Putovanja| Zabava

Status: Irska

Aleksandar Stosic RSS / 05.03.2009. u 17:13

Ovo sto sledi jeste tekst koji sam napisao za magazin Status, svom prijatelju Slavisi Lekicu. U ovom tekstu dao sam celog sebe, napisao dosta intimnih stvari koje mozda nikada i nikome drugom ne bih. Jednog letnjeg popodneva, Slavisa je meni ispricao svoju pricu, onda sam mu ispricao svoju. On je predlozio da sve sto sam mu rekao stavim na papir. U februarskom broju Statusa izasao je taj tekst, koji je posle preuzala i B92/Putovanja. Zelim da ga podelim s citaocima mog bloga. 

 104456931149a0cae940ef0420460833_extreme.jpg

Irska, najzelenije ostrvo

"Došao je red na Irsku. Postali smo veoma bogati, toliko bogati da pre deset godina niko od nas to nije mogao da pretpostavi. Nijedan Irac više ne mora da ide u emigraciju, niko od nas ne mora da plaća sebi obrazovanje, čak su i naši univerziteti postali besplatni. Stopa nezaposlenosti je najmanja u našoj istoriji. Imamo izbora i mogućnosti više nego ikad, država je daleko tolerantnija i nijedna jedina osoba ne može više biti diskriminisana legalnim putem.

U novčanicima imamo više novca od bilo koje evropske države. Bolje stojimo od 99 odsto ukupnog čovečanstva. Stranci su našu zemlju stavili na vrh liste želja zemalja u kojima bi želeli da žive. Mi smo, prema istraživanjima, veoma srećna nacija. Ne moramo više da molimo ostale članice Evropske unije; u stvari, mi sada njima dajemo novac. Mi smo uspeh! Imamo i vreme i novac. Možemo da dozvolimo sebi luksuz da uzvratimo udarac i da se malo odmorimo. Zašto ne bismo malo prošetali, bili slobodni da, možda, malo zaustavimo časovnik i usporimo za trenutak? Najteži deo je završen, iza nas je! Ili, barem nam se tako čini...."

Irska, klonulo, oronulo i depresivno mesto za život s kraja sedamdesetih, više nije ista. Od sredine devedesetih pa sve do današnjih dana, ta zemlja je od crne ovce zapadne civilizacije postala lider u ekonomiji, "Keltski tigar". Upravo o tom novom mestu za život, piše fenomenalni Dejvid Mekvilijams (David McWilliams) u irskom bestseleru "Papina deca" (The Pope's Children). Bila je to knjiga koju sam dobio od jedne irske prijateljice, za "njihov" Božić 2008. godine. Rekla mi je da će mi ova knjiga pomoći da razumem modernu Irsku. A ona upravo oslikava sve kontraste irskog društva koje danas galopira ka svom vrhuncu, a u kome je samo jedno koleno unazad razmišljalo o tome kako će preživeti do sutra.

U takvu Irsku, zemlju zelenih polja, piva, ragbija i harlija, kiše, oblaka i vetrova, zemlje bez leta, ali i zime, zemlje velikih pisaca i revolucionara, zemlje s teškom političkom prošlošću, možda jednako teškom kakva je i srpska sadašnjost, uputila se početkom prošle godine moja porodica - supruga, sin i ja.
Često nas je vukla želja za odlaskom. Verovatno kao i većinu naših generacijskih srodnika. Međutim, nikada se vrata nisu otvorila do kraja, nikada nije bilo realnog okvira u koji bismo ušli iz srpskog ništavila. Rekli smo, sto puta, da nikada nećemo srljati grlom u jagode. Da nam ne pada na pamet da živimo u inostranstvu ilegalno, da radimo ono za šta nismo učeni, da su poslovi konobara u restoranima brze hrane ili nekakvih uličnih prodaja džidža bidža, deo one mladosti koja je iza nas i da sa sinom, maltene, još bebom, u inostranstvo možemo da idemo samo ako se zna kuda se ide, šta se radi i kad se utvrdi da to ima smisla. Nismo nikada pre toga imali nikakav konkretan poziv i čitava naša priča bila je više jedna vrsta utopije u dugačkim kafanskim razgovorima s prijateljima nego ozbiljna platforma pred odlazak u inostranstvo.

Radili smo u Srbiji, bili zadovoljni svojim profesijama, lepo nam je išlo, što se kaže, pa i maštanje o nekakvom odlasku je sve više bledelo i bilo arhivirano kao deo jedne setne priče o tome šta nismo uspeli da ostvarimo u svojim dvadesetim godinama. Bilo mi je, možda, po koji put krivo što sam polako uviđao činjenicu da nikada neću okusiti tuđi hleb ili saznati nešto o nekoj drugoj kulturi, videti kako se živi "tamo negde" i što su neki, ni bolji ni gori od mene, uspeli da sebi skockaju život prostom činjenicom da su oni "tamo", a ja nisam. To mi je bilo krivo. Ništa više.

Beograd mi je omogućavao jedan komfor na koji sam navikao. Iako je život u tom gradu haotičan i često sam za njega znao da kažem da je evropski Kairo, misleći na urbani haos od kog se ježe ljudi koji svraćaju kod nas zapadno od Drine, Beograd me je ispunjavao. Dovoljno da budem srećan što sam tu, što sam deo jedne moderne, gradske kulture koja mi je, istina, davala na kašičicu, ali mi je ipak davala dovoljno, koliko da me ušuška. To je ta droga koja od čoveka za trenutak napravi zavisnika od Beograda. Kvaran je Beograd, navlači, a posle ne pušta. Memljiv, sladunjav, ružan, a opet prelep.

I kad već nismo mogli da odemo u zapadni svet, zapad smo stvarali u okviru naše porodice. Menjali poslove, sa slabije plaćenog prelazili na bolje plaćeni, iz manje dobre firme u bolju kompaniju. Imali dovoljno novca da budemo deo normalnog srpskog staleža u postmiloševićevskoj Srbiji; onog koji ima da izdvoji leti za letovanje, a zimi nekako da iskamči poslednju banku za zimovanje. Da vozi solidna, ali ipak stara kola, i da planira kredit kojim bi rešio i poslednji svoj problem - stambeno pitanje. Model kojim, uostalom, živi većina Beograđana.

Istovremeno, maštali smo o mestu u kojem bismo voleli da živimo. Bila bi to pitoreskna slika jednog grada na moru. Sunce koje prži, plaža nadohvat ruke, boemski život u punom smislu. Tako smo maštali, a na javi, ispostaviće, se dobićemo nešto što je nalik, ali samo nalik na želju.

Za mogućnost odlaska u Irsku saznali smo u leto 2006. preko jednog poznanika. I kao i svih prethodnih puta, ni ovog puta nismo se nadali previše. Supruga je rešila da ipak pošalje svoj CV na zadatu adresu u Dablinu. Životna svakodnevica nam je odvlačila misli na suprotnu stranu, dnevni problem i dinamika novog života s malim detetom učinili su da se na taj CV jednostavno zaboravi. Trebalo je godinu dana da prođe od kada smo poslali CV do dana kad nam se neko iz Irske obratio.

"Draga g-đo Stošić, Ako se sećate, vi ste poslali CV pre izvesnog vremena na ovu adresu. Imamo veliko zadovoljstvo da vas obavestimo da je jedna kompanija zainteresovana za vas. Molimo vas da nas kontaktirate, ako ste i dalje zainteresovani za rad u Irskoj.

Srdačan pozdrav".

Poziv je došao u trenutku obostranog poslovnog uspeha u Srbiji. Sve se poklopilo za jedan mladi bračni par: karijera, porodica, dete. Bio je to veliki izazov. S jedne strane, bila je ta prokleta želja da se živi negde u sređenom svetu, bez problema i trzavica, gde je ekonomija glavna vest u novinama, gde su dečije bolesti moderne države prevaziđene vekovima unazad, gde nema socijalne nesigurnosti, i gde se primitivizam, parohijalizam i slične retrogradnosti stavljaju na mesto koje im pripada. S druge strane, kakva god da je bila današnja Srbija u njoj je ipak bilo mogućnosti da se živi iole normalnim životom, a mi smo bili u tom koloseku.
Nikada se nismo plašili nepoznatog. Verovali smo da za poštenog, vrednog, marljivog čoveka neće biti problema. A verovali smo i da mi imamo te osobine. Tu je bio i još jedan argument, možda i najvažniji, zbog kojeg smo prelomili i napustili Srbiju - naš sin. Nismo želeli da nam dete odrasta u nemoralnom društvu, u kriminogenoj okolini, a vesti sa margina dnevnih novina svakodnevno su nas upozoravale na maloletničku delinkvenciju, koju mi školarci iz osamdesetih nismo poznavali. O tome kakav će njegov engleski jezik biti i kakve će benefite imati od školovanja u sređenom društvu, čak i da se kasnije vratimo u Srbiju, nije potrebno ni objašnjavati.

Usledili su dani priprema za odlazak u Irsku. Teže od samog pakovanja i dosadne birokratije, a trebalo je boriti se i sa srpskom i sa nepoznatom irskom birokratskom mašinerijom, bilo je kako obavestiti porodicu. Baka je svaku priliku koristila da pusti suzu za svojim unukom kojeg neće videti mesecima, da se zapita kako će joj se sin i snaja snaći u tuđini. Taj psihološki pritisak o kojem niko nije razmišljao trebalo je zaista preživeti.

O Irskoj nismo znali mnogo, osim osnovnih stvari iz opšte kulture. Zapravo, danas iz ove perspektive shvatam da srpsko društvo neguje jednu mitsku, utopijsku priču o Irskoj i Ircima: vidimo jednog veselog Irca, koji sedi za šankom jednog arhaičnog paba u nekoj irskoj zabiti. On peva narodne irske pesme, nema dva prednja zuba, krupan je i plavkast. Irska je mesto bez briga, ljudi koji žive u kolibicama, sve je oko njih zeleno, a u daljini pored konja koji pase travu deca trče za ragbi loptom. Dablin je grad pisaca, mali, ali lep. Znamo još da postoji "ginis", crno pivo, ne previše poznato u Srbiji, ali ipak dovoljno opevano u mnogim adolescentskim maštarijama. Tu su naravno i neizbežni Pogsi (The Pogues), dok za Van Morisona nismo sigurni je li Severni Irac ili iz Republike, i da li to uopšte predstavlja razliku. Bona Voxa smo se malo pomalo odricali, a definitivno nam je prekipelo kad je onomad zapevao na "zelenom" Koševu. Što se nas tiče, on nije tipični Irac. Malo je evropskih zemalja koje Srbi vole kao Irsku, a da zapravo o njoj i ne znaju previše toga.

Za grad Waterford nismo nikada pre čuli, a kamoli o mestašcetu Tramore. Slično kao što ni Irac verovatno nikad nije čuo za Baošić. Guglovanje ovih dveju reči nije nam dalo bogzna kakve rezultate, a fotografije koje smo nalazili na zabitim web mestima nisu mogle da nam odgonetnu tajne ova dva grada sa samog juga Irske, gde ćemo se početkom februara i marta preseliti. Saznali smo osnovne stvari; o broju stanovnika, geografskom položaju i njihovoj istoriji. Nikakvu predstavu nismo imali o tome na kakvom je nivou razvijenosti unutrašnjost zemlje, iako smo se nadali i potajno verovali da su modeli Vranja ili Kruševca, odavno prevaziđena stvar za jednu zemlju koja je punopravna članica Evropske unije već dvadeset i kusur godina. Ali, kao i u svakoj srpskoj priči, uvek se nađe treći koji kvari sreću, pa tako smo i mi imali iskustva s onima koji su nam se kleli, maltene, u decu da su samo Dablin i eventualno Kork mesta za normalan život u Irskoj, a da su sva ostala jednostavno katastrofalna i da je to sve posledica bede u kojoj je zemlja bila sve do osamdesetih. Neću da kažem da smo poverovali u te priče, ali izvesna doza nespokoja je svakako postojala. Sve dok supruga nije otputovala na upoznavanje s novim kolegama u Irskoj.

Bili su to teški sati za mene a verovatno i za Barbaru. Motalo se sve i svašta po glavi - da li vredi otići, kakvi su gradovi, gde ćemo živeti. Naime, njena firma se nalazi u gradiću Tremoru (Tramore, Trah Mor na Geliku), s desetak hiljada stanovnika, dok je Waterford, peti grad po veličini na Ostrvu (bez Severne Irske), na deset minuta vožnje od Tremora. Logično, Waterford se u teoriji nametao kao izbor za život. Konačno, zadovoljan glas žene, odagnao je sve sumnje nevernih srpskih Toma.

"Živećemo na samom moru, u Tremoru. Gradić je k'o bombonica. Ima veliku plažu, Filip će uživati."

To je dakle to. Više nema nazad. Život je dobio drugu dimenziju. Ostalo je samo još da se spakujemo i kupimo avionske karte.

Mesec dana pre sina i mene, supruga je otišla u Tremor. Na meni je ostalo da uz sina Filipa, donesem i ostatke našeg života u Beogradu. U dva ogromna i jednom ručnom koferu, stalo je manje-više sve bitno iz poslednjih desetak godina, neke knjige, diskovi, fotografije i filmovi, odeća i obuća, lekovi... U ponoć, poljubili smo tlo Irske, doduše, ne kao prestolonaslednik Karađorđević onomad na Surčinu, mi smo to uradili više metaforički. Vetar koji je duvao te kišne večeri odmah mi je dao do znanja da sa irskim vremenom nema zezanja. Bila je to podmukla kiša, nalik onoj novembarskoj u Beogradu sa vetrom koji je ličio na košavu. Poljubac i zagrljaj, filmski, nas troje koji smo konačno zajedno na nekom nepoznatom tlu, bilo je nešto što se neće zaboraviti. Sivilo društvenog života zamenjeno je klimatskim sivilom, ali društvenim glamurom kakav dotad nismo poznavali.

Prva stvar koju sam primetio bila je veoma jasna saobraćajna signalizacija u mrkloj noći, sa mačijim očima po sredini i bokovima puta. Osećaj je kao da se vozite u igrici - svetla vas vode sama. Tri sata duga vožnja preko Dablina, Carlowa, pored Kilkenija i Waterforda do Tremora, koji nisam mogao da vidim dobro zbog mraka i kiše, ipak su bili previše. Odmah sam zaspao.

Kuća je prostrana dvospratnica, klasična viktorijanska gradnja. Ima dovoljno prostora za svakog od nas, pa i za goste iz Srbije. Dvorište iza kuće. Čitavo naselje izgleda otmeno, sređeno tip-top, kuća do kuće u polukrug, sve nalik jedna drugoj, u sredini prostrana livada, u dvorištima noviji automobili nego u Srbiji.
To je slika koju gledam prvog dana iz svoje spavaće sobe. Sve merim sa Srbijom, svaki pokret u Irskoj upoređujem, svaki treptaj irskog života je pod lupom. Osećaj je smešan - malo apsurdan, nekad mi se čini da sam kao dete koje ne zna šta ga je snašlo, a onda opet uplašen od silnih novotarija.

Deca igraju ragbi na polju. Gledam i razmišljam o našim klincima koji igraju basket ili fudbal. Svi klinci koji su igrali na poljani ispred naše kuće u Tremoru, bukvalno svi, bili su obučeni u dresove engleskih fudbalskih klubova. Jedan je bio igrač Liverpula, drugi Čelsija, treći Mančestera, četvrti Arsenala. Umesto šortseva s buvljaka, novi klinci su nosili komplet dresove, sa štucnama i polukopačkama. Poredio sam taj kontrast, imanja i nemanja, brige i opuštenosti.

Tremor je gradić na brdu. Pomalo podseća na Herceg Novi. S vrha grada se prostire lep pogled na peščanu plažu, poput onih u Tunisu, široku i dugačku. Ljudi se šetaju, trče, psi se vode na uzici. Ulice su uske, teške za vožnju. Glavna ulica, koja ide od plaže uzbrdo, puna je pabova i kafea. Svaka zgrada je druge boje, jedna crvena, druga žuta, pa plava, zatim narandžasta, što ulici daje posebnu lepotu. Odlazimo od plaže i krećemo u utrobu grada i ubrzo nailazimo na red naselja. Irci ih zovu estejt (Estate) - tipska naselja koja su zatvorenog tipa sa slepom ulicom, sve kuće su istog oblika i boja, ne više od 30 po naselju. Ona s pogledom na more su skuplja, ona na obodu gradića jeftinija.

Severnim putem, posle 12 minuta vožnje, stiže se do Waterforda, najstarijeg grada u Irskoj. On već nije na moru, ali ima reku Šur (Suir). Ružnu i prljavu, liči na Moravu. Grad je podeljen rekom ali, iznenađujuće, reka se ne koristi. S jedne strane obale je stari mlin, a s druge čitavom dužinom reke protežu se parking prostor i autobuska stanica. Između dva grada nalaze se šoping centri, hipermarketi i druge prodavnice za pokućstvo, zatim sportski centri i industrijska zona. Sve više građana Waterforda prelazi da živi u Tremoru. Kuće su novije a jeftinije, grad je miran, bez uobičajene vreve. I zaista, kad malo bolje pogledate, u Tremoru nema velikih prodavnica, bioskopa, ničega što bi narušilo dinamiku grada. Sve je u Waterfordu.

Razmišljam o nekom srpskom gradu, veličine Tremora. Ljig! Da li bih u Ljigu imao sve to, da li bih imao bežični internet, kablovsku televiziju s budibogzna koliko kanala, da li bi tamo bilo naselje uređeno kao da je na Dedinju?

Komšije su posebna priča, svi vam se smeše, svi pokušavaju da dočaraju da se srdačno pozdravljaju s vama, sačuvaj bože da prođu pored vas a da vam se ne jave. Ali, konverzacija se svodi samo na kez, osim po lepom danu kad još dobijete i "zar nije divan dan danas?" Vi odgovorite "yes, indeed", s kezom, naravno. Razmišljate o toj veštačkoj uljudnosti. Gadi vam se a opet je lepa. Nedostajala vam je sve vreme u Srbiji, zar ne?!

Kao i u svakoj priči, posle kiše dolazi sunce. I obrnuto. Dolaze trenuci nelagode. Nije to nostalgija, zaista je nema, srećom, internet tehnologija nam je donela mnoštvo toga za prokletu dijasporu pa sada rodbina samo što ne ulazi u toalet s nama. Ali, postavljaju se pitanja smisla, upitnici se stavljaju na svaku radnju, a mleko polako prestaje da teče onako kako smo se nadali. Ispostavlja se da moja malenkost neće moći tek tako da dobije radnu dozvolu. Iz jednog sjajnog posla u jednoj od ambasada u Srbiji, dolazi se u situaciju muške domaćice. Pih, neće to meni teško pasti, tešim se, pa kad sam mogao za Slobino vreme da prodajem Demokratiju u 4 sata ujutro na Brankovom mostu, na minus 16, šta će mi faliti da neko vreme čuvam svoje rođeno dete. Konačno ću imati priliku da završim fakultet. U kakvom sam profesionalno-emotivnom stanju danas, neka ostane za mene i ukućane. Sama činjenica da je izašao ovaj tekst može da ponudi neke odgovore u tom smeru. Za to vreme, porodica se stabilizovala. Supruga ređa profesionalne uspehe, sin se lepo snašao u vrtiću, engleski mu je sve bolji.

Susret s novim, a Irska je po svemu što smo dosad iskusili potpuna novost za nas, donosi brdo teških trenutaka. Sve ono što je važilo za Srbiju, ne mora da važi za Irsku. Treba sve učiti iz početka, pa čak i zatvaranje i otvaranje ulaznih vrata nemaju istu tehniku tamo i ovde. Potreban je jedan ekstra škljoc, i ako njega nema vrata vam se neće zatvoriti. Slavine su odvojene s toplom i hladnom vodom, pa vam s leva curi vrela, a s desna ledena voda. Pa se sada vi umivajte do mile volje. A susret s majstorima je tek posebna priča. Kako se kaže slavina, kako se kaže sifon, a bojler, a šraf, a kako matica, a kako imbus ključ, a kako francuski ključ. Dobro, učimo brzo da se rerna kaže owen, a da je gas accelerator, ali opet kako da objasnimo da bismo voleli da nam pregledaju svećice, i da bi bilo dobro da centriramo trap.

Onda dolazi na red pitanje bacanja đubreta. Krenete, onako srpski, s punom kesom đubreta po naselju, komšije vas gledaju i ništa im nije jasno, ni vama zašto vas tako gledaju, tumarate po mraku kroz naselje a od kontejnera ni traga ni glasa. Pokucate kod prvog komšije pa ga pitate gde je kontejner (to se kaže bin) a on vas gleda belo i pokaže u pravcu njegovog dvorišta. Sada ni vama ni njemu ništa nije jasno. Vi ga pitate da li on to predlaže da se vaše đubre baci u njegovom dvorištu, a on tek onda shvati da ste stranac i da nemate pojma za ovdašnje običaje s đubretom, a to je da imate nekoliko kompanija koje se bave tim poslom, vi samo treba da izaberete jednu.

Onda dolazi pitanje uvođenja telefona, interneta i sličnih kućnih potrepština, a sa druge strane žice po pravilu dobijate dve alternative, ne zna se koja je gora od gore po vas - Indijca s hinduengleskim, ili Irca s geliengleskim. Ostaje vam da ga molite da svaku drugu reč speluje, što je moguće sporije, ili da naslućujete njegove rečenice.
E, tu dolazite do one osobine kod Iraca zbog čega ih obožavate. Smirenost. Njih ništa ne može da izbaci iz takta, ili vi to zapravo ne možete da vidite. Možete da im postavite sto i jedno pitanje, i svako će vam odgovarati s istom ljubaznošću kao i na prvo, možete ih držati na telefonskoj liniji sat vremena, biće ljubazni kao prvog minuta, razumeće vašu nemoć da se pravilno izrazite, razumeće vaše neznanje i nikada s vama neće krenuti u svađu. Politika "mušterija je uvek u pravu" ovde je važnija od Deset božijih zapovesti. Jednako kulturni biće i taksisti, i vozači autobusa, i radnici u banci.

I tako, dok u hodu pokušavate da savladate prve irske korake, vi se pitate čemu sve ovo. Ima li ovo smisla, kako je sada kući, šta se radi u vašim omiljenim mestima gde ste satima sedeli s prijateljima. Nedostaje vam društvo, neka hrana koju vam napravi mama kad vas pozove na ručak, razmišljate s čežnjom o stvarima koje vam u Srbiji nikada nisu izazivale čežnju. Smeta vam kiša, mogli biste o suncu odu da napišete, veličate svaki njegov zrak, svaku kap znoja koju ste nekad proklinjali danas mazite u mislima, ne smeta vam ni smrad putnika u gradskom prevozu, niti memljiv vazduh vrelih ulica, ni smog koji vas obično razara. Sve biste odmah usisali u sebe, samo da izađete iz ovog kruga pakla punog neznanja, nesigurnosti i pitanja šta se nalazi s druge strane irskog puta.

Međutim, s Irskom se nikad ne zna. Samo jedan lep, sunčan dan je dovoljan da je ponovo zavolite. Jer, zaista, nigde nije slika tako lepa kao u Irskoj kad je sunčan dan. Nigde takvu zelenu boju nećete videti. Takva boja koja vas omamljuje, cveće koje u proleće cveta u najrazličitijim nijansama i morsko plavetnilo koje vas oslepljuje dok se vozite seoskim drumovima južne Irske, nešto je najlepše što se dešava u čoveku. Toj slici dodajte nepregledne pašnjake po kojima krave i ovce pasu, konje koji trče livadama i imaćete jasnu sliku današnje Irske, po sunčanom danu, doduše.

Ali, vetar je konstanta na koju se mora računati. Na vetar se treba navići. Treba ići na vetar, napadati ga, jer se samo tako može pobediti. Vetra ima uvek, i po kiši, i po sunčanom danu, i kad je samo oblačno i suvo. Uvek! Nekad je, doduše, blag, nekad je jak, nekad baš duva tako da pomislite da će da vas raznese.

Od vetra se najbolje čovek sakrije u pabu. To su mitska mesta. Najlepše pesme napisane su u pabovima, najlepša druženja su tu nastala. Pab je za Irce mesto možda važnije i od doma, a pinta piva važnija od hleba. Tu dolaze i žene i muškarci, tu se igra pikado, slušaju se žive svirke ili se prosto sedi za šankom ili stolom i razgovara. Vole Irci da pričaju, ali ipak nisu previše skloni prijateljstvu i druženju s nepoznatima. Barem ovi naši, tremorski Irci. Kurtoazni razgovor se podrazumeva, ali dalje od toga se ne ide.

Tako je u pabu, tako je s komšijama, tako je s kolegama na poslu. I možda je to ono što najviše nedostaje klasičnom primerku čoveka iz Srbije - lako upoznavanje i prijateljstvo. Nedostaje ono prostodušno, "komšija, ajde na kafu", razgovor ispred prodavnice, na ogradi koja deli dva domaćinstva i slično. Ali, zar posle odlaska u tuđinu može i da se očekuje nešto tako. I konačno, zar nismo i žena i ja maštali o životu na moru. A ne kaže se zabadava, pazi šta želiš, možda ti se želja i ostvari.

Naravno da Irsko more nije Mediteran i da Tremor nije kao neki dalmatinski gradić, ali sve ima svoju vrednost i svoju cenu. Došli smo u zemlju koja je u zanosu. Zemlju koja je u jednoj anketi izabrana za najprijateljskiju zemlju na svetu u okviru turističkih destinacija. Zemlju s puno humora, uglavnom crnog, s ljudima koji žele dobrodošlicu svakom putniku.

 

 



Komentari (49)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

BebaOdLonchara BebaOdLonchara 17:52 05.03.2009

eeee...

Tako je u pabu, tako je s komšijama, tako je s kolegama na poslu. I možda je to ono što najviše nedostaje klasičnom primerku čoveka iz Srbije - lako upoznavanje i prijateljstvo. Nedostaje ono prostodušno, "komšija, ajde na kafu", razgovor ispred prodavnice, na ogradi koja deli dva domaćinstva i slično. Ali, zar posle odlaska u tuđinu može i da se očekuje nešto tako.

da si u belfastu, ko sto nisi, ja bih ti dala adamov telefon, pa bi se osecao kao kod kuce. otkida covek na nas fazon komsije i to
ps. sad cu da procitam ceo text...samo da rucam
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 18:04 05.03.2009

Re: eeee...

ps. sad cu da procitam ceo text...samo da rucam

djole63 djole63 18:02 05.03.2009

Ne mogu a da ne pohvalim tekst

Odlican tekst, sa nivoom opisa i detaljima koji me podsecaju na neke druge blogere iz svojih najboljih dana.
Svi mi gastosi imamo dosta toga zajednickog, a mislim da posetioci ovog bloga imaju slicne motivacije kad je odlazak u pitanju.
Nismo želeli da nam dete odrasta u nemoralnom društvu, u kriminogenoj okolini, a vesti sa margina dnevnih novina svakodnevno su nas upozoravale na maloletničku delinkvenciju, koju mi školarci iz osamdesetih nismo poznavali. O tome kakav će njegov engleski jezik biti i kakve će benefite imati od školovanja u sređenom društvu, čak i da se kasnije vratimo u Srbiju, nije potrebno ni objašnjavati.

Evo ovo je nesto sto "potpisujem"

Da ne bude da sad solim pamet onima koji su ovako ili onako odlucili da ostanu u Srbiji, jer naravno da nije uvek sve crno i ima varijanti sivog, do cak i belog, zavisi vec ko se kako snadje, ali verovatnoca da se to i uradi je sve manja. Cinjenica da je u Srbiji prisutna erozija svega, pre svega morala. A to je ono sto gura drustvo u odredjenom pravcu.

Ipak, kao pravi "gastos" sa kraja 20 veka moram da se slozim i sa ovim, pomalo izvadjenim iz konteksta:
Beograd me je ispunjavao. Dovoljno da budem srećan što sam tu

Ja to zovem "experiencing Belgrade - over and over"
bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 18:09 05.03.2009

Odličan blog

Vi ga pitate da li on to predlaže da se vaše đubre baci u njegovom dvorištu,


:) Ha, ha sjajna scena.

Život. Iskreno napisano.
Uživao sam. Preporuka
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 10:57 06.03.2009

Re: Odličan blog

Vi ga pitate da li on to predlaže da se vaše đubre baci u njegovom dvorištu,

Likovi su istiniti, neki diogadjaji su izmisljeni
Blade Runner Blade Runner 18:26 05.03.2009

Vrlo simpa tekst

kao imigrant sa slicnim pricama i veoma slicnim osecanjima ne mogu a da ne preporucim ovaj tvoj tekst.
To mi se nije ranije desavalo kod tebe
Mozda bi umesto nekih od onih muzickih postova mogao da napises i neku o odnosu Irske prema Svernoj Irskoj ili o tome da li ima otpora zvanicnom stavu o zabrani abortusa i sl temama
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 10:59 06.03.2009

Re: Vrlo simpa tekst

To mi se nije ranije desavalo kod tebe

ne znam sta mi se desilo, majke mi
Mozda bi umesto nekih od onih muzickih postova mogao da napises i neku o odnosu Irske prema Svernoj Irskoj ili o tome da li ima otpora zvanicnom stavu o zabrani abortusa i sl temama

uf, ,ne diraj mi muzicke blogove
a glede ovog drugog - bice, bice...
Blade Runner Blade Runner 15:38 06.03.2009

Re: Vrlo simpa tekst

ne znam sta mi se desilo, majke mi

Svakoga dana u svakom pogledu ...
,ne diraj mi muzicke blogove

a glede ovog drugog - bice, bice...

bindu bindu 18:36 05.03.2009

good

Ali, vetar je konstanta na koju se mora računati. Na vetar se treba navići. Treba ići na vetar, napadati ga, jer se samo tako može pobediti. Vetra ima uvek, i po kiši, i po sunčanom danu, i kad je samo oblačno i suvo. Uvek! Nekad je, doduše, blag, nekad je jak, nekad baš duva tako da pomislite da će da vas raznese.


Wild is the wind
znam. zivela na antlantiku...onako tik uz obalu.
znam jos jedno mesto na himalajima gde neprestano duva vetar ali je u planinama.opasno mesto.
al brate sto duva na adi bojani.
ima li kod vas wind surfing;


bindu bindu 18:43 05.03.2009

Re: good

Treba ići na vetar, napadati ga, jer se samo tako može pobediti.



Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 19:33 05.03.2009

Re: good

ima li kod vas wind surfing;

jos pitas, evo linka

i fotke
Budimac Budimac 19:21 05.03.2009

Pročitao

sa uživanjem još onomad na B92/Putovanja, a sad još jednom.
antioksidant antioksidant 19:24 05.03.2009

Re: Pročitao

a uživanjem još onomad na B92/Putovanja, a sad još jednom.

a gde su ta b92putovanja?

Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 19:25 05.03.2009

Re: Pročitao

pa secam se da sam onomad nesto obecavao, a kako sam znao da me ovo ceka pa ceka, mrzelo me da dvaput pisem... mada ovo nije bas o Irskoj, vec vise o nama, no bice...
pozdrav Budimac!
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 19:26 05.03.2009

Re: Pročitao

antioksidant
a uživanjem još onomad na B92/Putovanja, a sad još jednom.

a gde su ta b92putovanja?


evo ih
jesen92 jesen92 01:33 06.03.2009

Re: Pročitao

i ja sam sa uzivanjem procitala...ovo je prica i o Irskoj i o vama i zato je tako pitka za citanje...treba da radis to sto umes tj da pises..Nisam razumela sta je bilo sa tvojim poslom, da li se u medjuvremnu nesto promenilo, kakve su sanse i sl......Mozes da budes domacica jedno vreme, sta fali ali ako se to vreme produzi mislim da ce biti problema..posebno ako zena napreduje pa joj se ne vraca a ti ne pronadjes sebe pa ti se vraca....izvini, mozda zvucim kao baba zvaka ali imam i ja sina pa ne bih bila zadovoljna da sedi negde i ne zna sta ceka....nadam se da kod tebe to ipak nije slucaj...a znam i da majke niko ne sisa mada se cesto ispostavi da su bile u pravu...al treba da se popriceka dok se dodje do te spoznaje....Nego, pisi ti nama o Irskoj...dobro ti ide.....
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 10:48 06.03.2009

Re: Pročitao

jesen

Sto se tice zaposlenja, stvari se znacajno popravljaju, nesto se i "raducka". Drago mi je da vam se svideo clanak. A sto se tice zelja da se ostane odnosno vrati, rekao bih da smo mi stalno u tom osecanju, ali da uspevamo da se castimo Beograd s vremana na vreme, cisto kako bi pozelili da se vratimo i u Irsku. Kod nas je dakle jednaka zelja da se vracamo, iz Irske u beograd i iz Bgda u Irsku...:)
jesen92 jesen92 01:54 07.03.2009

Re: Pročitao

..AS.,.ne samo ovaj clanak, svidja mi se kako pises...ne komentarisem uvek ali redovno citam....Secam se i teksta koji si napisao kada je tvoja zena otputovala a ti joj narezao neki disk da slusa....i ono o dedi i unuku........Zelim vam sve najbolje...ovde je tako mracno i sivo...gledam ove sarene kuce pa mi nekako lepo....mada i ovde kad grane sunce sve izgleda bolje iako nije.....Moj sin je bio pre 3 godine u Irskoj ali na atlantiku..tamo gde je snimana Rajanova kci...kaze da je ipresivno ali ne bas privlacno za zivot......to naravno nema veze sa opstim pozitivnim utiskom o Irskoj....Pozzz...
iris.davidovich iris.davidovich 19:26 05.03.2009

Lepo.

Iskreno. Secam se svih tih "decjih bolesti" kad odes iz majcice.
Bar si blize Beogradu od mene
Preporuka i pozdrav
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 19:28 05.03.2009

Re: Lepo.

Bar si blize Beogradu od mene

Iris, od zakljucavanja vrata u IE do otkljucavanja vrata u SR treba mi 12 sati. isprobao nekoliko varijanti... nije bas blizu :(
iris.davidovich iris.davidovich 19:35 05.03.2009

Re: Lepo.

Iris, od zakljucavanja vrata u IE do otkljucavanja vrata u SR treba mi 12 sati. isprobao nekoliko varijanti... nije bas blizu :(

e, cvrc
ja stalno ljubomorna na vas evropljane, hop, skip and a plane right away od kuce
nista, sad je meni lakse
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 19:40 05.03.2009

Re: Lepo.

nista, sad je meni lakse

neka komsiji crkne krava fazon. kada ja ne mogu brzo, ne moras ni ti
iris.davidovich iris.davidovich 19:42 05.03.2009

Re: Lepo.

neka komsiji crkne krava fazon

e, to
angie01 angie01 19:34 05.03.2009

techo,

super!
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 19:40 05.03.2009

Re: techo,

angie01

hvala
constrictoria92 constrictoria92 19:40 05.03.2009

Izazov...

Uhvatiti se u koštac sa njim i izaći kao pobednik i nije baš lako.
Tebi, vidim, pobede idu od ruke i to je ono što je najvažnije.
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 19:41 05.03.2009

Re: Izazov...

Tebi, vidim, pobede idu od ruke

znas li jos neku, koju ja ne znam
Jelica Greganović Jelica Greganović 20:24 05.03.2009

Re: Izazov...

Naša Princeza, iz nama neobjašnjivih razloga, sanja Irsku i rešila je da tamo dogamilja kako god zna i ume...možda smo joj previše puštali Pogse kad je bila mala...iskopala sad u gimnaziji neki projekat iz engleskog, čiji uspeh se nagrađuje sa 10ak dana u Irskoj, eno je guli engleski...
Lepa priča.
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 10:49 06.03.2009

Re: Izazov...

Jelica Greganović
Naša Princeza, iz nama neobjašnjivih razloga, sanja Irsku i rešila je da tamo dogamilja kako god zna i ume...možda smo joj previše puštali Pogse kad je bila mala...iskopala sad u gimnaziji neki projekat iz engleskog, čiji uspeh se nagrađuje sa 10ak dana u Irskoj, eno je guli engleski...Lepa priča.

Eh ako su Pogsi u pitanju, onda nije ni cudo...nego samo da se ne ugleda na Shanea, mislim glede zubica, if u know what I mean
Jelica Greganović Jelica Greganović 14:33 06.03.2009

Re: Izazov...

Zubići i najmanje, da ne govorimo od čega su poispadali, nedobog...sefte što se nije treznio od 12 godine...a da je pesnik veliki, jeste...
bauer. bauer. 22:10 05.03.2009

...

Odlican tekst. Neke delove kao ja da sam pisao :)) Jedino se ne bih slozio sa...

Ali, konverzacija se svodi samo na kez, osim po lepom danu kad još dobijete i "zar nije divan dan danas?" Vi odgovorite "yes, indeed", s kezom, naravno. Razmišljate o toj veštačkoj uljudnosti. Gadi vam se a opet je lepa. Nedostajala vam je sve vreme u Srbiji, zar ne?!


Mislim da se ne radi o vestackoj uljudnosti nego o kulturi zivljenja. Nama treba malo vremena da se na to naviknemo. Kao hvala lepo, molim lepo, bilo je toga nekada i kod nas. Meni se i dalje ponekad desi da zaboravim da kazem please, na primer na kasi, can I have double bag... Posle se ceo dan osecam kao ljakse
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 10:55 06.03.2009

Re: ...

Mislim da se ne radi o vestackoj uljudnosti nego o kulturi zivljenja. Nama treba malo vremena da se na to naviknemo. Kao hvala lepo, molim lepo, bilo je toga nekada i kod nas. Meni se i dalje ponekad desi da zaboravim da kazem please, na primer na kasi, can I have double bag... Posle se ceo dan osecam kao ljakse

jack,
ovo su potpuno u pravu, to je ta kultura zivljenja. I meni se desi da cesto ne odgovorim. Recimo, kada me pitaju "how are you", ja cesto samo kazem "fine" i to je to, a trebalo bi recio da akzem "fine, yourself?". Ali, meni je prvo bilo smesno kada su me svi na koje natrcim pozdravljali. Sada mi se desavalo, sta ti je navika, da se u Beogradu javljam po kraju a ljudi su me gledali kao ludaka...Jedan moj jako dobar prijatelj zivi vbec 15 godinama u manchestery, u medjuvremenu se ozenio Engleskinjom i kada sam jednom prilikom s njom pricao o tom "otpozdravljanju" ona mi je rekla da joj se isto to desilo kada je bila u Bgd - javljala se komsijama, i svi su je gledali belo.
Ali, sve u svemu, meni je simpaticna ta komunikacija, posebno u nekim parkovima, ili ovde kod nas na plazi kada se mimoilazimo s ljudima. Osmeh, hello, nice day isn't it, bas je simpa
mara92 mara92 22:49 05.03.2009

Дивно!

Лепо испричано, што би се рекло - људски, топло...
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 11:00 06.03.2009

Re: Дивно!

mara92

najtoplije zahvaljujem
vladimir petrovic vladimir petrovic 22:49 05.03.2009

Zeleno, volim te zeleno

Sa zadovoljstvom sam pročitao (nisam zalazio u B92 putovanja, tako da je dobro što se tekst našao i ovde).
Drago mi je da ste (mislim: Family Stošić, a tebi ću dalje persirati, ne ljuti se, pls) zadovoljni u Irskoj. Tako bar iz teksta proizilazi. Ja sam za onu staru izreku "Ubi bene, ubi patria".

Mene naročito zanima fenomen irske ekonomske renesanse, ako tako mogu da kažem. Ne znam da li je i kako sve to došlo, ali svi govore o preporodu Irske, nekada jedne od najsiromašnijih zemalja Zapadne Evrope.

Kako sam ja lično sada "u fazi Isidore Sekulić" (podsećajući se njenog "oeuvre" i sveukupnog značaja za srpsku kuturu), setio sam se da je ona još daleke 1913. godine bila posetila daleku Norvešku i po povratku napisala "Pisma iz Norveške", koja knjiga i danas važi kao jedan od najlepših putopisa na srpskom. A iz te knjige proizilazi da je Norveškau to vreme bila izuzetno sirotinjska zemlja, u kojoj su ljudi teško živeli, skoro kao na Balkanu, s tim što su Norvežani bili nekako "kulturniji" (nije bilo nepismenosti, knjige se se čitale u svakoj kući, na usedelice se nije upiralo prstom kao na Balkanu, itd). A danas je Norveška postala jedna od najbogatijih zemalja na svetu (po dohotku per capita). Naravno, kod njih je to prvenstveno zbog pronalaska nafte, ali je trebalo to pronadjeno blago pravilno eksploatisati i distriuirati, što je velika stvar (ja sam jedno vreme živeo u Nigeriji i Kamerunu, obe zemlje imaju naftu, ali su ostale siromašne zbog loše distribucije).

Ovo sam naveo zato što se Irska preporodila, iako nije pronašla naftu. Voleo bih da se tako nešto jednog dana dogodi i Srbiji, da postane ona sama "zeleno ostrvo na Balkanu", kao što je Irska zeleno ostrvo.

N. B. Nedavno sam naišao na jedan citat pod nazivom "Irsko katoličko detinjstvo", koji me je zaintrigirao, pa sam ga prepisao. On je iz memoara Franka Makarta (Francis Frank MacCourt, 1930-), američkog pisca irskog porekla, i glasi:
"Kad se setim svog detinjstva pitam se kako smo moja braća i ja uspeli da preživimo. Naravno, to je bilo grozno detinjstvo: gore od prosečnog lošeg detinjstva je loše irsko detinjstvo, a još strašnije je loše irsko katoličko detinjstvo".
Tako je pisao jedan od sinova mnogih irskih izbeglica... a danas vidimo da se Irska mnogo promenila na bolje.
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 11:04 06.03.2009

Re: Zeleno, volim te zeleno

Vladimire,
mislim da je knjiga "The Pope's Children" (David McWilliams) bas ono sto ti treba... Ne znam da li je ima negde u Beogadu, ali bih mogao da odes do IPS, Mamuta i slicnih... U Mamutu mozes i da se dogovoris da im narucim, naravno po nekim odredjenim uslovima, valjda... Sve u svemu, to je zaista fenomen i ja cu ga jednom prilikom elaborirati.
Drago mi je da ti se svideo tekst.
vladimir petrovic vladimir petrovic 14:11 06.03.2009

Re: Zeleno, volim te zeleno

Aleksandar Stošić
Vladimire, mislim da je knjiga "The Pope's Children" (David McWilliams) bas ono sto ti treba


Hvala ti na sugestiji. Pokušaću da nabavim tu knjigu, a predstoji mi i jedan put u inostranstvo, pa ću je tamo potražiti.
Sepulturero Sepulturero 11:13 06.03.2009

Економска ренесанса?

Нажалост, Владимире, показало се да је и ирска економска ренесанса како је ви називате уствари била један мехур (bubble). Не тако давно наш министар Динкић је такође узимао Ирску као пример. Чланак јесте лепо написан али не би требало да се стварност исувише идеализује.

Нико на Западу не зна како ће се све ово да се заврши нити има неки конкретни план.

http://www.telegraph.co.uk/news/worldnews/europe/ireland/3135607/Irelands-Celtic-Tiger-economy-is-dead-and-its-cubs-are-thinking-of-emigrating.html
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 12:31 06.03.2009

Re: Економска ренесанса?

Mislim da Irska, koja je zaista u jednoj teskoj situaciji, uspeti da se izvuce iz prostog razloga jer je clanica EU. Slucaj Island se ovde bas zbog Brisela nece ponoviti. Jeste da je kriza, poslovi se gube preko noci, ali nece Irska tek tako pasti....
aramon aramon 11:54 06.03.2009

Odmor...

... nakon gomile politickih blogova.
Mislim da nam treba vise takvih tekstova ovde.

Preporuka, VIP i fav. : )
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 12:30 06.03.2009

Re: Odmor...

nakon gomile politickih blogova.

mojih politickih blogova, ili uopste na blogu?
sve u svemu, hvala, ohrabrujuci komentar
vladimir petrovic vladimir petrovic 14:07 06.03.2009

Irci, Srbi...

Slobodan sam da ukažem na sledeće:

Pre pojave kompjutera mnogi od nas su citate i izreke od interesa beležili u nekakve svoje sveščice i sveske. Tako sam i ja imao jednu poveliku Svesku u kojoj sam, pored ostalog, zabeležio i jedani stav Oldosa Hakslija (Aldous Huxley), iz 1926. godine, u kome je uporedo pomenuo Irce, Srbe i Poljake.

MALI NARODI – IRCI, SRBI, PA I POLJACI, NEGUJU IMAGINARNU PROŠLOST
Rdjav rezultat političkog podjarmljivanja jednog naroda od strane drugog i u tome je što podjarmljeni narod bez potrebe i preterano postaje svestan svoje prošlosti. Generacija robova, željnih da ubede svet, a i same sebe, da vrede koliko i njihovi gospodari, seća se svojih tekovina u drevnim velikim danima slobode, nabraja ih i preuveličava. Robovi ne mogu govoriti o nekoj svojoj sadašnjoj veličini, jer ona ne postoji, a proročke vizije budućnosti same po sebi su površne i nedovoljne. Ostaje im samo prošlost. Iz razbacanih i pojedinačnih istorijskih činjenica mogu se graditi Utopije i podizati kule u oblacima, isto onako šarolike i fantastične kao i Novi Jerusalimi biblijskih proroka. A prošlosti – raskošnoj imaginarnoj prošlosti onih čija je sadašnjost neslavna, ružna i ponižavajuća – divnim, na činjenicama zasnovanim istorijskim pričama neumitno se obraćaju podjarmljeni narodi. Tako su divlje i kosmate poglavice Irske postale u toku vremena «Veliki kraljevi Lenstera», «Moćni carevi Mita». Kroz vekovno ropstvo Srbi su se sećali kosovskih junaka i idealizovali ih. A za ugnjetene Poljake srednjevekovna poljska država bila je mnogo moćnija, sjajnija i ugladjenija od Rimske imperije. Englezi nisu nikada bili podjarmljen narod, oni su usled toga u najzdravijem smislu svesni svoje istorije. Oni potpuno žive u mnogo interesantnijem svetu današnjice – u svetu politike, nauke, trgovine i industrije. Oni zaista toliko žive u sadašnjosti da su naterali Indijce, kao i Irce na drugom kraju sveta, da se okrenu prošlosti (O. Haksli, 1926)

Ovoga sam se setio ne samo zato što je slučajno Haksli stavio Irce i Srbe u istu ravan, već i zato što se zna kakav su odnos Englezi tokom mnogih vekova imali prema Ircima. Poverovao sam da te ovo može zainteresovati da pročitaš (Ja, inače, volim Hakslija).
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 16:06 06.03.2009

Re: Irci, Srbi...

Englezi nisu nikada bili podjarmljen narod, oni su usled toga u najzdravijem smislu svesni svoje istorije. Oni potpuno žive u mnogo interesantnijem svetu današnjice – u svetu politike, nauke, trgovine i industrije. Oni zaista toliko žive u sadašnjosti da su naterali Indijce, kao i Irce na drugom kraju sveta, da se okrenu prošlosti (O. Haksli, 1926)

Ovoga sam se setio ne samo zato što je slučajno Haksli stavio Irce i Srbe u istu ravan, već i zato što se zna kakav su odnos Englezi tokom mnogih vekova imali prema Ircima. Poverovao sam da te ovo može zainteresovati da pročitaš (Ja, inače, volim Hakslija).

bas si me zainteresovao.... sa zadovoljstvo cu ga procitati... thanks... mislim, zanimljiva mu je tezza, i dobro da se setio ova tri naroda bas zanimljiva osovina Irska, Poljska, Srbija
stasha.irl stasha.irl 16:29 06.03.2009

Re: Irci, Srbi...

Hmm.... Ziveci medju Ircima ne vidim preteranu slicnost Srba i Iraca. Jedinu slicnost mogu da opisem kao sklonost ka razbacivanju parama onih koji su do juce bili golje (ko zivi u Irskoj zna o cemu pricam - '08 kola, krediti za letovanja, stotine eura potrosenih u izlascima na pice itd). Tacnije, pretpostavljam da bi Srbi bili takvi kad bi imali para koliko ih Irci imaju (ili su bar imali).

Inace primecujem tendenciju u Srba da volimo i da nam prija da se eto mi poredimo sa "potlacenom bracom" Ircima. Evo zasto smatram da tu nema velikih razloga za poredjenja:

- Srbi misle da su sirokogrudi i gostoljubivi. Kao kontrateza evo jedne teorijske mentalne vezbice: zamislite da Srbiji krene; sa jakom ekonomijom dolazi i imigracija. E sad zamislite da u Srbiju u kratkom roku od samo 3-4 godine dodju raznorazni - obrazovani, neobrazovani, crni, beli, azilanti koji zive na socijali, krimosi... Obzirom da u Srbiji nisu dobrodosli ni oni koji tamo vec zive (Romi, homoseksualci, Jevreji - ako je takvih jos ostalo u zemlji) ne mogu NIKAKO da zamislim jednog tipicnog Srbina da sa odobravanjem gleda na strance koji svakako donose sa sobom svoje navike i stavove, i koji mu "uzimaju posao".

Ko je imao priliku da zivi u Irskoj u poslednjih desetak godina mogao je da vidi da su Irci ipak vrlo kulturno "podneli" imigrantski sok od 10%. Naravno nista nije idealno, bilo je ekscesa tu i tamo, ali generalno je moguce onim imigrantima koji to zele da se integrisu, a ne i asimiluju.
Stvari se istina menjaju sad od kako je ekonomija otisla u ...(piiip) ali je poenta da su Irci dobri bili i ostali domacini, u poredjenju sa ostalim narodima.

- Irci su, najverovatnije zvog svog katolickog vaspitanja, vrlo saosecajni. Iako se vecina skoro odrekla Crkve do danas, sto zbog represije koju ista predstavlja sto zbog raznih afera, to osecanje da covek treba i moze da pomogne bliznjem svome je ostalo u njima. Koliko puta (mnogo!) su kolege Irci organizovali skupljanje pomoci za beskucnike/bolesne/zrtve ratova&nepogoda... I to se uvek radi uz obavezno trcanje maratona/pentranje uz planine/preplivavanje reka (neka fizicka zrtva se podnese, i to je deo pogodbe, a ostali dopinose novcanim prilozima i sve se to onda daje u dobrovoljni prilog).
Nasa generacija Srba je odrasla bez crkve, uz partijske poruke i korupciju. Tu svako gleda samo sebe.

- Politicka scena: Izrazi i poruke koje mozete cuti u srpskoj Skupstini, a koje se odraz srpskog glasaca, ovde ne mozete zamisliti da neko na javnoj funkciji izusti!
Primer: jedna irska politicarka je, posle uspesne kampanje, htela da se zahvali svom timu i rekla je "da su svi radili kao crnci". Naravno svima je bilo jasno da to nije bila rasisticka poruka vec izraz koji se cesto koristi. I onda je ona nedeljama objasnjavala i izvinjavala se jer je javnost reagovala burno. Sta se desi u Srbiji kad Velja Ilic prozove Ljaica po verskoj osnovi?? Jedno veliko NISTA.
Politika je ku*va, a politicari cesto korumpirani, u Irskoj kao i u Srbiji, ali su pravila igre (i narod!) potpuno razliciti. Kad se u Irskoj desi skandal tada politicar pod pritiskom javnosti vrlo cesto mora ili da vrati pare, ili da se povuce ili oba.

- Moralne norme: u danasnjem svetu retko gde klinci nisu izlozeni uticajima raznih MTV lutkica. Ali srpska stvarnost, gde klinke od malih nogu slusaju price o raznim "uspesnim zenskinjama" koje su ili polugole i poluobrazovane pevaljke, ili im se uspeh ogleda u tome sto su se udale za bogatog majmuna, beats MTV. Ovde i dalje mozes da postanes uspesan/na kad zavrsis skolu i budes dobar novinar ili doktor ili menadzer. Ne moras da budes sponzorusa bez mozga da bi uspela.

Ali da ne bude da je u Irskoj sve super (a u Srbiji nista ne valja), jedna od glavnih zamerki Ircima je pice - ne da se pije, nego se pije u veelikim kolicinama, a posebno je odvratno videti zene koje se valjaju pijane i polugole negde u 2-3 ujutru. Zene su cak i gore od muskaraca. I onda se sutradan na poslu prepricavaju "dogodovstine" - los primer deci, time se ne treba ponositi. Jedina pozitivna stvar oko pica je sto se pije uvece, posle posla, a ne po malo ceo dan svaki dan kao u Srbiji. I takodje, samo budale ovde voze posle popijena 2 piva dok je to u Srbiji sasvim normalno voziti pijan - u stvari koliko cujem Srbi cak bolje voze kad popiju....
Blade Runner Blade Runner 16:43 06.03.2009

Re: Irci, Srbi...

pretpostavljam da bi Srbi bili takvi kad bi imali para koliko ih Irci imaju

Sve posle ovoga ti je cist visak.
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 17:06 06.03.2009

Re: Irci, Srbi...


stasha.irl

sve istina :)
stasha.irl stasha.irl 17:53 06.03.2009

Re: Irci, Srbi...

Re: Blade Runner

Sve posle ovoga ti je cist visak.
_____________________________

Pa plasim se da nije
Losa situacija u Srbiji (moralna, politicka...) se ne moze opravdati manjkom para.
Vise para ne menja narod, posebno ne na bolje
Blade Runner Blade Runner 18:25 06.03.2009

Re: Irci, Srbi...

Vise para ne menja narod, posebno ne na bolje

Nedostatak tih istih para menja narod na gore.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana