Nemir

dunjica RSS / 06.09.2007. u 14:33

unruhe.jpg

 

Nemir je u čovjeku. Glasovi. Događaji. Boje. Dolaze pojave i prolaze kroz čovjeka u velikom gibanju, bruje zbivanja kao zvonjava. Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika, zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu. Ta slika tiha je kao svitanje na moru kada je sve sivo i kada se ne čuje ništa nego gdjegdje klokotanje vode. To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni u tišinu. (Miroslav Krleža)

 

Unruhe.jpg 

 

(Čerevićaninov tekst je pokrenuo sjećanja na poeziju koja me u nekom iščezlom vremenu nadahnjivala, uznemiravala, obnavljala, provocirala.)



Komentari (43)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

gordanac gordanac 15:11 06.09.2007

i jedna od najboljih...

...dramskih rečenica:
"...mutno je to sve u nama draga moja Beatriče..."
i još:
..."Ljubav nije vještina.
To je pitanje dara kao i poezija.
Ljubav ljudi loču, nažalost, a ljubav nije pivo, ljubav je nadahnuće."

krleža
dunjica dunjica 15:20 06.09.2007

Re: i jedna od najboljih...

Hvala na linku, GordanaC, odmah ga uvrstila u moje bookmarks.
Jelica Greganović Jelica Greganović 16:15 06.09.2007

A i ovo

liči na Čerevićana...meni...
dunjica dunjica 16:50 06.09.2007

Re: A i ovo

Tamo kod njega je počelo s poezijom, ja se sjetila Krležine ČEŽNJE, pa se grudva zakotrljala...
gordanac gordanac 16:31 06.09.2007

krleža

krleža quotes
(izgleda da Krležu ljudi više ne čitaju)
Evropa danas
"Zvao sam se Giordano Bruno, spalili su me na lomači, kad sam izdahnuo u njihovom smislu pristojno, kao ugledan veleposlanik i gavan Voltaire, triput su me izbacili iz groba. Pojavio sam se u ovoj ludnici kao Bakunjin, pak su me gonili do smrti kao bijesno pseto, a kao Hercen ili Mickiewicz ili Spopin umro sam u izgnanstvu od ovidijevske tuge za rodnim zavičajem. Pregazili su me kao Petöfija, a kao prezreni Jehudija Heine i danas sam još njemačka sramota. Zaklali su me kao Landauera, a moje lordovsko ime Byronovo nepristojno je izustiti glasno u torijevskim krugovima sve do dana današnjega. Predao sam dušu Nečastivom kao paralitik Baudelaire, a kao Verlaine pisao sam himne Bogorodici, ali ni to mi nije pomoglo. Uprkos tome ubajbučili su me i žigosali zbog moga nemoralnog života. Pobjegao sam u tropske groznice kao Rimbaud, među Polinezijce na Tahiti, u ludnicu kao Van Gogh..."

Vjetrovi nad provincijalnim gradom
"Treba se tući dan i noć za taj realitet, i iz onih grimasa i užasa, luđaka i prljavština probijati se do samoće i do ovakve čiste, vjetrovite, zvjezdane kupelji. Treba doista izaći! Izaći treba u slobodne, plave prostore! Izaći treba! "

Na rubu pameti
"Svi smo mi maske i svi smo mi zakrinkani i svaki čovjek osjeća potrebu da skine svoju masku na jedan tren, da se raskrinka, da progovori po crti svog intimnog raspoloženja."



dunjica dunjica 16:46 06.09.2007

Re: krleža

A čuj ovo:
Sjedimo po krčmama i gledamo sami u sebe, pijemo i govorimo advokatski u obranu svojih vlastitih nesposobnosti i o sredini, o glupim malograđanima u malenom provincijalnom gradu, o odvratnosti spram piskaranja kao produciranja robe, o jalovosti svakog napora, o nekoj divnoj mjesečarskoj gesti što ruši čovjeka sa vrha tornja, o zrakoplovstvu i o spasu u formulama, o pomanjkanju volje za obnovom, i tako sjedimo po krčmama i govorimo, a naš je govor pjesma umora, pjesma tuge i pjesma nesposobnosti. Htjeli bismo biti plivači protiv struje i htjeli bismo da porastemo, kao hrast na ravnici što kao stogodišnji stožer stoji samotan na nebosklonu i prkosi nijemo, pokoravajući se sakrivenom zakonu zbivanja. Ali mi se grizemo za rep kao pobjesnjeli psi i u vinu mlatimo oko sebe sivim i bezbojnim rečenicama kojima je glavna oznaka da su ranjave i bolne, a nemaju uglavnom subjekta ni predikata.

(ulomak iz Pjesme umora, tuge i nesposobnosti)
ivana23 ivana23 19:11 06.09.2007

Re: krleža

Nema ga vise u lektiri... steta. Povratak Filipa Latinovica.
dunjica dunjica 09:00 07.09.2007

Re: krleža

Ja sam se "pomirila" s Krležom tek kada više nije postojala prijetnja lektirom. Prije toga mi se ni malo nije milio, a naročito sam smatrala isforsiranim nekoliko tjedana analiziranja "Povratka F.Latinovicza" u 3. ili 4. srednje, kada smo se mi učenici prosto natjecali u izražavanju biranim riječima i recenzijama.
nsarski nsarski 17:31 06.09.2007

Kolikogod se pretvarali

da nismo, svi smo mi na uzici nekog secanja. Mislimo da smo slobodni, a zapravo smo kao ovo kuce sto je naslikao moj omiljeni Djakomo Balla



"Dinamizam kuceta na uzici"



dunjica dunjica 17:56 06.09.2007

Re: Kolikogod se pretvarali

Isto i prisilno oslobađanje s uzice može odvesti u pogubne utopije.



(U engleskom originalu se ova knjiga za djecu i odrasle zove "The Giver". Sviđa mi se njemački prijevod - "Zaštitnici sjećanja".)
nsarski nsarski 18:05 06.09.2007

Re: Kolikogod se pretvarali

Ja sam vise imao na umu ono Lorkino:
"...i kuda god posao, svi me putevi vode u Kordobu."
dunjica dunjica 18:09 06.09.2007

Re: Kolikogod se pretvarali

Onda bih rekla da je ovo mjesto (Blog) pravo lorkijansko (ili kako se već veli? lorkističko? hmm...) mjesto u tom smislu. Dakako, putevi na završavaju u Kordobi...
nsarski nsarski 18:20 06.09.2007

Re: Kolikogod se pretvarali

Pa, da:)
Svako ima svoju Kordobu na drugom kraju uzice...:)
dunjica dunjica 18:29 06.09.2007

Re: Kolikogod se pretvarali

Nije loše što je tako
G r o f G r o f 21:33 06.09.2007

Re: Kolikogod se pretvarali

Čudno, kako mi bode oči ilustracija nemačkog prevoda "Zaštitnika sećanja". Tako je tvrda i u neskladu sa naslovom. Kamen koji je došao na žurku oblaka.
Uostalom, kao i ovaj komentar na poetičnom blogu.
dunjica dunjica 21:42 06.09.2007

Re: Kolikogod se pretvarali

Citala sam da se i u njemackoj knjizevnoj javnosti vodila rasprava na istu temu, jer su reakcije mnogih bile bas kao i tvoja, Grofe. Ocigledno je tako uradjeno da izazove radoznalost, iritira, navede na citanje, a kako recenzenti napisase, na razmisljanje knjiga navodi svakako. (Nisam jos citala knjigu, ali namjeravam, preporuceno mi vise puta.)
gordanac gordanac 21:01 06.09.2007

-------

Od čoveka samog, od one tanke niti kroz koju teče čovek sam, neponovljiv i jedinstven, sve što zaista jeste i što bi voleo da nije, od nečega duboko unutra, slepog za sve a svevidećeg, od svega toga dogodi se odjednom, bilo kada, u čoveku treptaj, bljesak, sevne varnica kojom se stvori izbor – hoću li ili neću živeti to što damarima bljeska u meni?
Jednom načinjen - izbor je nepovratan.
I svaki pokušaj da se ponovi samo je uzaludan korak ispunjen nemirima i čežnjom.
Biti stalno skupljen u jednoj jedinoj malenoj, skoro nevidljivoj varnici i ne ispuštati ni tren svog poklonjenog vremena iz njene svetlosti, biti svestan dragocene kratkoće tog vremena, ne zaboravljati, ne treptati, samo ćutati, disati, slušati i gledati, upijati i poimati, saznavati i davati.
Živeti.
dunjica dunjica 08:56 07.09.2007

Re: -------

Svako malo se vraćam ovoj crtici, isječku, zrncu bisernom. Hvala, Gordana! Kome zahvaliti autorstvo?

I tako, tok asocijacija dobija oblike bujice, potpuno nekontrolirane, pa se prisjetih, valjda zbog pominjanja izbora, i Hesseovog (po sjećanju):
"Većina ljudi je poput lista što opada, leluja se i vrti u zraku, i u kovitlacu pada na zemlju. Oni drugi, malobrojni, su poput zvijezda - oni imaju svoj zakon i svoj put."
gordanac gordanac 09:34 07.09.2007

jedan esej

ja napisala, odatle je
dunjica dunjica 10:04 07.09.2007

Re: jedan esej

Bravo, što drugo da kažem!
gordanac gordanac 10:45 07.09.2007

:)

e, ako ti se kraj eseja tako dopao, evo ti onda moj dugački komentar sa celim tekstom :))

Nemam imena

Okružena ljudima, obuzeta rečima, doborovoljno prognana u prostore tuđih sećanja.
I kada sam došla, nezvana, slučajem začeta i rođena, s prvim udahom (opet slučajno) našla sam poruku da se sve već nekome dogodilo i da su oni kojima je to bilo važno o tome ostavili trag u knjigama, u slikama, u harmoničnim tonovima, u ravnoteži dobra i zla koje su počinili, u drugim ljudima.
Od toliko ostavljenih reči koje su me pronašle, začudo, nije bilo buke, sve je bilo razumljivo, sve se moglo upijati, beležiti na pripremljene bele stranice mog sopstvenog budućeg sećanja, samo što je to koračanje kroz tuđe reči uvek moralo da bude hod po žici, po onoj tankoj niti po kojoj sam tekla ja sama, sve što jesam i što bih volela da nisam. Jedino su koraci po niti obećavali da ću ostati ja, koja jesam bez imena, sa veštinom da razlikujem svoje i tuđe reči. Kad bih to zaboravila, ne bih umela da ostavim poruku svima sa kojima sam danas, a možda ni onima koji će kao slučajni prolaznici svratiti sutra u nekom svom traganju po putokazima tuđih reči.
Moje reči su moj lanac i moje mrvice hleba kojima ostajem vezana, kao i svi ljudi, zbog katkada neutažive želje za spokojem, za mirom, za jednostavnom lepotom disanja.
I – uvek borba da se u traganju za rečima ne vrtim u istom krugu, uvek oprez da me slatko iskušenje ponavljanja ne odvuče u vrtlog kruga, uvek pogled stojeći na vrhovima prstiju, tražeći onaj maleni prostor kratkotrajnog bljeska u krugu kretanja koji vodi dalje, više, svetlije. Višestrukom spiralom tuđih reči.
Toliko reči koje još treba iščitati, toliko prostora i pejzaža koje treba videti, toliko puno ljudi koje treba pogledati, dodirnuti. Najbogatiji ljudi na svetu skupljaju ljudske poglede, čuvaju sećanje na izraz u očima koji reči čine nepotrebnim, na poglede koji posle stvaraju reči.
I bilo je nekoliko puta da sam čitajući i prateći tuđe reči uspevala da vidim i pogled onih koji su ih pisali, nakon čega su se pretvarali u neme saputnike moje sopstvene avanture, u tihe i dragocene pomoćnike kad god se pri avanturi lutanja kroz tuđe reči nailazilo na prepreke koje su, u prvi mah, izgledale nesavladive.
Velika tajna reči je što ih ljudi izgovaraju ili pišu da bi sakrili šta misle i osećaju, a ne da bi to drugima ili sebi otkrili. Tako svaka reč postaje igra, tako svaka ispisana poruka i izgovorena misao postaje poziv za traganje.
I postoje neke reči koje u čoveku samom podstaknu nekakv bljesak, nekakav ritmičan damar kojim odjednom počne da pulsira sve ostalo. Već se to desilo dovoljno puta da se nekoliko reči izdvojilo – junak, moć, smrt, ljubav.
Kako nam se to desilo?
Kako od toliko reči samo tri-četiri koje umeju da obuhvate i sažmu sve ostale?
Od čoveka samog, od one tanke niti kroz koju teče čovek sam, neponovljiv i jedinstven, sve što zaista jeste i što bi voleo da nije, od nečega duboko unutra, slepog za sve a svevidećeg, od svega toga dogodi se odjednom, bilo kada, u čoveku treptaj, bljesak, sevne varnica kojom se stvori izbor – hoću li ili neću živeti to što damarima bljeska u meni?
Jednom načinjen - izbor je nepovratan.
I svaki pokušaj da se ponovi samo je uzaludan korak ispunjen nemirima i čežnjom.
Biti stalno skupljen u jednoj jedinoj malenoj, skoro nevidljivoj varnici i ne ispuštati ni tren svog poklonjenog vremena iz njene svetlosti, biti svestan dragocene kratkoće tog vremena, ne zaboravljati, ne treptati, samo ćutati, disati, slušati i gledati, upijati i poimati, saznavati i davati.
Živeti.
dunjica dunjica 11:19 07.09.2007

Re: :)

Možda da oslušnemo Tomu Waitsa?

The sky´s as deep as it can be
Bend down the branches
Close your eyes and you will see
Bend down the branches
You´re like a willow once you were gold
We´ve made for bending, even beauty gets old
Climb the stairs, they´re not so steep
Bend down the branches
Close your eyes and go to sleep
Bend down the branches
gordanac gordanac 17:01 07.09.2007

može Tom...

...ili, što bi rekli pripadnici moje omiljene filozofske škole:

“Da zivot ima smisla ne bi bio toliko popularan.”
Monti Pajton
dunjica dunjica 17:09 07.09.2007

Re: filozofska škola

jasnaz jasnaz 22:44 06.09.2007

Čovjek je uznemiren trajno.

dunjica dunjica 08:51 07.09.2007

Re: Čovjek je uznemiren trajno.

Shvaćam kao preporuku, hvala. Vidjeh da je u Hr u posljednje vrijeme dosta prevodjen (dočekasmo i to), pa ću si priskrbiti nešto slijedećom prilikom.
jasnaz jasnaz 13:50 07.09.2007

Re: Čovjek je uznemiren trajno.

Hamvaš,
Cvetajeva,
Krleža,
Vulf,
Marso,
Pavaroti,
...
, su odlazili tamo iza suza , tako : da je , kada plačemo , sramotno birati to bez pokrića . mi koji ih čitamo , slušamo , gledamo i volimo smo preporuka : da je nemir smisao .
Черевићан Черевићан 09:21 07.09.2007

рок употребе

искричавост мојих духовних немира
доводи ме у сулудо стање
тежња к' новом упорно ме дира
у круг ходим . . поразно сазнање

у генима осећам сисата једра
не држи ме место , даљине ме мааме
немири кидају . . судба старог кедра
очигледно желим из духовне таме

при сусрету лажне наде будим
све ме чешће затиче кајање
мало желим а још мање нудим
једном речју . . . истиче трајање
dunjica dunjica 10:16 07.09.2007

Re: рок употребе

Uf, ovi stihovi tako zvuče na mog oca, diraju poput njegovih riječi ... No, rekla bih, to su Vaši stihovi, Čerevićan?

"Ne očekuj opet feniksov čas,
Triput nadsvođeno nebo, golubovu žal,
Naglu kišu zlatnu, prvi smiraj srca,
Zanetog pod drvećem sablasnim zalaskom.

Buktavom stazom vratiće nam se radost:
Na hiljade načina plamsa gorući čas,
A vrela krv ostaje sa znanom kretnjom.
Najbolje godine čekaju zrelost tela."
(C.D.Lewis)
dracena dracena 10:26 07.09.2007

Das Leben liegt in allen Herzen

Weltende
Es ist ein Weinen in der Welt,
Als ob der liebe Gott gestorben wär,
Und der bleierne Schatten, der niedrflällt,
Lastet grabesschwer.

Komm, wir wollen uns näher verbergen...
Das Leben liegt in allen Herzen
Wie in Särgen.

Du! wir wollen uns tief küssen -
Es pocht eine Sehensucht an die Welt,
an der wir sterben müssen.
(Else Lasker-Schüler)

dunjica dunjica 10:35 07.09.2007

Re: passend zur Zeit

Es ist Zeit für Poesie; da draußen der goldene Herbst und hier drinnen...

Herbsttag

Herr: es ist Zeit. Der Sommer war sehr groß.
Leg deinen Schatten auf die Sonnenuhren,
und auf den Fluren laß die Winde los.

Befiehl den letzten Früchten voll zu sein;
gieb ihnen noch zwei südlichere Tage,
dränge sie zur Vollendung hin und jage
die letzte Süße in den schweren Wein.

Wer jetzt kein Haus hat, baut sich keines mehr.
Wer jetzt allein ist, wird es lange bleiben,
wird wachen, lesen, lange Briefe schreiben
und wird in den Alleen hin und her
unruhig wandern, wenn die Blätter treiben.
(R.M.Rilke)
dunjica dunjica 10:38 07.09.2007

Re: Das Leben liegt in allen Herzen

ELS - Der schwarze Schwan Israels (Peter Hille)

dracena dracena 11:01 07.09.2007

Re: ...

Ako zavirimo u svoju dušu...ovako:

šta ćemo videti?
dunjica dunjica 11:25 07.09.2007

Re: ...

Umjetnica Magnussa Phoenix misli ovo:


Ja mislim... dubine neistražene koje fasciniraju i plaše...
fixer fixer 10:34 07.09.2007

maaa, ko ga š...! osmeh--pesma:.

siroma sam, siroma
all
umem daa>>>>>>> ?:
umem da trčim za duhom
sslašću poljubaca
hleb da umesim kruhom
sve prste da poližeš
malkoo
o ovom dosadnom svetu da promisliš
poklopac da odigneš
dozvoljavam ti slobodu
da se na duha kladiš
da se uvek nanovo poigraš
kutijom iz koje iskače đavo
ooooo
pritisni me ponovo
ja ću opet sve da odignem
sve da oduvam
da probušim
i za prsluk zadenem
jedini zalogaj
večito kao poslednji
sa uživanjem umakati


samo nemoj plakati
dracena dracena 10:39 07.09.2007

Re: maaa, ko ga š...! osmeh--pesma:.

Ti si, Fixere, pravi čupavac iz kutije. :)))
dunjica dunjica 10:46 07.09.2007

Re: maaa, ko ga š...! osmeh--pesma:.

Ma ko ga šiša!

Kaže Cesarić: "Kada budem trava"

"Možda ce onda bolje da bude
Kada se jednoga dana preselim
U crve i u zemne grude.

Ljuljat ću se u travama veselim,
Mjesečinom i suncem poliven,
Rasitnjen i dobro skriven.

Ništa mi neće ostat od uma,
Nijedna misao mrtvoga duha;
Ja neću imat ni uha ni sluha
Da slušam tišinu svojega šuma.

Ako me kada stanu i kosit,
Neće mi bola nanijeti kosa -
Jedini teret koji ću nosit
U novom životu biti će rosa."

Thx mnogo, Fixer!
Vlasta Vlasta 11:28 07.09.2007

Re: maaa, ko ga š...! osmeh--pesma:.

Ti ovo ostavljaš redom? Mislim, stvarno....BUaaaa!
dunjica dunjica 11:31 07.09.2007

Re: Vlasta

Meni ne smeta, iako bi mi, naravno, više prijalo da imam nešto ekskluzivnije (samo, samo za moj blog) ))
fixer fixer 12:11 07.09.2007

Re: Vlasta

exkluzivnije mošte naći samo na otorinolaringološkoj:
ono kao, čista intima: na uhogrlonossss


mada:

možda:

kako zajebati nemir?:

kad već nismo znali što nas čeka
kad nas već majka nije naučila kako da sranja pretvorimo u komendiju
kad smo bili slepi i nismo videli da nam slobodu sigurnost sreću koje zaslužujemo
vuku optičkim koncima i optičkim varkama neki - nužni tipovi.. nužnički
kaznimo ih smehom kao sredstvom kažnjavanja!
od tog zaista ispizde


a posle, prilikom sledećeg otvaranja: ne zaboravi sebe da postaviš nešto višlje..
jer pazi: kako se od početka postaviš - tako će ti biti
mala - malo
veeelika - velikooo
ja ne usisavam - šta će, mora on
svakog februara karneval - da se zna
po neka nova figura veneris - nikome ne šteti
smislom ću te - smislom ćeš me
iiii zabraniti glupost pooo okoliniii
i da se eventualno
samo od ambrozije slini

jesen jesen 01:09 08.09.2007

Nemiri T.U.

Ove pjesme to nisam ja, iako sam ih ja napisao
Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao.
Moj pravi zivot, ja sam samo disao.



Jer ja zivim i kad pjesma umre. Ja zivim i kad patnja mine.
Ima u meni nemira dragog, a ima i moje sirine.
Ja pustam i drugog da govori za me.
A i sam govorim druge same.



Ja ne marim covjek biti ako sam umio ljude bogovski reci.
O, ja.
Ja sam od sebe i manji i veci.
O, ja.
Moj drugi i moj treci.



Ja ne sanjam o sreci. No ne sumnjam o sreci.
Gle ovog dvojstva i trojstva moga:
ima u meni tmine,
no ima u meni i vedrine,
i moja divna sloga.
Tin Ujevic

(1891 - 1955)

dunjica dunjica 11:37 08.09.2007

Re: Nemiri T.U.

Nemir je gorio u Tinu. Hvala, Jesen, bez TU je tema nepotpuna.

Osmjejak svaki ljuto plane,
a svaka riječ je kao puška
u naše grudi rastrgane,
u naše srce bez oduška.

Snivamo zelen mir livada
i dim ognjišta u plaveti
i bujno zrnje vinograda
i zrelu tugu mora, ljeti.

Plačemo žubor gorskih vrela,
i mahovinu u zabiti,
kad poslije svrhe tužnih djela
čeznemo čiste suze liti.

No nigdje kraja našem bolu
u bugarenju i uzdahu,
nemir je sličan alkoholu,
a oganj, oganj u mom dahu.

- Osmjejak svaki ljuto plane,
a svaka riječ je kano puška,
u naše suze rastrgane,
u naše srce bez oduška.

(iz Kolajne)
Kazezoze Kazezoze 14:00 09.09.2007

San Snova



Spavaju zveri,
Spavaju proleteri,

Spava crna, bela i zhuta rasa,
Spava gladna i umorna masa,

Spavaju prijatelji nashi,
Spavaju slobodni i robijashi,

Spavaju brda i kotline,
Spavaju shutljive daljine,

Spava na jastuku glava,
Spava u jointu trava,

Samo vreme se na san ne sprema,
Niti reka nikad da zadrema,

Kada smo u snenom shoku,
Uvek je neshto i neko u toku,

Da kontrolishe stanje,
Da probudjenima vrati znanje,

Da mozhemo da se vratimo,
Da ne zaboravimo,
Da u stari voz uskochimo,

A tako je krasno na dnu,
Tako je krasno u snu.

Ma idi surovi svete,
Ja bih da spavam k'o dete.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana