Miles Davis: Kind of Blue ili vrsta magije

pape92 RSS / 02.03.2009. u 20:24

Pre tačno 50 godina, 2. marta 1959, Miles Davis je sa još petoricom muzičara ušao u studio Columbia Records­a na 30­oj ulici u Njujorku i u dva dana snimio Kind of Blue. Ništa više neće biti isto, ni za džez ni za Majlsa.

2hmk5z9.jpg

Čitava priča je počela pet godina ranije. Konačno se „otresavši navike" vezane za heroin, Majls Dejvis je okupio svoj prvi znameniti kvintet. U to vreme je Majlsovo ime već bilo ubeleženo u istoriju džeza albumom Birth of the Cool, ali ne manje ni albumima koji su usledili. Kada su probe kvinteta počele, posao saksofoniste je bio u nadležnosti čuvenog Sonija Rolinsa. Osim njih dvojce kvintet su činili Red Garland na klaviru, Fili Džo Džons na bubnjevima i dvadestogodišnji basista po imenu Pol Čejmbers, kasnije poznat kao mister PC, što u ono vreme nije imalo ni najmanju geek konotaciju. Svirke su počele u njujorškom kafiću Bohemia u julu, da bi se koliko septembra Soni Rolins netragom izgubio, kao što je i najavio da će učiniti. Otišao je da se i sam otrese navike. Svirke u klubu su bile ugovorene i trebalo je hitno naći novog čoveka da svira tenor. Ime tog čoveka je bilo Džon Gilmor. Niste čuli za njega? Majls ga je otpustio nakon prve probe. Tada je neko doveo Džona Koltrejna, zvanog Trejn.
Majls je poznavao Koltrejna od pre: nekoliko godina ranije je ovaj uzeo učešća u svirci zajedno sa Sonijem Rolinsom, gde ga je Soni oduvao sa scene. Nije znao, međutim, koliko je Trejn u međuvremenu napredovao. No, zamalo da naravi stanu na put stvaranju priče o nastanku ploče Kind of Blue. Majls je naime bio notoran po zađevicama prilikom prvog susreta sa muzičarima koji su pred ulaskom u njegov bend. Koltrejn je na probi odsvirao odlično, ali je iznervirao Majlsa postavljajući previše pitanja o načinu na koji bi to trebao da čini. Majls mu je nešto odbrusio, Trejn se uvredio i vratio u Filadelfiju da svira sa Džimi Smitom. Namolili su ga da se vrati. Legenda o Dejvisu Majlsu i Koltrejnu, koja će dopreti sve do Bajage, počela je da se stvara.

                            2ev5i7o.jpg       Coltrane & Miles

Za puno razumevanje fenomena Majls (uvek govorite samo Miles, nikada Miles Davis ili nedajbože Davis) bi trebalo reći nekoliko reči o njegovom poreklu. Naime, za razliku od većine, ako ne i svih crnih džez muzičara Majls je poticao iz imućne porodice. Njegov otac, Majls Dejvis II je bio zubar i ugledna lokalna politička figura, a njegov deda, Majls Dejvis I se obogatio kao knjigovođa i imao sopstveni ranč u Arkanzasu. Možda je srednjestaleško poreklo pomoglo Majlsu da tako dobro vidi u kom pravcu bi džez muzika trebalo da ide, a da se dopadne i ljudima tog društvenog statusa. Istovremeno, Majls nije bio uskraćen ni mrve afroameričke kulture. U ranoj mladosti podržan od strane Čarlija Parkera i naročito Dizi Gilespija, kao da je bio predodređen za velike stvari. Što je važnije, uskoro je i sam počeo da veruje u to.
Majlsov kvintet je postao natraženiji džez bend u Americi. Na svirke po klubovima su dolazili ljudi poput Marlon Branda, Frenka Sinatre, Ave Gardner, Elizabet Tejlor i Ričarda Bartona...
Kada se Soni Rolins vratio sa uspešne rehabilitacije, ustanovio je da u bendu za njega nema mesta. Trejn je tada već bio nešto posebno. Primorao je velikog Sonija da se povuče u svoju brvnaru za vežbanje koju je držao u blizini Njujorka, i da poseti Bruklinski most u gluvo doba noći u potrazi za boljim, naprednijim stilom, ­ potrazi koja je bila uspešna, no o tome u nekoj sledećoj priči.
Već sledeće godine Majls je kupio svoj beli Mercedes na koji je bio toliko ponosan (u potonjim ludim godinama će ga zameniti za čuveni žuti Ferari). U to vreme je snimio svoje poslednje snimke za Prestige i potpisao za nacionalo veliki Columbia Records. Majls nije krio da je to uradio koliko zbog novca, toliko iz želje da proda što više ploča. 'I always thought music should reach as as many people as it could, and why not', govorio je.

                2yk04l4.jpg    Miles     344bebs.jpg

Majlsov kvintet je 1958 postao sekstet. Bilo je to ovako. Majls je želeo saksofonistu Džulijana Aderlija, zvanog Kanonbal (po naški Đule, kao Gile), još u vreme kada je tražio zamenu za Sonija i privremeno odbeglog Koltrejna. Đuletovi koreni su bili duboko u bluz muzici, i on nije svirao ni nalik Koltrejnu. No svirao je moćno, i Majls ga je cenio. Vođen nepogrešivim osećajem za takt, rođeni vođa nije propustio da već prilikom prvog susreta ukaže na koji način bi ovaj saksofonista morao da unapredi svoj način sviranja. Kanonbal je začudo hladno dočekao ovako formulisan Majlsov poziv. Tri godine kasnije, Majls je došao na ­ genijalnu ­ ideju da u bend stavi i Trejna i Kanonbala. U to vreme kritičari su već imali opšte mesto u opisivanju magije Majlsovog kvinteta ističući gracioznost kojom se Majlsov delikatni, vazdušasti zvuk nezaboravno ocrtava u gromoglasnom kontrastu Trejnove svirke. Kanonbal je takođe bio gromoglasan saksofonista i Majlsov rezon je bio jasan: dva su bolja od jednog. Koliko je Kanonbal bio važan za zvuk i način sviranja grupe najjasnije se videlo kada je, ubrzo nakon snimanja Kind of Blue napustio grupu, pozabavivši se sopstvenom karijerom. Priznavši da za njega nema zamenu, Majls je morao da napusti čitav koncept svirke, i da se vrati na sviranje na način na koji je to bend činio pre Kanonbala. Ovo je i glavni razlog što se ništa slično albumu Kind of Blue nikada više nije snimilo. Ali jeste pre, a to je stvar Milestones sa istoimenog albuma. Ovaj album nas uvodi u novi muzički koncept, modalni, po kome je i vrsta muzike nazvana modalni džez.

Modalni džez

Do 1958­-59 i Majlsovog doprinosa, istorija džeza bi se mogla sažeti na sledeći način: pela se od svog začetka preko pleća Luja Armstronga, pa prošla kroz doprinos Lestera Janga i Kolemana Hokinsa do Dizija i Čarlija Parkera. Usput je napravila granu oličenu u Djuk Elingtonu iz čijeg se koncepta uz Majlsovo zalaganje rodio cool jazz. Dizijev i Parkerov bop je (opet uz značajne Majlsove nadležnosti) evoluirao u svoju čvršću i bliže bluzu okrenutu varijantu, tzv. hard bop. I mada su mnoga imena u ovom pregledu preskočena, suštinski je to bilo to pred početak šezdesetih. Muzičari su osećali da je potrebno nešto novo. Ornet Kolmen je već svirao free, ali ga pre 1959 niko nije slušao. Mingas je davao svoj origanlni doprinos, o kome će biti reči u nekom drugom tekstu. Majls je najzaslužniji za pravac koji će biti po nekima označen kao vrhunac džeza ­ - modalni džez.

Manje je više

Dizi i Parker i svi njihovi naslednici su se trudili da sviraju što više nota. Brzo i u visokom registru. Majls je smatrao da solisti jednostavno sviraju previše toga, uz to još i predugo. (Ipak, „dozvolio" je Trejnu da svira tako, ali samo jer je Trejn svirao veoma dobro; osim toga, i Trejn je delio Majlsovo mišljenje da treba svirati u srednjim i nižim registrima). Ljudi i vreme su danas drugačiji negi 1944, kaže Majls u svojim memoarima, potreban je novi pristup. Ideju je, ako mu je verovati, dobio gledajući baletsku predstavu ansambla iz Gvineje na koju ga je odvukla njegova devojka. Tu je čuo jednostavnu muzičku pratnju koja ga je potakla na razmišljanje. Ubrzo potom, grupu je napustio Red Garland. Iznervirao se kada je Majls na sv2ponx4y.jpgoj umilan način pokušao da mu, za vreme snimanja albuma Milestones, objasni način na koji želi da se odsvira jedna numera. Stvar se završila tako što je Garland napustio i snimanje i bend sa kojim je bio tri godine, a Majls je demonstrativno sam odsvirao klavirsku deonicu, što se može čuti na pomenutom albumu u kompoziciji „Sid's ahead". Na Garlandovo mesto je stupio čovek koji će predstavljati poslednju kockicu u mozaiku koji je bio potreban da bi nastao Kind of Blue. Njegovo ime je Bil Evans. Bil Evans je bio jedini belac u grupi, veoma mlad, uredne frizure, sa naočarima. I svirao je kao anđeo. Pri tom je bio punokrvan džez pijanista, sa osećajem za improvizaciju i sving. U bend je doneo razumevanje i interesovanje za kompozitore kao što su Ravel, Rahmanjinov i Hačaturijan, koga Majls posebno ističe kao kompozitora koji je uticao na njegov rad na Kind of Blue. Klasični kompozitori su, kaže Majls, pisali muziku baziranu na skalama (modalnu) već dugo vremena, ali malo ko je to u džezu znao ili prihvatio. Majls je to učinio najpre u naslovnoj kompoziciji albuma Milestones, da bi kasnije čitav Kind of Blue bio odsviran po modalnom principu. Hajde da se otresem i onih malobrojnih čitalaca koji su još tu i da objasnim o čemu se tu radi.

Modalni pristup se najbolje može opisati kao „oslobađanje" od akordske pratnje. Postoji određen broj skala, lestvica, sa po 7 tonova u njima - ­ „do re mi fa sol la si" je jedna takva skala, ­ i kada se improvizuje, svira se u okviru skale (tj. skala), umesto da se melodija za improvizaciju bazira na zacrtanim tonovima u okviru akordskih promena. Modalni pristup daje više mogućnosti solisti jer nije zarobljen tonovima koji idu u sklopu odsviranog akorda u akordskoj pratnji. Detaljnije i preciznije o ovome sam pripremio za ljubitelje u fusnoti.

2r4j60o.jpg

Coltrane, Cannonball, Miles i Evans

Važno je naglasiti da modalni pristup sam po sebi nije zaslužan za uspeh albuma Kind of Blue, već je to sinergija, što voljom proviđenja što voljom Majlsa Dejvisa odabranih muzičara, okupljenih u pravo vreme i oko prave ideje. Hemija, kažu ljudi kada opisuju „ono nešto" što dovodi do vrste ljubavi kojom odiše svaki snimak sa ove ploče (nevažna primedba: meni se taj izraz uvek činio vezanim za formule). Svakako, osećaj da se radi nešto novo je uticao na opšte ushićenje, a pojam modalnog džeza je nemoguće preskočiti kada se priča o Kind of Blue.

U vreme snimanja Bil Evans je faktički već napustio bend, zamenio ga je Vinton Keli, ali se Evans vratio samo za tu priliku, dok je Keli je ipak odsvirao jednu stvar. Fili Džo Džons je najzad svojim navikama dojadio i Majlsu i ljudima, i bio zamenjen odličnim Džimijem Kobom, bubnjarem sa kojim sam imao priliku da razmenim učtiv klimoglav prilikom njegovog sešna u Domu Omladine, čast za koju imam isključivo da zahvalim najlepšoj plavuši u sali sa kojom sam bio u društvu a koja može da se pohvali i razmenom osmejaka i namigivanja sa čiča Kobom (sve ne prestajući sa svirkom). Takvi su ti džezeri.

fp5we8.jpg Jimmy Cobb nekad i sad 2dir4g3.jpg

Majls se u studiju pojavio samo sa osnovnim zamislima koje se tiču kompozicija, skicama. Svakom snimanju je prethodio dogovor u vezi tih skica, i zatim bi se stvari snimale bez ponavljanja, iz prve. (Tako sam i sam snimao osamdesetih, ali samo jer nismo imali novca za duže vremena upotrebe studija na Banovom Brdu). Majls je međutim želeo da sve bude urađeno iz prvog tejka, zbog magije trenutka u kojem se otkriva šta sad odsvirati. Ovako nešto je bilo moguće samo sa muzičarima koji su se znali u dušu. Poimence:

Miles Davis, John Coltrane, Cannonball Adderley, Bill Evans (plus Wynton Kelly), Paul Chambers, Jimmy Cobb. Kind of Blue možete poslušati ovde, ali preporučujem nabavku snimka punog kvaliteta.

Za sam kraj navešću reči Majlsa Dejvisa u vezi ove ploče.
"Promašio sam. Uopšte nisam zamislio da ovako ispadne. Znam da je dobro, ali sam hteo da bude drugačija".

Nikada nećemo saznati kako.

 

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Fusnota

Zahtevan tekst u ovoj fusnoti namenjen je prvenstveno muzičarima i svim onim koji se tako osećaju. Poslao mi ga je na moju molbu prijatelj, džez gitarista. Bavi se modalnim pristupom u džez muzici. Upozoravam da je zapetljano, ali ima bisera u vezi muzičke prirode albuma Kind of Blue koje hard core džezeri ne bi smeli da propuste:

Kume!

Kompozicije mogu, a ne moraju imati harmoniju. Ogromna većina popularnih pesama, na primer stotine i stotine kompozicija iz brodvejskih mjuzikla, The Great American Songbook, koje su osnova jazza, bazirane su na melodiji preko harmonskih promena, akordskih promena, "chord changes". Bluz takođe. Hajde da zato sad zanemarimo kompozicije koje nemaju harmonsku osnovu, i fokusirati se na odnos melodije i akorda koji su "ispod melodije".

Svi ti silni akordi koji se sviraju ispod pevača ili soliste u harmonskom smislu pripadaju nekakvim skalama, tonalitetima, grupama nota oko nekakvog tonskog centra, i to je tradicija zapadnoevropske muzike. Bahova fuga u d molu, pogađaš, uglavnom je u d molu, s izletima van tog d mola, ali D je tonski centar, i tonalitet ima malu tercu F što ga čini molom. "Summertime", je takođe u nekakvom d molu, ili da budemo baš cepidlake, u pitanju je d molski bluz koji je pak forma za sebe i ima svoja pravila koja ne bi bila nerazumljiva ali bi bila neprihvatljiva Bahu, jer bi mu tonika-subdominanta-dominanta odnosno I-IV-V harmonija bluza sa sve bluz skalom odozgo zvučala falš. Ko mu kriv. Lutam u digresiju, te ćemo Baha ostaviti malo po strani.

Tradicionalno, sve do ere svinga, džezeri su mahom improvizovali prvo varirajući melodiju, pa zatim stvarajući svoje melodije na na akorde i akordske promene. Šta to znači? Do negde Birda, Hokova škola sviranja "na akorde" je diktirala da se uglavnom svira tako da ako ide sekvenca akorda | Am7 D7 | Gm7 C7 | Fm7 Bb7 | Eb7 // |, improvizacija u prvoj polovini prvog takta ide oko nota A C E i G, u drugoj polovini se mrsi neka linija oko D F# A i C, itd. Akordi su bili osnova improvizacije. Bilo je tu i disonantnih tonova, prolaznih tonova, ovoga, onoga, ali se sviralo "in", u okvirima zadatih akorda. Bird je u nekom trenutku počeo da se oslobađa suviše restriktivnih akordskih ograničenja, tako što je dodavao tonove iz "gornjeg dela akorda". Ako je akord C7, Bird bi ga "shvatio" kao C9 ili C13 i svirao note tih akorda, C E G Bb D ili C E G Bb D F A ili već tako nešto. Često ga čujemo kako preko C7 preleće s nekom figurom koja se sastoji samo od "gornjeg dela" na notama D, F i A.

Tako se sviralo do sredine pedesetih, bilo je sve više izleta u "out", u note koje ne pripadaju akordu koji svira ritam sekcija, pa ni gornjem delu akorda, sve se više čulo u solima kako neko odsvira F# i G# preko nekakvog Cmaj7. Onda su džezeri polako počeli da kapiraju ono što su klasičari već znali (ali klasičari "pišu muziku, ne improvizuju na licu mesta u zadimljenom klubu" pa se nisu ni petljali s džezerskom bulumentom, a niko ih nije ni zvao) da je Fm7 Bb7 Ebmaj7 zapravo "dva-pet-jedan" tj. ii-V-I u skali Eb7 dura. Fm7 je akord od četiri tona (naslagane terce) na drugom stepenu Eb dur lestvice. Bb7 je dominantni septakord na petom stepenu Eb dura, a Ebmaj7 ima veliku septimu (E) i prirodan je kvintakord na prvom stepenu (tonici) Eb dura.

Tako interpretirano, vidimo da preko te sekvence akorda može da se svira bilo koja nota Eb7 dura, i sve će da zvuči ok sve vreme. Bilo koja nota Eb dura će zvučati kako treba preko Fm7, drugim rečima.

Ako se vratimo na sekvencu koju sam ranije dao, | Am7 D7 | Gm7 C7 | Fm7 Bb7 | Eb7 // |, vidimo da ona može da se shvati kao ii-V u G duru pa onda ii-V u F duru, pa konačno ii-V-I u Eb7 duru. Akordske promene u njoj impliciraju tri tonska centra, tri skale.

U teoriji skala još postoji dodatna komplikacija, modusi, modovi.
Pogledajmo C dur. C D E F G A B C. Ako od ovih nota napravimo skalu krenuvši od D, od drugog stepena, od "ii", videćemo da se dobije nešto što liči na nekakav D mol, ali nije baš mol. D E F G A B C D. Imamo malu tercu (F), ali veliku septimu C. Najgore je to što seksta, B nije nota D mola. D mol, sve tri osnovne varijante, prirordni/harmonski/melodijski, svi imaju Bb. Ova skala se zove "dorska", dorski mod, dorian mode. U njoj je prirodni kvintakord D F A C a to je Dm7. Zbog "molskog" karaktera terce obično to pišemo kao ii, a ne II. Skala od iste lestvice ali krenuvši od G, odnosno petog stepena, V, je G A B C D E F G, glavni akord je G7 (G B D F) i zove se "miksolidijska", tj. miksolidijski mod. Durska skala očigledno ima 7 modova, a molske ko zna koliko. Obožavam nazive poput "superlokrijska"...

Krajem četrdesetih i početkom pedesetih imamo i tendenciju da se radi sve više akordskih supstitucija, koje su sve ukazivale na pomak ka improvizaciji u skalarnom kontekstu namesto akordskom. Na primer, tendencija da se akordima prilazi iz ii-V. Čak i dominantnim akordima... svačemu. "Two-fiving into everything." Tako kad vidi C7, pijanista odsvira prilaz Dm7 G7 pa onda C7. Sve je ukazivalo na to da akordi imaju funkciju u okviru skala, funkcionalnu harmoniju, a ne samo naivnu harmoniju dobro poznatu nama gitaristima, na temu "vidi što ovaj prstored za Asus4 dobro zvuči posle normalnog Em".

Od interpretacije akorda u kontekstu skala-modova kojim pripadaju, do modalnog džeza je samo jedan korak. Majlsu i još nekima (npr Džordžu Raselu) je krajem pedesetih palo na um da definišu harmoniju kompozicija skalama, a ne akordima. Do dana današnjeg Real Book lead sheets (kako li se to zove na srpskom?) pisani su sa akordima iznad melodije, premda je po konvenciji pristojno napisati Dm7 dorian ako je kompozicija modalna. Zbog mogućnosti višestruke interpretacije, međutim, često se to izostavi, i ostavi interpretatoru da vidi da li će svirati po akordima ili impliciranim skalama.

Kako to izgleda u praksi? Kod Majlsove kompozicije Miles (Milestones) iz 1958, harmonija je diktirana s dve skale na drugom stepenu durske lestvice, što se zove još i dorski mod (dorian mode), koje su implicirane (ali ne i kompletno definisane) Gm7 i Am7 akordima. Solisti mogu da sviraju šta hoće na dorskoj G skali a tu ima baš podosta mogućnosti, u kojima se neću rasplinjavati. Važno je da je kontekst Gm7 i Am7 zadat kao dorski, znači G A Bb C D E F G za Gm7 i A B C D E F# G A za Am7.

Kind of Blue

Često se kad se piše o Kind of Blue insistira na modalno-skalarnom pristupu kao glavnoj stvari. Po meni, to nije razlog da je Kind of Glue toliko dobar koliko je to inspiracija benda, kvalitet sola i dobra produkcija. I Alan Holdsvort drnda po skalama (posebno superlokrijskoj) pa mu ne pomaže da napravi Kind of Glue. Možda potcenjujem značaj "nečeg svežeg" oko čega su bili entuzijastični svi u bendu. Bilo kako bilo, modalni džez nikad nije sam od sebe napravio dobru muziku, već genijalni likovi poput Majlsovog seksteta koji je napravio ploču.

"So What" je AABA forma, gde je A u D dorskoj skali-modu, a B u Eb dorskoj skali-modu. Vrlo jednostavno, ali daje gomilu mogućnosti za slobodnu improvizaciju. Ili pak daje mogućnost da se upucaš u nogu ako jedino što znaš da sviraš na D dorian je D E F G A B C gore i dole.

"Freddie Freloader" je međutim bluz. "All Blues" takođe. Bluz može da se svira kao bluz, ceo solo u bluz skali, a može i modalno, tako što će da se shvati da svaki dominantni 7 akord implicira po jedan miksolidijski (V) mod. Znači, namesto bluz pentatonske skale, ili 4 note koje čine G7 u All Blues, ideja je bila da solisti tuku po G miksolidijskoj skali, koja, gle čuda, ima iste note kao C dur, samo "počinje" sa G, odnosno ima tonski centar G - G A B C D E F G... Kad se akord promeni na C7 pređemo na C miksolidijsku, a ona, pošto je peti mod F dura, ima note iz F dura, samo "počinje" na C.

"Blue In Green" i "Flamenco Sketches" su komplikovaniji slučajevi, gde "Blue In Green" koristi malo iščašenije skale od obične dorske (Bil Evans je komplikator ali je kompozicija predivna) a kod Flamenco Sketches ide serija skala koje solista menja u dogovoru s ritam sekcijom, klimanjem glave. Jasno se čuje kako se Kanonbol se zadržava duže na jednima, a Trejn na drugim skalama jer mu se tako više dopada.

Flamenco Sketches je usput i mali naklon španskoj improvizaciji koja se mahom bazira na frigijskom modu (udri me do zore, ali latinski strasno!), skali koja počinje malom sekundom. To je treći mod dura, znači u C duru E F G A B C D E F. Vredi zapaziti da su flamenko gitaristi vrlo modalni ljudi, kao uostalom i većina prirodnih gitarista... uvek se vratimo na naša popodneva sa beskrajnim soliranjem na dva akorda.

Da rezimiram.

Svaka kompozicija bazirana na akordima može da se interpretira kroz skale-modove (pa i obratno, premda se to ređe čini).

Savremeni džezeri su većinom naklonjeni da sve vide kroz skale, a akademski obrazovani džezeri umeju da budu ispranog mozga pa da gledaju na skale kao kombinaciju više matematike i sklekova. Mentalni i fizički napor da se odsviraju svi tonovi u kontekstu svih mogućih skala koje mogu biti implicirane akordom koji se svira 0.5 sekundi i prođe. Atletska disciplina, bre. Začkoljica je ta, a to si možda primetio sam od sebe čitajući, da nekakav Em7 može da se interpretira kao frigijski (III) mod C dura ili dorski mod D dura, a i ko zna kakav sve mod kojih sve molova. Šta se dobije ako solista odluči da interpretira Am7 iz našeg primera ne kao očigledan ii G dura nego kao iii F dura? Da li će u solo staviti F# ili F? Ili obe note? Mogućnosti su zapetljane i neograničene. Lično volim da odviram "melodijski" kako "čujem". Ali ja sam naivac.

Da se vratim na svet posle Kind of Blue. Čuvši i naučivši sve to, džezeri su dobili skale i još komplikovaniju teoriju, i krenuli da sviraju sve više "out" u solima. Trejn je totalno zabludeo u svojoj ideji da odsvira ceo svet odjednom u jednom taktu i dopre do Boga, što mu je na kraju siromom i uspelo, ali s harfom. Saksofon je morao da ostavi na Zemlji, sa nama živima.

A negde oko 1960 je i onako došao Ornet i sve ih razjurio, ukinuvši harmoniju skroz naskroz, napravivši da je svaka nota "out" ili "in", zavisi kako gledaš i koliko si piva sručio u sebe. Ali to je druga priča.

PS Kao i uvek u jazzu, koristio sam anglosaksonsku notaciju, gde je naša nota H zapisana kao B a naše B je Bb.



Komentari (78)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

margos margos 20:45 02.03.2009

Raport

Samo da se javim, dok ne stignu znalci.:) Pročitala, preporučila (htela dvaput, al ne daju) i sad slušam. Nadam se da pivo nije obavezno za slušače, već samo za svirače.
pape92 pape92 20:55 02.03.2009

Re: Raport

Svirači su često uzimali i nešto žešće, mada od ovih ovde bar polovina ­ - nije. Za razliku od razne druge "muzike" ova ne samo da može nego i treba da se sluša, što bi rekao Jure, nenapušen i trezan.
Za prvi komentar, skroman buket.
margos margos 21:01 02.03.2009

Re: Raport

Slušam.... i ako se blue ne računa u toksičko stanje, onda sam straight:)

PS Hvala za buket i tek sad sam skontala zašto si noćas konstatovao da je već 2.mart: - tekst bio u pripremi:)
ervetor ervetor 00:00 03.03.2009

Re: Raport

Koliko vrelih letnjih noci i zimskih zadimljenih sedeljki mi je ova ploca obojila...
Da li je mozda In a silent way ono sto je hteo da postigne kada je rekao da je promasio ?
pape92 pape92 00:47 03.03.2009

Re: Raport

Na snimanju te ploče je postupio kao na snimanju Kind of Blue, doneo je samo osnovne zamisli za stvari. Ipak, naslovna kompozicija je Zavinulova (druge dve Majlsove), a sam Majls se ne vraća na tu izjavu od nakon Kind of Blue, tako da je odgovor na pitanje: ne. Kao što rekoh, nikada nećemo saznati...
Majls je objasnio, nejasno, šta je to što je hteo, naći ćeš u mom komentaru malo niže.
veseli_svet.rekovca veseli_svet.rekovca 17:24 03.03.2009

Re: Raport

"Yes, Lady Stitt, but can you sing me a song?" (komentar na fusnotu )
pape92 pape92 17:58 03.03.2009

Re: Raport

Kum je to napisao u fusnoti, da on (mislim kum) svira smo ono što se da otpevati, Ja sam to greškom izbrisao kad sam brisao našto drugo, i tek sad sam primetio i setio se.
Doduše, pitanje i ko može otpavati, ja svakako ne bih
zelenovic92 zelenovic92 20:56 02.03.2009

Tako nekako.

"A negde oko 1960 je i onako došao Ornet i sve ih razjurio."
Srecom.
pape92 pape92 21:02 02.03.2009

Re: Tako nekako.

Nesrećom se to svakako ne može nazvati. Free, ispostavilo se, ima smisla. Ipak, jazz van frija je odbio da umre, mada se u ovome mnogi neće složiti...
AlexDunja AlexDunja 22:26 02.03.2009

Re: Tako nekako.

Srecom.

Doctor Wu Doctor Wu 21:09 02.03.2009

Pape, ima li nekih siteova

sa ovim harmonskim strukturama? (Fusnota je sjajna, treba li reći). Dugo već hoću da nabavim Fagenov Concepts for Jazz/Rock Piano i sve mi nešto izmiče ispod ruku.

Preporuka k'o vrata i ulaz na ličnu VIP listu. Hvala.
pape92 pape92 21:32 02.03.2009

Re: Pape, ima li nekih siteova

E, što mi je drago što ti se dopala fusnota.

Kada sam tražio dodatni materijal kucao sam u guglu pojmove poput modal scales i slično. Nije loš ovaj post na jednom gitarskom forumu (skroluj malkice) ili ovaj.

Kao što kaže moj prijatelj, treba trljati glavu i beskrajno drndati play­-along cd­eje. Pomaže i klavir, tu ti je sve više pred očima.
Unfuckable Unfuckable 22:00 02.03.2009

Re: Pape, ima li nekih siteova

e pape, ja bih ovo uramio, 'leba mi
kad ti ovo kaže ponekad- jako - mrzovoljni - Wu ( ) onda stvarno možeš da se ubrojiš u povlašćene
preporuka k'o vrata od mene kao i uvek, svidža mi se ovo s akordima, mada jeste na prvi pogled komplicirano za blog, ali ok si rešio
pape92 pape92 22:04 02.03.2009

Re: Pape, ima li nekih siteova

I heard you the first time

Neka, neka stoji dva puta, toliko prija da bi moglo i više.
Doctor Wu Doctor Wu 23:45 02.03.2009

Re: Pape, ima li nekih siteova

ponekad- jako - mrzovoljni - Wu

ma ajde, nema vedrijeg čoveka.
blagorodno stvorenje.
mrava ne bih zgazio.
AlexDunja AlexDunja 23:53 02.03.2009

Re: Pape, ima li nekih siteova

ma ajde, nema vedrijeg čoveka.
blagorodno stvorenje.
mrava ne bih zgazio.

potpisujem:))
Milutin Milošević Milutin Milošević 21:25 02.03.2009

Sjajan blog

Pun podataka, a inspirativno napisan. Svaka čast
pape92 pape92 21:33 02.03.2009

Re: Sjajan blog

Hvala Gazda!
djapex djapex 21:33 02.03.2009

Cool Skala!

Deklarativno i Licno- Kind of Blue, jedan od najboljih ..pogotovo u sitnim nocnim satima, uz poroke ili bez njih, uvek vraćajući se na vec preslusano i nikad preslusano...

Da je vrsta magije, definitivno cu se sloziti, jer ako bilo sta moze da izvuche jedan egzistencijalni manifest o prolaznosti vremena, to je ta Miles- ova truba u Flamenco Sketches!

Mislim da sam negde procitao da je kontekst Miles- ovog sviranja bio, daaaa tonovima proizvede u momentu nesto sto se naziva Usamljenost Covjekovog Duha, ili da pronadje (mozda upravo ono sto si napisao gore kako je insistirao na jednom izvodjenju) zvukom- momente ljudske duse..i da je cilj postizanja toga, htio da ostvari kroz minimalizam tona, ...

Tako da upravo taj segment Kind of Blue albuma mu daje (po meni) i jaku filozofsku ali nadasve milozvucnu dimenziju..


pape92 pape92 21:41 02.03.2009

Re: Cool Skala!

Na više mesta (u intervjuima, svojoj knjizi) Majls sam kaže nešto otprilike: morao sam to i to da odsviram iz prvog, najviše iz drugog tejka (na drugim pločama, Kind of Blue je striktno prvi tejk) jer u protivnom kroz ponavljanje gubim duh koji je svež samo iz prvog, najviše drugog pokušaja. Majls je puno pričao, bio je klasičan demagog, ali suštinske stvari koje je rekao treba uzeti zaozbiljno.
Zen Master Zen Master 08:55 03.03.2009

Re: Cool Skala!

pape92
Na više mesta (u intervjuima, svojoj knjizi) Majls sam kaže nešto otprilike: morao sam to i to da odsviram iz prvog, najviše iz drugog tejka (na drugim pločama, Kind of Blue je striktno prvi tejk) jer u protivnom kroz ponavljanje gubim duh koji je svež samo iz prvog, najviše drugog pokušaja. Majls je puno pričao, bio je klasičan demagog, ali suštinske stvari koje je rekao treba uzeti zaozbiljno.


Ne greši dušu nije bio demagog daleko od toga, Miles je uvek bio jedino hvalisavac ali ta priča oko prvog ili drugog tejka ima savršenog smisla kad je on i njegovo poimanje muzike u pitanju. Eh da, da ne zaboravim drago mi je da si istakao značaj Cannonball-a u celoj Kind of Blue priči jer i ja takodje smatram da bez njega nije bilo isto. Trane je bio mnogo svirački jači od njega ali mi se čini da je njegov način sviranja posebno kada tu nema Canonball-a mnogo manje ležao Milesu i celom tom zvuku.
pape92 pape92 16:47 03.03.2009

Re: Cool Skala!



Ne greši dušu


Ajd dobro. Ionako mu ne uzimam za zlo, to je ipak Majls. Kao što rekoh, suština njegovih "izlaganja" je uvek prava stvar.
pape92 pape92 16:55 03.03.2009

Cannonball

značaj Cannonball-a u celoj Kind of Blue priči jer i ja takodje smatram da bez njega nije bilo isto. Trane je bio mnogo svirački jači od njega ali mi se čini da je njegov način sviranja posebno kada tu nema Canonball-a mnogo manje ležao Milesu i celom tom zvuku.


Kanonbal je opasno dobar. No evo šta se desilo kad je prvi put svirao sa Trejnom (po Majlsovoj priči). Kad Trejn počne da delje, to je toliko neobično, toliko opijajuće da i muzičari koji već imaju staž sviranja sa njim umeju da prestanu da prate i da samo slušaju razjapljene vilice. To isto se desilo i Kanonbalu, i kada je počeo da se kocentriše na to šta Trejn zapravo svira, bilo je kasno, izgubio je nit sa početka i nije uspeo da ukapira. Kad je trebao da svira svoju deonicu, zvučao je jadno. Posle je je prišao Majlsu i pitao ga šta to (kvragu) svira ovaj čovek, a Maljs mu odgovorio: pa bluz. Kanonbal se počeškao po glavi, kaže u svakom slučaju to nije bluz koji sam ja ikada čuo u životu. Onda je sa Trejnom otišao u kuhinju, i kaže Majls, Kanonbal je bio neverovatan, kapirao je stvari iz prve. Tako da mu je Trejn tu u kuhinji objasnio u čemu je fora, i Kanonbal je već u nastovku svirke svirao uklopljen u celu priču...
Zen Master Zen Master 20:41 03.03.2009

Re: Cannonball

pape92

Kanonbal je opasno dobar. No evo šta se desilo kad je prvi put svirao sa Trejnom (po Majlsovoj priči). Kad Trejn počne da delje, to je toliko neobično, toliko opijajuće da i muzičari koji već imaju staž sviranja sa njim umeju da prestanu da prate i da samo slušaju razjapljene vilice.


Svaka čast svakome ali meni je Trane uvek bio apsolutni br 1 kada je saksofon u pitanju. Samo uvek kada preslušavam zajedničke albume sa Milesom imam utisak da ta njegova opijajuća svirka nekako ponese i Milesa da odgovori na svoj način i sve to onda fenomenalno zvuči samo kao da se u nekim momentima deo Milesove magije zagubio. Nekako mi Miles mnogo bolje zvuči na primer na Somethin' Else sa Canonnballom nego na većini snimaka gde je sa Trane-om, čak mi Miles u kombinaciji sa Bird-om ima to nešto što mu sa Trane-om ponekad nedostaje.

pape92 pape92 21:09 03.03.2009

Re: Cannonball

Ovo što kažeš je zanimljivo. Nije nemoguće da je i Majls tako mislio, u vreme nešto nakon Trejnovog odlaska (mada je bio očajan kad je ovaj odlazio, dodatno iscrpljen od zahtevnog rada na Sketches from Spain).
bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 21:43 03.03.2009

Re: Cannonball

Sketches from Spain


Podseti me...

Mnogo godina kasnije kompoziciju "Solea" Gil Evansa će izvesti sa Quincy Jonesom na
Live in Montreaux - koju će Almodovar koristiti kao muzičku podlogu u uvodnoj "kolažnoj" špici
filma "Cvet moje tajne". Nemam pri ruci ali se sećam kako je taj spoj - Majlsa i umetnika koji je
pod Almodovarovim nadzorom dizajnirao špicu - ostavio snažan utisak na mene.
Posle te uvodne špice nije bilo potrebe da gledam film. Bilo mi je dovoljno, čak i previše :)

Ako neko nije video, preporučujem za gledanje.




Uvodnu špicu - da se razumemo.
pape92 pape92 00:50 04.03.2009

Re: Cannonball

Majls je (donekle) sličnu muziku snimio sa Markusom Milerom i za film Siesta, sa Elen Barkin. I to je dobra ploča.
Zen Master Zen Master 11:40 04.03.2009

Re: Cannonball

pape92
Ovo što kažeš je zanimljivo. Nije nemoguće da je i Majls tako mislio, u vreme nešto nakon Trejnovog odlaska (mada je bio očajan kad je ovaj odlazio, dodatno iscrpljen od zahtevnog rada na Sketches from Spain).


Hmmm pa moj potpuno personalni osećaj prilikom preslušavanja njihovih zajedničkih snimaka je da se Trane-ovo hipnotičko sviranje fenomenalno ocrtava u Miles-ovom vazdušastom zvuku a ne obrnuto. Te da koliko da je Miles dobio tako što je pustio Trane-a da svira kako je on navikao, toliko je morao da žrtvuje od onoga što je on sam imao da pokaže.
Ono što Kind of Blue čini remek delom je izmedju ostalog i to što se ( barem po mom skromnom mišljenju ) Trane priklonio onome što je Miles zahtevao od njega da radi, plus Cannonball na drugom saksofonu. Kao što mi se čini da je na primer Monk nekim slučajem svirao umesto Bill Evansa to ne bi bio isti album, čak daleko od toga.
pape92 pape92 13:15 04.03.2009

Re: Cannonball

Možda je to samo pitanje subjektivnog viđenja, kao one optičke kontrast iluzije, kad neko vidi belo ocrtano crnim, a drugi crno ocrtano belim. Čak jedan trenutak možeš videti jedno, drugi drugo. U svakom slučaju, Miles ne bi bio što je postao, ne sasvim, bez Trejna, a isto se može reći i obratno.
Zen Master Zen Master 17:25 04.03.2009

Re: Cannonball

pape92
Možda je to samo pitanje subjektivnog viđenja, kao one optičke kontrast iluzije, kad neko vidi belo ocrtano crnim, a drugi crno ocrtano belim. Čak jedan trenutak možeš videti jedno, drugi drugo. U svakom slučaju, Miles ne bi bio što je postao, ne sasvim, bez Trejna, a isto se može reći i obratno.


Tako nekako i onako je kao što rekoh reč o strogo ličnom osećaju koji je opet sam po sebi totalno subjektivna kategorija. Mada me je moram priznati uvek zanimalo kako bi cela priča izgledala da je Bird poživeo makar još koju godinu. Ima naime nešto u zvuku njegovog saksofona i načinu na koji je svirao što mi ide uz Milesa i Cannonballa...
topcat topcat 21:49 02.03.2009

:))

Pre tačno 50 godina, 2. marta 1959, Miles Davis je sa još petoricom muzičara ušao u studio Columbia Recordsa na 30oj ulici u Njujorku i u dva dana snimio Kind of Blue. Ništa više neće biti isto, ni za džez ni za Majlsa.


Jedan od najdrazih mi albuma u kucnoj kolekciji.

Nisam neki "strucnjak" za jazz - ali ovo je opca kultura.

Preporuka!
niccolo niccolo 22:19 02.03.2009

Miles

Pape
Moj doprinos temi

P.S. Kod tih muzičara ko na železničkoj stanici, ni ne okreneš se a ono njih petorica otišli iz sastava, a desetorica novih došli
pape92 pape92 22:31 02.03.2009

Re: Miles

njih petorica otišli iz sastava, a desetorica novih došli


Jeste...i ovaj čuveni prvi Majlsov kvintet (sa Kanonbalom sekstet) je bio tumban u 4 godine pre nego što se odlaskom Trejna definitivno raspao. Sam Trejn je u tom vremenu dva puta bivao najuren, to je bilo u vreme dok se nije sredio što se tiče droge, i Majls je (tankih živaca) u dva navrata zvao Sonija da zameni Trejna, da bi posle vraćao Trejna (1958 je njegov drugi povratak). Bubnjar Fili Džo Džons je takođe bio ovisnik, a i pravio je ogromne dugove po kafanama gde su svirali, pa ga je Majls oterao, pa zamenio dva bubnjara, pa ga vratio, pa ga oterao (ili je sam otišao, zavisi čiju verziju slušaš). Pol Čejmbers se, ikao mlad, brzo počeo raspadati od alkohola i droge, i Majls je bio na ivici da ga otpusti, ali ipak nije ­ Čejmbers je poživeo još desetak godina svega...
Drugi je razlog što je bilo malo ljudi koji su umeli da sviraju na najvišem nivou, i kad pogledaš po pločama, shvatiš da je svako svirao sa svakim, a da tih ljudi i nema previše sve skupa. Naravno, podosta ih je bilo surevnjivih ego manijaka, što nije pomagalo stabilnosti grupa...

Dobar prilog!
niccolo niccolo 22:38 02.03.2009

Re: Miles

Naravno, podosta ih je bilo surevnjivih ego manijaka, što nije pomagalo stabilnosti grupa...

е да...мада неки кажу да то увек прати најбоље, тај огроман его...
pape92 pape92 22:49 02.03.2009

Re: Miles

Kako shvatam, bez toga ne ide među najvećim. Ipak, neki su ga ispoljavali u sukobima, notorni su Mingas i Miles, a neki su mirno poimali da je iznad samo Bog, kao Trejn...neki su jednostavno bili toliko kul, kao Lester Jang, da se zato nisu kačili.
radojicic92 radojicic92 22:22 02.03.2009

...

taj Kolumbijin studio u kome je Kind of Blue sniman je cudesan bio, dok je trajao, sad je srusen.
Tu je naprimer sniman i Highway 61 revisited, Glenn Gould Goldberg varijacije, Brubek Take Five, Lady in Satin, Monk ...





ovde cela galerija
Don Hunstein
pape92 pape92 22:33 02.03.2009

Re: ...

Ah, Dezdmond sa izgledom knjigovodje, omiljen lik. Taj je umeo da svira...
radojicic92 radojicic92 23:01 02.03.2009

Re: ...

pape92
Ah, Dezdmond sa izgledom knjigovodje, omiljen lik. Taj je umeo da svira...


pa i Brubek dodje negde kao lokalni piljar
al volim ja Take Five, kad pustis svi odmah viknu jaoooooo... otkad nisam itd
trol
AlexDunja AlexDunja 23:07 02.03.2009

Re: ...

pape92 pape92 23:23 02.03.2009

Re: ...

Take five je jedina stvar za koju znam koja se svidja ama baš svakom. Kad kažem svakom, mislim svakom. Ono što je tu najčudnije je da stvarno dobra.
pape92 pape92 23:25 02.03.2009

Re: ...


Ah, Dezdmond sa izgledom knjigovodje, omiljen lik. Taj je umeo da svira...

pa i Brubek dodje negde kao lokalni piljar


Rečima Koje: što volim vas cvikeraše...
radojicic92 radojicic92 08:42 03.03.2009

Re: ...

vidi ovo
ili ovde isto to samo stream, dobar zvuk
Zen Master Zen Master 09:09 03.03.2009

Re: ...

AlexDunja
trol
al bas:)


Woooooow vidim krenula akcija jazz standardi u cheesy varijantama

angie01 angie01 23:46 02.03.2009

AAAaaaa,

pa ovo mora polagano, al si ga izrezbario-svaka chas'!
pape92 pape92 00:01 03.03.2009

Re: AAAaaaa,

Tnx. Nisam pisao brzo, pa možeš polako i da čitaš
pape92 pape92 23:59 02.03.2009

u međuvremenu...

...par anegdota u vezi cele ove priče, kojima nije bilo mesta u tekstu.
Prepričava Majls (pa sad vi verujte), da je ovako dočekao Bila Evansa. Mlađahnog, povučenog belca cvikeraša među crncima koje žive za to da nekoga podjebavaju (sem Trejna koji je bio smrtno ozbiljan). Kaže mu Majls: vidiš Bile, mi smo ovde svi jedna velika zajednica, braća, ceo taj fazon. Mi ne možemo da sviramo ako nismo povezani, i niko ne može sa nama da svira ako nije povezan. Zato ćeš morati da nas pokaraš (to fuck us all), kaže mu Majls najozbiljnije. Kako dalje prepričava, Bil je razmišljao par minuta pa najozbiljnije odgovorio: znaš šta, ne mogu to da uradim.
I posle, naprave Kind of Blue. Klasičari, svaka čast, jednostavno nemaju tu žicu. Bar ja nisam čuo.

Dva: postoji kontroverza oko naslova kompozicija All Blues i Flamenco Sketches. Naime, Evans ih je najavio pobrkano u komentaru koji se nalazi na originalnom izdanju. Odnosno, kontroverza ne bi trebalo da postoji, mada se podigla izvesna misitika oko cele priče (kako? zašto?), jasno je po prirodi kompozicija koja je koja, ali ih je Evans ipak pobrkao.



deset_slukom deset_slukom 00:18 03.03.2009

Možda...

"Promašio sam. Uopšte nisam zamislio da ovako ispadne. Znam da je dobro, ali sam hteo da bude drugačija".

... da je Tony Williams bio koju godinu stariji?
pape92 pape92 00:38 03.03.2009

Re: Možda...

To se Miles verovatno proserava, mada ko zna...on tvrdi da je pokupio neke zvuke, ne objašnjava koje, neki bluz svakako, dok je bio klinac i išao na ranč kod dede, u Arkanzas. I tako je to nešto što je čuo hteo da oživi na snimanju Kind of Blue, pa mu nije uspelo. Možda mu je u nekakvim pripremama to i prolazilo kroz glavu, ali na licu mesta...

Što se tiče Vilijamsa, on je obeležio sledeću eru Majlsovog pustošenja po džezu...Majls je uvek voleo mlađane bubnjare (Vilijams je kad se pridružio imao 17 godina), lakši su za drilovanje, to ti je kao plivači, mora da se rmbači, ali bez talenta nema ništa naravno...Fili je bio sjajan, izmislio je određenu foru u bitu koja ga je proslavila, a i Majlsovo sviranje sve ukupno, posle su svi tražili, daj mi onaj Filijev fazon.
Ipak, Kob je na Kind of Blue odsvirao toliko baš kao što treba, da skoro da ne mogu da zamislim bolje.
angie01 angie01 00:29 03.03.2009

za Zelenovica & CO

angie01 angie01 00:34 03.03.2009

i josh

angie01 angie01 00:34 03.03.2009

i josh

zelenovic92 zelenovic92 14:59 04.03.2009

Gee, Angie,

read my lips: I'm a Milesless kind of ... whatever.
Love.

Milan Novković Milan Novković 01:09 03.03.2009

Koliko...

...Kume! ...

... ima kumova? Neka regionalna mera za kvalitet !!! Svaka čast
pape92 pape92 01:23 03.03.2009

Re: Koliko...

Ima dva kuma.

Hvala na pohvali, u ime obojce.
Milan Novković Milan Novković 01:28 03.03.2009

Re: Koliko...

Jednog znam, talentovan za sve čega se dotakne.

A sad na blogu naleteh i na drugog istog takvog - baš mi je drago. Vaš rad je jedna od prvih stvari što me je onomad na webu nasmejala :)
pape92 pape92 01:56 03.03.2009

Re: Koliko...

Kako si nas provalio, svaka čast! Samo pssst

I meni je drago, i zbog prepoznavanja, i zbog starog poznanstva, preko onog sajta.
topcat topcat 01:17 03.03.2009

Zanimalo me

odakle modusi u Jazzu...odnosno blue note ili rag time u francuskom impresionizmu.

E, pa ovi ovdje kazu:
Debussy probably heard ragtime when the famous band led by John Philip Sousa appeared at the 1900 Paris Exposition as part of a European tour

Debussy’s music, and that of his younger contemporary Maurice Ravel, came in turn to influence a later generation of jazz musicians. The advanced harmonies of French impressionism, which included the emphasis of attractive 7th, 9th and 11th chords in unconventional ways, became the staple harmonic vocabulary of both big-band and bop idioms (• p. 96), while Debussy’s pioneering modal techniques exerted a major influence on the work of Miles Davis and Bill Evans in the 1950s (• p. 146).

Izgleda da su se fino dogovorili.
pape92 pape92 01:21 03.03.2009

Re: Zanimalo me

Dodje se do te tačke kad muzika postane dovoljno kompleksna, očito neminovno.
osmond osmond 06:59 03.03.2009

s godinama...

...mi postaje sve teže da pričam o Milesu Davisu
...pa ga samo... slušam
...ipak, da ne bude zabune, ovaj blog ide na hard disk
crossover crossover 12:00 03.03.2009

Mr PC

dvadestogodišnji basista po imenu Pol Čejmbers, kasnije poznat kao mister PC, što u ono vreme nije imalo ni najmanju geek konotaciju.

Maestralan tekst Pape!!!

Ne mogu nigde da nađem Trejnovog gospodina Čejmbersa (Mr P.C.), evo dve ilustracije:

Mr P.C. - Wayne Shorter

Mr P.C. - Hendirk Meurkens

nije kao original, ali nije ni loše.

Pape, jesi li slušao ovo?
pape92 pape92 14:20 03.03.2009

Re: Mr PC

Ako misliš na licu mesta, nisam. (Priličali mi posle ljudi te generacije, ja sam se još igrao u pesku tada). Ako misliš na ploči, nisam ni tako, ha, ha. Nije mi pala šaka, mada mi je kolekcija Milesa povelika. Bitches Brew naravno imam. Jedno vreme sam se ložio da napravim kolekciju svih koncerata značajnih muzičara koji su gostovali u Beogradu, ali od jakih snimaka imam samo onaj Rolinsov...

Bio sam na Milesovom koncertu '86. Tada je već Miles, što smo govorili, uveliko svirao k..cu, ali samo na najbukvalniji mogući načun shvaćeno. Inače mi je koncert u sećanju dan današnji, koliko zbog muzike toliko i zbog činjenice da sam slušao Majlsa.

Ovde dajem kompletan spisak Majlsovih snimanja, Beograd se pominje 3 puta, 1971, 1973 i 1986.
crossover crossover 14:40 03.03.2009

Re: Mr PC

pape92
Ako misliš na licu mesta, nisam. (Priličali mi posle ljudi te generacije, ja sam se još igrao u pesku tada). Ako misliš na ploči, nisam ni tako, ha, ha.

Ma znam i ja sam tada bio mali, mislio sam na kućno slušanje.
Je l’ više voliš FLAC ili MP3 format :))
pape92 pape92 16:43 03.03.2009

Re: Mr PC


Daj flac ako imas mogucnost (lossless je losless), ako je gnjavaza, kaci ga u mp3, i hvala!

Samo, link salji na pp. Ovde zabranjeto, treba razumeti.
trener92 trener92 12:25 03.03.2009

Polako ,čekaj

Prvo malo da se uživa ...ovako ( nije sa ali može Tutu)

ai ovde ima nešto

Miles Davis - Kind of Blue 50th Anniversary

. Kind of Blue možete poslušati ovde,


Fus.
bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 15:40 03.03.2009

Tutu

Eh, gosn. Miler Markus, gde me nađe...
Meni jedna od najomiljenijih njegovih "The king is gone" ni manje ni vise nego posvećena sMajlsu
Trazim ju na You tube-u ali u izvodjenju big benda Dzulijana Dzozefa u njegovom aranzmanu
i taj jedan trenutak kad ga kamera uhvati - kako place na sceni. Magija... Ali nema.
trener92 trener92 19:33 03.03.2009

Re: Polako ,čekaj

Kanonbal je opasno dobar


pape92


Evo šta kaže naš majstor Mića Marković u jednom intervjuu:

Na primer Julian Cannonboll Adderley. Imam knjigu sa njegovim solima, kompletna transkripcija sa snimka. Negde nemam snimka, negde imam. Kada sam to kupovao nije bilo CD-a, sada ima, kupite knjigu, a na CD-u su snimci. Bitno je da vidite te note, da čujete šta on svira, i da pokušate da to odsvirate. Pri čemu je u tim knjigama data fantastična analiza, za svaku kompoziciju, za svaki solo, analiza gde, šta, koji patern je ovde bio, to je za edukaciju fenomenalno, a ne samo za to, i za muzičare koji ozbiljno studiraju, ozbiljno se bave tim. Sećam njegovog sola baš na Milestones. Šta svira tu? I konačno dobijem note. "Milestones" je modalna kompozicija, on je otišao out harmony, no to tako zvuči dobro, i tu vam se onda otvore oči, kažete čekaj, pa on je odsvirao protiv svih pravila, i na tom mestu te note ne mogu nikako da dođu, ni po kom teoretskom ključu...


Šteta

da bi se koliko septembra Soni Rolins netragom izgubio, kao što je i najavio da će učiniti. Otišao je da se i sam
iako ,ko zna da li bi
Majls je došao na ­ genijalnu ­ ideju da u bend stavi i Trejna i Kanonbal
a.

Užitak je bio potpun uz slušanje , Hvala

p.s Ne mogu da odolim
Miles kako svira kompoziciju meni omiljenog čoveka

Miles Davis - Oleo
a znali su i naši

Markovic-Gut Sextet -Oleo-

( izvini na trolu znam da je o >Milesu ali ....)
pape92 pape92 21:25 03.03.2009

Re: Polako ,čekaj

Ne zovu džaba čoveka Mića Trejn. A Trejnovu izvedbu Olea možete čuti na 92fm, sa Majlsovog albuma Relaxing.
bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 22:00 03.03.2009

Oleo

Kompozicije zbog kojih zažalite što ste ikad uzimali bilo kakav instrument u ruke...
Naravno taj osećaj smeni neki drugi, jači. Verujem da znate i za ovu verziju Olea "sa Marsa"



Oleo

Da ne nabrajam ekipu...
pape92 pape92 00:44 04.03.2009

Re: Oleo

Sandoval je tata. Prvi put sam za njega čuo (i njega i za njega) kad je došao sa Dizijem '90.
djapex djapex 23:19 03.03.2009

Miles- was he pimp?

Ako moze pojasnjenje, ako smatrate bitnim, cisto me zanima, mislim mogao bi da to izwikipedishem ali mi je draze owako......jeli Miles bio pred kraj zivota Pimp?? hehe
pape92 pape92 00:33 04.03.2009

Re: Miles- was he pimp?

Pitanje je više nego pogodak, i nisi prvi koji ga je postavio. O ovome postoje gledišta koja se zaista mogu naći na netu (mislim ne na wikipu), a ja upućujem na sopstveni tekst na ovu temu, koji sam napisao pre oko mesec dana. Skrolovati da Majlsove slike.

Ako te mrzi da čitaš, u dve reči: nije ali se ponašao tako.
djapex djapex 13:30 04.03.2009

Much obliged Ser!

Kul je tekst, mada ga znam od prije, iako nisam izgleda zapamtio (odn sam zaboravio) pasus o Macro style!

Interesantno....

Jos nesto, ćale je imao nekad, jednu knjižicu, malu, mislim iz '79 o Miles-u i njegovom dolasku u BG...pa je bila i ona fotka sablaznog pogleda u zubarskoj ordinaciji , ali ono što htjedoh reći je da je u intervjuu ispao neviđeni rasista, sećam se, kako je stalno govorio da jazz isključivo pripada crnim ljudima i da sam oni mogu dotaknuti esenciju jazz svirke, blablabla.....tako da mi je baš to nekako ostalo kao negativno u vezi Miles-a.?

Care to comment?
Zen Master Zen Master 21:10 04.03.2009

Re: Much obliged Ser!

djapex

ali ono što htjedoh reći je da je u intervjuu ispao neviđeni rasista, sećam se, kako je stalno govorio da jazz isključivo pripada crnim ljudima i da sam oni mogu dotaknuti esenciju jazz svirke, blablabla.....tako da mi je baš to nekako ostalo kao negativno u vezi Miles-a.?


Miles je bio sujetni cocky hvalisavac ali takav muzički genije, da ma šta god je ikada igde izjavljivao to mu se ne sme uzeti za zlo !? Kako da ti objasnim Trane je na primer daleko najbolji saksofonista ikada, on je samo Miles i tu nema šta da se doda...
pape92 pape92 21:58 04.03.2009

Re: Much obliged Ser!

Naravno da niko pri zdravoj pameti neće opravdavati rasističke izjave. No mora se priznati da je današnji svet drugačiji nego onaj u kome je Miles odrastao, i u kome je umro. Miles nije zamerao belim jazz muzičarima, osim možda onim koji su bili loši ali je opljuvavao i crne loše muzičare. Naprimer, na njega su braća zaista vršila pritisak kad je uzeo Bila Evansa u već najslavniju jazz grupu na planeti, kao, pa zar nije bio neko crn a da zna da svira klavir, pa se Miles nije obazirao. Birth of the cool je napravio sve sa samim belcima. No, rasizam je realnost u americi, Majls se sa njim, kao i svi crnci, suočavao ceo život, i neka reakcija je morala da postoji. Majlsa je u glavu pendrekom udario policajac izazvan samo Majlsovim verbalnim bezobrazlukom, kada mu je policajac rekao da se ne zadržava na ulici nakon što je Majls otpratio belu devojku do kola (u vreme kad je već bio slavan, pa su novine bile prepune sutradan). Što se tiče jazza, Majlsu je, kao i mnogim crnim muzičarima bilo krivo što je jazz zarađivao pare za belce, što su ga dok se probijao kasapili beli džez kritičari...moglo bi se pisati u ime objašnjavanja Majlsovog rasističkog stava, ali sa druge strane, beli muzičari koji su radili sa njim mu nikada nisu zamerili na rasizmu, a bilo ih je podosta.
Mnogi su imali sličan stav, Mingas je bio još ljući naprimer. Mnogi se nisu bavili time, to je takođe tačno, no ljudi su različiti.
vishnja92 vishnja92 21:48 04.03.2009

oh!


u tvoju cast, prvi i poslednji put ovaj smajli iz mog pera :)


pape92 pape92 21:59 04.03.2009

Re: oh!

Zen Master Zen Master 14:39 05.03.2009

Predlog

Hmmm možda ne bi bilo loše da u nekom sledećem postu predstaviš npr 10 najboljih Jazz albuma, barem po tebi. Svima je jasno da bi Kind of Blue trebao valjda da ima neprikosnoveno mesto br 1, ali šta je sa Trane-ovim Love Supreme ili Mingusovim Mingus Uh Am, ili Brubeck i njegov Time Out, ili meni srcu drag Cannonball i Somethin' Else, možda Art Blakey i njegov Moanin', da ne zaboravim Bill Evansa i Sunday At The Village Vanguard / Waltz For Debby !?
pape92 pape92 19:29 07.03.2009

Re: Predlog

To je težak zadatak, podjednako kao 10 knjiga na pustom ostrvu i slično...jedino kao nekakav putkaz onima koji nisu duboko zabrazdili u džez. Ukoliko budem uspeo da napravim listu, neće biti problem da napišem blog...

PS sorry za kasno javljanje, bio sam odsutan par dana...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana