Velika vecina ljudi me mrzi, neki izopaceni umovi bi voleli da su na mom mestu, a gotovo svi me se boje. Ponekad profesija bira vas a ne vi nju i Uragan zivotnih okolnosti vas baci na onu ruznu stranu, na ono pusto ostrvo gde se u guzvi ljudi osecate usamljeno. Ja sam samac i sam svoj gazda, moj uspeh zavisi od moje paranoje i moje procene. Nisam lud, ali poremecaj postoji i svestan sam toga, izgovor i lazi me guraju dalje da sam na pravoj strain i da cinim dobro. Zivot protkan lazima i sumnjama, dvostrukim nacinom predstavljanja, velikim pritiskom. Ja sam brz, spretan, kako dodjem jos brze odem, ja sam senka ili duh koga ceo svet trazi ali nikad ne nadje. Moji uslovi su bezkompromisni, moj rad bez greske. Iako nevernik i materijalista, ja sam rob svojih principa, principa koji nemaju cenu, koji se ne gaze ni po cenu svopstvenog zivota. Nesto sto ljude cini ljudima, ako mogu sebe tako nazvati.
Pred svaki novi posao grudi mi se stezu jer znam nesto sto on ne zna... srce mi brze lupa, a zenice mi se sire kad gledam tu sliku. Ondah udahnem i vratim puls u normalu i od samog sebe sakrijem ono zrno straha. U meni nema mrznje a ni grize savesti samo tremor koji ni sam ne mogu da objasnim. Ne brojim ih jer ovo nije hobi… samo psihopate broje.
Lagao bih vas kad bi rekao da sve hladnokrvno odradjujem, jer doza adrenalina je ogromna, ali nikad tolika da bi me odala vec da me odrzi u spidu. Drhtave ruke smirujem disanjem, znoj mi lije niz lice i na najvecoj hladnoci dok ih cekam iz mraka, nekog prozora tavana, kola, kao obican prolaznik… kao neka utvara koja prodje i nestane. Masta je sastavni deo ovog posla, jer su resenja pripreme, realizacije i nevidljivosti sve samo ne crno na belo.
I dok drugi prave fatalne greske gledajuci ih u oci, ne shvataju da vide svoj poslednji pogled u tudjim licima, kako? Tako sto vremenom lovac postaje lovina, a ona izbezumljena ili opet ne nadajuca lica pocinju njih da vrebaju iz mraka, teraju na greske i vode u nestanak. Zato nikad ne gledam, za to treba nadljudska psiha… ako su oci ogledalo duse, ja u sebi zarobim deo tudje duse koja ostaje u meni do mog kraja.
Prljav i podmukao posao, nema tu trunke hrabrosti, samo broj situacija u kojima ili imas ili nemas srece.
Osvrcem se i gledam kako ljudi histericno beze, osecam neku toplinu… ali uhvatio sam mu pogled …