"The conquest of the earth, which mostly means the taking it away from those who have a different complexion or slightly flatter noses than ourselves, is not a pretty thing when you look into it too much."
Zlo se ne krije po mračnim ćoškovima.
Taj 'heart of darkness' zgodno je utisnut u čista, umivena lica sasvim običnih i pristojnih ljudi.
Uredno im se javljate na ulici i oni vam još urednije otpozdravljaju, smešeći se.
Hrani se tišinom koja odzvanja nakon izostajanja odgovora na pravo pitanje, samo da bi se zaglušujućim ritmom, sasvim precizno naciljanim, obrušilo na svoju metu.
Kao da je ona poznata.
Kao da ona uopšte postoji.
Hrani se našim strahom da će nas različitosti progutati i da ćemo u toj šarolikosti izgubiti svoj identitet.
Kao da je on lako dokučiv.
Kao da je samo naš.
Različitosti nisu dozvoljene jer remete red - organizovan poredak stvari u kojima nema nikakvih iznenadjenja: sve je dobro poznato. I pitanje i odgovor.
Nema pod A.
Nema dodatnih pitanja.
Lakše je živeti sa predrasudama, jer nam one daju mogućnost da ne razmišljamo previše.
A ko zna kud nas to razmišljanje može odvesti i kakve nam sve teksture namaknuti na to platno?!
O bojama da i ne govorim.
Paletu treba održavati.
A, kako već napisah...nema se vremena.
*
Moju osnovnu školu su zvali domska i ciganska.
Stajala sam u učionici i posmatrala klince iz razreda. Nikog nisam poznavala. Svi smo se odmeravali u pokušaju da dokučimo ko bi to bio idealan partner za sedenje. Kako se važna odluka bližila kraju, postalo je sasvim izvesno da ona neće biti ničiji izbor.
Podigla sam ruku. Žamor oko mene se sasvim utišao.
Tišina nas je pratila do klupe.
Kod kuće, uz zaglušujuću buku, valjale su se reči moga oca:
- Zar nikog drugog nisi mogla da izabereš?
Sladjana Mitrović je bila moj prijatelj. Čekale smo se na ćošku i zajedno išle u školu.
Druženje je ostavljeno za izvan kuće.
Pristup peračicama tepiha medjutim, nije zahtevao nikakvu autorizaciju.
**
Gledam kroz zamrljano staklo u iščekivanju da autobus konačno krene. Vozač se priprema da zatvori boks, i odjednom, stvori se tu jedna mala, sva pocepana. Pita ga nešto. On se smeši i kreće da pretražuje džepove. Izvlači svetlucavu paru i ona oduševljeno pljeska rukama.
A onda se dogadja nešto sasvim neočekivano.
Pruža joj novčić, njena mršava ruka poseže za njim i...
On podiže svoju tik izvan domašaja.
Ona skače.
Ruka nastavlja svoj put ka visinama...
Osećam kako mi krv ispunjava obraze. Okrećem se oko sebe i shvatam da su i ostali putnici videli mali skeč za srećan put. Niko ne reaguje. Panično pokušavam da na licima pročitam bilo kakav odgovor, makar i pod A.
Ništa.
Nema pod A.
Istrčavam napolje i vičem. Ako reči mogu da pljunu, onda sam ga dobro pofajtala, povukavši iz petnog bronhitisa. Njoj sam dala neke pare i vratila se nazad na svoje mesto.
Putnici su me začudjeno posmatrali. Valjda je moja reakcija bila sasvim neprimerena.
*
- Zar nikog drugog nisi mogla da izabereš?
Moj otac je za mene želeo samo najbolje. Valjda se zato i ne uklapam u tu teksturu prefektno izglancanih cipela. Moj odsjaj je u fotošopu namešten na: blur more.
***
Opet autobus. Sedam na slobodno mesto pored gospodje koja izgleda sasvim pristojno. Posle par stanica pored nas prolazi ona i to dotadašnji sporadični razgovor odvodi na sasvim drugu stranu. U njenoj zgradi žive i oni. Kaže da su divni i jako pažljivi, pošteni ljudi.
Sledi niska divnih prideva koje je bisernim zubima, poverenički smešeći se, slagala glasom od kašmira.
Slušam, u iščekivanju poente. Jer čim priča ovako počinje, poenta mora da bude izazov.
t r a s!
- Ali znate, ima nešto u njima. Koliko god da se peru... ne vredi.
Ne sećam se šta sam pod A izvukla iz peta, ali do kraja puta, a potrajalo je, gospodja je ćutala.
*
Zlo se ne krije po mračnim ćoškovima.
Ako postoji veliko zlo, uramljeno u albume gnusnih lica i čudovišta sa šesnaest glava, za mene je strašnije ono malo; to beznačajno zlo što čuči iza dnevnih skica preciznih crtača. Spava u čistim čaršavima i toplim sobama sa osveživačem od limuna. Jede sedamnaest predjela, supu i osam glavnih jela. Za dezert, uzima zalogaj od svih pet torti, a sve to zaliva dobrim vnom, dok objašnjava zašto bi trebalo da, ili zašto ne bi trebalo da... i... uredno koristi čačkalicu.
Taj 'heart of darkness' zgodno je utisnut u čista, umivena lica sasvim običnih i pristojnih ljudi.
Ne srećete ih samo u autobusima.
Ti pristojni ljudi što vam uvek donesu kafu i piće.
Ti fini i vredni ljudi, sa koprenom od belih, uštirkanih šustikli.
...I ti mali zločini koji se odigravaju svakodnevno pred našim očima u jezivoj tišini.