“Everyone has a right to reinvent himself.”
moj američki prijatelj
Zvaničnici Srbije i SAD razmenjuju ovih dana saopštenja, note i objašnjenja oko budućeg statusa Kosova. Za razliku od skandala oko kvazidržave, Koštuničina reakcija na američko eventualno priznavanje samoproglašenog nezavisnog Kosova još i ima nekog smisla. Ne može se ne preduzimati ništa. No, dometi te reakcije su zaista minimalni jer Koštunica tuče oružijem koje je prevaziđeno, iz rovova iz kojih se bitka odavno ne vodi. Čini se da je u potpunom nesporazumu sa sve direktnijim načinom komunikacije u sve povezanijem i ubrzanijem svetu. S obzirom da neretko i sam krši principe na koje se poziva, ne dobija ni preko potrebnu naklonost konzervativnijih snaga u zapadnoj međunarodnoj zajednici, koje još nisu spremne da nove političke realnosti uobliče u nove međunardone norme. Ako ne uz univerzalni konsenzus, ono bar među demokratskim svetom. Zato Koštunica, koji nema racionalno rešenje niti hrabrost da se suoči sa novom realnošću, bez obzira što se upravo Srbija pod Miloševićem sa njom sukobila na vrlo traumatičan način po celo društvo, a događaji oko 9/11 je etablirali na globalnom nivou sviđalo se to nekima ili ne, Srbiju vucara tamo vamo. Ukazuje na neke neusklađenosti odluka relevantnih institucija poput SB i NATO, ne uviđajući, ili odbijajući da Srbiji to saopšti, da se sve češće one naknadno koordiniraju i uobličavaju u zajdničke misije na primer. SB je aminovao čak i većinu poteza koalicije voljnih a kamo li NATO, kako se i ovde na blogu često previđa. Koštunica je i sam pristao da se pregovori oko Kosova izmeste van okvira SB u pregovaračku trojku na primer, a sad Amerikancima preti SB. I inače, Koštunica se poziva na UN, čiji je Generalni sekretar podržao Ahtisarijev plan, za koji se u Srbiji neosnovnano trijumfalistički tvrdi da je mrtav.
Dometi su nikakvi, no posledice po srpsko društvo mogu biti velike. Nije, naravno, u pitanju sam pregovarački proces, već etabliranje određenog sistema vrednosti i obaveza koje on donosi, što uveliko određuje spoljnopolitički kurs zemlje. Ovih sto dvadeset dana pre su ustupak toj konzervativnijoj zapadnoj međunarodnoj zajednici i/ili EU bez jedinstvenog stava, nego Koštunici. Jer SAD na nju u budućnosti itekako računaju. Usudila bih se reći i EU, ali i Japan, neke zemlje Južne Amerike i Azije takođe, na SAD. Barak Obama kaže:“ Too often we have sent the opposite signal to our international partners. In the case of Europe, we dismissed European reservations about the wisdom and necessity of the Iraq war. In Asia, we belitled South Korean efforts to improve relations with the North. In Latin America, from Mexico to Argenitna, we failed to adequately address concerns about immigration and equity and economic growth. In Africa we have allowed genocide to persist for over four years in Darfur....“
Otovrena priznanja propusta Bušove administracije u periodu posle stravičnih događaja 9/11, za koje smatram da se u srpskoj javnosti umanjuju i ne sagledavaju na pravi način a neretko se tumače kao nešto što su SAD skoro pa zaslužile, te širina i kurs porocesa preispitivanja u SAD, govore ne u prilog tome da intervencija više neće biti, već da će biti pažljivije planirane i koordinirane. Ako do potrebe za njima, nažalost, ipak dođe. Na američkoj analitičarskoj sceni je sve intenzivniji proces potrage za novim osnovama legitimiteta intervecija, koja bi imao širi unutrašnji i međunarodni konsenzus. Jedan od sve zastupljnijih predloga kako da se prevaziđe situacija koju prouzrokuje sve češći raskorak u SB, jeste „Concert of Democracies, where the world's democracies could meet and cooperate in dealing with the many global challenges they confront” kao proces opisuju Robert Kagan i Ivo Daalder, pozajmljujuci termin iz spoljne politike 18. i 19. veka. Osim što, naravno, smatraju da je međunarodni legitimitet –podrška demokratskih partnera- itekako potreban, oni navode još čitav niz uslova koje intervenciji daju legitimitet. Tu su pre svega sam razlog intervencije i način na koji je vođena, te ko o njoj uopšte odlučuje.( U nastavku je ceo tekst The Next Intervention koji vam toplo preporučujem. Smatram ga relevantnim jer su koautori savetnici- Kagan republikanca Kejna a Dalder demokrate Obame- a prezentuju objedinjen stav)
Neodgovorno je, naravno, izbegavati suočavanje sa geoplotičkom relanošću i dilemama koje se postavljaju u liberlano demokratskom svetu, jer on uveliko oblikuje našu realnost. Hteli mi to ili ne. Neodgovorno je i zato što to antizapadnim snagama kod nas daje prostor za daljnju nelegitimnu manipulaciju javnosti i stvaranje iskrivljene slike, ali pre svega za legitiman, ma koliko nepoželjan sa stanovišta onih koji žele drugačiji kurs, otklon ka Rusiji. Situaciju, naravno, otežavaju svi lični doživljaji iz nedavne prošlosti. No, ma kako teški i osnovani, ti argumenti ne bi smeli biti razlog da i budućim genracijama otežamo šansu da žive u naprednom svetu. Ovo je posebno bitno zato što se, često neargumentovani, antiamerikanizam, anti –NATO stavovi i antiglobalizam kod nas javljaju i tamo gde se bi po prirodi stvari mogla očekivati racionalnija kritika i korekcija iznutra.( Za mene je iznenađujući i broj naših građana koji žive u SAD ili NATO zemljama i zagovaraju Koštuničin kurs Srbije ka Rusiji ili utopijskom limbu zvanom neutralnost)
Zato se mora obratiti pažnja i na to kako će zapadni svet i u buduće reagovati na sve kompleksnije izazove. Masovno teško kršenje ljudskih prava –kao što je bio slučaj u Bosni ’95 i na Kosovu ’99-postigli su taj širi konsenzus relativno lako. Iako bolno usled vrlo jakih objektivnih okolnosti, a pre svega kolateralne štete, ogromnog broja raseljenih i trauma po celo društvo, Srbija mora doneti i tu odluku prihvata li ih ili ne, u paketu sa izborom saveznika i saveza u koje hoće da uđe.
Podele nisu uvek štetne. Sadašnja oštra debata u SAD i oko dosadašnjih dometa intervencije u Iraku i oko validnosti argumenata koji su do nje doveli ne deli je na patriote i izdajnike, i pre će je ojačati nego što će je oslabiti. Zagovaranje jedinstva na različitim ideološkim osnovama, a programski bi se reklo da tih razlika između DSS i DS još uvek ima, makar i oko jednog zajdničkog cilja nije uvek moguće, ma kako kratkoročno bilo poželjno. Srpsko društvo se polako deli isto onako kao i svet. Što je dobro sve dok se prevaga jedne ili druge strane postiže demokratskim sredstvima. Bez podele na izdajnike i patriote.Iako u vladi imamo jednu realnost, rasprava oko NATO pokazala je da su linije podele u društvu ipak negde drugo, i da postoji prostor u kome DS, G17+, LDP mogu zajedno da nastupaju. Pogotovu ako bi prve dve skupile harabrosti da se zarad ideološkog opredeljenja i/ili stabilnog spoljnopolitičkog kursa zemlje jasnije suprotstave Koštuničinoj inicijativi i otovorenije podrže sistem vrednosti kome se programski priklanjaju. Jer ikao ideološki očito protiv, Koštuničin tabor institktivno ipak prepoznaje prednost globalizacije koja ti omogućava da u mnogo slučajeva biraš između opcija koje dolaze sa vrlo različitih strana. Tako da su, kao pro NATO, argumenti ministra Šutanvoca o našim pro-zapadnim sklonostima ka odevanju i muzici delovali dosta neodgovorno i bili lako pobijeni, iako jesu pogodili suštinu dihotomije u kome se nalazi srpsko društvo.
Za učvršćivanje spoljnopolitičkog kursa zemlje potrebno je ipak više. Odnos prema intervencijama, koji u suštini koči DS i G17+ da se jasnije odrede i prema NATO i time odvlači na Koštuničin teren koji je širi od jedinstvenog stava o Kosovu, jedan je od tih nužnih i neprijatnih, ali preko potrebnih uslova.
The Next Intervention |
As printed on August 6, in the Washington Post |
By Robert Kagan and Ivo Daalder |
Is the United States out of the intervention business for a while? With two difficult wars in Iraq and Afghanistan and a divided public, the conventional answer is that it will be a long time before any American president, Democrat or Republican, again dispatches troops into conflict overseas.As usual, though, the conventional wisdom is almost certainly wrong. Throughout its history, America has frequently used force on behalf of principles and tangible interests, and that is not likely to change. Despite the problems and setbacks in Iraq and Afghanistan, America remains the world's dominant military power, spends half a trillion dollars a year on defense and faces no peer strong enough to deter it if it chooses to act. Between 1989 and 2001, Americans intervened with significant military force on eight occasions -- once every 18 months. This interventionism has been bipartisan -- four interventions were launched by Republican administrations, four by Democratic administrations. Since Sept. 11, 2001, the situations in which an American president may have to use force have only grown, whether it is to respond to terrorist threats, to curb weapons proliferation, to prevent genocide or other human rights violations, or to respond to more traditional forms of aggression.To sustain broad, bipartisan support for interventions requires that we rebuild a domestic consensus on a fundamental but elusive issue: the question of legitimacy. That consensus has been one of the casualties of the Iraq war. Many of President Bush's critics, at home and abroad, argued that the war lacked legitimacy since it was not a clear instance of self-defense nor received the sanction of the U.N. Security Council. Many of Bush's supporters respond that it is not the opinions of other nations or institutions that provide legitimacy but the substance of the action itself. Toppling Saddam Hussein was a just act and therefore was inherently legitimate.To forge a renewed political consensus on the use of force, we first need to recognize that international legitimacy does matter. It matters to Americans, who want to believe they are acting justly and are troubled if others accuse them of selfish, immoral or otherwise illegitimate behavior. It matters to our democratic friends and allies, whose support may attest to the justness of the cause and whose participation may often be necessary to turn a military victory into a lasting political success.So how do we determine the legitimacy of armed force? First, substance does count. There is a difference between force used to enlarge one's territory and force aimed at alleviating a grievous harm done to others. A just cause, a clear strategy for success and a definitive threat to ourselves or to others whom we are obliged to protect all lend legitimacy to military action.But substance alone is not always enough. Process matters, too. The critical question is who decides: Who decides whether a threat is sufficiently real or grave to warrant military action? Who decides whether the threat is directed against a specific state or whether it threatens regional or international security more broadly?The traditional answer, the U.N. Security Council, no longer suffices, if it ever did. Under the United Nations Charter, states are prohibited from using force except in cases of self-defense or when explicitly authorized by the Security Council. But this presupposes that the members of the Security Council can agree on the threat and the appropriate response. From Rwanda to Kosovo to Darfur, however, and from Iraq to North Korea to Iran, the Security Council has not been able to agree and has failed to act decisively. Its permanent members are deeply divided by conflicting interests as well as by clashing beliefs about the nature of sovereignty and the right of the international community to intervene in the internal affairs of nations.If not the Security Council, then who? The answer is the world's democracies, the United States and its democratic partners in Europe and Asia. As the war in Kosovo showed, democracies can agree and act effectively even when major non-democracies, such as Russia and China, do not. Because they share a common view of what constitutes a just order within states, they tend to agree on when the international community has an obligation to intervene. Shared principles provide the foundation for legitimacy.A policy of seeking consensus among the world's great democratic nations can form the basis for a new domestic consensus on the use of force. It would not exclude efforts to win Security Council authorization. Nor would it preclude using force even when some of our democratic friends disagree. But the United States will be on stronger ground to launch and sustain interventions when it makes every effort to seek and win the approval of the democratic world.Eventually, perhaps, these matters could be addressed and decided in a more formal arrangement, a Concert of Democracies, where the world's democracies could meet and cooperate in dealing with the many global challenges they confront. Until such a formal mechanism has been created, however, future presidents need to recognize that legitimacy matters, and that the most meaningful and potent form of legitimacy for a democracy such as the United States is the kind bestowed by fellow democrats around the world.
Robert Kagan, a senior associate at the Carnegie Endowment for International Peace and transatlantic fellow at the German Marshall Fund, writes a monthly column for The Post. He has been advising John McCain's presidential campaign on an informal and unpaid basis. Ivo Daalder, a senior fellow at the Brookings Institution, is the author of "Beyond Preemption: Force and Legitimacy in a Changing World." He is an unpaid adviser to Barack Obama's campaign. Alonger versionof this column is part of the Stanley Foundation's "Bridging the Divide" Project. |