Ko kaže da narod kod nas ne čita? Čita recimo onaj papir za dupe (da prostite) za koji piše gospođa Marković Marković ili Petrović Petrović ili... ne mogu sada da se setim tačno kako se preziva, koja se nada da niko nije provalio da ona u stvari nije novinar. Gospođa koja, duboko verujem, nakon napornog dana ispunjenog utvrđivanjem ko je od poslanika vera, a ko nevera, ili mudrolijama tipa "kako je Duško Dugouško mogao spasiti dečije dodatke tako što bi 3000 evra pretvorio u bar jedno 5 miliona evra", uveče u tmini svoje zablude bunca "oni znaju šta ja u stvari radim", "ljudi znaju da ja nisam novinar", "svi znaju da ja buncam"... Ali dobro, dosta je za sada priče o ovoj sirotoj ženi i o njenim kolegama.
Osim ovog papira, koji nije baš dobar ni za dupe (ups, pardon), narod čita raznorazne druge tvrđe i mekše, šarene, pa čak i mirišljave, da kažem - toalet papire. Ima tako jedna gomila namirisanih papirčina po kojima su ispisani tekstovi o nekim, ne znam, vanzemaljcima valjda, koji na nekoj udaljenoj planeti žive u potpuno idiličnim porodičnim i uopšte međuljudskim odnosima. Pa onda kada se obraćaju mladim majkama uvek i stalno podrazumevaju da je tu i otac, koji nikada nije razveden, ljut, pijan, bolestan, ženskog pola... Očevi nikada ne odlaze, a majke su uvek zdrave i mršave, sa slatkim stomačićima od porođaja i uvek su samo pomalo šarmantno zbunjene.
Tekstopisci, ni malo zbunjeni, ali šarmantni do ludila, objašnjavaju osim toga ženama iz Srbije i kako da nose šešire jer, kako kažu, žene iz Srbije "uvek možete da završite u Londonu". Što je i normalno jer ženama u Srbiji ne trebaju ni vize ni pasoši, pune su keša i sjanih životnih uslova. Žene u Srbiji samo trepnu i već su u Londonu. Evo recimo ja sam večeras malo duže žmurila, pa sam bila ne samo u Londonu sa šeširom, nego sam bila i u Čileu, na Sejšelima i na udaljenim ostrvcima u Pacifiku.
Pa onda malo listaš, listaš ovaj svežanj papira, koji neki nazivaju i "magazin", "časopis" ili "novine", i bez obzira da li možeš ili ne možeš da imaš decu, bez obzira da li želiš ili ne želiš da imaš decu, shvataš da je imati decu najlepša i najvažnija i najobaveznija stvar na svetu. I to je nešto što je na mojoj privatnoj planeti tačno, ali evo dok nisam pročitala na ovom ukrasnom papiru nisam znala da jeste i da mora biti baš svima tačno.
I zato vas pozivam na jedno magično putovanje u London. Krećemo odmah, ponesite šešire, šarm i onaj ogroman keš koji posedujete. Meri će vam čuvati decu, lebdeće sa njima iznad grada, a vaši crni i visoki supruzi obećavaju da će samo povremeno ulaziti u telefonske govornice kako bi spasili planetu. Evo samo da protrljam kuglu, podmažem metlu i krećemo. Ide i Alisa. Samo da se otarasi onog dosadnog zeca.