Ovaj post je samo ilustrativno-informativni dodatak današnjem postu Gorana Miletića.
6. februara ove godine jedan od gostiju Peščanika bio je publicista Mirko Đorđević, koji je govorio o imovini SPC, o njenom uticaju u srpskom društvu - tačnije, o njenoj zemaljskoj, više nego opipljivoj moći. Povod za razgovor bilo je uplitanje crkve u raspravu o Statutu Vojvodine, a prave razmere njene moći vidljive su, naravno, u današnjoj odluci da se povuče iz procedure Zakon protiv diskriminacije.
----------------
Svetlana Lukić: (...) Juče je stigla vest da je Sveti arhijerejski Sinod Srpske pravoslavne crkve poslao pismo državnom vrhu Srbije i poručio da nikako ne usvajaju Statut Vojvodine, da oni imaju neke važne primedbe. Sinod takođe traži da sadržaj pisma bude pročitan svim poslanicima kada na dnevnom redu bude rasprava o Statutu Vojvodine. Ne bi me čudilo da na dan donošenja Statuta kao Peconi pošalju nekog svog lobistu da ubedi poslanike kako to nije dobro za Srbiju, a lobista ima napretek, tu je Filaret, Irinej, jedan pukovnik, drugi pukovnik. Crkva se, naravno, uvek izjašnjava kad je u pitanju nacija, država, kada je u pitanju njena imovina. Negde od 2006. godine počeo je da se primenjuje Zakon o vraćanju imovine crkvama i verskim zajednicama i od tada je crkva tražila da joj se vrate desetine hiljada hektara. Međutim, zanimljivo je da su se mnogi političari utrkivali ko će više da pokloni crkvi. Da vas podsetim samo da je pre lokalnih izbora pre dve-tri godine Skupština opštine Trstenik odlučila da Televiziju Trstenik sa celokupnom opremom i svih 30 komada zaposlenih prenese u vlasništvo Žičke eparhije. I tada je bivši direktor Televizije Trstenik, koji je tada bio i zamenik ministra kulture, rekao da su oni, eto, došli na genijalnu ideju da osnuju prvu pravoslavnu televiziju. Sada, u poslednjih godinu dana, crkva traži da joj se vrate desetine hiljada hektara uglavnom na Fruškoj Gori, a o tome smo, između ostalog, razgovarali sa Mirkom Đorđevićem.
Mirko Đorđević: Striktno govoreći, to uopšte nisu samo crkvena pitanja nego su isprepletena sa društvenim zbivanjima. Eparhija sremska je nedavno potražila zvanično povratak imovine i taj se zahtev svodi, delovaće vam neverovatno, na 40 odsto Fruške Gore, koja je 1960. godine proglašena za nacionalni park. Pogledajmo malo konkretnije oko čega je već nastupila bura - samo manastir Grgete potražuje 366 hektara zemlje i šume, Krušedol 369, a malo kaluđersko bratstvo Jazak čitavih 756 hektara. Državni organi u duhu obećanja da crkvi treba vratiti imovinu - imaju oni i nekakvu vrbovnu državnu komisiju za restituciju imovine - odgovaraju, verovali ili ne „mi znamo da to treba vratiti u naturi, ali nema više nacionalnog parka Fruške Gore, biće svojina crkve". Druga mogućnost koju je crkva ponudila je da se to isplati u novcu, ali država otvoreno odgovara da tolikog novca nema. Pregovori su mučni, nastaviće se za nekih desetak dana i mi se nalazimo u situaciji da imamo latifundije, ogromna imanja, ili, prostije rečeno, crkva postaje veleposednik bez plaćanja poreza, jer je već oslobođena plaćanja na uvoz i izvoz. Najstrašnije pitanje koje se postavlja je šta će crkvi tolika zemlja, da li su i crkva i društvo svesni da će se na tim latifundijama, na desetinama hiljada hektara šuma i voda koje su nacionalno dobro, otvoriti prostor enormnog bogaćenja, rasipanja novca, špekulacija. Pominjali smo već jedan sličan slučaj u Grčkoj, kaluđeri su odlučili da neke placeve na Svetoj Gori prodaju i da ostvare nekih bednih 250 miliona evra, država se tresla i uspela je to da spreči. Kod nas se spremaju da to rade, što je po mom mišljenju tipičan primer političke klerikalizacije zarad sticanja poena, a celokupno društvo to plaća na najstravičniji način. Niko neće da se osvrne i vidi da je to u okolnim državama davno i razumno rešeno.
Niko da zaviri u zakone koji su izdržali probu vremena u poslednjih 200 godina u Evropi, od Rusije do Francuske itd, u kojima stoji: sve u državi je imovina države, uključujući manastire, hramove, svaku seosku crkvu ili biskupski dvorac, koje država izdaje na besplatno korišćenje u znak pažnje građanima vernicima kojima jemči slobodu veroispovesti. Svešteno lice u Francuskoj zarađuje, nećete verovati, minimalac, ništa više. Palate, dvorci, to je sve svojina Republike. A kod nas je situacija katastrofalna. Naplaćivanje tih usluga nije uspelo da se podvede ni pod kakva, pa čak ni pod crkvena pravila. Pokušavalo se nešto da se uradi kako sveštenik ne bi imao ne desetostruko, nego pedesetostruko veću zaradu od, recimo, profesora univerziteta. Što se tiče objekata, crkava, manastira, država o njima brine i pošteduje zavode na budžetu, zavode za čuvanje kulturnih, verskih, istorijskih spomenika u kojima rade stotine i stotine stručnjaka i ljudi. Crkva te zavode neće, ona hoće da gazduje. U Mileševi su restauracije rađene mimo Zavoda koji ima stručnjake, Zavod je marginalizovan. Katastrofalne štete se prave, uništava se ogromna imovina, nasleđe, baštine i to niko ne kontroliše. Tamo odlučuje moćnik, vladika koji ima ogromna sredstva i može ne samo da restaurira kako njemu i njegovom neznanju to padne na pamet, nego može i da gradi hotele. To su famozne tapije, iako su one, dopustite, davno stavljene ad acta zakonskim odredbama i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji. Po tapijama ova takozvana Savezna narodna skupština pripada džematu, to je bila džamija. Oni danas love u mutnom, postoji čak i borba za unosnije parohije, pa i trgovanje parohijama. Postoji i simonija, to je trgovanje sveštenim predmetima. To je neodrživo, ali zašto niko od ministara u Vladi Cvetkovića neće makar da zaviri preko ruba stola u neka od tih rešenja koja su iskoristili Slovenci, koja postoje u Austriji, koja postoje u Italiji? Niko ne kaže da crkvu treba ostaviti bez imovine, čak je i pod komunistima, setite se, bio propisan takozvani maksimum od 18 hektara zemlje, a crkva je imala dupli maksimum sa beneficijama i Zavod za sveće itd. Čak se i onda vodilo računa, ali se znalo šta je šta i šta je moguće. Šta će crkva da radi sa tim parama? Oni na Vračaru dižu hram sa rasvetama, a ne poseduju nijedan dokaz, ni istorijski, ni neko predanje da je Sveti Sava bio egipatski faraon. Tu je problem.
Svetlana Lukić: Većina nas ne zna šta sve postoji u Mileševu. Koliko sam ja razumela, Filaret je dosta podmladio Svetog Savu.
Mirko Đorđević: Ne samo da je podmladio Svetog Savu, nego se freske uništavaju i na freske se unose likovi savremenih ljudi, njegovih bliskih.
O čemu se ovde radi? Videli ste da je u raspravi oko toga treba li prenositi sesije parlamenta na TV-u, čuveni bivši ministar Velimir Ilić rekao da Vlada, pa čak i Tijanić, brukaju Srbiju i srpski narod, jer u vreme čiste nedelje, Božićnog posta, niko ne sme da pravi svadbe. To je isti ministar koji se proslavio kao psovač i koji se svojim sodomističkim asocijacijama na račun novinara predstavio javnosti u najbrutalnijem obliku. On sada nastupa kao zagovornik posta, čistote, i ne zna da nikad nije bilo tako kako on tvrdi. Evo, preda mnom je knjiga najvećeg našeg istoričara u 19. veku, arhimandrita Ruvarca, starešine manastira Grgete. Ruvarac dokazuje na temelju dokumenata da kralj Milutin jednoga dana, evo, citiram: „... uze za ženu sestru žene brata svojega kralja Dragutina, skinuvši sa nje rasu monaško-kaluđersku". Nasilje. Ali, evo tog istog kralja i danas u ikonostasu Srba svetitelja, celiva se desnica njegova na moštima i stalno se u parlamentu poteže da je u doba Nemanjića sve sveto i čestito bilo. Pitka guslarska besmislica. To je lukava, licemerna igra, ona je do te mere pokvarena da vi nikome danas ne možete dokazati da se kralj Petar oženio u vreme posta, da to nikakve veze nema. Ko se sve nije ženio, razvodio i nasilje činio u vreme posta, i on sada u Skupštini u 21. veku barata takvim pričama! Objašnjenje ovog fenomena je jednostavno - puca prsluk, izvinite za izraz, bivšem ministru i za kralja Milutina i za Simonidu i za nasilje nad onom kaluđericom koja je zavet položila, on se bori za poene za svoju partijicu koju su izbori oduvali na marginu. To licemerje je danas najveći društveni problem, dabome.
U selu Malajnici Rumuni, naši Rumuni, hoće da podignu crkvu. Ruše im, ne daju im, ne slaže se s tim država i ne slaže se pre svega Srpska pravoslavna crkva. A ista Srpska pravoslavna ima za Srbe u Rumuniji eparhiju Ara Temišvar, bez ikakvih problema. Stvar je dobila takve razmere da su zbog ovog kvazicrkvenog problema koji bi i dete umelo da reši, a ne mudri ministar Jeremić, odnosi zategnuti, došlo je do demonstracija u Bukureštu ispred naše ambasade. I rumunski ministar spoljnih poslova je oštrim tonom pripretio - mi ništa drugo ne tražimo nego da ti Vlasi, Rumuni, imaju crkvu i da slušaju liturgiju na svom jeziku, kad već Srbi u Rumuniji imaju desetine i desetine crkava i slobodno deluju. Pre deset dana u zvaničnu posetu Sinodu SPC, mitropolitu Amfilohiju, stiže ni manje ni više nego okrunjena glava naše slavne diplomatije, Vuk Jeremić. Poštedeo nas je tamo svojih mantri o tome kako će on da reši Kosovo, kako je u stanju da reši i ovo u Gazi, sve je on u stanju da reši, dabome, može da reši problem i otopljavanja Severnog pola, sve može. Ali, u Sinodu je on konstatovao, ni manje ni više, da odnosi između države i crkve treba da budu zasnovani na principu sinergije. Opet su načuli za nekakav grčki izraz, nije on naročito komplikovan, imate ga u svakom rečniku, reč je o dva organizma koja se moraju stopiti. Pa, izgleda da smo mi to stapanje postigli, i tako stopljeni više ne prepoznajemo prave repere svog identiteta, niti imamo predstavu gde se nalazimo u geopolitičkom prostoru i vremenu. Posle pisma-bombe episkopa Grigorija nastalo je zatišje, ali to je zatišje pred buru, do majskog Sabora. Htelo se to ili ne, moraće se odgovoriti na pitanje koja je on postavio: na koju će se stranu okretati crkva. To u velikoj meri zavisi i od države. A, kao što vidimo, stapanje je obostrano željeno.
-----------------
U nastavku, Mirko Đorđević je govorio o Ruskoj pravoslavnoj crkvi i (manje) o odnosima Srpske i Ruske pravoslavne crkve. Koga zanima, može sve da pročita u Deserti, kako je naslovljena emisija Peščanika od 6. februara.
Kada sve ovo povežemo u logičnu celinu, ostaje li još mesta čuđenju? Za mene ne. Što ne znači da mi se nije slošilo (opet!) kada sam videla današnju vest.