Ljudska prava

t i š i n a

snezana mihajlovic RSS / 11.03.2009. u 11:42

"The conquest of the earth, which mostly means the taking it away from those who have a different complexion or slightly flatter noses than ourselves, is not a pretty thing when you look into it too much."

Zlo se ne krije po mračnim ćoškovima.
Taj 'heart of darkness' zgodno je utisnut u čista, umivena lica sasvim običnih i pristojnih ljudi.
Uredno im se javljate na ulici i oni vam još urednije otpozdravljaju, smešeći se.


Hrani se tišinom koja odzvanja nakon izostajanja odgovora na pravo pitanje, samo da bi se zaglušujućim ritmom, sasvim precizno naciljanim, obrušilo na svoju metu.


Kao da je ona poznata.
Kao da ona uopšte postoji.


Hrani se našim strahom da će nas različitosti progutati i da ćemo u toj šarolikosti izgubiti svoj identitet.

Kao da je on lako dokučiv.
Kao da je samo naš.


Različitosti nisu dozvoljene jer remete red - organizovan poredak stvari u kojima nema nikakvih iznenadjenja: sve je dobro poznato. I pitanje i odgovor.


Nema pod A.
Nema dodatnih pitanja.


Lakše je živeti sa predrasudama, jer nam one daju mogućnost da ne razmišljamo previše.
A ko zna kud nas to razmišljanje može odvesti i kakve nam sve teksture namaknuti na to platno?!
O bojama da i ne govorim.
Paletu treba održavati.
A, kako već napisah...nema se vremena.


*
Moju osnovnu školu su zvali domska i ciganska.

Stajala sam u učionici i posmatrala klince iz razreda. Nikog nisam poznavala. Svi smo se odmeravali u pokušaju da dokučimo ko bi to bio idealan partner za sedenje. Kako se važna odluka bližila kraju, postalo je sasvim izvesno da ona neće biti ničiji izbor.
Podigla sam ruku. Žamor oko mene se sasvim utišao.
Tišina nas je pratila do klupe.


Kod kuće, uz zaglušujuću buku, valjale su se reči moga oca:
- Zar nikog drugog nisi mogla da izabereš?


Sladjana Mitrović je bila moj prijatelj. Čekale smo se na ćošku i zajedno išle u školu.
Druženje je ostavljeno za izvan kuće.

Pristup peračicama tepiha medjutim, nije zahtevao nikakvu autorizaciju.


**
Gledam kroz zamrljano staklo u iščekivanju da autobus konačno krene. Vozač se priprema da zatvori boks, i odjednom, stvori se tu jedna mala, sva pocepana. Pita ga nešto. On se smeši i kreće da pretražuje džepove. Izvlači svetlucavu paru i ona oduševljeno pljeska rukama.
A onda se dogadja nešto sasvim neočekivano.


Pruža joj novčić, njena mršava ruka poseže za njim i...
On podiže svoju tik izvan domašaja.
Ona skače.
Ruka nastavlja svoj put ka visinama...


Osećam kako mi krv ispunjava obraze. Okrećem se oko sebe i shvatam da su i ostali putnici videli mali skeč za srećan put. Niko ne reaguje. Panično pokušavam da na licima pročitam bilo kakav odgovor, makar i pod A.


Ništa.
Nema pod A.


Istrčavam napolje i vičem. Ako reči mogu da pljunu, onda sam ga dobro pofajtala, povukavši iz petnog bronhitisa. Njoj sam dala neke pare i vratila se nazad na svoje mesto.
Putnici su me začudjeno posmatrali. Valjda je moja reakcija bila sasvim neprimerena.


*
- Zar nikog drugog nisi mogla da izabereš?
Moj otac je za mene želeo samo najbolje. Valjda se zato i ne uklapam u tu teksturu prefektno izglancanih cipela. Moj odsjaj je u fotošopu namešten na: blur more.

 

***
Opet autobus. Sedam na slobodno mesto pored gospodje koja izgleda sasvim pristojno. Posle par stanica pored nas prolazi ona i to dotadašnji sporadični razgovor odvodi na sasvim drugu stranu. U njenoj zgradi žive i oni. Kaže da su divni i jako pažljivi, pošteni ljudi.
Sledi niska divnih prideva koje je bisernim zubima, poverenički smešeći se, slagala glasom od kašmira.
Slušam, u iščekivanju poente. Jer čim priča ovako počinje, poenta mora da bude izazov.

t r a s!


- Ali znate, ima nešto u njima. Koliko god da se peru... ne vredi.
Ne sećam se šta sam pod A izvukla iz peta, ali do kraja puta, a potrajalo je, gospodja je ćutala.

 

*
Zlo se ne krije po mračnim ćoškovima.
Ako postoji veliko zlo, uramljeno u albume gnusnih lica i čudovišta sa šesnaest glava, za mene je strašnije ono malo; to beznačajno zlo što čuči iza dnevnih skica preciznih crtača. Spava u čistim čaršavima i toplim sobama sa osveživačem od limuna. Jede sedamnaest predjela, supu i osam glavnih jela. Za dezert, uzima zalogaj od svih pet torti, a sve to zaliva dobrim vnom, dok objašnjava zašto bi trebalo da, ili zašto ne bi trebalo da... i... uredno koristi čačkalicu.


Taj 'heart of darkness' zgodno je utisnut u čista, umivena lica sasvim običnih i pristojnih ljudi.
Ne srećete ih samo u autobusima.
Ti pristojni ljudi što vam uvek donesu kafu i piće.
Ti fini i vredni ljudi, sa koprenom od belih, uštirkanih šustikli.


...I ti mali zločini koji se odigravaju svakodnevno pred našim očima u jezivoj tišini.



Komentari (58)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Unfuckable Unfuckable 11:50 11.03.2009

...

wow
sjajno napisano & razumem te, potpuno :
meni je nezamenljivi deo Ekipe u Kraju i celog kolorita odrastanja predstavljala stanovita skupina "Daltona"" koju smo od milošte zvali "Brazilcima", opisah to već negde.
Ali, mene niko nije pitao da li mi To zaista treba, istina - pošto je bilo jasno.
AlexDunja AlexDunja 12:02 11.03.2009

vidi sjaj:))

snezana mihajlovic snezana mihajlovic 19:33 11.03.2009

Re: vidi sjaj:))

Milutin Milošević Milutin Milošević 12:21 11.03.2009

"Oni"

...I ti mali zločini koji se odigravaju svakodnevno pred našim očima u jezivoj tišini.
I nesvesni da to radimo. Ko zna koliko sam to ja puta učinio, koliko god to bilo daleko od mog bića. A prepoznajem kada drugi kažu:
"ciganka je, ali čista"
"vidi, ciga gradi kuću"

i šta sve ne.

Trebaju nam ovakvi tekstovi, da se proverimo i da jedni druge upozorimo. Hvala.

PS Drago mi je da je moja kćerka imala iskustvo slično tvom.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 19:44 11.03.2009

Re: "Oni"

pazi gM,
ne znam koliko su tekstovi u stanju da menjaju... a nije da ih nema: i toooo kakvix.
ovaj moj je...čist bes.

treba čitati, slušati i opet čitati, pa malko slušati,
pa onda raditi nešto...valjda.
i osetiti ljude.

a da je nesvesno - jeste.
i dobro je dok sebe budimo.
i dobro je dok postoji neki govor koji razumemo.
Milutin Milošević Milutin Milošević 01:20 12.03.2009

Re: "Oni"

postoji neki govor koji razumemo

Postoji jezik koji ne razumemo najbolje, ali ga osećamo
adam weisphaut adam weisphaut 12:22 11.03.2009

Hm...

Taj 'heart of darkness' zgodno je utisnut u čista, umivena lica sasvim običnih i pristojnih ljudi.

Čini mi se da se taj "heart of darkness" uči ili još bolje rečeno "pokupi" od okoline.
Ali opet, evidentno, da ga ti nisi "pokupila", pravo pitanje je: zašto?
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 12:54 11.03.2009

Re: Hm...

paaa, da ne bih komentar razvila u lenju pitu,
možda je najbolje (tj. najjednostavnije) reći - splet okolnosti + neki jaaako dobri ljudi koji su mi se našli na putu odrastanja...
(a to sve pod uslovom da nisam pokupila)
.:
i pazi kad ne mogu da odolim...
gledam pre neki dan emisiju o čoveku koji se bavi zaštitom životinja.
kaže da je odmalena mucao i zbog toga bio poslat u spec. razred, jer ga se tretiralo retardiranim. kaže da je takodje odmalena provalio da kad priča sa životinjama ne muca uopšte, te da je, pošto je zbog njih dobio svoj glas nazad, red da sada on bude njihov glas...
zanimljiv pogled...
NNN NNN 03:04 12.03.2009

Re: Hm...

kad priča sa životinjama ne muca uopšte
Ovo je oubičajena pojava, kao i da ko peva - ne muca!
bocvena bocvena 12:33 11.03.2009

tišina

Svaki dan treba ponavljati ovakve tekstove. Dok ih svi ne pročitaju, ne shvate i promene se.
Utopistički?
Ja ne znam bolje rešenje.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 19:47 11.03.2009

Re: tišina

ne znam ni ja koje je to pravo rešenje,
ali računam... kada reaguješ ljudi vide da reaguješ.
kada većina ne reaguje, onda se valjda podrazumeva da je nešto ok.
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 12:57 11.03.2009

komsija

Lakše je živeti sa predrasudama, jer nam one daju mogućnost da ne razmišljamo previše.

Kada sam bio tinejdzer doveo sam jednog malog, musavog, uzasno prljavog decaka koji je ima 5-6 godina u svoj stan. Istusirao ga i dao mu da jede. Ziveo je u oblizmnjim karton kucicama s svojim roditeljima i bracom, ali se uvek muvao kod nas u naselju. Onda sam ga ispratio iz stana, prosao s njim stepenicama do prizemlja, a komsija me pitao sta ce ovaj "Cigan" u nasoj zgradi, bas tako je rekao. Rekao sam mu da sam mu dao da jede. Lepo te majka vaspitala, da dovlacis cigane u kucu, rece mi komsija.

S. preporuka, bas lepo:)
dobrosavljevic_m dobrosavljevic_m 13:01 11.03.2009

Re: komsija

Uh...
rapunzel rapunzel 13:21 11.03.2009

Re: komsija

a taj isti komšija se verovatno "seče" na romsku muziku u obližnjoj birtiji.

predrasude su kamen oko vrata u moru.
neki poznanici mi popuju kako stalno štitim "cigane" i "pedere".

sećam se rečenice iz jednog domaćeg filma,
mislim da je o vukovaru.
da bi se rodio čovek u 20-om veku mora da ima
2 miliona predaka. dokaži da si "čist" Srbin, Hrvat, Rom, šta god.

divan tekst. preporuka!
Lektorka Lektorka 14:04 11.03.2009

Re: komsija

isti citat

Lakše je živeti sa predrasudama, jer nam one daju mogućnost da ne razmišljamo previše.

ja ovo ne verujem, i ovo je predrasuda. živeti sa predrasudama, pogotovo kad nam se ovako JASNO pokažu kao što si ti opisala, je gluplje, napornije jer generiše haos u glavi, jer si u stalnoj borbi sa očiglednim.

život sa predrasudama je život u zatvoru. pristajem da je lakše jedino ako na tom zatvoru nema vrata. samo - ima ih...

divno napisano, kao i uvek.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 15:14 11.03.2009

Re: komsija

Lepo te majka vaspitala

pa jeste...lepo.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 18:09 11.03.2009

Re: komsija

život sa predrasudama je život u zatvoru

pa jeste, ali ukoliko si se dobrovoljno i samo-uhapsio,
onda ti niš ne smeta,
a vrata ni ne vidiš.

Where did you come from?
Somewhere else.
Why did you come here?
My feet hurt.
Why did you stay?
I had a headache.
Did you take anything for it?
Yes!
What?
.
jesen92 jesen92 20:10 11.03.2009

Re: komsija

...Ja se i danas, posle mnogo godina, osecam vrlo ponosno kada se setim jednog dogadjaja...Moj sin je bio na rekreativnoj nastavi u prvom razredu osnovne skole, na nekoj planinini....Mi otisli da ga obidjemo i u jednom trenutku meni prilazi decko Rom i kaze: filip ti je mnogo dobar, daje mi loptu.....
NNN NNN 13:48 12.03.2009

Re: komsija

Lepo te majka vaspitala

Ni ne zna kakav je zaista kompliment dao i tvojoj majci i tebi..
BFN
antonacci antonacci 13:00 11.03.2009

Ogledalo


...I ti mali zločini koji se odigravaju svakodnevno pred našim očima u jezivoj tišini.


Zgrozim se kada cujem takve stvari. Oni, mi, oni... Mi smo onakvi dok su oni, jelte, onakvi, i to nikako nije dobro.

Nema nista odvratnijeg od predrasuda.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 19:06 11.03.2009

Re: Ogledalo

Oni, mi, oni, Oni, mi, oni, Oni, mi, oni, Oni, mi, oni, Oni, mi, oni, Oni, mi, oni...
važžžno: oni mogu biti bilo ko
mi smo uvek mi
mi smo uvek normalni, pristojni, ispravni, podrobni, veliki, ispravni, pametni, asovi, ispravni, čisti, mirišljavi, ispravni, radni, vispreni, ispravni, uspešni, naočiti iiiiiiiiii.... ispravni.


.
leopold_lady leopold_lady 14:06 11.03.2009

Nikad....

nisam razumela ljude koji bilo koga karakterišu po njegovom spoljnjem izgledu,rasi,veri .... Ako si čovek - čovek si,bez obzira na sve.... Ako si nečovek - džaba ti sve što jesi i što umišljaš da jesi - nečovek si i nema ti pomoći.....
Jelica Greganović Jelica Greganović 14:47 11.03.2009

Kao što kaže Nune: I ja sam Rom

Unfuckable Unfuckable 14:52 11.03.2009

Re: Kao što kaže Nune: I ja sam Rom

a evo kako to izgleda u stvarnom životu, ponekad :

VEST
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 18:17 11.03.2009

Re: Kao što kaže Nune: I ja sam Rom

a, jesi li video koment iz šikaga?
Unfuckable Unfuckable 19:28 11.03.2009

Re: Kao što kaže Nune: I ja sam Rom

pazi kad sam mogao da znam - "bez gledanja"
NNN NNN 03:19 12.03.2009

Re: Nikad....

leopold_lady
nisam razumela ljude koji bilo koga karakterišu po njegovom spoljnjem izgledu,rasi,veri ....
Osim ako su izbeglice.
link
angie01 angie01 15:16 11.03.2009

........

snezana mihajlovic snezana mihajlovic 18:46 11.03.2009

Re: ........

jeste angie,

radojicic92 radojicic92 15:37 11.03.2009

...

ko u njih dirne, dirno je u bogove
sto kaze moj drugar Manole iz Tarafa, ja ga pitam, sta je to bre Manole sto imate vi?
Koji mi?
Pa vi, cigani?
Aaa. Nemam pojma, Daj malo pasulja ako ti ostalo.

A najveci su bend na svetu, veci od Stonsa, zive i dalje u blatu u Clejanima. Sve ce da prodaju, al' dusu nece.

A ti si shukar odavno meni





Jelica Greganović Jelica Greganović 15:58 11.03.2009

Šukar

angie01 angie01 16:19 11.03.2009

Re: Šukar

Kazezoze Kazezoze 17:00 11.03.2009

Re: ...

ko u njih dirne, dirno je u bogove
sto kaze moj drugar Manole iz Tarafa,

ako mislish na ovaj taraf, onda su stvarno bogovi.
traju vechno, samo im se chlanovi menjaju. legende!
snezho, super pricha, mada se meni chini da tu ima vishe od same predrasude.
nekako se vidi nedostatak dushe, kao kod psihopata.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 17:41 11.03.2009

Re: ...

nekako se vidi nedostatak dushe...
obični ljudi, kaz. obični...

: Why do the farmers wear pyjamas?
: The thing is, Bruno...those people...you see, they are not really people at all.
....................................
: All that you need to know about my work, Bruno, is that it's very important to our country and to you. We're working very hard to make this world a better place for you to grow up in.
stari92 stari92 18:12 11.03.2009

sushtina

,, s' one strane bola je muzika i smeh''

Zaista.

,,Ja sam kralj
Ja sam lopov i gad
nocima sanjam
i mrzim svoj lik
Umno poremecen
novcem opterecen
tekstilno unakazzen ..
ludilom pregazzen ..

Ne postoji put
kojim se lako stizze u Raj
Neshto se sada lomi u meni
Ne znam shta
ako ne dochekam kraj ..
- i odgovor na pitanje -
Ko smo mi ?''

Van Gogh

stari92 stari92 19:01 11.03.2009

reminiscencija ..

(dok ne stigne Milan M. - trener ))

.. eh,da mogu .. ~ Arlekino ~ Masimo S.

Alisa u zemlji chuda ~ .. Negde iza te duge,moj je svet ..

Mali princ - A.St Egziperi

..

trener92 trener92 19:23 11.03.2009

Re: sushtina

trener92 trener92 19:25 11.03.2009

Re: reminiscencija ..

Arlekino

(dok ne stigne Milan M. - trener ))


snezana mihajlovic snezana mihajlovic 19:25 11.03.2009

Re: reminiscencija ..

over the...
...rainbow

paaaa
...hm...isto

radojicic92 radojicic92 01:56 13.03.2009

Re: ...

ako mislish na ovaj taraf, onda su stvarno bogovi.
traju vechno, samo im se chlanovi menjaju. legende!

ti su Kaze, umro im je onaj Nicolae najstariji na cemanetu, kazu da je Menuhin kleko na kolena kad ga je prvi put cuo


Kazezoze Kazezoze 20:11 13.03.2009

Re: ...

radojicic92
ako mislish na ovaj taraf, onda su stvarno bogovi.
traju vechno, samo im se chlanovi menjaju. legende!

ti su Kaze, umro im je onaj Nicolae najstariji na cemanetu, kazu da je Menuhin kleko na kolena kad ga je prvi put cuo



ovaj? znam, umro je 2002... jedan drugar iz kikinde mi je to javio.
taj drugar, dok je bio u a-damu, me je i upoznao sa njihovom muzikom.
slusham ja njih chesto.
antioksidant antioksidant 16:30 11.03.2009

hvala

.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 19:28 11.03.2009

Re: hvala

evo i tebi jedna tačka...

nero92 nero92 21:55 11.03.2009

:)

Divno napisano, hvala.
mara92 mara92 22:36 11.03.2009

...

Сјајан текст Снежана!

кликнула бих још коју препоруку, али неће...
MightyNora MightyNora 01:37 12.03.2009

O tako samo...

...potpisujem ovo sto si rekla.

Full respect.

Pozz M
NNN NNN 03:29 12.03.2009

Re: O tako samo...

potpisujem

Dragan Pavlicevic Dragan Pavlicevic 08:32 12.03.2009

Re: O tako samo...

Taj 'heart of darkness' zgodno je utisnut u čista, umivena lica sasvim običnih i pristojnih ljudi.
Ne srećete ih samo u autobusima.
Ti pristojni ljudi što vam uvek donesu kafu i piće.
Ti fini i vredni ljudi, sa koprenom od belih, uštirkanih šustikli.


samo, nekako smo nemocni pred njima, mnogo ih ima, i bas veruju u te svoje konstrukcije po kojima su oni bolji od drugih, i ne slusaju ...

Svaka cast za akciju u autobusu, stvarno se divim, ja bih odustao, smucilo bi mi se i skvrcila bi mi se dusa u odbrani od te ruznoce... i onda od svog tog gadjenja i jer znam da je to bas utisnuto u njihovim mizernim dusama da ga ne mozes bas tako izbaciti ne bih im nista ni rekao, ni pokusao kao ti da ih nateram da se vide u svoj svojoj jadosti i da ljudskim ocima gledaju na 'druge'.

Mozda ce jednog dana, kada romi budu bili cinovnici drzavne sluzbe, kada se za uvrede na njihov racun bude islo na robiju ili papreno placalo, kada budu zastupljeni u medijima, u poslanickim klupama, u prodavnici, na kasi ili kao medicinske sestre, studenti, policajaci itd e mozda tog jednog dalekog, dalekog dana....
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 09:59 12.03.2009

Re: O tako samo...

mozda tog jednog dalekog, dalekog dana....

verujem da se svet menja svakim danom, našim činjenjem ili nečinjenjem.
takodje verujem da kada većina želi da se nešto promeni, onda se to (šta god to bilo) i menja.
da bi sve to bilo moguće, pojedinac bi trebalo da bude spreman, čak i da želi da se menja.

odbijam da verujem da se samo probijamo kroz datosti i da je to-to.
nije.
i nijedan pokušaj nije bačen, promašen, osudjen, sulud.
a istovremeno, svaki (koliko god mali i mizeran) je vrednost.
Dragan Pavlicevic Dragan Pavlicevic 10:28 12.03.2009

Re: O tako samo...

Da, to je potpuno tacno. Samo kazem, dok je samo jedan na jedan, nema nekih sansi jer vise ih je i ne mare. Ljudska je priroda takva da nema nista bez nagrade ili kazne. Zato ljudskost, kao i sve drugo, mora da se institucionalizuje da bi bila prihvacena. A kako to ide kod nas vidimo ovih dana sa zakonom protiv diskriminacije. E dokle god drzava ne promovise prakticno prave vrednosti i kaznjava diskriminatore dotle nece nijedan pojedinac preispitati svoj sistem vrednosti i dotle ce ksenofobi, homofobi, fasisti, rasisti i drugi mrzitelji iz potaje biti u vecini.
jasnaz jasnaz 10:34 12.03.2009

pod A

NNN NNN 13:35 12.03.2009

Koliko juče

čitam tekst kod const. o Svratištu pa htedoh da napišem nešto nalik ovome... Ne verujem da bi moglo biti ovako lepo. .
Jedno sećanje iz davnina: kad smo se kao klinci vrćali iz osnovne, moje drugarice su prelazile ulicu na drugu stranu kad nam u susret naiđu romska deca (ili Cigančići kako se tad pričalo)... Nikad nisam razumela zašto.. Valjda mi roditelji nisu rekli da to treba raditi..
BFN
EDIT:
Autobusi GSP su valjda najbolje poprište borbe protiv diskriminacije... samo se najčešće čovek oseća baš kao Don Kihot... Svađala sam se jednom sa nekim nadrndanim čovekom koji je urlao na svirače.. Prave mu buku dok se vozi.. Ej! A on ne pravi dok se dere.. I najlakše vikati na decu.. A oni samo trepću.. Svašta sam mu rekla... Naravno, svi ćute.. ili gunđaju kad maleni prođu sa ispruženom rukom. To me gunđanje izluđuje. Ili daj, ili nemoj.. Al' bar da hoće da otćute svoju glupost/mizantropiju/netolerantnost/odsustvo empatije/neljudskost.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 22:45 12.03.2009

...

buka...
dunjica dunjica 13:09 13.03.2009

?!

Drugačiji pogled

Romima bi mnogo bilo pomognuto kada bismo bili spremni prihvatiti, ili još bolje - doprinijeti, da muzikalnost i moćna glazba ne ostane jedino što smo od njih spremni prihvatiti. Dokle god mislili da smo odolili diskriminaciji diveći se velikim romskim muzičarima, nismo ničim doprinijeli razbijanju stereotipa (samo ih zacementirali!), a ni uklanjanju diskriminacije.

Voljela bih vidjeti mnogo, mnogo više žena i muškaraca Roma poput ovih žena u gore linkovanom clipu. Pitam se, kako mogu djelotvornije pridonijeti da Romi postanu aktivni i ravnopravni igrači u društvu, političkom odlučivanju, na univerzitetima i u utjecajnim korporacijama?
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 14:22 13.03.2009

Re: ?!

ovo što pišeš mi se često mota po glavi.
možda i prvo cementiranje kao odgovor bude: pa oni tako žele da žive.
onda ja postavljam pitanje: ukoliko je odredjena grupa ljudi marginalizovana, skoro pa getoizovana, koje su mogućnosti promene unutar same grupe, a bez spoljnog delovanja, tj. upravo onih koji su (kako god to zvučalo) i odgovorni za takvo stanje.
ovakvo zalivanje zacementiranim pretpostavkama dovodi do onog čuvenog da izvesne rase imaju i izvesne sklonosti (to, u takvim pričama naročito važi za kriminogene pojave).
moj plan bi se sastojao u sistemskoj edukaciji i pomoći države, a to košta.

čini mi se da sam ranije pomenula negde...pre par godina sam imala nameru pokrenuti projekat baš za decu iz takvih grupa. (siromašnih i marginalizovanih, siročiča...)
odgovor na koji sam naišla je bio sledeći:
nakon prime-time sastanka gde sam bila glavna zvezda, plemenita tičr blablabla, svi se saglase kako mi je ideja, ali baš-baš super...

nakon nekoliko dana, zovu me na nekakav radni sastanak i tu predlažu aktivnosti kojima bi se ta deca bavila. uključivale su: krojački kurs, kulinarstvo, manekenstvo i sl. gluparije.
a kao vrhunac približavanja gradu deci iz doma npr. smislili su da jednom mesečno vode jedne kod drugih - tj. da pokupe klince iz doma i odvedu ih u neki nazovi, normalan razred.
a onda ja pitam, pošto je t e m a bila - približavanje, zašto ne bi kreirali nekakav zajednički prostor u kom će ta deca zajedno da stvaraju?

žena me pogleda i kaže (skoro doslovce prenosim): koleginice, još uvek ste mladi. imate toliko toga da naučite.
a onda, (umal' se nisam onesvestila), nežno spustivši ruku na moje koleno, primače se i u poverenju mi došapnu:
ne sikirajte se, biće i za vas neko parče. (ovo je doslovce)
nakon tog uvoda, gde ja nisam mogla da se opasuljim, gospodže su nastavile sa nekakvim trlababalan razgovorom, pošto su se poznavale od ranije.
nakon 30-ak minuta, ustala sam i rekla da zaista nemam vremena i da mi se jave kada imaju nameru nešto raditi.
nikad me niko nije pozvao.

a da naglasim da je moj jedini uslov da se u projekat uključim bio taj da ne želim novac. (koliko god to nenormalno zvučalo)

to me je naučilo da ću, ukoliko želim tako nešto uraditi, a želim, to morati sama. tj. kada steknem neku kintu, koju bi mogla da uložim i da ne davim više.

malo sam odlutala od onog što si započela, dunjice,
a možda i nisam - zavisi kako se čita ovo što napisah.
uglavnom, htedoh reći da: when there's a will, there's a way.
ovo drugo je izvesno, a ovo prvo...ne znam šta da kažem.
dunjica dunjica 17:23 13.03.2009

Re: ?!

Draga Snežana, znam vrlo, vrlo dobro o čemu govoriš. Utoliko više ti hvala što si podijelila s nama, sa mnom ovdje.

Vlastita odgovornost za vlastitu marginalizaciju, da, da, to je tema koja me kopka, gdje mi se ni jedan odgovor ne čini zadovoljavajućim. Sigurna sam da nema veze s genima, s rasom. Stvar je to kondicioniranja, prenesenog ponašanja, rekla bih - usvojenih mustri koje su još u kolijevku postavljene, ako znaš što mislim?

Jedan od načina borbe vidim i kontroverzne akcije tipa Blue Eyed Jane Elliott (pominjala već više puta ovdje na Blogu, ali mi se čini da upravo korspondira s problemom kojim se ovdje bavimo).
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 18:09 13.03.2009

Re: ?!

Vlastita odgovornost za vlastitu marginalizaciju, da, da, to je tema koja me kopka, gdje mi se ni jedan odgovor ne čini zadovoljavajućim.

zato što na to pitanje, zaista nema ni pod A.
gledala sam skoro film na temu rada sa decom iz opasnih krajeva grada. (istinita priča o integraciji te dece u, valjda ono što zovu public schools.
njima knjige iz biblioteke nisu davali iz nekoliko razloga:
1. pitanje je da li će uopšte čitati.
2. ako i čitaju, pitanje da li su u stanju da bilo šta razumeju
3. najverovatnije je da neće ni čitati ni razumeti, već pocepati knjigu.
onda je tičerka kupovala knjige.
i onda su počeli da pišu.
a, evo šta kažu ti što ne umeju da čitaju, a i kad umeju da čitaju ne razumeju šta čitaju:

Following the Rodney King Riots and the O.J. Simpson trial, the mood in our city was unsettling, and on our first day of high school, we had only three things in common: we hated school, we hated our teacher, and we hated each other.

Whether it was official or not, we all knew that we had been written off. Low test scores, juvenile hall, alienation, and racial hostility helped us fit the labels the educational system placed on us: “unteachable,” “below average,” and “delinquents.” Somehow, Ms. G recognized our similarities, and used them to unite us. She gave us books written by teenagers that we could relate to, and it was through these books that we began to realize that if we could relate to a little girl who lived on the other side the world, fifty years before we did, we could certainly relate to each other.

We felt like Anne Frank, trapped in a cage, and identified with the violence in Zlata Filipovic's life. We were so inspired by the stories of Anne and Zlata, that we wrote letters to Miep Gies, and to Zlata, in hopes that they would come to Long Beach and share their stories with us. When Miep visited us, she challenged us to keep Anne's memory alive and “passed the baton” to us. It was then that we decided to begin chronicling our lives.

We began writing anonymous journal entries about the adversities that we faced in our every day lives. We wrote about gangs, immigration, drugs, violence, abuse, death, anorexia, dyslexia, teenage love, weight issues, divorce, suicide, and all the other issues we never had the chance to express before. We discovered that writing is a powerful form of self expression that could help us deal with our past and move forward. Room 203 was like Anne's attic or Zlata's basement, it was our safe haven, where we could cry, laugh, and share our stories without being judged.

We decided to call ourselves the Freedom Writers after learning about the Freedom Riders who fought against segregation during the Civil Rights Movement. When we began writing these entries as a simple English assignment, we had no idea that they would one day be collected and published in a book, The Freedom Writers Diary.

Since graduation, we have kept our promise of trying to change education. We are pursuing our undergraduate and graduate degrees, many of us at California State University, Long Beach, while continuing to share our story and mentor students across the country about what it's like to receive a second chance.

We have created this website because we want to form a community like the one we formed in Room 203, where people feel safe, accepted, and understood. We hope that The Freedom Writers Diary will inspire you to succeed academically, change your community, and share your own story.

- The Freedom Writers

In 1998, 150 Freedom Writers walked across a graduation stage to claim their high school diploma, a feat that few people thought would happen, but their educational journey did not stop there. The Freedom Writers went on to college to earn credentials, bachelors degrees, masters degrees, and some are even pursuing PhDs.

Today, these remarkable young adults are not only giving back to the community in which they grew up, but also reaching out to communities across America, helping to spread the Freedom Writer message. While some Freedom Writers are now teachers themselves, many others help to lead and organize nation-wide teacher training workshops with one idea in mind… to teach others to write what needs to be written.


****
pa ti sledeći put opet postavljaj prava pitanja, a ja ću da pišem.
a, moram i da dodam ovo:
transformacija koja se dešava pred očima nekog ko teaching shvata malo dalje od onog što mu se na izgled nudi, je fascinatna i opčinjujuća.
tu zaista vidiš da je prvi preduslov pomeriti (ili, još bolje: pomerati) svoje granice da bi bilo gde stigao.

EDIT
jest dugačko al' zaboravih i ovo, a važno je.
ti klinci su pripadali raznim etničkim strukturama. svi su bili u istom sosu, ali se nisu držali zajedno.
mrzeli su se.
dunjica dunjica 20:07 13.03.2009

Re: ?!

Bravo! To je to! Pamtim i širim dalje kao najsjajniji primjer Best Practice. Freedom Writers riding, spreading and not giving up!

*******
Prije par godina, moja djeca su još bila u predškolskom uzrastu, preporučena nam je jedna žena za pomoć u kući. Imala je malu penziju, pa je bila prisiljena dodatno zarađivati za sebe i unuku o kojoj je brinula nakon iznenadne kćerkine smrti (rak) i nakon što je djetetov otac odbio preuzeti brigu o djetetu na sebe.

Rekla sam ženi da povede unuku sa sobom kada dolazi kod nas, jer tada nije morala brinuti tko će malu pripaziti u njenom odsustvu, a i moja djeca su se radovala društvu. Najčešće je u početku ipak dolazila sama. Uvijek je imala dobar izgovor zašto ne povede unuku sa sobom. Iako nikada izgovoreno, znali smo da to ima veze s činjenicom da je malena ponešto zaostala u kognitivnom razvoju. Ova činjenica nije, naravno, bila nikakva prepreka da se moja djeca uvijek obraduju što im dolazi "velika" prijateljica.

I onda jednom prilikom susretnem poznanicu koja mi je ovu ženu preporučila, te joj rekoh kako se dobro družimo, svi smo zadovoljni i da čak smo je uspjeli ubijediti i da povede unuku sa sobom, pa se djeca zajedno igraju. Na to moja poznanica, inače liječnica po struci, zgranuto uzvrati: "Zar ti dozvoljavaš da se TVOJA djeca druže sa zaostalim djetetom?!" E, tu je moja reakcija vjerojatno prilično ličila tvojoj onomad u autobusu.

I danas mi je teško povjerovati da još netko može reagirati poput ove osobe, i to još medicinskog radnika.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana