je iza ćoška. Već polako ulazim u pripremni režim jer, kada se sve uzme u obzir, nije lako tokom deset dana potrošiti 28 karata. Uzevši u obzir da na sam početak festivala (konkretno, subota) upada i Lollobrigida koncert u Novom Sadu, kao i vojska u kojoj mi nisu dali traženo redovno odsustvo, cela stvar počinje više da podseća na neki ekstremni Iron Movie Man izazov nego filmski festival. Bilo bi još bolje kada bi FEST bio vredan te količine entuzijazma, al' bože moj. Nije da imamo drugi sličan festival.
Kao i prošle godine, propratiću svaki dan FEST-a sa po jednim tekstom o odgledanim filmovima. Ne mislim da je ikoga zaista briga, niti da bi ikoga trebalo da bude briga, u deset dana da čita dvadest osam zbrzanih filmskih komentara, al' ja sam filmoholični skriboman i, dođavola, ostavite moje psihoze na miru. Ovaj tekst je ideja koja mi se već dve nedelje vrzma po glavi pa rekoh sebi, ako ga sada ne okačim nikad neću. Čini mi se da je fin uvod u kinematografsku maniju koja će me držati u predstojećem periodu.
Lako je voleti sjajne filmove i mrzeti filmske katastrofe, ali ja iskreno mislim da ne postoji film koji nije vredan gledanja i odgovorno tvrdim da ne postoji film koji sam gledao iz kojeg nisam nešto pokupio, bez obzira kolika strahota da je po sredi (a gledao sam Blood Rayne, pa vi vidite). U svemu tome se pojavio jedan zanimljiv fenomen - filmovi koji očigledno nisu vrh kinematografije u bilo kom smislu, ali ipak mislim da su mnogo bitniji od dobrog broja objektivno mnogo kvalitetnijih naslova. Ovde bi takođe trebalo da se zahvalim izvesnom neimenovanom probisvetu koji mi je otvorio oči saznanjem da može da postoji više od jednog "najboljeg ikada" filma.
Pa, bez daljeg odugovlačenja i bez nekog posebnog reda, sledi moja lista manje očiglednih izbora za najbolji film ikada.
Hackers
Stavite sve to na gomilu i šta dobijate? Ovaj... dobar film? I bet no one saw that one coming.
Ne znam zašto film funkcioniše, i postoje noći kada mi to pitanje ne dopušta da zaspim, ali zaista funkcioniše. Hakerske žurke sa besnim lightshow efektima dok svi unaokolo voze rolere, Prodigy koji trešti dok hakeri uleću u "akciju", hakerski obračuni ko će da kontroliše robota neke tamo TV stanice da bi odabrali film po svom izboru koji će biti emitovan. Izgovaranje termina leet sa glasom 'e' na početku. Hack the planet fraza. Možda najzanimljivije iz današnje perspektive, Angelina Jolie kao očigledno neiskusna glumica u ulozi opasne tinejdžerske hakerke sa zajebanim stavom.
Ne znam šta mudro da kažem da bih preporučio ovaj film. Možda je neophodno biti u toj celoj nedefinsanoj post-cyberpunk zoni gde 80's cyberpunk predstavlja onu vrstu mistifikovane mitologije prošlosti za koju znate da više nikada neće moći zaista da funkcioniše bez obzira koliko se trudili, da bi ovakva katastrofa bila nešto što vam se dojmi. Meni je ovo film koji nikad neću odbiti još jednom da gledam.
Johnny Mnemonic
Scenario je pisao sam Gibson a konačni proizvod je ono šta se dobije kada geniju, koji možda može da menja mainstream ali ne može da funkcioniše unutar njega, date da uradi nešto fenomenalno i onda satarom iseckate i prespojite rezultat da bi dobili nešto što jeste mainstream. Naravno da je film loš. Ali, gledajući ga, možete povremeno da primetite bljeske sjajnosti kakve samo Gibson stvoriti može. I to ne u klasičnom smislu u kojem bi ta ista rečenica važila za njegove ranije novele. Ovo je rad čoveka koji posle 15 godina, bez da išta od toga uzima za ozbiljno, pravi retrospektivu nekih svojih ideja.
Delfin haker, plaćeni high-tech ubica koji glumi Isusa, Jakuza sa mono-žicom u palcu, Ice-T kao vođa bande koja živi na napuštenom San Francisco mostu, kratki upad Henry Rollins-a i nezaboravna scena u kojoj Keanu Reeves razmaženo urla "I WANT ROOM SERVICE!" na gomili đubreta. Čak mislim da je film u toliko monumentalnije ostvarinje jer ga je Sony u montaži sjebao. Tako je mnogo konkretnija ilustracija cyberpunk žanra i svega šta mu se desilo.
When the Party's Over
Zaista nisam siguran šta bih o filmu pričao, u pitanju je jednostavno jedan od onih primera kada je sam proces pričanja priče nagrada za sebe, nevezano za aktere ili priču. Radnja se svodi na ekranizaciju međuljudskih odnosa grupe prijatelja koji zajedno žive u velikoj kući na Beverly Hills-u, u svojim pozitivnim i negativnim aspektima. Kao što naslov sugeriše, do kraja filma će metaforička žurka biti završena ali garantujem da će veoma šarmantno izvedena gluma Sandre Bullock i pogotovo Fisher Stevens-a (u ulozi pomenutog gospodina Midnight) ostati uz gledaoca dugo vremena.
Koliki je obskuritet u pitanju pokazuje i činjenica da ni jedan jedini clip nisam uspeo da nađem na YouTube-u. Šteta.
Avalon
Socrealistična atmosfera ukombinovana sa sjajno izvedenim sepia efektom, sporim scenama i jako malo dijaloga grade fenomenalnu atmosferu otuđenosti i samoće u okviru kojih se retki i važni trenutci privrženosti u toliko snažnije naglašavaju. Hrana za kuče glavne junakinje koja je jedina obojena stvar u kadru, na primer. Jako je zanimljivo vizuelizovan svet unutar ilegalne kompjuterske igre Avalon, oko koje se ceo film vrti. Kraj oko kojeg stvarno čovek mora da sedne i promisli malo više.
Zapravo, Avalon je jedan od retkih filmova za koje bih rekao da imaju potpuno savršeno zaokruženu naraciju. Što stavlja vrlo specifičan akcenat na katastrofu dodatnog editinga koji je američki distributer Miramax ubacio u film, dodavši pojašnjenja za idiote u publici i, ako se ne varam, izmenivši donekle isprani sepia filter. Ako u prvih par minuta filma čujete naraciju koja pojašnjava zaleđinu glavne junakinje, gasite film i tražite drugu verziju. Na polici mi čuči takav DVD koji nikad nisam odgledao do kraja upravo zbog toga.
Soundtrack je, karaktistično za Oshii-ev film, komponovan od strane Kenji Kawai-a i sam za sebe predstavlja u potpunosti dovoljan razlog da se odgleda film. I posle sluša soundtrack do iznemoglosti. Izvodi ga varšavska filharmonija i tokom produkcije, priča kaže, izdvajali su i čistili svaki instrument ponaosob, kao i vokal, da bi krajnji rezultat bio "virtuelniji". U filmu se u jednoj sceni pred kraj čak i pojavljuje kompletna filharmonija koja izvodi jednu od numera.
(to je trejler, ali za mnogo verniji doživljaj ipak preporučujem ovu scenu)
Vanishing Pont
Tematski, u pitanju je egzistencijalistički traktat ilustrovan čovekom koji vozi kola kroz Sjedinjene Države. Pojavljuje se tu i policija, jurnjava, sloboda kao motiv u proletu ali, u principu, sve se svodi na čoveka u kolima i autoput. I slepog radio DJ-a.
Svojevrstan artefakt sedamdesetih, film je tako čist i nepretenciozan da mislim da je u potpunosti nemoguće danas izvesti takvu vrstu filmske ekpresije. Previše presije bi postojalo da se kroz dubioze, paradokse i nadrealne ili kakve već segmente prikaže ono što Vanishing Point može da uradi sa jednom scenom uskog procepa između bagera na autoputu. Pokušan je remake u jednom trenutku (nisam ga gledao, kažu da je tužnjikav) i negde naleteh na informaciju da kreću sa još jednim. Šuplja posla.
Za one koji su odgledali film, pitanje na koje mislim da ne postoji baš u potpunosti adekvatan odgovor - šta je Super Soul i zašto je tu?
Dobermann
Krimi film koji prati bandu Doberman, čovek bi po svim standardima očekivao nijanse sivog i provlačenje neke relativnosti ispravnog. Ovde toga, zapravo, nema. Svi su krajnji negativci, od članova bande do detektiva koji ih juri. Razlika je samo u tome sto je Doberman gungula neverovatno cool. Spasenje kroz dojajnost je zanimljiv predlog.
Film ima par nezaboravnih scena u kojima figurira ogroman revolver, jednu sa raketobacačem, zatim sa moje strane svesrdno usvojenu gestikulaciju sa četri ispružena prsta (four up yours), šmrkanje kokaina iz revolverskih čaura i vrlo zanimljivo izvedene prikaze necenzurisanog, raskalašanog nasilja. Retko čovek naiđe na film sa tako dobro razrađenim likovima koji ne pokušavaju da se prikažu kao makar malčice ispravni junaci u sopstvenoj priči. Skoro kao da je pravljen nameran napor da Dobermann ne bude nešto što bi šira publika htela da gleda.