Beograd je evropski grad, otvoren i kreativan. Beograd je na putu da bude takav. Beograd je još uvek daleko. To su najčešće konstatacije kada se govori o gradu u kome živimo I posle mnogo reči na tu temu ipak nije jasno o čemu se zapravo govori. Svakako tema nije samo u domenu urbanizma i arhitekture, nije samo fizičko okruženje, urbani model koji određuje gde smo mi zapravo sada. Izabrao sam ovu temu za jesenje diskusije, posle mora, Ade ili sedenja kod kuće jer mi se čini da mogu saznati gde je ključ za prihvatljiv odgovor na ovo veoma značajno pitanje. Ne možemo svakako govoriti o nacionalnom dohotku u poređenju sa drugim evropskim gradovima, posebno onim sa zapadne strane, to je evidentan sputavajući faktor ali možemo govoriti o urbanom ambijentu, o kulturnim događanjima, o komunikaciji Beograđana među sobom i sa gradom, o tome kako ga stvaramo i kako ga kvarimo. Dali nam pripada nešto više i bolje ako se zapitamo kakvi smo ustvari i dokle smo stigli sa sostvenom urbanom kulturom. Možda tražimo preko mere a i kada se ponudi nismo u stanju da to prihvatimo i koristimo. Želeo bih da pričamo o tome i da pokušamo da istražimo zašto i dali smo na dobrom putu, šta je to što nas sprečava da tamo pripadnemo u pravom smislu te reči. Upoređenje sa drugim gradovima je lekovito, posebno ako realno sagledamo i njihova ograničenja. Korisno je to I za pesimiste I za one koji su naklonjeni optimizmu, onim koji teško pronalaze lepo ali i onima koji su preterani fanovi grada.