“Loš čovjek ne može biti nikad dobar učitelj ma koliko poznavao metodologiju rada s đacima ili pak bio stručno potkovan informacijama neophodnim za ovaj posao. Naravno, to što je neko dobar čovjek nije nikakva garancija da će postati i dobar učitelj, ako utvrdi da ovaj posao ipak nije za njega.”
Bile su ovo riječi jednog od profesora koji su nam predavali stručne pedagoške predmete prije nego što smo otišli do svojih prvih učiona i đaka te potom polagali državne ispite za ovaj, kako mnogi vole nazvati, plemeniti poziv. Nikad se nemojte podrugljivo smijati đacima ako se jave pa pogreše, ma koliko besmislen bio njihov odgovor. Dobar čovjek neće reagovati na ovaj način ako njegov sugovornik, možda siromašnijeg obrazovanja, izvali neku glupost od koje se zemlja trese. Dobar čovjek neće se podrugljivo nasmijati ni onome koji u svom jeziku upotrebljava neke lokalizme specifične za njegov kraj, a totalno strane za mjesto u kom trenutno obojica žive, il’ pak riječi koje su daleko od književno pravilnog načina izražavanja. Dobrota osobe, između ostalog, iskazuje se kroz strpljenje i poštovanje drugog i spremnost na razgovor i na ispravljanje grešaka bez da nekog dovedete u poziciju da se osjeća mizerno malim u odnosu na vas, ili bolje rečeno da kroz ovakvo ponašanje dižete sebe na nekakve lažne visoke pijedestale. U tome je razlika izmedju onog biti obrazovan i biti informisan. Informacije možete naći i na google, a možete li iste upotrebiti ili zloupotrebiti je već drugo pitanje. A arogancija, nekad samo na korak udaljena od samopouzdanja, čini vas neučtivim ili ako hoćete neobrazovanim ma koliko prof, dr, mr titula stajalo na pločici ispred vašeg prezimena na vratima vašeg stana ili kancelarije. Posljednja osoba od koje bi ste očekivali neobrazovanost, a da vas pri tom ne optuže da očekujete previše jeste ministar obrazovanja u jednoj vladi. Da li je profesor Žarko Obradović dobar čovjek mogu reći oni koji ga znaju. Da li se on ikad ismijavao svojim studentima ili ne o tome mogu pričati oni kojima je predavao. Međutim, poslije vijesti koju smo mogli pročitati na web stranicama RTS-a da je Ministarstvo obrazovanja donijelo odluku da od slijedeće godine đaci prvaci dobiju besplatne knjige, vjerujem da je ogromna većina pomenutog ministra okarakterisala kao dobrog. Kako ništa nije onako kako izgleda, pogotovo kad se radi o političarima, ne samo srpskim, raspoloženje prema ministarstvu i samom ministru krenulo je negativnim smjerom. Dnevne novine “Blic” objavile su 11. februara članak pod naslovom “Besplatni udžbenici samo na pozajmicu”.
Roditelji su revoltirani i osjećaju se prevarenim, piše “Blic” i nije teško zaključiti zašto. S druge strane prosvjetni radnici su šokirani i ističu kako djeca ovog uzrasta moraju “svojatati” knjige kako bi iz njih mogli učiti. Jedna učiteljica iz Požarevca dosta ironično je zaključila kako se knjige najbolje čuvaju tako što se uopšte i ne otvaraju. Naravno, ne misle svi isto i mogu se čuti razmišljanja da ovakav pristup nije u suprotnosti s metodologijom rada za đake uzrasta od 1. do 4. razreda osnovne škole i kako neće imati negativan uticaj na razvoj njihove motorike. Čak šta više da ovo pomaže djeci i uči ih kako trebaju čuvati svoje stvari od malena. Ja se ne smatram dovoljno kompetentnim da bih sudio o metodologiji rada s djecom ovog uzrasta, ali svakako imam svoj stav i razumijem revolt roditelja i šokiranost prosvjetnih radnika, a prije svega njihove razloge.
No ovdje se ne radi o meni i o mom stavu već o reakciji ministra Žarka Obradovića. U emisiji Utisak nedelje svoje mjesto pod rednim brojem 8 dobila je izjava gospodina ministra obrazovanja. Doktor Obradović uz osmijeh (isti onaj s početka ove priče) se čudom načuditi nije mogao kako su to neki prosvjetni radnici šokirani, a roditelji revoltirani odlukom vlade da obezbjedi besplatne udžbenike?! Ispada po ministru da su ti nezahvalni učitelji i još nezahvalniji roditelji upravo ljuti na vladu što je omogućila prvačićima besplatne udžbenike. Otuda valjda i ovu izjavu prati podrugljiv osmijeh ministra obrazovanja.
Jedan moj bivši profesor, i sam nosilac doktorske titule, imao je običaj reći da svaki idiot može dobiti doktorat, što nikako ne znači da je svaki doktor idiot. Ja ne smatram i nikad nisam da je doktor Obradović idiot, a pitam se je li isti doktor drži građane Srbije, u ovom slučaju roditelje prvaka, idiotima kad izjavi ovako nešto. Ili smo ipak idioti mi koji očekujemo da ministar obrazovanja bude obrazovan čovjek, il' na primjer da poslanik u skupštini bude odgovoran. Ja mislim da nismo il' me još bar nisu uspjeli ubijediti u suprotno.