O Holdejnu se može mnogo knjiga napisati (neke su već i napisane, klasična je biografija Ronalda Klarka, objavljena svega četiri godine nakon smrti velikog polihistora, a ima i par novijih), par naučnih, par političkih, poneka humoristička - njegove praktične šale, koje je doživljavao kao nastavak poznatih eksperimenata na samom sebi koji su mu trajno oštetili zdravlje, su legendarne, kao i njegovo znanje hiljada viceva - a poneka, bogami, i poetska. Vredi samo usput pomenuti da je zajedno sa Fišerom i Rajtom jedan od trojice kanonskih otaca savremene teorije evolucije, odn. "Moderne sinteze", a u fin-du-siecle anketi je proglašen za najoriginalnijeg biologa 20. veka. Njegovi radovi u primenjenoj matematici, botanici, hemijskoj kinetici, antropologiji, kosmologiji, filozofiji nauke, itd. su i danas često citirani, a umesto brojnih pojmova u nauci koji nose njegovo ime, krajnje subjektivno ću, zbog ličnog interesa za astrobiologiju, pomenuti Oparin-Holdejnovu hipotezu, praktično kamen-temeljac cele oblasti biogeneze i prebiotičke hemije. U ovom ciklusu tekstova mi je najzanimljiviji zbog svoje uloge u zasnivanju futurologije/studija budućnosti kao naučne discipline - Holdejnova dva ključna teksta u ovom pogledu, ogledi Dedal (1924) i Poslednji sud (1927), ne samo da su postali klasici, već su pružili i sjajan model kako provokativna, žustra, beskompromisna i maštovita valja da bude svaka rasprava o budućnosti. Nije nikakvo čudo da se nagrada Svetske transhumanističke organizacije za najbolji popularni tekst na temu budućnosti zove Holdejnova nagrada.
JBS je bio jedan od prvih koji su uviđali da je predviđanje, makar implicitno, daleko od toga da bude luksuz, već je zapravo obaveza nauke. Takođe, prvi je stavio naglasak na značaj onoga što je Alvin Vajnberg mnogo godina docnije nazvao "trans-naučnim pitanjima", tj. onima za čije samo razumevanje je neophodno naučno saznanje, ali na koja nauka sama za sebe nikada ne može dati odgovor. U Dedalu on prvi jasno ukazuje da je napredak nauke i tehnologije takav da će, ako sve drugo ostane isto, neizbežno dovesti do uništenja čovečanstva; već samim tim, on je preteča savremenih studija globalnih katastrofičkih rizika. Zaslugom mog web-prijatelja i sjajnog intelektualca, Kozme Rohile Šalizija, imamo integralni tekst Dedala on-line, a takođe i odgovor ser Bertranda Rasela, pod naslovom Ikar, koji je izazvao značajnu polemiku i dugačku prepisku ova dva titana svoje epohe.
U Dedalu je, između ostalog, Holdejn prvi u istoriji sugerisao da bi se energija vetra i sunca mogla skladištiti kroz elektrolizu vode, radi docnijeg sagorevanja vodonika po potrebi - otuda danas popularna "vodonična ekonomija". Tu se takođe dotiče svog kompleksnog stava po teškom pitanju eugenike. Za razliku od kolege i velikog učitelja, ser Ronalda Ajlmera Fišera, koji je bio gotovo fanatični pristalica ove - po današnjem shvatanju - kvazinauke, Holdejn je imao znatno istančaniju viziju. On je duboko verovao u mogućnost i ultimativnu moralnu ispravnost poboljšanja čoveka, ali je odbacivao sredstva eugenike svojih savremenika, već je sugerisao da će se isti konačni ciljevi - lečenje naslednih bolesti, umanjenje efekta starenja i produženje ljudskog veka, pa sve do prilagođavanja čoveka životu u neprijateljskim sredinama, počev od zemaljskih mora, do površine drugih planeta - postići daleko radikalnijim i ozbiljnijim metodama, onime što se danas naziva biotehnologijom. Na taj način, argumentuje on, velika filozofska zabluda sa razgraničenjem na "prirodno" i „veštačko" biće konačno uklonjena sa scene.
Verovatno najznačajniji pojedinačni Holdejnov zaključak u Dedalu jeste da će u budućnosti katastrofički rizici koje donosi ljudska aktivnost ("antropogeni") biti znatno, znatno veći i ozbiljniji od onih pred kojih nas stavlja priroda. Ovo je bilo smelo predviđanje više od dve decenije pre eksplozije prve nuklearne bombe, a danas ne samo što se, nažalost, u potpunosti ispunilo, već predstavlja ključnu temu savremene analize globalnih rizika - gde je jasno da su rizici koji potiču bilo od direktne ljudske aktivnosti (nuklearna zima, zloupotreba biotehnologije/nanotehnologije/..., i sl.) ili su posledica ljudskog načina života i prevelike ljudske populacije (globalno zagrevanje, prirodne pandemije poput ptičjeg gripa, i sl.) u kratkim i srednjim rokovima redovima veličine veći od najvećih rizika koje pred nas stavlja priroda (supervulkanizam, sudari sa asteroidima/kometama, i sl.). Ovo je Holdejn formulisao svojim čuvenim iskazom da će napredak nauke doneti tragediju, pre nego utopiju, ako ne bude praćen odgovarajućim napretkom na polju etike. U tom cilju on predviđa - iako je lično bio ateista - nastanak novih religijskih potreba, prilagođenih novim okolnostima koje su bez presedana i analogona u istoriji ljudske vrste i razvija (T. H.) Hakslijevu ideju da će nauka preoblikovati religijsku mitologiju; on ne gaji pozitivističku iluziju (koja je, nažalost, obeležje većine savremenih intelektualnih ateista) da nauka može ili čak treba da zameni religiju - čak suprotno, on smatra da se naučne tekovine na najbolji način mogu sprečiti od zloupotrebe tako što bi se zaogrnule plaštom "nove mitologije" koja bi priznavala sopstvenu privremenost, kao i privremenost iz nje izvedenih moralnih načela. Međutim, mi treba - Holden je sasvim jasan - da hrabro prihvatimo te rizike i aktivno radimo na njihovom smanjenju, zato što su beneficije koje nam u smislu daljeg razvoja čoveka pruža tehnologija budućnosti daleko veće nego što se obično misli.Dedal je bio i ostao trajna inspiracija svima zainteresovanima za proučavanje budućnosti - Oldos Haksli je iz ovog eseja pozajmio čitav niz ideja i motiva u Vrlom novom svetu, Herbert Sajmon, Frimen Dajson, Frenk Tipler, Martin Riz, Rej Kurcvajl, Erik Dreksler, Džejms Hjuz i drugi mislioci okrenuti budućnosti su se često pozivali na ovaj ogled kao na stalnu inspiraciju. Više nego bilo koji drugi pojedinačni spis iz perioda pre 1986. godine ova knjižica je postavila idejne temelje za raznolike savremene intelektualne i kulturne pokrete koji se nazivaju transhumanističkim. A pošto nije u ljudskoj prirodi da upotreba ide bez zloupotrebe, pojedini elementi upozorenja iz Dedala mogu se pročitati i u (zlo)glasnom Manifestu matematičara i teroriste Teodora Kazinskog, poznatog kao "Unabomber".
Poslednji sud objavljen je kao završni ogled u knjizi Mogući svetovi i drugi ogledi, sjajnoj zbirci esejistike koja obuhvata, između ostalog, sećanje na Vilijema Bejtsona, razmatranja eugenike, načina finansiranja nauke i budućnosti biologije, a pretposlednji i naslovni esej bavi se teškim pitanjem postojanja uma/duše kod životinja. Poslednji sud je, međutim, dramatičan skok čak i za Holdejna - 40 miliona godina u budućnost, nakon što je strahovita katastrofa nastala nekritičkim ljudskim korišćenjem energije plime i oseke opustošila Zemlju. (Uzgred, gledajući novu verziju Vremenske mašine iz 2002. u režiji H. Dž.-ovog čukun-unuka Sajmona Velsa, pitao sam se odakle li je scenaristi pala na pamet bizarna ideja o kataklizmi izazvanoj poremećajem orbite Meseca i njegovom fragmentacijom. Čitajući nešto kasnije Holdejna shvatio sam da je njegova ideja iz Poslednjeg suda nekom bizarnom umetničkom transmutacijom stigla do Džona Logana, scenariste Velsovog, inače prilično neubedljivog, filma.) Međutim, to nije kraj čovečanstva, jer je čitav esej - znatno više fiction od Dedala - napisan kao poruka ljudskoj deci koja odrastaju na Veneri, dakle od početka je jasno da uništenje ljudskog (i bilo kakvog drugog) života na Zemlji ne mora biti nužno kraj čovečanstva. U prvom delu poruke, on ukratko izlaže istorijat povećanja ljudske kontrole nad neživom i živom materijom, a naročito biotehnološkog poboljšanja same ljudske vrste. Holdejn pretpostavlja da će ovaj proces trajati dugo (on se završava oko 5.000.000 AD!) upravo da bi naglasio postepeni, ne-revolucionarni tok promena o kojima se saglasnost postiže najširim demokratskim konsensuzom svih individua na planeti. "Konačna forma" zemaljskog čoveka je spolja prilično slična današnjim ljudima, s tim što nema nikakvih degenerativnih promena koje su, kao i bolesti, eliminisani, a prosečni ljudski vek je stabilizovan na oko 3 hiljade godina. Unutra, međutim, Holdejn predviđa dramatičnije promene, sa razvijanjem novih mentalnih sposobnosti od kojih neke omogućuvaju kreiranje novih vrsta umetnosti i mnogo potpunije uživanje u starim.
U ironičnom tonu, Holdejnov narator za kataklizmu koja okončava život na Zemlji optužuje dve stvari: neograničene mogućnosti ljudske potrage za srećom, te sklonost svih ljudskih kultura da gledaju ka prošlosti mnogo više nego ka budućnosti. Pomalo tongue-in-cheek on objašnjava kako nijedna civilizacija koja se ikada pojavila nije gledala više od milion godina (!) u budućnost, i implicira kako je za preživljavanje čovečanstva zaslužna isključivo mala grupa ljudi koja se suprotstavila tom lagodnom konzervativizmu i opštem kulturnom konsenzusu i radila na biotehnološkoj transformaciji ljudi za život u brutalnim okolnostima drugih planeta. U skladu sa dominantnom paradigmom svog doba, Holdejn smatra da je Mars već nastanjen inteligentnim bićima, te je kolonizacija u tom smeru nemoguća, ali hrabri bioinženjeri daleke budućnosti uspevaju da stvore ljudski genotip prilagođen surovim fizičkim uslovima na Veneri.
Međutim, promene se ne završavaju na tome. S obzirom na surovost sredine, Venera pruža snažan podsticaj stvaranju i drugačijeg mentalnog sklopa čoveka: kolektivne svesti. Pojedinac, izolovan od grupe, nema šanse, bez obzira na superiornu tehnologiju, da opstane u takvoj sredini; ako je mentalno povezan sa ostalim stanovnicima planete, šanse za nekakav fatalni akcident (da ne pominjemo sukobe među kolonistima) se znatno umanjuju. Ali to nije jedini oblik ne-standardne ljudske organizacije, niti je kraj istorije: pripreme za razvijanje oblika ljudi prilagođenih spoljnim planetama Sunčevog sistema i njihovim satelitima su u toku, izveštava nas narator. Ali ni to nije kraj:
Our galaxy has a probable life of at least eighty million million years. Before that time has elapsed it is our ideal that all the matter in it available for life should be within the power of the heirs of the species whose original home has just been destroyed... And there are other galaxies.
Još neki od klasičnih Holdejnovih tekstova mogu se naći ovde i ovde. Na sramotu domaćih izdavača, nijedna Holdejnova knjiga (osim, kaže mi prijatelj, jedne knjižice njegove proze objavljene u Zagrebu još 1950. godine) nije izdata u nas, bar ih ja nisam našao u bibliotečkim katalozima poput cobiss-a. No šta je pa Holdejn prema mirjani bjelici mojsilović ili kako god već beše. U duhu poziva na ispravljanje ovog propusta, evo još par misli velikog vizionara u originalnoj prozi - a i poeziji!
Now my own suspicion is that the Universe is not only queerer than we suppose, but queerer than we can suppose.
The end towards which ‘the whole of creation groaneth and travaileth' is the emergence of a new kind of being which will bear the same relation to mind as do mind to life and life to matter. It is the urge towards this which finds its expression in the higher forms of religion. Without necessarily accepting such a view, one can express some of its implications in a myth...
Man's little world will end. The human mind can envisage that end. If humanity can enlarge the scope of its will as it has enlarged the reach of its intellect it will escape that end. If not the judgment will have gone out against it, and man and all his works will perish eternally. Either the human race will prove that its destiny is eternity and infinity, and that the value of the individual is negligible in comparison with that of destiny, or the time will come
When the great markets by the sea shut fast
All that calm Sunday that goes on and on
When even lovers find their peace at last
And Earth is but a star that once had shone.