U svom novom tekstu pod nazivom "Pajtić i vojvođanska pravoslavna crkva" svima dobro poznati politički analitičar Slobodan Antonić još jednom je otvoreno izrazio sumnje u predlog novog Statuta Vojvodine, ovaj put svojevrsnim "raskrinkavanjem" Pajtićevih subverzivnih namera u kojima on navodno želi da pored novog entičkog, stvori i novi verski entitet, "vojvođansku pravoslavnu crkvu".
U čemu se po Antonićevim tvrdnjama oslikavaju Pajtićeve "raskoličke" namere. Jedan od glavnih argumenata g. Antonića je gostovanje. g. Pajtića 12-tog februara u "Poligrafu", odnosno primedba g. Pajtića da nedavno saopštenje Sinoda SPC nije ujedno i stav celokupne SPC.
Da podsetimo, g. Pajtić je izrazio negodovanje zbog pritiska koje je napravila SPC na državne strukture zbog predloženog statuta, a stav da saopštenje Sinoda SPC ne odražava i stav celokupnog Svetog arhijerejskog sabora obrazložio je informacijama koje zahvajujući svojim rodbinskim i prijateljskim vezama kao sin pravoslavnog sveštenika ima među vojvođanskim arhijerejima.
G. Antonić je ovu izjavu kritikovao argumentima da saopštenje Sinoda može biti isključivo jednoglasno i nikako drugačije, odnosno da izjava sinoda analogna stavu kojeg ima Sveti arhijerejski sabor, a g. Pajtića, okarakterisao kao osobu koja ili ne poznaje kako funckioniše crkvena jerarhija ili kao nekog ko ima „rušilačke" i „raskolničke ambicije".
U svakom slučaju, pored tvrdnji da je predloženi status secesionistički i optužbi da je g. Pajtić „raskolnički" nastrojen, još jedna izjava u kojima g. Antonić pokazuje bezrazložnu zabrinutost jeste mogućnost stvaranja novog verskog entiteta, tendencioznog naziva - „Vojvođanska pravoslavna crkva". Ovakva izjava predstavlja ambiciozno produbljivanje jednog od argumenata iznetog u stavu Sinoda SPC da novi statut Vojvodine implicira na kreiranje novog srpskog „vojvođanskog" podentiteta. Ovakva tvrdnja je neosnovana iz razloga što je najveći broj vernika pravoslavne veroispovesti u Vojvodini etnički srpsko pa ne postoji razlog zašto bi se u Vojvodini pravila paralelna crkvena institucija, imajući u vidu činjenicu da bi to bilo potpuno nekanonski.
Sa druge strane, ne bih da ulazim u to da li su tvrdnje g. Pajtića o jedinstvenosti stava Svetog arhijerejskog sabora istinite ili ne, ali kada smo već u domenu spekulacija i nagađanja dodao bih još jednu mogućnost o kojoj sam već ranije govorio.
Naime, prema određenim nagađanjima koja u Vojvodini kruže, upravo su pojedini arhijereji vojvođanskih eparhija napravili pritisak na Sinod SPC kako bi se on oglasio povodom pitanja Statuta Vojvodine. U tom slučaju je do ovakve reakcije Sinoda trebalo da dođe nekoliko meseci ranije da je na čelo Sinoda SPC došao drugi patrijarh, ali kako je situacija krenula drugim tokom, do zvanične reakcije došlo je znatno kasnije. Kako nije tajna da unutar SPC postoje više struja koje imaju različite stavove, što po liturgijskim, što po političkim pitanjima postavlja se pitanje da li je reakcija izazvana pod pritiskom određenih arhijereja koji pripadaju takozvanoj „tvrđoj" struji. Ne bih isključio ni mogućnost da su određene političke partije na izvestan način izvršile pritisak kako bi se donela ovakva vrsta saopštenja, jer je dobro poznato koliki moralni i društveni uticaj ima SPC u našem društvu.
Ne bih se dalje bavio spekulacijama i složio bih se sa g. Antonićem da je stav SPC po ovom pitanju, jedinstven i monolitan, bar se takav utisak stiče. Ono u čemu ne mogu da se složim sa ocenom g. Antonića su njegove insinuacije da Pajtićeva retorika implicira na mogući crnogorski scenario, stvaranje svojevrsne VPC, što je naravno fikcija, a bojazan da bi takav scenario mogao kasnije da kulminira „zaposedanjem hramova" daju svemu prilično paranoičan tonalitet.
Ne vidim razloga zbog kojeg bi predloženi Statut na bilo koji način mogao ugroziti interese SPC, po bilo kom pitanju. Podsetimo se da je Srpska crkva vekovima opstajala i to u mnogo težim uslovima, pod tudjim carevima i tolalitarnim režimima. Koliku zaista opasnost po nju može da predstavlja donošenje jednog akta od kojeg pre svega korist imaju građani Vojvodine, dakle, oni građani od kojih se većina izjašnjava kao pravoslavna. Statut Vojvodine vodi ka decentralizovanoj, modernoj i evropskoj Srbiji. Ne vidim razloga zašto bi SPC trebalo da istupa protiv interesa jednog dela svojih vernika, jer je ona tu pre svega da služi njima. Ovde se pre svega radi o principima modernizacije i evropeizacije Srbije, jer Vojvodina predstavlja njen integralni i neodvojivi deo.
Ono što smatram vrednim pomena jeste i činjenica da samom stanovništvu koji pripada srpskoj nacionalnosti u Vojvodini ne bi išlo u korist bilo kakav oblik separatizma, jer moramo uzeti u obzir da bi u tom slučaju moglo da dođe dalje fragmentacije teritorije jer bi se u tom slučaju verovatno otvorilo pitanje Bačke i njenog prisjedinjavanja Mađarskoj. Ne sumnjam da g. Pajtić to vrlo dobro zna a sa njim i svi mi koji živimo u Vojvodini. Pretpostavke g. Antonića da bi vojvođanska administracija koja procentualno pre svega izražava stav većinskog srpskog entiteta u Vojvodini, radila protiv sebe i sopstvenih interesa, prosto nije realna.
Argumenti koje iznosi g. Antonić daju celokupnom kontekstu malo fatalističku konotaciju, da ne kažem da ulaze u vode zavereničke retorike, u kome se opet bespotrebno diže prašina i vrši polarizacija, insinuiraju malo verovatni scenariji i vodi hajka protiv čelnika Vojvođanske uprave.