IN MEMORIAM: MILAN OKLOPDŽIĆ (1948-2007)

Goran Marković RSS / 11.09.2007. u 17:54

 

            Pre izvesnog vremena umro je pisac Milan Oklopdžić. Bio mi je prijatelj ali na jedan sasvim bizaran način: nikada se nismo videli, samo smo se dopisivali preko Interneta. Imam čitavu kolekciju njegovih pisama, međutim, nisam siguran da bi Mika Oklop voleo da ona budu javno objavljena. Stoga, prilažem nekoliko fragmenata iz naše prepiske koje nije on potpisao ali mogu poslužiti kao neka vrsta nekrologa tom izuzetnom čoveku.

 

25.6.2005.

Subject: Horseless

Čitajući «Horseless» palo mi je na pamet: kako taj čovek koji je napisao ovo može da živi u Americi? Na prvi pogled može izgledati da je autor opsednut tom zemljom, da je prosto obožava, ali čim zagrebeš malo ispod površine shvataš kako je njegova celokupna poetika zasnovana na nečem jako, jako lokalnom i od Amerike veoma udaljenom. Šta više, mislim da je «Horseless» neprevodiv ne samo na engleski, već na bilo koji jezik osim beogradskog (zapravo, čuburskog).

Ostaje, naravno, mogućnost da je pisac, po dolasku u tu prekomorsku zemlju, promenio iz osnova svoja shvatanja, stil pisanja i da se okrenuo temama koje sa Čuburom nemaju baš mnogo veze. Ali, ja u takvu promenu ne verujem. O čemu li, dakle, Milan Oklopdžić misli, šta sanja u Kaliforniji? To ostaje pitanje na koje, verovatno, ni sam M.O. nema eksplicitni odgovor.

A pro pos... Preksinoć sam bio na Čuburi. Tvoj alter ego, oličen u mojoj bivšoj devojci, nekadašnjem izuzetnom dizajeneru koja živi sama u potkrovlju jedne od onih naherenih kuća u Cerskoj ulici. Kako već dugo nema posla, preživljava jako teško: hrani se slanim keksom i jabukama.

Ona se, kao svi vi Čuburci, ne žali ni na šta. Živi ponosno svoj užasni samotnički život. Ipak, cela kuća, svi zidovi, vrata, predmeti, sve je oslikano fenomenalnim ornamentima. Oni nisu za izlaganje, samim tim što predstavljaju deo njenog doma i ne mogu se preneti na neko drugo mesto, ali i zbog činjenice što ona to ne želi nikome da pokaže. Nešto tako treba ipak videti. U njih su utisnuti sav užas i sva lepota samotništva. I baš zbog toga što su apstraktne i savršene, svako ko posmatra te čudne kombinacije u njima može prepoznati sebe.

Kada sam izašao napolje, Čubura je odisala svojim čarobnim propadanjem. Iako su ti i tamo već počele da niču nakazne novogradnje koje finansiraju novokomponovani bogataši, još uvek je bilo baba koje su sedele na šamlicama ispred svojih trošnih domova i frajera koji su pikali fudbal po sokacima kroz koje retko prolaze automobili. Iz dvorišta su dopirali glasovi lokalnih opajdara i lavež džukaca a iz podruma se širio miris memle koja je, privučena iznenadnom toplotom, izašla u letnju šetnju. Uživao sam i za tebe.

18.9.2005.

Subject: CA BLUES

 

Hahahahha. Pa stvarno, ne mogu da vjerujem!!!

 

A što se tiče tog 'šta ima još?' - sačekajte da dođem sebi pa Vam sve lijepo opričam. Može?

....

Evo, došla sam sebi.

 

A sad zamislite nekog pisca koji je Vama bio kultni. Ne mora on biti ni najbolji, ni neko čije ste sve knjige pročitali...I zamislite da Vam se javi mailom. :))))))))))

 

Evo me poput kakve šiparice koja je susrela idola čije je postere lijepila po sobi. :)

 

Elem, šta ima?

 

Ima svega, ne znam od čega da počnem pa ću Vam reći ono osnovno. U biti, mogla bih to reći jednom rečenicom, možda bi Vam to bilo draže.

Mika, Oklop Mika, hvala Vam što ste našu adolescenciju učinili pametnijom i duhovitijom. Hvala Vam što ste nam dali toliko snova i neke lude nade i vjere u naš način razmišljanja koji je knjiga samo 'podebljala'.

Generacija klinceza 1975-1976, Bugojno, Bosna

A sad ona duža varijanta.

 

Bosna, Bugojno, 1991

U društvu se pojavila knjiga roze korica.

I kako to obično biva, išla iz ruke u ruku.

Otimali smo se za nju jer, oni što su je pročitali prvi, su već počeli da ubacuju rečenice tipa:

"Ja ne radim nigdje: suvise sam lak za težak posao, suvise sam težak za lak posao i suvise sam sexy za noćni posao."

Koliko god rečenica sama po sebi, van konteksta, zvučala odlično, svi smo živo žudili da otkrijemo iz kojeg konteksta, koje atmosfere i kojeg ludila je izvađen taj biser.

A onda smo se jednostavno prepoznali...

Da Vas sad ne bih zamarala detaljima o našem entuzijazmu, jer vjerujem da ste se toga dovoljno naslušali, samo ću dodati da je to, jedno jedino izdanje kojim smo raspolagali, svasta proživjelo. Jednom je čak letilo sa 8. sprata jer se jedan od tata strašno naljutio (od tog momenta smo ga prozvali Komandosom)

Knjiga je išla po raznim izbjeglištvima i zemljama i danas, koliko znam, se nalazi u Torontu.

Eto toliko o CA Blues-u.

Šta ima kod Vas? :)

Jeste li još uvijek u CA?

Jel' predajete još uvijek?

(Ovo zvuči kao :"Kako žena, kako djeca?")

Možda glupo pitanje, ali, da li ste ostali u kontaktu sa nekim od likova iz knjige?

 

Inače, juče smo Vas spominjali na bosanskim blogovima. Imate pozdrav od ljudi koje ne poznajem ali ste nas spojili Vi i Bukovski, nakon što sam ja postavila neke vaše odlomke na svoj blog. :)

Želim Vam ugodan dan!

PS. Ja bih voljela da mi odgovorite sa par riječi pa da mogu izvijestiti svoju ekipu zabava i šala i reći im: "Pozdravlja vas nas drug Oklop, Mika Oklop!"

PPS. Izvinjavam se ako mi je ton slobodniji, ali ne mogu Vas zamisliti drugačijeg nego kakvi ste bili kad ste pisali knjigu, pa samim tim ne mogu već 'drugarski'.


Amina

 

19.9.2005.

Re: Subject: CA BLUES

 

Dragi Miko,

Pismo koje si mi prosledio je, naravno, jedan od razloga zašto ujutru ustaješ i pereš zube, umesto da sebi prosviraš mozak. Ako si pisac, onda je još bolje: nema granica, čak ni jezičke barijere (sećaš se, pogrešno sam pretpostavljao da ona u tvom slučaju smeta). Ne, čoveče, neka mlada Bosanka ti piše kako čitave nove generacije otkrivaju svet uz tvoju pomoć. Ima li čega važnijeg? Ili ovako: ako nešto za čovečiji život ima bilo kakvog smisla nije li to upravo dokument koji je stigao u tvoj računar?

S druge strane, samo pismo je veoma lepo i plemenito. Ono sadrži pristojni minimum podataka o pošiljaocu koji očigledno nije bilo ko. Ne samo da ta devojka ima dobar ukus nego je i dovoljno skromna da svoj gest ne smatra značajnim.

Na kraju, ti ove reči zaslužuješ. Objektivno. Ti si značajan pisac sa značajnom sudbinom. Retko kada se stekne mešavina talenta i hrabrosti. Znam mnogo darovitih ljudi koje su prave uštve i mnogo plemenitih duša bez talenta. Ti si, međutim, ona najbolja kombinacija.

Goran



Komentari (41)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

gordanac gordanac 18:13 11.09.2007

memento

in verum
čista reč
dobro je čitati
Jelena Milić Jelena Milić 18:15 11.09.2007

i M. O. i autora bloga

jelena m
fixer fixer 18:22 11.09.2007

san letnje:.

love looks not with the eyes, but with the mind
Doctor Wu Doctor Wu 18:53 11.09.2007

Ne može čovek da se ne naježi

kad pročita: MILAN OKLOPDŽIĆ (1948-2007).

Poceo sam da ceznem za zavicajem; za nekim toplim krevetom, ljudima koje sam poznavao, za nekim mirnim ulicama, za nekim lukama u kojima je voda ruzicasta sa zalaskom sunca, za nekim devojkama koje sam
ostavio iza sebe, na brzinu, pakujuci se sebicno za put. Kako je to kurvinsko osecanje, ta ceznja! Ne nostalgija, ne patnja zbog toga sto si nekud daleko otisao - to je bila ceznja u najcistijem obliku, uvek sanjas o necemu DRUGOM.

pufna pufna 18:54 11.09.2007

slazem se sa ovim opisom

Mika, Oklop Mika, hvala Vam što ste našu adolescenciju učinili pametnijom i duhovitijom. Hvala Vam što ste nam dali toliko snova i neke lude nade i vjere u naš način razmišljanja koji je knjiga samo 'podebljala'.

i ja se setim lepog perioda i citanja njegovih knjiga...


Exitus Letalis Exitus Letalis 19:00 11.09.2007

mika i mi

sećam se kako su sramotno svi mediji prećutali smrt mike oklopa. svi. nešto kasnije vlajčiće je nešto nardljao da ispravi grešku.
a onda umre onaj prelević, nema niko da preskoči. te kolumnista, te kantautor, te pesnik, te scenarista...
a malo ko je pročitao neki normalis tekst tog prelevića.

miki moj naklon.
tebi gorane hvala.
gagonja gagonja 19:06 11.09.2007

ca blues

sjajno stivo
Jelica Greganović Jelica Greganović 19:12 11.09.2007

Lepo je

bilo čitati...lepo je i, Gorane, što si opet ovde :)
JJ Beba JJ Beba 19:27 11.09.2007

Gorane

U aprilu Oklop mi je poslao sledeću poruku :

" Svaki dan mi neko pošalje novu email adresu,
ali je ljudi sve manje.
Ko salje te adrese?"

Oklop je bio velika dragocenost. Zato se toliko i krio.
:)
Hvala ti Gorane što si ga pomenuo
BebaOdLonchara BebaOdLonchara 19:46 11.09.2007

Re: Gorane

Povratak dragih ljudi na najlepsi nacin...
ps. imam onu sa roza koricama.
Radojicic Radojicic 19:45 11.09.2007

...

stavio sam onda, nije zgoreg jos jednom

Usamljeni lavež pobesnelog psa

U srpsku književnost Milan Oklopdžić ušao je na velika vrata. Godine 1981. objavio je roman "Ca. blues" u kome je opisao svoj boravak u Americi tokom magistrature od 1974. do 1976. godine. Među čitaocima je ovo delo ubrzo dobilo epitet kultnog ostvarenja o čemu govori podatak da je u tadašnjoj Jugoslaviji rasprodato u neverovatnih 100 hiljada primeraka! I dok je knjiga "Ca. blues" nedavno ponovo objavljena kod nas( u izdanju "No limit books"-a), nastavila da živi svoj život, Milan Oklopdžić se spakovao i vratio u Ameriku. U međuvremenu je objavio romane "Video", "Metro" i "Horseless". Danas živi na Pacifiku, u blizini San Franciska.
Sećajući se svojih početaka i vremena velike popularnosti njegovog prvog romana, Milan Oklopdžić kaže za "Blic":

- U to vreme bili smo prkosni i bez dlake na jeziku. Bilo je to vreme kada smo moja prva knjiga i ja upoznavali nove prijatelje i stvarali sebi neprijatelje. Bio sam pun sebe zbog toga što je dosta ljudi želelo da se upozna sa mnom ne verujući da ja zaista postojim. Mislili su da smo i ja i lik iz knjige izmišljene ličnosti. Dragi ljudi. Danas se, između ostalog, s poštovanjem sećam Mihizovog telefonskog poziva kada mi je rekao: "Dođite kod mene u sobicu (u Ateljeu 212), želeo bih da vas upoznam." Bio je jedan od najhladnijih januara u mom spisateljskom životu, minus 15. Idem niz ulicu Lole Ribara od Takovske, svaki drugi koji me sretne kaže: "Čestitam nagradu!". Nisam znao o čemu se tačno radi, nisam znao za tehniku odabira i nagrađivanja romana godine. Kad sam došao kod Mihiza u sobicu na spratu, a on kaže: "Sada uživajte, kasnije će da vas muče." I stvarno, sa ove distance vidim kako sam dostojanstveno prošao kroz "tunel propagandu", kroz zaveru ćutanja u odnosu na moje kasnije knjige.

One nikada nisu doživele popularnost kao "Ca. blues"?

- Ne nosim srdžbu, kako bi rekla, tj. otpevala Nina Simon. Znam da sam sazreo i da sam se na vreme ili sa malim zakašnjenjem premestio iz sredine gde se uspeh plaća glavom. Danas me najviše raduje to što nikad nisam imao svog dežurnog kritičara, što nisam utrčao u taj beznadežni krug gde se kritičar i pisac, hvaleći jedan drugog, izgube u vrtlogu srceparajuće amoralnosti, gde se zajedno dave i viču za pomoć na jeziku koji niko živ ne razume. Moji ostali romani su imali tu čast da budu ostavljeni na miru od strane istih i da dožive uspravan zaborav.

Vi ste jedan od prvih srpskih pisaca koji je otišao u svet pre krize, rata, sankcija...Šta vas je navelo da napustite, tada još uvek relativno stabilnu, državu?

- To je bila egzistencijalna potreba za dekontaminacijom. Mislio sam da smo zdravi sve dok nisam otkrio vaške u mislima, otrov u očima prijatelja. Otišao sam zbog poštara koji mi je krao pisma iz inostranstva, zbog toplog piva, hladnih radijatora, zbog onog generala koji je javno izjavio da nije čuo za Goli otok, otišao sam zbog galame nemuštih i ćutnje mudrih, zbog sive boje koja je prekrila naša bitisanja, zbog toga što je Beograd izgubio vrelinu i prestao da bude grad, zbog pištolja koje su deca nosila u školu umesto penkala. Otišao sam u trenutku kada je Srbija počela da jede samu sebe. Otišao sam zbog onog još goreg koje je, sasvim izvesno, nailazilo u talasima.

Da li ste kao Srbin u Americi bili prinuđeni da poslednjih godina objašnjavate šta se "zaista" dešavalo na ovom tlu?

- Nema težeg zanimanja nego biti Srbin u svetu. Pokušavao sam godinama da odgovorim na napade sa svih strana, po najrazličitijim novinama, časopisima, TV i radio stanicama - niko ništa nije štampao od toga, spuštali su slušalicu. Mediji su već bili kupljeni. Mi smo bili slobodni strelci i delovali smo kao usamljeni lavež pobesnelog psa. Odbijali su i mene, ali i akademike i dobitnike Pulicerove nagrade. Kad god razgovaram sa našima ovde čini mi se da uvek pričamo o prošlim vremenima. Naša sadašnja tema je prošlost. Postoji samo ono što je bilo. Sa tolikom količinom kvalitetne prošlosti, mi kao da smo izgubili pravo na budućnost. I kako mi se čini, hraneći se svakodnevno našom istorijom, u budućnost ćemo ući gladni, goli i bosi. Narod vanserijske prošlosti osuđen je na doživotnu bivšu budućnost.

Skoro ste izjavili da imate neopisiv strah od dolaska u izmenjeni Beograd. Da li ga još uvek osećate?

- Imam neopisiv strah da se prošetam Beogradom. Ne mislim da bi mi se nešto ružno desilo, ali... Imam strah od hodanja po asfaltu koji ne prepoznajem. Ipak je to grad koji se izmigoljio i okrenuo leđa i svojim roditeljima i svojoj deci. Plaši me pomisao da sretnem zelenooku Vesnu, ili nadaj bože, kikastu Dušku... One su ostale u Beogradu, ostale su verne svojim očima i kikama. Ovde toga nema, tradicija je na strani kozmetike. Toliko sam ulagao u snove, ne pada mi na pamet da ih razbucam na nekom ćošku koji kod mene sve manje i manje postoji.

Na poleđini novog izdanja "Ca. blues" piše da se o vašoj novoj knjizi malo zna u Jugoslaviji. O kakvom delu je reč?

- O novoj knjizi se malo zna u Jugoslaviji jer nije objavljena na srpskom jeziku. Započinjao sam neke razgovore oko izdavanja, ali su se po pravilu završavali u vodama koje nemaju nikakve veze s pisanjem i dostojanstvom. Napisao sam novu knjigu tako što sam prepisao sebe. Ono što je bilo iznutra sada je spolja. Nisam znao da tako može da se napravi roman, pa mi je ovo sasvim novo iskustvo. Drugim rečima, knjiga se piše na kraju. Prvo se radi ono drugo, a kada to postane dominantno, pisanje je čista tehnika.

Milica Puric
Blic '99


RIP Miko
JJ Beba JJ Beba 19:49 11.09.2007

na dašnji dan

sećanje koje greje
Radojicic Radojicic 21:01 12.09.2007

Re: ...

fotka Oklopa na basu
Zelenovic V. IIija (aka Vili)
Spiridon Spiridon 20:06 11.09.2007

Gorane

ne znam da li sam se vise obradovao sto Vas citam ponovo ili samoj temi koju ste naceli.

Evo mog skromnog poklona uz duzno postovanje svega sto je do sada uradila starija generacija za nas klince =]

Jelena Pavlović Jelena Pavlović 20:41 11.09.2007

Amerika-Cubura-Amerika


Da, znam Misu... upoznao sam ga prilikom jednog od mojih poseta Beogradu... kada me je slikao sa Savom Pikasom, sto spominje u natpisu... sedeli smo na Cuburi u kafani koja je u Pejton-u... blizu Zike Slike... Bio je i Zule (Dragomir), Ilja Slani i jos neki... ne secam im se imena... Sa Zuletom sam studirao i bio u vojsci a Ilju znam iz Kino Kluba a i kasnije sa TV...

Reca Beba da je isla u Crkvu... Bebu znam 100 tinak godina... salim se, ona je mnogo mladja... vidis kako Mika spaja svoje prijatelje... i posle smrti...

Budi dobro i pazi se... izbegavaj somove, svih vrsta...

Pozdrav,
Dejan.

Dejane, ovo je pisao Misa, nas Cuburac, moj izdavac. Beba i ja smo u proslu subotu upalile svecu u crkvi Sv. Marka za Miku. Ovde pada kisa ko u 100god. samoce. Samo sto se ne podavimo sa sve recnim ribama-somovima kojih ima kol'ko 'oces; sve som, do soma.
Lep Misin tekst. Hvala, Dejane



Mikin drug Cuburac pise danas u DANAS-u...

DOPISNICA - MIKI OKLOPU


Chuburaberry fields forever!

Kada sam prekjuče otvorio poštu (naravno mislim na ovu modernu, elektronsku) zatekao sam i tvoje pismo otposlato 1. jula u 0.40 sati.
Znate, mi se Čuburci ovako dopisujemo negde od početka ovog našeg (moj drug Oklop bi to lepo rekao sra...), a ja ne smem, stidim se kao, sramota me, kazaće neko da sam nepristojan! Novine su bre ovo, sa tradicijom, a mogli bi i oni iz Betona da me potkače. E tako, mi se dopisujemo, onda neko od nas to dohvati pa prosledi onom trećem, četvrtom, petom... Pitam se, koliko li nas je još preostalo? Evo pre neki dan ode i Mića Feliks. Baš sam o tome hteo da ti pišem.
Znaš onomad, Rode, kada si me pitao da li bih mogao da ti slikam - digitalno, od Slavije, Makenzijevom gore, pa sve do Krsta. Napisa mi: - hteo bih da vidim šta je sve preostalo... - valjda, da se ne obrukaš kad se vratiš, pa me onako, iz zatrke, pitaš: - da li još postoji bife "Zoran" i poslastičarnica Riste Rumuna?
Tih dana sam ličio na onog bradatog profesora matematike, Dragog, što ide sa aparatom oko vrata i slika sve po Čuburi. Preko dana škljocam, a onda uveče šaljem, pa mi ti ujutru odgovaraš - kažeš: - I bre, Rode, al' se stvar izmenila, da ne poveruješ! Nego slikaj mi, keve ti, Ratnih invalida 19, ako možeš uđi u dvorište...
Ne vredi, ima interfon, a to nisam smeo da ti napišem jer bi opsovao i mene i interfon. Sve sam nekako odlagao. Mi navikli na tarabe i kapije po Čuburi, ili ona stara niklovana vrata na jevrejskim dvospratnicama koje samo malo nogom gurneš, a ona klize. Onda sam ti poslao "Mlavu", pa "Sokolac", neke seljake iz Slanaca i Pinosave sa Kalenića, a ti me ujutru pitaš da l' se sećam Organizacije iz "Up and down Kotorske st" kad si sa "Vikontima" svirao bubnjeve jedno šest meseci... Pa poslao sam ti i ono konjče da vidiš da ima još onih slika kao nekada, sa drvare, u Stojana Protića. Pisao sam ti da se uvek prenem kad pred zoru začujem topot konja po asfaltu. E, to je ono konjče koje vuče kola sa gumenim točkovima. Kaže "majstor" da su najbolji automobilski točkovi od "Bube". Domaćin sakuplja staru hartiju, gvožđa i madraca više nema po ulicama. Je l' se sećaš kad sam ti poslao fotke Dejana i Save Pikasa - digitalne? Savu nisi prepoznao, al' si se posle kao opsetio da je to on. To ti je ona fotka iz "Čubure" kod gazda Raše.
Pre neki dan počeli da ruše one kućerke preko puta "Božidarca", kažu, skoro sve će to da sliste. Išli ja i onaj Ljuba Nikić da slikamo, pa ti evo šaljem da vidiš, da te ne strefi srčka kad dođeš. Ajde bre, dolazi već jednom, sačekaćemo te na stanici - mislim aerodromu, pa polako, staviš neki kaubojski šešir da te ne prepoznaju odmah, pa se posle ofiraj, kad sedneš za astal! Šta se nećkaš, ima ako treba i fijaker da nađemo, a skoro da si zaboravio da Moči duguješ i neka politička razjašnjenja uz pasulj, naravno.
Evo sad mi stiže pismo od Dejana iz Osla (mislio sam da je u Topoli), kaže da je to tvoje pismo (meni) od 1. jula. u 0.40 sati, tvoje poslednje pismo. Lažu, burazeru, da si riknuo 30. juna. Kako si onda mogao da mi ga pošalješ u julu?!?
Posle se opsetim da je čudo ta Amerika, sve je tamo moguće! Nego ne rekoh ti da me pre neki dan jedan terao da mu pevam bluz, a ja kažem: - Ne mogu, burazeru, nešto sam promukao, ako hoćeš mogu na plejbek.
Ma lažem ga, ne boli me grlo, nego neću više da pevam bluz sve dok se Ameri ne uozbilje i ne shvate šta je Čubura i ko je to tamo umro po njihovom, a po našem je još uvek živ!
Ovaj odgovor na tvoje poslednje pismo ne mogu da pošaljem e-mailom, jer ti adresu gase, sem, ako gore nisu uspostavili neki bežični link. Kako bilo, za Čuburu ne brini, čuvaćemo ti je, nego gledaj nekako, pa zauzmi neki astal u hladu, pristižu naši, samo se malo strpi, a i naćićeš ti već nekog od matoraća da prekratiš vreme.

Miša D. Jovanović, književnik






JJ Beba JJ Beba 21:10 11.09.2007

Re: Amerika-Cubura-Amerika

Jelena , danas ovde pada kiša...
Drago Kovacevic Drago Kovacevic 21:22 11.09.2007

Kakav blog...

Ovo je pad Bastilje...
Hvala Gorane...Bebo, Jelena....
A Oklopu slava...
ZokiZoki ZokiZoki 00:28 12.09.2007

. . . . .

Jerry Jerry 00:29 12.09.2007

Pozdrav

Pozdrav velikom pesniku i pisca pesme :
Pit ... i to je Amerika


amerika nije rad i znoj
postoje holivud i frenki boj
diznilend bejzbol i rok end rol

vrijeme očaja vrijeme nade
jedni ruše a drugi grade
prolaze ratovi padaju vlade
pitove ruke više nisu mlade

od aljaske do meksika
to je ona druga slika
pit ... i to je amerika

u buci u larmi u rudniku
na farmi
pitove ruke vise nisu mlade
šezdeset godina za dolar rade

a negdje daleko u ilinoji
nadgrobna ploča stoji
i prazan kovčeg čeka
da pit stigne iz daleka

od aljaske do meksika
to je ona druga slika
pit ... i to je amerika

a kada umoran zaspe
i više se ne probudi
jedino za čime žudi je
da umjesto blaženstva i raja
vidi zoru kako rudi
i sunce starog kraja

od aljaske do meksika
to je ona druga slika
pit ... i to je amerika





nsarski nsarski 01:11 12.09.2007

Cuburci:

Mika Oklop, Libero Markoni, Toza Vlajkovic, Branko Djurdjulov...Jelena P., Olga M. ovde. Rece Jelena pre neki dan da "place kad se vrati u Ameriku".
Ponekad mislim: Cubura je santa leda (sa Pejtonom na vrhu) koja ceka svoj sledeci Titanik.
gordanac gordanac 01:56 12.09.2007

Re: Cuburci:



d j o l e d j o l e 08:37 12.09.2007

Re: Cuburci:

Nikad mi nije bilo jasno gde je sve Cubura ... tu je negde izmedju Tolbuhinove, 14. decembra, M. Gorkog, Karadjordjevog parka i Juznog bulevara, oko Cuburskog paraka ... ali, da li ili prelazi i sa druge strane M. Gorkog prema Crvenom krstu ... da li su i tu cuburci, ili su neimarci.
marta l marta l 08:12 12.09.2007

zurka

Oklop, Antonioni, Pavarotti, Zawinul......
kao kad je neka strasno dobra zurka tamo negde, a ja ne mogu da idem dok ne uradim domaci....
Violeta Violeta 12:17 12.09.2007

Re: zurka

Oklop, Antonioni, Pavarotti, Zawinul

Bergman...
Черевићан Черевићан 09:51 12.09.2007

уповоду

У односу на моју генерацију Оклоп је каснио деценију па самим тим ни доживљај при читању његове култ књиге ние био . . . гутљај наискап. Но састав легао, немогу рећи.можда утицај текстова Време чуда, Рефуза тјст Ђавола , а који му претходише беше сувише наглашен у мојем случају. било како, дела писаца потом настала писана техником јеанс-прозе, сведоцисмо, наиђоше на посве пристојан одазив читалачке публике, укључив имене, кои околни свет почех гледати другачије . . . . слободније. хвала Оклопе ,мира души нашао.
MuadDib MuadDib 22:50 12.09.2007

Čubura, negde u Kaliforniji...

''правили смо напоре у средини где су старији мудраци знали да је сваки напор узалудан,
правили смо корпе за отпатке заједно са осталим интелектуалцима да себе бацимо свакога јутра
певали смо шансоне на најпрометнијој раскрсници у граду,
возили смо се таксијем једне ноћи
и видели важног академика како чачка нос испод
уличне светиљке,
то нам је дало наде и подстрека да наставимо са писањем књига и песама и драма
на хартији на којој је претходно био увијен бурек''

Светозар Влајковић, Независна издања 19, Београд 1978, друго издање

CA Blues се куповао (и крао) у култној књижари на почетку Цетињске. И читао и давао другима на читање. А Београд је тада био свет.
Zelenovic Zelenovic 23:14 12.09.2007

Re: Čubura, negde u Kaliforniji...

MuadDib
'' друго издањеCA Blues се куповао (и крао) у култној књижари на почетку Цетињске. И читао и давао другима на читање. А Београд је тада био свет.

Bilo je, tu u Cetinjskoj, i malo masnog, kamernog, fri dzeza. Petkom, od 22.
pozdrav MuadDib
nsarski nsarski 23:19 12.09.2007

Re: Čubura, negde u Kaliforniji...

Verde!?
U from Chubura too?


JJ Beba JJ Beba 23:21 12.09.2007

MuadDib

Cetinjska - Aca i Iva?
:)
Zelenovic Zelenovic 23:24 12.09.2007

Re: Čubura, negde u Kaliforniji...

Banovo Brdo, oduvek. I Armadillo je ovde ziveo dok nije zapalio u SF, poslednji put..
Zelenovic Zelenovic 23:26 12.09.2007

.

.
MuadDib MuadDib 17:23 13.09.2007

Re: MuadDib

Па, ви Јх2 то најбоље знате...Ако се добро сећам неког блоговања од зимус, писали сте како је ваша фотка на cover page једног од издања CA.Blues-a. Ја чувам (платио!) издање Библиотека Просвета из 1981., а на насловној је анфас (лепе) девојке са конзервом Coke у десној руци, док кажипрст леве руке додирује носић.
А на задњим корицама, цитат: ''Постоји језик, мислим да се зове Мескалеро, у којем се глаголи никада не мењају по временима. У том језику не постоји ни прошло ни будуће време. Размишљам...ако бисмо научили тај језик, могли бисмо да живимо д у ж е...''
Заиста, по моме скромном познавању вестерн филмова и сећању на романе К.Маја, З.Греја и Џ.Ф.Купера, Мескалеро му дођу поджанр племена Апачи, некако као Лужички Срби...поставља се ту, међутим, питање треба ли нам да живимо дуже и колико је то дуже.
:::)))))))
JJ Beba JJ Beba 18:24 13.09.2007

Re: MuadDib

ta sam :)) Trebalo je da bude staklena coce snif flaša, al smo se predomislili. Ne sećam se razloga. Verovatno je bio prozaičan - uzeli prvu pri ruci...)
Radojicic Radojicic 18:47 13.09.2007

Re: MuadDib

JJ Beba
ta sam :)) Trebalo je da bude staklena coce snif flaša, al smo se predomislili. Ne sećam se razloga. Verovatno je bio prozaičan - uzeli prvu pri ruci...)


zaboravio kako izgleda, a i sve preturio i ne mogu da nadjem

BB ajd za Radonjica stavi ovde ako imas
JJ Beba JJ Beba 19:01 13.09.2007

Radojčić

V. imam, al nemam skenirano...:))
FlyingFish FlyingFish 15:40 24.09.2007

Re: MuadDib

Ја чувам (платио!) издање Библиотека Просвета из 1981., а на насловној је анфас (лепе) девојке са конзервом Coke у десној руци, док кажипрст леве руке додирује носић.


Da, devojka i Coke, zeleno-crne korice, paperback edition... Moji roditelji je kupili cim se pojavila, kazu, a sudeci po "razgazenosti" poveza - citali je, posudjivali drugima, uzimali nazad...

Nekoliko godina kasnije, u prvom osnovne, zelela sam da budem bibliotekarka kad porastem. I vezbala na onome sto se zateklo u nasoj kucnoj biblioteci - knigama sam dala serijske brojeve, a moji imaginary library members su dobili svoje clanske karte.
Kasnije, sve te knjige su postale puki deo enterijera, naslagane na policama dugackog od-zida-do-zida plakara u dnevnoj sobi; nisam ih nesto zagledala... Uostalom, kao da ovi moji matorci i umeju da izaberu nesto zanimljivo za citanje...

Bila sam u gimnaziji, kad sam jednog dana onako bezveze uzela ponovo da je pogledam... CA Blues... Ej, korice su bas super... I procitam je.
Narednih meseci, taj primerak knjige je doziveo pravu renesansu - drustvo u skoli je bilo podeljeno na one koji su cekali da knjiga stigne do njih i na one koji su je uveliko citirali i raspravljali o poenti onog zavrsetka...

Samo me je malo tada bilo blam jer je na prvoj stranici knjige bio "serijski broj" moje mini-biblioteke, kao i lista imena i prezimena onih izmisljenih clanova koji su je iznajmljivali. A sve to nevestim rukopisom djaka prvaka, koji ne pise slova, vec ih crta.




Mika je mnogima pomogao da zbace oklop. RIP
angie angie 00:04 13.09.2007

bilo neke godine

u konaku knjeginje Ljubice veche posveceno Oklopu i njegovom CA, koji nas osvezi i prodrma u talasu u kojem se iznenada pojavio i ostavio nas tako da posle dugo sve iznova prezvljavamo-bez da smo i prvi put bili prisutni.
Pun konak, Oklop pomalo zbunjen sedi u odelu i nekoj stolici ochigledno nekonfornoj za njegov stil-sve sa tim odelom,
a do njega Momo Kapor i sa druge strane neka piskava kriticharka, kojoj sam zaboravila ime. Mi svi u ishchekivanju mudrosti nasheg novog gurua, kad ono, Mika izgovori jedva neshto i ostade celo veche izgubljen i prenerzaen javnom svadjom i prepucavanjem, a sve preko njega, gore pomenute piskave kriticharke zaboravljenog imena i tadashnjeg vladara kavzi recikliranja svega i svachega , a u javnosti, Mome-foliranti.
Mi svi posle izashli kao omadjijani, bez obzira na malogradjanski skandal, jer smo eto bili tu sa njim.
strbenac strbenac 10:17 13.09.2007

MIKA OKLOP

SLAVA MU I VELIKO HVALA
SALE STRBENAC
Prilicno Anonimna Prilicno Anonimna 18:09 13.09.2007

Nezan

"in memoriam" osvrt. Veoma plemenito sto ste tim povodom svrtaili do nas, povremenih i stalnih citaca i oglasivaca.
Buduci da se pomalo jesen promalja kroz prozor, svesno se ne zadrzavam dublje na tekstu i komentarima.
Al´, tek toliko, da se zna da sam ga procitala i da mi je drago da ste ponovo tu, kao sto mi je zao sto je Milan Oklopdzic umro. Slava mu.
Prilicno Anonimna Prilicno Anonimna 18:09 13.09.2007

Nezan

"in memoriam" osvrt. Veoma plemenito sto ste tim povodom svrtaili do nas, povremenih i stalnih citaca i oglasivaca.
Buduci da se pomalo jesen promalja kroz prozor, svesno se ne zadrzavam dublje na tekstu i komentarima.
Al´, tek toliko, da se zna da sam ga procitala i da mi je drago da ste ponovo tu, kao sto mi je zao sto je Milan Oklopdzic umro. Slava mu.
Neven Anđelić Neven Anđelić 14:50 15.09.2007

divne uspomene


ste uspjeli pobuditi tekstom i komentarima. prosle godine sam uspio konacno pronaci kopiju ca bluesa koji mi je ostao u sjecanju kao vrlo vazna knjiga tokom rane mladosti. to je bilo tokom mog boravka na pacifiku. bio sam i u mjestu pacifica gdje, saznajem, pokojnik je zivio. sada mi je to mjesto postalo drago mada mi se nije nesto svidilo kada sam setao praznim ulicama i pjescanom plazom. velika je stvar da je puno ljudi smatralo znacajnom njegovo pisanje i da ste se vi gorane potrudili podsjetiti nas na znacjanog pisca. procitao sam ca blues ponovno tragajuci na kojem je univerzitetu bio oklopdzic ali nigdje se ne psominje. trazio sam adrese po san franciscu i berkeleyu koje je spominjao u knjizi. sada, u cetrdesetim, nisam knjigu dozivio kao nekada sa dvadesetak. dobro, ocekivano, ali nkista mi nije pomutilo divna sjecanja. sada sjecanje smao ostaje.
srdacno,
neven

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana