neke stvari nemaju cenu. mnogi ljudi tvrde da nema tih para za koje bi osamarili roditelja ili pojeli svog pregazenog psa. i samo razmatranje isplativosti spasavanja ljudskog zivota, na primer, izaziva gnev prema onima koji to cine na eksplicitno kalkulantski nacin. cuveni americki psiholog philip tetlock je u jednom radu opisao ljude kao "intuitivne teologe" koji, ako treba i batinom, pomno cuvaju drustvene tabue od kalkulantskih ili pragmaticnih analiza.
u jednoj novijoj studiji americki psiholog jonathan haidt je pokazao da spremnost da se za pare prekrse moralni tabui u hipotetickim situacijama zavisi od politicke orjentacije. u proseku, levicari su spremniji da kazu da bi se za pare odrekli drzavljanstva ili primili infuziju pedofilske krvi. konzervativci su za nijansu spremniji da razmotre po kojoj ceni bi sutnuli psa u glavu ili se okrutno nasalili sa debelom osobom. a libertarijanci su, bar prema ovom istrazivanju, najspremniji da protrljaju ruke na svaku nepristojnu ponudu, od zabadanja spenadle u dlan nepoznatog deteta do potpisivanja papira na kojem pise "ovim prodajem svoju dusu onome ko bude vlasnik ovog papira kad umrem".
razni politicki komentatori, sociolozi i psiholozi odavno pokusavaju dokazu da postoji neka vrsta psiholoskog defekta medju onima koji ne dele politicka misljenja vecina intelektualaca. nekad je popularna bila autoritarna licnost, a danas se ta ideja reciklira kroz istrazivanje razlika u potrebi za redom i predvidljivoscu, veri u lojalnost i autoritet, strahu od smrti i slicno. iako se metodologija ovih istrazivanja stalno usavrsava, njihova sustina je u osnovi ista: izmedju politicikih neistomisljenika u konkretnom drustvu postoje sustinska nekompatibilnost u licnosti i vrednostima.
po pravilu, ovaj zakljucak je pracen implicitnom ako ne i eksplicitnim stavom da je deo drustva u tom smislu psiholoski defektan. stoga, nije retkost videti zabrinute eksperte kako se naprezu da ustanove koja bi to osobina mogla da navede nekog da glasa za republikance, kao da se radi o ozbiljnom poremecaju ponasanja koji, za razliku od glasanja za demokrate, zahteva posebno objasnjenje.
ovo ne treba mnogo da cudi, posto su politicki stavovi intelektualaca u, blago receno, raskoraku sa ostatkom populacije. na nedavnoj konferenciji u tampi, na primer, jonathan haidt se obratio sali u kojoj je sedelo preko sesto socijalnih psihologa zahtevom da levicari i konzervativci podignu ruku. od sume ruku, levicare nije mogao da prebroji, ali je zato s lakocom izbrojao svih sest konzervativaca.
medjutim, slabosti ovakvog pristupa su takodje ostale iste: otkrivene razlike u vrednostima i karakteru su vrlo male. korelacije izmedju najrelevantnijih osobina licnosti i politicke orjentacije retko prelaze .25. isti slucaj je i sa razlikama u navedenom haidtovom istrazivanju - za koje pri tome nije ni jasno da bi se uopste odrzale u realnim situacijama. izmedju politickih neistomisljenika postoje ogromna neslaganja oko obicnih a ponekad i lako utvrdljivih cinjenica. naizgled paradoksalno, svojom patologizacijom razlicitog misljenja upravo intelektualno najsofisticiraniji postavljaju prepreke konstruktivnom dijalogu.