Beograđani, a ne znaju srpski

Jeste li se pitali nekad zašto Beograd Englezi i svi oni što pričaju engleski zovu baš Belgrade? Ja jesam, al’ nikad valjda dovoljno da bih dospio do nekog relevantnog odgovora il’ bar odgovora koji će biti ozbiljniji od onih koji su mnogi od nas imali prilike slušati u emisijama “Šta djeca znaju o svom zavičaju” koje je nekad vodio čika Duško Trifunović.

Čitajući prije par godina knjigu “A History of The Modern Middle East“ koju je napisao istoričar William L. Cleveland, naišao sam na podatak koji možda daje odgovor na moje pitanje s početka teksta. Naime, ovaj američki istoričar objašnjava da su Englezi Osmanlijsko carstvo zvali Otomanskim (Ottoman empire) jer im je jednostavno tako bilo lakše i da ne bi lomili jezik s originalnim turskim nazivom. Jesu li iz istog razloga ljudi engleskog govornog područja i srpsku prestonicu “krstili” u Belgrade, ostavljam da zaključite sami, ukoliko naravno nemate neke druge informacije.

Beograđani svoj grad ne nazivaju Belgrade, sem naravno ako o njemu ne pričaju sa svojim poznanicima, prijateljima ili gostima kojima srpski jezik nije maternji il’ ga uopšte ne znaju.

Ovo je priča o jednom drugom Beogradu; gradu čiji stanovnici svoje mjesto isključivo znaju kao Belgrade i to iz sasvim jednostavnog razloga, jer nitko od njih ne govori srpski.

City of Belgrade smjestio se u, kako neki vole reći, srcu planinskog lanca poznatog pod imenom Rocky Mountains, u američkoj državi Montana. Iako u dolini, ovaj američki gradić nalazi se na gotovo 1300 metara nadmorske visine. Kako sam prvi put čuo za ovaj grad? Prije nekoliko godina moj dobar prijatelj me je nazvao na telefon i preskočivši formalnosti pozdravljanja samo rekao: ”Ej zovem te from the city of Belgrade”!! U tome ništa ne bi ni bilo neobično da taj isti prijatelj samo par sati ranije nije pričao sa mnom na telefon dok je svojim kamionom prolazio kroz američku državu Wyoming. Znajući da moj drug ipak vozi kamion, a ne concord jet, ova konstatacija o Beogradu zvučala mi je kao dobra šala, fora il’ ko zna šta drugo, ali nikako ne i istina. Međutim, uskoro će se ispostaviti da Beograd ili bolje rečeno Belgrade odista postoji i nalazi se u državi Montana nedaleko od autoputa I 90 koji povezuje istočnu i zapadnu obalu SAD. Kako će mi prijatelj naknadno ispričati, stao je u ovom malom gradiću koji nema više od 10.000 stanovnika trazeći da kupi neki suvenir ili razglednicu, ali bezuspješno. Hodajući tako od jedne radnje do druge, usput je pitao ljude da li znaju odkud ovo, njemu tako poznato ime, ovom američkom gradiću; manje više svi su znali da je njihovo mjesto dobilo ime po jednom evropskom gradu, a neki su čak i znali da se ne radi o poljskoj, slovačkoj... već o srpskoj prestonici.

Crkva u Beogradu

Belgrade je osnovan sad već daleke 1881. godine i ako ste, kao ja, pomislili da svoje ime duguje srpskim doseljenicima, e pa prevarili smo se zajedno. Gradić u Montani nazvan je po glavnom gradu Srbije kao znak zahvalnosti srpskim investitorima, koji su svojim udjelom doprinjeli izgradnji prve američke transkontinentalne pruge, poznate kao sjevernopacifička pruga (Northpacific railway).

Izgradnja pruge koja je i imala zadatak povezati tad još prilično “divlji” zapad s valjda “pitomom” istočnom obalom bila je mukotrpan i mučan posao. (Ko je ovdje pitom bio, a ko divlji je druga tema.) Kompanija zadužena za gradnju pruge je bankrotirala nekoliko puta i ne samo da su se tražili doseljenici po Evropi, već je bila i prava potjera za investitorima. Dešavalo se da gradovi uz prugu dobijaju imena po predsjednicima Northpacific kompanije (prvi predsjednik Josiah Perham/city of Perham Minnesota, Frederic Billing/Billing Montana), ali i po njihovim suprugama (žena drugog predsjednika kompanije John Smith-a Anna Elizabeth Brainerd/city of Brainerd, MN).

Grb grada
Poslije 20 godina borbe s investicijama, ali i indijanskim plemenima, pred kraj 19. vijeka spojene su tračnice istoka i zapada. Baš u to vrijeme businessman from Midwest Thomas B. Quaw osnovat će naselje koje će registrovati pod imenom Belgrade, kao što već napisah, u znak zahvalnosti prema srpskim investitorima.

City of Belgrade neće se razlikovati od sličnih gradića tog vremena. Mala varoš uz prugu, sa jednim salonom i kaubojima koji u svoje slobodno vreme igraju poker, piju jeftin wiskey i klade se da mogu jahati baš sve “što ima četiri dobre noge”. Kid Johnson, vlasnik saluna tokom 1890-tih, važio je za jednog od boljih kauboja tih vremena i imao je, priča kaže, neukrotivog bika koji je zbacio mnoge kauboje; iste one koji su tako uvjerljivo tvrdili da nema te rogate životinje koju osedlati i ukrotiti ne mogu. Po kazivanju onih čiji su preci svjedočili ovom vremenu, Kid je iza svog saluna imao koral. Bio je toliko siguran da ovog bika ne može ukrotiti nitko da nije davao nikakve restrikcije kod jahanja i nije prihvatao opklade ispod određene cjene. Kid je svog mezimca, koji mu je očigledno donosio mnogo para, nazvao Belgrade bull ili su ga možda tako drugi nazvali jednostavno zbog imena grada gdje su obitavali gazda saluna i neukrotljivi “beogradski bik”. Kako to obično biva u ovakvim i sličnim pričama, beogradski salun je posjetio kauboj koji je radio na jednoj od okolnih farmi. Bez velikog iskustva, ali i bez novca odlučio je uložiti ono što ima: svoj šešir i mamuze. Zapalio je cigaretu i uzjašio životinju koja je već dve godine zaredom sa sebe zbacivala one koji su se smatrali najboljim. Prvih sekundi il’ možda minut mogli su posjetioci saluna nakačeni po ogradama korala nešto da i vide, ali sve češće su i kauboj i beogradski bik nestajali u oblacima augustovske prašine. Tek ponekad mogli su se vidjeti njihovi obrisi i mnogi su već pomislili da je još jedan kauboj završio na zemlji, a onda je neočekivani prizor iznenadio sve, a ponajviše vlasnika saluna. Vreli augustovski dan, čije predvečerje je već nagovještavalo jesen, označio je kraj karijere neukrotivog bika, koji je ostatak života proveo na pašnjacima podno Rocky Montains.

Kauboji kao Kid Johnson odavno su se preselili u legendu iako su kaubojski šeširi, karirane košulje , te farmerke i danas u modi u ovom gradiću. Od 10.000 stanovnika njih stotinjak se izjašnjava kao native Americans iliti Indijanci što najbolje oslikava sudbinu nekad mnogobrojnih indijanskih plemena ovog kraja. Desetak kompanija u vlasništvu nekoliko beogradskih porodica čine važan segment u ekonomiji ovog malog gradića. Zanimljivo je da neke od ovih malih porodičnih kompanija imaju svoja tržista van granica ne samo države Montana već i SAD. Prekrasni planinski lanci, parkovi i još uvijek očuvana priroda predstavljaju isto važan ekonomski potencijal ovog kraja. Zanimljivo je da Beogradska policija BPD "Belgrade Police Department" broji ukupno 15 policajaca koji u ljetnim mjesecima patroliraju gradom na svojim biciklima; a i zašto bi drugačije kad mu je površina 5 km kvadratnih. I na kraju, kakav bi to bio Beograd ako ne bi imao lokalne novine beogradske?

Dakle ako nekad sretnete nekog ko nosi kariranu košulju i kaubojski šešir, a riječi srpskog ne zna i tvrdi da je from Belgrade: you better believe it!!!