FEST je već u svom petom danu i moja zamisao komentarisanja repertoara dan za dan je nestala negde daleko u prašini. Spavanje je već u kategoriji rigoroznog treninga, svakih 15 minuta počinjem da računam da bih minimizovao potencijalno komiranje u sred nekog filma pa nekih sat-dva vremena, kolko procenjujem da bi mi trebalo po tekstu, sve do sada nije uspelo da mi iskrsne. Ma nije ni sada to slučaj al' već mi je previše bezveze što ništa nisam ovde nažvrljao pa proračunato rizikujem dan sa manje spavanja. Videću sutra koliko je to bilo pametno.
O FEST-u generalno mogu reći da je organizaciono bolji neg' prošle godine, no to baš i nije neka posebna pohvala. Umesto ružnih šarenih krpa sada na bini opet vise zastave a projekcije ne kasne. Ni promoteri nisu napadni (ili sam samo imao sreće do sada?) što je veoma bitan faktor u mojoj knjizi.
Otvaranje je bilo otprilike kako bi čovek mogao da očekuje - sažeto, odmereno, bez Kusturice u vidokrugu. Kraći kolaž bitnih scena iz karijere počasnog gosta je bio uvod u najavu da će na binu izaći Rejlf Fajns. Znate onaj transfer neprijatnosti kada vas je blam za nekog drugog? E, to. Dođavola bre, čovek je odmah pored tebe. Ali, kako mudri spisi davno rekoše, i to je prošlo.
Sticajem okolnosti, Burn After Reading nisam gledao iako sam planirao da ga gledam. Kod kupovine ogromnog broja karata za više ljudi greške u proračunima su, izgleda, nezaobilazne pa ja ostadoh bez tog filma. Znači, samo otvaranje pa onda malo sušenja. Cela subota je bila rezervisana za Novi Sad i Lollobrigida kondert koji je bio istinski do jaja. Ida, očekivano fenomenalna, koncert je otvorila obučena kao opatica pevajući Moj Dečko Je Gej, da bi par pesama kasnije skinula odoru i postala nešto što bih okarakterisao kao Disco Siouxsie. Šta bi još čovek mogao da traži od jednog koncerta? Proračun sa danom pauze mi se obio o glavu, međutim, kada sam skontao da nazad u Beograd mogu stići tek vozom koji kreće u 5 ujutru. Prva projekcija na kojoj treba da budem je u 11 ujutru. Krajnji rezultat je bila nedelja provedena spavajući između filmova i nalivajući se energy drinkovima. Gods damnit.
No, da skratim nezanimljive dogodovštine, evo mojih utisaka sa prvih par dana FEST-a.
The Reader
Odmah da istresem najbitnije - Kate Winslet je boginja. Ne znam kako mi je ovo do sada promaklo (ortak dobacuje, tako što nisam gledao Eternal Sunshine of the Spotless Mind). Gluma generalno je odlična i sviđa mi se izložena priča ali su mi svi ti utisci ostali daleko u senci nemice Hane koja sa iskreno začuđenim izrazom lica pokušava sudijama koji ne shvataju proste životne istine da objasni da 60 žena mora da ode kako bi drugih 60 došlo.
Film je, inače, zahvalan za učitavanje kojekakvog smisla u njega. Problem krivice ratnih zločina, činjenice da svaki čovek može da radi strašne stvari pod izvesnim okolnostima, kritika inherentne nesavršenosti pravosudnog sistema. Čak i kritika ljudskog stanja uopšteno. Odabiram da ništa od toga ne vidim u ovom filmu. Priča je o ljudima i veoma jednostavnim problemima na koje mogu naići. Mislim da ima nečeg bitnog u otkrivanju činjenice da se svaki krupan civilizacijski problem na kraju svodi na proste međuljudske probleme.
Neko mi reče da je pročitao kritiku filma kako je radnja problematična i samo je gluma vadi. Donekle se mogu složiti sa tim jer, kao što već rekoh, Kate Winslet je blistavo priviđenje u svakom kadru u kojem se nalazi. Ali mi se nekako čini da postoji presija akcentovanja društvenog komentara koji jednostavno ne postoji u filmu. I smatram da je prilično blesavo tako nešto zahtevati. Ako ništa drugo, time se čini velika nepravda sjajnoj i suštinski jednostavnoj priči o ljudima. Ovde nema falš krupnih misli o sukobima naroda, nacionalnoj krivici, stradanjima i okrutnosti po dužnosti. Ovo je film u kojem preživela zatvorenica na kraju uzima limenu kutiju stražarke. Kutija nije simbol ni za šta. Ko se snađe u takvom filmu, snašao se.
Revolutionary Road
Posle otkrovenja u The Reader da je Kate Winslet muza od krvi i mesa, sledeći film koji sam imao prilike da gledam u glavnoj ulozi opet ima tu istu glumicu. Ne razumem logiku primenjenu u nominacijama za oskara, Ms. Winslet je meni ovde za dve dužine bolja. Do duše, morao sam da prođem kroz inicijalni refleks mrštenja zbog toga što je u filmu takođe i Leonardo DiCaprio, al' dobro. Još od The Departed pokušavam da iskorenim taj refleks.
Posle vrlo zanimljivo odrađenog uvoda sa meni beskrajno simpatičnim rezom od upoznavanja dvoje mladih na žurci do spuštanja zavesa po svemu sudeći očajno izvedene amaterske predstave, imamo prilike da pratimo middle class život prosečnog bračnog para tokom pedesetih u Sjedinjenim Državama. Nisam siguran koliko je po sredi direktna intencija ali meni se nekako učinilo da je dilm veliki mdelom zapravo film o ženi. Jednoj konkretno, priče radi, ali u suštini o ženi kao arhetipu. Kao univerzalnom entitetu.
Porodica Wheeler, nastanjena u titularnoj Revolutionary Road ulici, će od svakodnevne umoubijajuće kolotečine doći na korak od ostvarenja svojih pomalo detinjastih snova i želja a mi ćemo sa blagim smeškom da navijamo za njih. Odseliće se u Pariz, ispuniće sve svoje želje, živeće kako su oduvek hteli. Ili bi barem to želeli. Ali, film se zove Revolutionry Road i, dovoljno sigurno, radnja se odatle neće pomeriti. Skrhani snovi će svom svojom težinom udariti o pod i do juče naizgled srećan par će nekako morati da prođe kroz hiljade sitnih komadića rasutih na sve strane. Blago ludi komšijski sin koji povremeno izađe iz duševne bolnice da bi sa nama podelio izluđujuće jednostavan siže onoga što se dešava glavnim junacima će istaknuti potpuni apsurd stanja u kojem se nalaze ali to, naravno, neće biti ni od kakve koristi nikome. Jednostavne životne istine nisu nešto što ljudi, pod normalnim okolnostima, umeju da shvate.
Na kraju dolazimo i do šireg konteksta, Revolutionary Road nastavlja da postoji bez obzira ko njegovi stanovnici bili. A meni je strašno zanimljivo da bi film savršeno funkcionisao i kada bi se završio i bez takvog epiloga. Ne bih nešto konkretnije od toga komentarisao da ne pokvarim završnicu (iako mislim da je tokom celog filma savršeno očigledno u kom pravcu ide) ali besmisao međuljudskih veza sasvim komotno može da bude poenta filma.
"Hopeless emptiness. Now you've said it. Plenty of people are onto the emptiness, but it takes real guts to see the hopelessness."
Tropa de Elite
Uf. Kažu mi da film bolje funkcioniše ako ste gledali pre njega Cidade de Deus, a ja već dve godine bez ikakvog pametnog razloga to nikako da uradim. Mesto dešavanja je Rio de Janeiro, u fokusu je elitna jedinica policije i gradski problemi sa korupcijom, kriminalom i drogom.
Opet, u pitanju je film u koji će, siguran sam, mnogi učitati mnogo toga. Dal' je BOPE (dotična jedinca) pozitivna ili negativna sila, da li je ovo ili ono ispravno ili pogrečno, ko je kriv a ko nije. Što su sve prirodna pitanja za postaviti, ali film se ni približno ne bavi odgovaranjem na njih. Dobićete ilustraciju stvarnosti u Riu. Režiser je, zapravo, prvo hteo da pravi dolumentarac ali je odustao jer bi bilo nemoguće to snimati i ostati živ. Mislim, kako se snima svakodnevna i maltene javna korupcija policije?
Film bih pre svega preporučio Sjedinjenim Državljanima pošto bi bilo kanda zgodno videto kako izgleda pravi War on Drugs koji je kod njih tako popularan. Preporučio bih ga naravno i svima ostalima jer je, po mom mišljenju, u pitanu odličan film po bilo kojim kriterijumima. Samo nemojte očekivati pozitivce i negativce. Nisam stekao utisak da je i jedan od likova zamišljen kao protagnostia sa kojim bi trebalo da se identifikujemo. Što je dobra stvar načelno, ali nezgodna ako niste navikli filmu drugačije da pristupite.
Zona Mrtvih
Žao mi je što ću ovo reći ali Zona Mrtvih je prvi dosadan zombi film koji sam ikada gledao.
Da prođem prvo kroz par osnovnih stvari. Za početak, zombi filmovi zapravo nisu horor. Možda su bili nekada, ali sada više nisu. Zombi film je institucija, a bogme i žanr, za sebe i on može funkcionisati na više načina. Može biti trash do kraja koji je zabavan upravo zato što je samosvestan trash. Može biti kemp akcija. Može biti ozbiljan psiho triler. A može da bude jednostavno loš film - loši zombi filmovi su jako zabavni i imaju svoju publiku (ja na primer). Zona ne spada ni u jednu od ovih kategorija. Nije dovoljno loše da bi po sredi bio do kraja loš film, nema akcije za kemp akciju, ima naznake psiho trilera koje ne idu nigde i ne postižu ništa. Zapravo, izleda mi kao neuspešno izveden trash.
Da ne bacam samo drvlje i kamenje, Zona Mrtvih ima neke dobre strane. Zombji su sasvim fino odrađeni a u par navarta su čak i odlični. Ken Foree, kao veteran zombi filma sa posebnim akcentom na novi Dawn of the Dead, se vrlo lepo uklopio sa jednom stvarno cool plasiranom forom gde na predog da se od zombija sklone u tržni centar odgovara u fazonu: "Zombiji će probiti unutra. Veruj mi." Fotografija takođe ima svoje momente, pada mi na pamet odlična scena u kojoj Kristina Klebe puca u zombisanog Miodraga Krstovića. Ali to se sve gubi u moru jako krupnih problema.
Akcije sa zombijima, kao što sam već rekao, nema ni približno dovoljno. Ceo film zombiji su maltene nekakva elementarna nepogoda koja postoji "tamo negde". Povremeno je možemo videti u kratkim kontaktima i to je sve. Zamislite film o ljudima koji su se sklonili od oluje i nećete mnogo promašiti atmsoferu. Dobijena situacija bi možda mogla da funckioniše kada bi likovi imali neku smislenu i ozbiljnu interakciju u standardnom maniru sukoba ljudi protiv zbombija koji zapravo postaje sukob ljudi protiv ljudi. To se ne dešava, dijalozi su vrlo kliširani i nikakav razuman konflikt ne iskrsava. Pored upada par obaveznih srpskih fora (spominjanje sarme, američki vojnik kojeg uče srpske psovke), atmosfera nije ni komična, niti trashy, nego zapravo izgleda kao da pokušava samu sebe da shvati kao ozbiljan horor. I to zaista nigde ne ide.
Dodati tome da je film sniman na engelskom a da većina srpskih glumaca priča engleski otprilike kao da pliva kroz testo. Najgore u toj celoj stvari je što bi izveštačeno usporen, realno neubedljiv engleski savršeno funkcionisao da je film trash. Ali film nije trash, o tragedije.
Na kraju filma radnja nas konačno dovodi do masivnog sukoba. Ovde prvi put stvari postaju zanimljive, ali na kratko. U miks je ubačena i jedna strahotno antikliamtična scena gde se nekom baja zombiju oko kojeg se kraće vreme diže tenzija odseče glava kratkim potezom mača, bez ikakvog prethodnog lemanja i čini mi se da ne postoji iskreniji WTF momenat u celom filmu. Ne kapiram pa to ti je. Takođe, scene fajta su u glavnom snimane drmusavom kamerom što još uvek nije na Michael Bay nivou doživaljavanja svake tuče kao nekakvog epileptičnog napada, ali povremeno jeste vrlo blizu.
Još jedna stvar sa zjapećim rupama je mitologija filma. Prva scena filma, u kojoj se pojavljuje i prvi zombi, ispada do kraja da nema nikakve veze ni sa čim. Plot hook kojim je trebalo objasniti zašto glavni neprijatelji svakog izolacionog horora, ti prokleti mobilni telefoni ne rade (NATO vežbe oko Pančeva) prvo liči kao da se na neki način povezuje sa nekom teorijom globalne zavere ali se do kraja ispostavlja da nema nikakvo racionalno objašnjenje. Ni rešenje epidemije zombija se ni na koji način ne objašnjava, osim što gledaocu izgleda kao da su ih glavni junaci u konačnom masovnom fajtu pobili sve do jednog. Čak dva mistično-neobjašnjiva lika postoje u filmu od kojih jedan ispada samo neuspeli Deus ex Machina. I što identifikuje drugog mističnog lika kao nekog baja-mesiju sa mačem. Ponavljam se ali moram još jednom istaći da bi sve ovo moglo da funkcioniše kada bi film bio kemp. Ili trash. Ili čak jednostavno totalno loš. Ovako samo nema smisla na sav glas.
Zombiji koji danju nepokretno leže na suncu su ostali prilična misterija za sve nas, ali smo posle malo mozganja skontali da možda tako pune baterije. Tu se rodila ideja akumulator zombija. Ako mističnog baju sa mačem označimo kao katana Isusa mislim da dobijam vrlo jasnu ideju šta bi nastavak filma mogao da bude. Akumulator Zombiji Protiv Katana Isusa! I, dođavola ljudi, dopustite mu da bude trash.
Za kraj, ovolko sam se raspisao samo zato što mi je zaista žao. I čini mi se da je jedini stvaran problem jednostavno ne razumevanje institucije zombi filma.