Literatura

Mišima i ja, čemu?

vladimir petrovic RSS / 11.03.2009. u 19:01

  

               Sve što je Japan bio - duguje samurajima. Oni su bili ne samo cvet nacije, negoistovremeno i njen koren. Svi dragoceni pokloni neba došli su preko njih. Iako su se oni držali dosta po strani od običnog sveta, oni su postavljali moralne standarde za taj svet i rukovodili ga svojim primerom. Japanski diplomata i pisac Inazo Nitobe

                 Mene poražava to što smrt kod Evropljana izaziva takav užas. Jedina njihova želja jeste - da žive. Oni se plaše ne samo da govore, već i da misle o smrti. Zbog toga je celokupna evropska kultura nesimetrična, nagnuta na jednu stranu - ka životu. Japanski pisac Entaj Tomomacu

            Postoje neke knjige i pisci koji nas u našem odrastanju žestoko zaintrigiraju, pa i obeleže. Takav je slučaj bio sa mnom kada sam pročitao dve knjige japanskog pisca Jukija Mišime: «Zlatni paviljon» i «Mornar koji je izneverio more». Sećam se da sam tom prilikom u svojim «Dnevničkim beležnicama jednog osamnaestogodišnjaka» pisao, precrtavao i ponovo pisao:

            U poslednje vreme veoma me zaokuplja Jukio Mišima (Yukio Mishima). Samo me moja urodjena lenjost sprečava da mi se to dogadja češće. Tako ponekad, s odredjenim pijetetom, ponavljam u sebi reči: «Jukio Mišima» i time donekle ličim na budiste Japanske škole amidizma, koji svoju kratku molitvu - sastoji se samo od reči «Spasi me, Budo Amido» (na japanskom: Namu Amida Butsu) - uzastopno dugo ponavljaju desetinama, ponekad stotinama, pa čak i hiljadama puta, čineći to sve u pustoj želji da ostvare jednostavan put do spasenja - potkrepljujući ga usput, naravno, čestitim svakodnevnim radom. Meni se, makoliko odavno pokazujeman  interest  in  things  Oriental, ne dogadjaju baš takve ekstazne situacije, jer ja, u mojim okolnostima, nisam toliko krotak duhom, a nisam još ni dovoljno spreman da učinim da me potpunije zahvati «vatreni azijatizam», odnosno «japanština». Bilo kako bilo, čvrsto sam rešio da na odredjeno vreme drugujem sa tim zanimljivim Japancem. Slično verniku koji tražeći Boga bolje upoznaje sebe, ja verujem da ću kroz Mišimu doći do zanimljivih saznanja o sebi samome, ali i o nekima koji me okružuju, a do kojih mi je stalo.

            Neko može reći da je jednom mladom Srbinu teško da podrobnije shvati pisca iz tako dalekog i veoma drukčijeg sveta - shodno poznatoj Kiplingovoj (Rudyard Kipling) floskuli «Oh, East is East, and West is West, and never the twain shall meet»; na ovaj način ja zapravo želim da se skromno pridružim onima na Zapadu koji pokušavaju da, kroz knjige, bolje shvate taj daleki Istok. Ne treba me podsećati ni da se čak i Margerita Jursenar (Marguerite Yourcenar), koja je o Mišimi mnogo znala i pisala nadahnuto u eseju «Mišima, ili vizija praznine», pravdala: «Uvek je teško suditi o velikom savremenom piscu: nedostaje nam odstojanje. Još teže je donositi sud o njemu ako pripada civilizaciji različitoj od naše, pri čemu se u igru upliće i draž egzotike ili nepoverenja prema njoj». Što se prvog dela izjave tiče, sada je vremenska distanca poprilično velika - od smrti Mišimine prošlo je skoro 40 godina. A što se tiče civilizacijskih razlika, tačno je da one postoje, kako odavde prema tamo (za većinu Evropljana japanska civilizacija, makoliko velika, jeste - periferna), tako i otuda prema nama, ali izazov je tim veći. Medjutim, svestan sam da, uprkos očekivanjima da će se neki konkretniji odgovori o Mišimi dobiti posle dužeg protoka vremena od njegove smrti, njih ni danas - nema. Skoro da sam spreman da poverujem, shodno Njegoševom stihu  «Ovoga su u grobu ključevi», da pravi ključevi za otkrivanje Mišime nikada neće biti ni pronadjeni, te nam jedino preostaje da u svojim glavama zamišljamo stvaran i nestvaran lik Mišimin.

            Postoje autori za koje nije važno da čitalac poznaje njihov život, pošto njihova dela sama sebe objašnjavaju. S tim u vezi, čak ima mišljenja da što manje prepoznamo pisca u njegovom delu, vredniji su i delo i pisac. Kod Mišime nije takav slučaj: kada se čita ono mnogobrojno što je on napisao potrebno je da se zna, koliko-toliko, način na koji je on živeo i kako je prestao da - živi, jer su život i stvaralaštvo Mišime čvrsto isprepleteni, te poznavanje života nikako ne umanjuje vrednost dela, već ga dodatno pojašnjava. Prema tome, što više čitalac poznaje njegov život to će se više diviti načinu koji je on koristio da da oduška svojoj duši i udovolji svom radoznalom umu, ali i da usavrši svoje telo, jer je dimenzija fizičkog bila veoma prisutna u Mišiminom životu.

            Ko je bio Jukio Mišima (1925-1970)?

            U pitanju je «Glavni Japanski Pisac XX veka», piše Grigorij Čhartišvili (Григорий Чхартишвили), ruski pisac i vrsni japanolog, poznati antologičar japanske književnosti u dvadesetak tomova. Siguran sam da taj čovek zna o čemu govori.  

            Mišima je bio veoma plodan stvaralac, a u većini onoga što je radio bio je poseban, udaljen od prosečnosti. Pisao je pesme, priče, eseje, članke, rasprave i prikaze, putopise, novele, romane i pozorišne komade, a bavio se i glumom i režijom u pozorištu i filmu. Tako je taj čovek čvrste discipline i balzakovske radne energije napisao ukupno 257 knjiga, uključujući 15 romana, 33 pozorišna komada i jedan libreto; pored toga, glumio je u nekoliko filmova, uglavnom o gangsterima ili samurajima, a i sam je režirao i igrao glavnu ulogu u kratkom filmu po svojoj famoznoj pripoveci «Patriotizam». Glumio je i u pozorišnim predstavama. Neki njegovi romani i pozorišni komadi veoma su filmični, pa su imali filmske adaptacije («Huk valova» - do sada čak pet puta!). Pisao je, reklo bi se, sa neobičnom lakoćom i brzinom; po prirodi je bio izvanredan stilista i estetičar - lingvisti često ukazuju na «briljantnost njegovog stila», što se retko sreće kod onih koji mnogo pišu. Naravno, kao i kod drugih poznatih plodnih stvaralaca, ni kod njega nije bilo zlato sve što je napisao. S tim u vezi, Amerikanci imaju jednu pogodnu frazu: Some are great and some are slight, but all are from a master. Obdaren, dakle, blistavim talentom i neslućenom radnom energijom i samodisciplinom (rukopise je uvek predavao izdavaču u tačno dogovorenim terminima), Mišima je uspeo da Japan približi svetu na jedan nov, dotle neprevazidjen način, daleko više nego što su to učinili jedini japanski nobelovci za književnost: Jasunari Kavabata ((Yasunari Kawabata) i Kenzaburo Ôe.

            Mišimina dela su se u Japanu prodavala kao bestseleri (kupovali su ih i čitaoci odnegovanog ukusa), a uveliko su i prevodjeni na zapadne jezike - on važi za najprevodjenijeg japanskog pisca svih vremena. Njegove knjige «Zlatni paviljon» (Kinkakuji), «Mornar koji je izneverio more» (Gogo no Eiko), «Ispovest maske» (Kamen no kokuhaku), «Huk valova» (Shiosai), «Posle banketa» (Utage no Ato), i tetralogija «More plodnosti» (Hojo no umi) i danas se smatraju najznačajnijim delima koja su se pojavila u Aziji u XX veku. Zapravo, sa Mišimom japanska književnost je izašla iz nacionalnih granica potpunije nego ikad ranije, iako je, naravno, bilo značajnih književnih dela u Japanu i pre Mišime, od kojih su neka sastavni deo «svetske baštine», kako se to danas govori.

            Medjutim, predmet njegovih knjiga i specifike njegovog življenja učinili su da još za života bude izvor velikog broja kontraverzi, kako u Japanu, tako i širom sveta. Naime, malo je autora u Japanu postiglo takvo i toliko poštovanje, koje je bilo skoro na ivici idolatrije. Dok je još bio živ, a naročito posle njegovog dramatičnog samoubistva, važio je i za najčitanijeg japanskog pisca izvan Japana. Smerni Jasunari Kavabata, prvi japanski dobitnik Nobelove nagrade za književnost, koji je pomagao Mišimi u prvim godinama njegovog književnog uspona i bio njegov prijatelj duže od 25. godina, smatrao ga je «jednim  od  najvećih  japanskih  pisacagenijem  koji  se  radja  jednom  u  200-300  godina». S druge strane, bilo je, naravno, i onih koji ga nisu baš voleli.

            Poznati američki dnevnik «Njujork Tajms» (The New York Times) je 1966. godine za njega pisao da je on «one  of  the  most  outstanding  writers  of  the  world», a magazin Eskvajer (Esquire) ga je te godine (znači, na četiri godine pre smrti), uvrstio u listu «Vrhunskih 100 ljudi u svetu». Nazivali su ga «japanskim Prustom», «japanskim Hemingvejem», «japanskim D'Anuncijem», pa i «japanskim Da Vinčijem», zato što se ogledao u mnogim umetničkim područjima.

            Za razliku od mnogih koji imaju samo jedan (glavni) cilj u životu, Mišima ih je imao više, i mahom su to bili složeni ciljevi, što je činilo da deluje kao veoma kontra-verzna ličnost. Tako, pored toga što je smatran dobrim književnikom i dramaturgom, neki su u njemu istovremeno videli i fanatika, militaristu, reakcionara, homoseksualca (zapravo biseksualca), sadomazohistu, ekscentrika, psihopatu, nihilističkog dekadenta i ko zna šta sve još. Nije daleko od istine da je od svega toga u izvesnoj meri - svakako bilo u njemu. Ali on definitivno nije bio od onih ljudi koje duboko zbunjuje neka mala protivurečnost u njihovim sopstvenim životima. On je znao ko je bio, a bio je jak čovek i sve je dobro podnosio. Pa ipak, i on je bio ljudsko biće od krvi i mesa, što će njegov nasilni kraj evidentno pokazati.

            Rano je stekao veliku književnu slavu. Imao je samo dvadeset sedam godina kada je postao najmladji japanski pisac kome su štampana sabrana dela - u šest tomova. Njegov američki biograf Džon Nejten (John Nathan), koji ga je dobro poznavao ali je bio sklon i opanjkavanju, kaže da Mišimina slava nije bila posledica samo njegovog pisanja. «On je nastojao da od sebe stvori osobenu ličnost koja je trebalo da fascinira, ali istovremeno da stvori i osećaj otpora kod Japanaca. Njegov stil bio je kombinacija hladnokrvnog 'dase' iz Holivuda i rimskog kafanskog momka. U to vreme, nosio je drečave sportske košulje, često havajske, crne zategnute pantalone i šiljate crne cipele. Košulje je nosio do pola otkopčane da bi pokazao grudi koje su, za Japanca, bile maljave, a oko vrata zlatan lanac sa raznim medaljonima koje je nakupovao u Italiji i Grčkoj. Nikada nije bio bez tamnih naočara i kratko podsečene kose što se u Japanu u to vreme smatralo 'poslednjom holivudskom modom'. Takav, Mišima je voleo da luta Ginzom danju ili kasno noći, sve do jedanaest časova, kada je odlazio kući i počinjao da piše». I tako, sve dok ne svane novi dan (pisao je isključivo od ponoći do jutra).

            Mišima je bio veliki zaljubljenik u lepotu. Jednom je rekao: «Lepota je centralni problem mog stvaralaštva, ceo moj život se može posmatrati kao dejstvo lepote na čoveka. Ja, kao temperamentan čovek, bio sam pun žudnji, ali sam prednost davao žudnji za lepotom, jer sam nekako shvatao da je žudnja za lepotom iznad svih ostalih žudnji. A opet, ja sam bio daleko od onih asketa koji jedino čeznu za duhovnom lepotom, ja sam podjednako važnom smatrao i čovekovu fizičku lepotu. A poznato je da se mnogo može govoriti o uticaju fizičke lepote, koja profinjuje dušu onih koji dođu u kontakt sa njom, jer onda mnogi postanu bolji ljudi nego što su pre bili. Telesno utiče na duševno, a ne samo obrnuto. Stoga sam, ponavljam, smatrao da je žudnja za lepotom najispravnija motivacija u svakom umetničkom stvaralaštvu». Tako mnogi analitičari smatraju da su već prva književna dela Mišimina sadržala naglašenu čežnju za lepotom, što će biti prisutno i u njegovom stvaralaštu u zrelim godinama, s tim štolepota proizvodi ekstazu, a ekstaza vodi u smrt, te su verovali da Mišimina «zatrovanost idejom rane smrti» potiče iz - rane mladosti.

            Mišima je prilično kasno, tek u tridesetoj godini života, shvatio istinitost i značaj izreke da «telo može što duša hoće», i počeo da intenzivno radi na - bodibildingu. U tome je bio istrajan do kraja života, dakle punih petnaestak godina.

            Oženio se u 33. godini, kada je već bio poznata ličnost. Bilo je više razloga koji su ga na to naterali, njega koji je veoma voleo «bećarski život» neženje; medju prvima svakako je i onaj uobičajen i nekako imperativan u Japanu - da je svako dužan da stupi u brak. Naime, smatralo se neobičnim da neko iz srednje društvene klase ostane neoženjen posle tridesete godine; naročito se od poznatih društvenih ličnosti očekivalo da budu u braku i da imaju decu. A Mišimi, makoliko je on bio čovek koji je držao do svojih načela, veoma je bilo stalo i do poštovanja drugih, odnosno njegove čitalačke publike, koja je, eto, od njega očekivala da bude oženjen, sa decom. Tako zahteva i priroda, osećao je on to. Njegova izabranica bila je 19-godišnja Joko Sugijama, kćerka poznatog tokijskog slikara na tradicionalne japanske teme, studentkinja engleskog jezika. Zanimljivo je i da je pre početka braka Mišima jasno predočio budućoj supruzi šta od nje očekuje u braku. Posebno je insistirao na trima stvarima: (1) tražio je da prihvati da je njemu pisanje prva stvar u životu, da (2) poštuje njegovo «pravo na privatnost», kao i da (3) ga ne ometa u njegovom «rutinskom bildovanju tela». Joko se složila sa svim što je od nje tražio.

            Imali su dvoje dece, sina i kćerku, koji i danas žive u Tokiju.  

            Generalno govoreći, Mišima je u svom pisanju često bio veoma kritičan prema načinu na koji se japansko društvo razvijalo posle Drugog svetskog rata, pokušavajući da pokaže da zemlja «gubi svoju dušu» sa nastalim promenama (ponekad, u kritičkim člancima, bivao je žestok, apelujući na Japance da ne prihvate da nove okolnosti učine da njihova zemlja postane - «feminizirani Japan»). Mada je bio svestan da su neke promene neminovne, verovao je da modernizacija po svaku cenu ne vodi uvek na bolje. Birajući bizaran naslov za svoje poslednje veliko delo (tetralogija «More plodnosti») napravio je čak poredjenje izmedju modernog Japana i golog pejsaža Meseca. Stoga je urgirao povratak Japana onome što je on smatrao «njegovim čistim tradicionalnim vrednostima».

            Cinici primećuju da, mada je bio duboko privržen instituciji cara i samurajskom duhu iz prošlosti Japana, Mišima je, u isto vreme živeo kao Zapadnjak - po načinu kako se oblačio i hranio (voleo je, recimo, da ručava u elitnim francuskim restoranima u Tokiju, pije vino i konjak, dok je sa američkim novinarima uobičajeno pio viski) i po zapadnjački opremljenoj kući u kojoj je živeo. To je uglavnom objašnjavao činjenicom da je on - porodičan čovek.

            Dug i neumoran rad na razvijanju tela se isplatio, pa je Mišimi bilo drago što je dobio telo koje lepo izgleda. A kako je usto bio slavan autor i bogat čovek godilo mu je osećanje da je sebe postavio na pravi put, put prema svojoj - prevremenoj smrti, onda kada ispozavršava sve važnije životne zadatke  (nije voleo «unfinished works»). Naime, makoliko se o tome, naravno, nije izjašnjavao izravno, u jednom intervju iz tog vremena, sa nekim američkim novinarem, komentarisao je «da radi na svom telu - jer želi da umre pre pedesete godine, pa namerava da bude lep leš». Moglo je to da zvuči kao neslana šala, ali nije. Već u noveli «Sunce i čelik» dao je odgovor: mora stvoriti muskulaturu koja priliči tragičnoj smrti! Jer on zna da su samuraji-aristokrate, i u trenutku smrti, bili pravi, mišićavi i lepo doterani. Nema više prevelikog skrivanja, Mišima otvara sve karte onima (izvan svoje porodice) koji imaju oči da vide i uši da čuju. Medjutim, nekima su ti njegovi nagoveštaji zvučili samo kao dvosmislena koketerija.

            Ponet svojom slavom, on je posebno iznenadio Japance i svet kada je formirao svoju sopstvenu «privatnu vojsku», od stotinu dobro odabranih mladića, posvećenih oživljavanju bušida, viteškog samurajskog koda časti. Grupu, koju je nazvao «Društvo štita» (Tate no kai), sačinjavaju uglavnom desničarski studenti. Pod njegovim direktnim tutorstvom, mladići studiraju borilačke veštine i fizičku disciplinu, u samurajskom duhu, sa datim zavetom da će braniti cara. U tim nadobudnim mladićima, svojim štićenicima koji mu se poveravaju telima i dušama, on nastoji da ojača njihovu muškost i probudi herojstvo. Zapravo, kroz naporne vežbe «za jačanje tela, ali i karaktera», reflektuje se Mišimina ostrašćena opredeljenost - ka hipermuževnosti. «Na ovaj način», razmišlja Mišima, «najbolje ću oživeti samurajski duh unutar mene samoga». A da ništa ne radi ilegalno, pokazuje činjenica da on, na dosta neuobičajen način, dobija dozvolu nadležnih vojnih vlasti da «Društvo štita» vežba na - vojnim poligonima i da jednom mesečno imaju trening sa zvaničnom vojskom.

            Tri puta je kandidovan za dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Uticajan «Magazin Njujork Tajmsa» (The New York Times Magazine) zalagao se više puta da Mišima dobije Nobelovu nagradu. Najviše se očekivalo da će se to dogoditi 1967. godine, kada umesto Mišime dobitnik postaje gvatemalski pisac Migel A. Asturias (Miguel Ángel Asturias). Mišima strpljivo čeka sledeću godinu. Medjutim, dogadja se veliko iznenadjenje te 1968. godine, kada dobitnik biva - Jasunari Kavabata, koji tako postaje prvi japanski književnik (a drugi Azijat) dobitnik tog prestižnog Nobelovog znamenja.

            Zabeležena je Kavabatina izjava: «Pre nego što sam ja primio Nobelovu nagradu trebalo je da je primi - Jukio Mišima. On je jedan od najrazumljivijih japanskih autora za zapadni duh. S druge strane, ja ne smatram da je nagrada dodeljena meni, već - Japanu. Što se talenta tiče, Mišima je daleko superiorniji od mene. Jer on ima izvanredan talent, i to ne samo na nivou Japanaca, nego na svetskom nivou»

            Ima mišljenja po kojima je Kabavata dobio Nobelovu nagradu koja ja pripadala Mišimi - navodno je Komitet za dodelu Nobelove nagrade u poslednjem trenutku odustao od namere da je dodeli Mišimi zbog njegovih, u to vreme naglašenih, desni-čarskih aktivnosti, što je uključivalo i osnivanje njegove «privatne armije» («Društva štita»), o čemu se u to vreme s bojaznošću i priličnim nerazumevanjem govorilo.

            Takav sled dogadjaja u Mišimi izaziva pomešana osećanja. Nije njemu krivo što je Kavabata nagradjen, već njega muči nešto drugo - on zna da je za njega postalo kasno da čeka neki sledeći put, jer on u svojoj glavi ima detaljno razradjen plan o okončanju svog života, shvatajući pritom da, teorijski, nije logično da jedan japanski književnik ponovo dobije tu svetsku nagradu za književnost u kratkom vremenskom razmaku.

            Ubrzano je radio na knjigama tetralogije (koje će biti njejgove poslednje) i pisao mnoge pozorišne komade. Kako kaže G. Čhartišvili, Mišima je drame pisao na sledeći način: prvo finalnu repliku, zatim čitav tekst, počev od prvog čina, bez jedne jedine ispravke. Na isti način postupio je taj vrli čovek s dramom sopstvenog života. Kada je finalna epizoda bila smišljena, ostalo se izgradilo samo od sebe. To se ne sme ispustiti iz vida kada se razmatra sveukupni Mišimin život.

            Na kraju, da kažem da pada u oči da se Mišima mnogo trudio, i pored nekih svojih mana, da postane  l'uomo  perfetto; upravljao je svojim živopisnim životom sa veštim manevrisanjem, da bi ga, kad je osetio da je došlo vreme, a sa uverenjem da prava umetnost ide ruku pod ruku sa smrću, završio hrabro i patetično u isto vreme, teatralnim samoubistvom, u 45. godini. Mada u japanskoj književnosti ima dosta slučajeva izvršenih samoubistava, način na koji je to učinio Mišima prilično je izvanredan, makoliko je posve - japanski. A opet, makoliko je to tipično japanski način samookončanja, takav smrtni ritual nijedna javna ličnost nije pre njega priredila u tridesetak godina Japana posle Drugog svetskog rata. Tako se dogodilo da ga je, pored velikog umetničkog stvaralaštva, i to njegovo samoubistvo, sa najvećom silinom tragedije, odvojilo od drugih. A kao što je Andre Žid (Gide) baš u ludilu Fridriha Ničea (Friedrich Nietszche) video svedočanstvo njegove autentične veličine, tako ja, u svojoj malenkosti, vidim Mišiminu autentičnu veličinu (i) u njegovom izuzetnom samoubistvu, svakako jednim od najizvanrednijih u istoriji književnosti (bodežom oštrim kao brijač Mišima je najpre sebi rasporio stomak, a onda mu je jedan od pratilaca jednim jedinim udarcem sablje odsekao glavu).

            Da još jednom odgovorim sebi na pitanje: Zašto baš Mišima? Zato što je on jedna izuzetna ličnost -njegov suviše upadljiv život, kao i fanatična smrt, dominirali su nad javnim poimanjem njegovih ukupnih dostignuća, s tim što se kritičari u Japanu i na Zapadu slažu da je njegova literarna nadarenost  bila gorostasna.

            Bilo kako bilo, osećam se ponosnim što sam se poduhvatio ovog zadatka. I set out to climb a mountain which I consider to be sacred. Da li je to previše hrabar korak, ili možda moja mladićka nepromišljenost, pokazaće se naknadno. Ipak, rukovodim se kantovskom idejom: «Moram, dakle mogu», jer mi više nije dovoljno da, a  la  recherche  de  Yukio  Mishima, samo iščitavam njegove meni dostupne knjige, i da obilne informativne materijale slažem u fajlu koja nosi naslov «DANAS ČOVEK, SUTRA GA NEMA», kao i da svakog proleća odlazim u okolinu Beograda i ubiram po neki prelepi trešnjev cvet, simbol Japana, u spomen Jukija Mišime - koji je imao hrabrosti da ne «okleva» u odlasku".

            Evo nekoliko marginalnosti i trivijalnosti:

            - Samuraji, koji su toliko značili Mišimi, tokom sedam vekova imali su izuzetno važno mesto u razvoju civilizacije Japana. U sprezi sa tradicijom zen-budizma, oni su umnogome zaslužni za stvaranje japanskog mentaliteta, uključujući i sitne prefinjenosti kao što su ceremonija pijenja čaja, ikebana, bonsai i drugo. Pored poznatog pravila da «onaj ko je samuraj mora pre svega da konstantno ima na umu činjenicu da mora da umre, samuraji su negovali uzvišeni osećaj za lepotu, što se u drugim delovima sveta i ne očekuje baš od - ratnika. Kaže se da su oni sa sobom nosili «ruž i barut» kada su išli u borbu, jer im je bilo stalo da lepo izgledaju kada poginu. S tim u vezi, pomenuću jednu samurajsku pričicu: «Nekog naoružanog samuraja napadne drugi vrlo mlad samuraj, kojeg on ne poznaje. Vidi ga, zgrane se, i ne pokrene se: ‘Suviše je lep. Ne mogu da ga ubijem'. Tako mladi samuraj ubije njega». Eto primera u kome lepota uništava čoveka!

            - Mišima je, od svojih pubertetskih godina, bio u priličnoj meri opčinjen ličnošću hrišćanskog svetitelja Sv. Sebastijana. Bio je duboko dirnut erotskim izgledom tog sveca, da će se do kraja života identifikovati sa «romantičnim i estetskim idealom lepe žrtve», kako to govore neki estetičari. Margerita Jursenar je ovako objasnila interesovanje jednog japanskog dečaka za sliku Sv. Sebastijana: «Takvu sliku mogao je da nadje samo u hrišćanskom srednjovekovnom slikarstvu, pošto japanska umetnost, čak i u svojim erotskim drvorezima, nije poput evropske umetnosti poznavala glorifikaciju golog ljudskog tela; to mišićavo telo, iako sasvim pri kraju snaga, opruženo u gotovo pohotnoj opuštenosti agonije, nikako nije moglo biti dočarano preko umirućeg samuraja; junaci drevnog Japana i vole i umiru u svome oklopu od svile i čelika». Stoga izdavači širom sveta, kada objavljuju knjigu «Ispovest maske» u kojoj je prvi put pokazan Mišimin interes za hrišćanskog sveca, na korice pretežno stavljaju sliku Sv. Sebastijana, ili varijaciju na njegov lik. Čak je ostala za Mišimom i jedna fotografija u kojoj je on prikazan kao sv. Sebastijan, probušen strelama sa ekstatičnim izrazom bola.

            - U jednoj anketi koju je svojevremeno bio sproveo tokijski književni magazin «Bungei», u stilu: «Koga najviše volite i zašto?», Mišima je bez dvoumljenja naveo imena dvojice Nemaca iz oblasti muzike i književnosti: Riharda Vagnera (Richard Wagner) kao najomiljenijeg kompozitora, i Tomasa Mana (Thomas Mann) kao najomiljenijeg pisca. U šali je rekao da zna da su Vagner i Man na neki način bili povezani, da se priča da su neki junaci Mana umirali nakon što su čuli neku od Vagnerovih opera (sam Man je bio opsenjen Vagnerovom muzikom). A na urednikovo pitanje «S kojom ličnošću biste sebe voleli da identifikujete?» Mišima je brzo i nonšalantno odgovorio: «Elvis Prisli», koji je u to vreme bio u zenitu popularnosti.

            - Kada su Mišimu jednom prilikom strani novinari pitali o planini Fudžijami (najviša planina u Japanu, koja se smatra svetim simbolom zemlje, te se hiljade Japanaca svakog leta penje na planinski vrh, što se smatra religioznim činom), on im je ispričao: «Postoji jedna izreka oko Fudžijame, koju ste možda već čuli vi koji ste već više puta boravili u Japanu: Ako se nikada niste peli na tu planinu, onda ste glupak; ako ste se peli jedamput, onda ste mudar čovek. A ako ste se peli više nego jednom, onda ste - glupak! Drago mi je da mogu da kažem da sam se ja peo - samo jednom!»

            - Američki režiser Pol Šreder (Paul Schraeder) napravio je igrani, celovečernji film «Mišima, život u četiri poglavlja» (Mishima: A Life in Four Chapters), koji je prikazan na Filmskom festivalu u Kanu (Cannes) 1985. godine. Četiri obrađena poglavlja iz naslova filma jesu: (1) Lepota, (2) Umetnost, (3) Akcija i (4) Harmonija pera i mača.    

            - Na Zapadu je do sada objavljeno više zapaženih biografija Mišime, kojima je zajedničko, i pored studioznosti i stručnosti, što (ipak) nedovoljno razotkrivaju ovu kontradiktornu i skoro nadljudsku ličnost, «genija koji je imao blistavu sudbinu, sudbinu koja se ne bi smela dozvoliti običnom čoveku», kako neki govore. Tako je do danas ostalo mnogo nedokučivog iz njegovog relativno kratkog života, makoliko je on bio veoma  prisutan u širokoj javnosti.           

            - Na srpski jezik prevedene su sledeće Mišimine knjige: «Zlatni paviljon» (preveo s japanskog Dejan Razić, Nolit-Draganić 1999, drugo izdanje Rad 2008), «Mornar koji je izneverio more» (preveo s nemačkog Andrija Grosberger, Esotheria 1997), «Ispovest maske» (prevele s engleskog Zorica Savić-Nenadović i Branislava Jurišin, Esotheria 1996), «Huk talasa» (prevela s engleskog Gordana Velmar-Janković, AED Studio 2003), «Posle banketa» (prevela s engleskog Gordana Velmar-Janković, AED Studio 2003), «Sunce i čelik» i «Patriotizam» (preveo s engleskog Dragan Milenković, Apostrof 1999), kao i tetralogija «More plodnosti» (Prolećni sneg, Hram svitanja, Odbegli konji i Andjeo u raspadanju, preveli s engleskog Gordana Velmar-Janković, Jelena Stakić, Branko Petrović i Dragan Milenković, AED Studio/Rad 2008). Takodje, objavljena je i solidna Mišimina biografija od Džona Nejtena (preveo s engleskog Dragan Milenković, Ukronija 2008).

Atačmenti



Komentari (94)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

taube taube 19:19 11.03.2009

++

kad razmišljam o japanu ja se uvek setim nečeg što sam pročitala u knjigama o kraju 2.svetskog rata; naime, radi se o tome da japanci NE UMEJU da naprave zaveru, oni ne znaju kako se to radi, za razliku od srba
kad je car trebao da potpiše mir i tako okonča rat, jedna grupa oficira je jedini put pokušala zaveru, ali su hodali na prstima da ne probude cara jer se car ne sme buditi i uznemiravati,i naravno-uhvaćeni su,nisu uspeli da se domognu trake na koju je car već snimio svoj govor o prihvatanju mira; malo toga znam o japanskoj književnosti, ali ova crtica iz japanske istorije će mi uvek ostati u sećanju
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:28 11.03.2009

Re: ++

taube
malo toga znam o japanskoj književnosti, ali ova crtica iz japanske istorije će mi uvek ostati u sećanju


Tačno je da su Japanci (kao i Kinezi, naravno) nama umnogome daleki, ne samo u fizičkom smislu. Naime, njihov mentalni sklop razmišljanja i prosudjivanja je prilično drukčiji.

Pored ostalog, postoje neke japanske knjige koje su teško shvatljive zapadnjačkom umu (čak su i neki romani nobelovca Jasunarija Kavabate previše lokalno obojeni, te teško shvatljivi na Zapadu). U tom slučaju, kao što sam naveo u tekstu, romani Jukija Mišime su prilično dostupni Zapadnjacima, da su mu neki u Japanu zamerali - da se "previše dodvoruje Zapadnjacima". To nije bilo tačno samo u onoj meri što je Mišima veoma dobro poznavao evropsku književnost. Bio je veliki zaljubljenik u Staru Grčku. Putovao je, više puta je bukvalno obišao svet.

Eh, kada bih ja, u poredjenju s njim, mogao da znam samo delić japanske književne baštine, bio bih zadovoljan.

Šta ću, tako stoje stvari. Aun aprendo! (još učim).
niccolo niccolo 19:22 11.03.2009

Јапански језик

Одличан текст, врло исцрпан. Препорука.

П.С. знаш ли да говориш јапански? Ја сам покушао да га учим, чак сам се и дописивао са неким јапанкама, али нисам нарочито напредовао...После сам и баталио, нема се времена....

За крај тривиа - Једна од најбољих игрица које сам играо је Total War - Shogun. Радња је смештена у време Сенгоку периода и Оде Нобунаге..Најјача ”регуларна” јединица у Шогуну су кенсеи-ји, а најјача ”терористичка” гејше (ефикасније од нинџи...)
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:18 11.03.2009

Re: Јапански језик

Niccolo
П.С. знаш ли да говориш јапански?


Ne, ne govorim japanski.
Čak nisam (do sada) imao sreću ni da posetim Japan.

Zavidim srećnicima koji su imali tu sreću - recimo našem kolegi Maksi (tako sam ja bar shvatio, jer je jednom bio okačio fotku prelepog Zlatnog paviljona u Kjotu - baš onog o kome je Mišima pisao svoj poznati roman pod tim nazivom).
niccolo niccolo 20:21 11.03.2009

Re: Јапански језик

Čak nisam (do sada) imao sreću ni da posetim Japan.

Ја сам имао неке планове за нову 2010 да идем тамо на једно двајес дана, али видећемо шта каже криза...
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 20:37 11.03.2009

Re: Јапански језик

niccolo
Čak nisam (do sada) imao sreću ni da posetim Japan.

Ја сам имао неке планове за нову 2010 да идем тамо на једно двајес дана, али видећемо шта каже криза...

Ја мислим, Николо, да Јапанцима и Србима 危機 не може ништа ;-) Ићи ћеш ти, сигурно.

А Владимир својим блоговима показује јапанску радиност на делу у Србији. Ја сам једном друга Анфака био кандидовао за медаљу Алије Сиротановића због вредноће у блог-прегалаштву, али сада бих да уложим амандман па да тебе, Владимире, због редовних, опширних и добрих текстова предложим :) (Само да се не појави gordanac са оним њеним ауторитативним: Одбија се!.... :)))
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:50 11.03.2009

Re: Јапански језик

Predrag Brajović
А Владимир својим блоговима показује јапанску радиност на делу у Србији. Ја сам једном друга Анфака био кандидовао за медаљу Алије Сиротановића због вредноће у блог-прегалаштву, али сада бих да уложим амандман па да тебе, Владимире, због редовних, опширних и добрих текстова предложим :)

Hvala, Predraže.

Taman sam mislio da ću, postavljanjem ovog većeg teksta, zaslužtiti da uzmem kraće odsustvo i da se jedno vreme ne javljam. Ovako, ako treba da se radi za medalju, izgaraću još, he, he, he...

Само да се не појави gordanac са оним њеним ауторитативним: Одбија се!.... :)))


Uvažena Gordanac me je ubila u pojam sa onim njenim odsečnim NE kada sam govorio o Isidori Sekulić. Progutao sam ne jednu nego tri knedle, oćutao slegnuvši ramenima. Prvog trenutka, zapravo, osetio sam se kao mali Djokica, koji ne može da veruje kada čuje da neko ne voli njegovu - učiteljicu. A onda sam shvatio to što sam morao da shvatim. C'est la vie.

Primetno je da ja kao Ahil - otkrivam moje "slabosti": najpre Isidoru Sekulić, sada Jukija Mišimu....

Am I weird?
bauer. bauer. 20:55 11.03.2009

Re: Јапански језик

али сада бих да уложим амандман па да тебе, Владимире, због редовних, опширних и добрих текстова предложим :)

Pridruzujem se i ja. A citacu kad dodjem kuci, ako budem mogao da odvojim par sati... ijuuu...
vladimir petrovic vladimir petrovic 21:05 11.03.2009

Re: Јапански језик

Bauer
...ako budem mogao da odvojim par sati... ijuuu


Radoholičare, ne gubi vreme uzaludno, nadam se i očekujem da će tvoj rad i trud OVERTHERE biti nagradjeni i pozlaćeni, he, he, he...
Naklapanje o Mišimi čitaj neki put kada si iole relaksiran i nemaš ništa drugo pametnije da radiš.

By the way, da li pratiš JAPANSKE STRIPOVE?
Manga?
bauer. bauer. 21:10 11.03.2009

Re: Јапански језик

By the way, da li pratiš JAPANSKE STRIPOVE?
Manga?

Vec dugo ne pratim nikakve stripove, ono je bilo samo podsecanje na neka stara vremena. Ali vidim da moji momci citaju nesto japansko. Moracu da ih pitam.
gordanac gordanac 21:29 11.03.2009

:)

...
vladimir petrovic:
Am I weird?

Ne (odsečno)


Knjige o samurajima, SunTzu, ceremonije čaja, japanski filmovi,....razne teme (uključujući i Mišimu) - sve blisko (iz raznih neverovatnih razloga i "spletova" raznih okolnosti...)
Može (kao asocijacija) i :
Jim Jarmusch Ghost Dog (ili francuska verzija sa Alen Delonom, slična stvar)

ili, kao druga asocijacija:
Hagakure

Dobar post, skroz dobar.
Ko do sada nije čitao Mišimu, ima (mislim) dobar razlog da ga malko prelista posle čitanja tvog teksta.
vladimir petrovic vladimir petrovic 21:51 11.03.2009

Re: :)

Gordanac
Am I weird?
Ne (odsečno)


Hvala.

Naročito hvala na ovome
Ko do sada nije čitao Mišimu, ima (mislim) dobar razlog da ga malko prelista posle čitanja tvog teksta


Ako ostavim skromnost po strani - to mi je bila namera.
Mislim, istinski, da Mišima zaslužuje pozornost, iako sam svestan da je bio veoma kontraverzna ličnost.
Baš zbog toga.
JJ Beba JJ Beba 21:59 11.03.2009

Re: :)

Mislim, istinski, da Mišima zaslužuje pozornost, iako sam svestan da je bio veoma kontraverzna ličnost.
Baš zbog toga.

hmmm, bilo bi lepo kada bi Mišimu ovde čitali malo više
mada me ne bi iznanadilo i kada bi krenuli da ga, zbog svoje sekusalne orjnenatcije, pljuju
viš kakvi vetrovi duvaju?
niccolo niccolo 00:03 12.03.2009

Re: Јапански језик

Ићи ћеш ти, сигурно.

Само је питање које године
bauer. bauer. 05:36 12.03.2009

Re: :)

Jim Jarmusch Ghost Dog

i
Hagakure

zajedno
angie01 angie01 19:25 11.03.2009

mali doprinos

moji omiljeni dzapanezi

miyazaki-san



i takeshi-san



niccolo niccolo 19:34 11.03.2009

Re: mali doprinos

takeshi-san

Рећи ћу само феноменалан режисер! (поред Затоичија нарочито су ми се допали Било једном у октобру (мислим да је такав наслов) и Кикуђиро...)
Srđan Mitrović Srđan Mitrović 19:36 11.03.2009

Re: mali doprinos

miyazaki-san



da ipak ne zaboravimo Kurosava-san
angie01 angie01 19:36 11.03.2009

Re: mali doprinos

ja htela da stavim Tabu- jer je pricha o samurajima-al ne nadjoh.

svi su mu dobri- opak gospodin!
angie01 angie01 19:37 11.03.2009

Re: mali doprinos

Kurosava-san


i Mifune-san:))
vladimir petrovic vladimir petrovic 19:43 11.03.2009

Re: mali doprinos

Srdjan Mitrovic
da ipak ne zaboravimo Kurosava-san


Niko ne moze mimoici Kurosavu kada je rec o japanskom filmu.
I danas deluje neprevazidjeno.
vladimir petrovic vladimir petrovic 19:49 11.03.2009

Re: mali doprinos

moji omiljeni dzapanezi


Hvala Angie, premda sam ja priželjkivao spotove u stilu TRIBUTE TO YUKIO MISHIMA, a ima ih dosta.

Srećom, Niccolo je priskočio u pomoć
angie01 angie01 19:58 11.03.2009

Re: mali doprinos

premda sam ja priželjkivao


pa dobro, evo drugi su u tom fazonu, a i ti si ga podrobno razradio- ja samo da ubacim crticu, kad si vec postavio ovako neshto,

A i Srki stalno obecava taj blog o Mijazakiju, pa ja u neizdrzu, da ga podsetim:)))
Srđan Mitrović Srđan Mitrović 19:35 11.03.2009

pol šreder i mišima



a evo i dve scene iz filma Mishima: A Life in Four Chapters
niccolo niccolo 19:43 11.03.2009

Re: pol šreder i mišima

Још неки ”видеји” са сликама из Мишиминог живота...

antonacci antonacci 19:39 11.03.2009

Mišima i prevodi

Veoma sam malo čitao Mišimu. Nije potrebno mnogo da se shvati njegova veličina niti da se prema njemu razvije veliko poštovanje. Međutim, iz onog što sam ja čitao, nisam ga baš intenzivno doživeo. Knjiga je, inače, bila prevedena sa engleskog.

Čitao sam dosta kasnije da je Mišima uvek bio nezadovoljan prevodima svojih knjiga i da je govorio da se sa japanskog jako teško može prevoditi na "zapadnjačke" jezike. Onda sam sa lakoćom odahnuo: prevod je kriv. Jer ovo je bio prevod prevoda. Bez obzira na to što znam da je Mišima verovatno preterivao. :)

Kao neko ko ga ipak poznaje mnogo bolje nego ja - sa čijim prevodima treba početi?
Jer sad ne mogu a da ga ne čitam ponovo, kad si napisao ovako lep tekst.
vladimir petrovic vladimir petrovic 21:20 11.03.2009

Re: Mišima i prevodi

Antonacci
Jer sad ne mogu a da ga ne čitam ponovo, kad si napisao ovako lep tekst.


Hvala.

Obrati pažnju da sam pomenuo kako je Margareta Jursenar odlično pisala o Mišimi. Ona je čak zbog njega naučila japanski i nešto prevodila s tog jezika. (Ja ipak, bar za sada, nisam u toj meri očaran japanštinom).

Kao što sam u tekstu rekao, Mišima je bio hiperaktivan. Od napisanih petnaestak romana, najbolji su, čini mi se, "Zlatni Paviljon" i "Mornar koji je izneverio more". Prevedeni su na srpski, i kažu da su dobri prevodi, iako je ovaj drugi išao preko - nemačkog. Na Zapadu je najveću slavu postigao "Šum talasa", koji je mnogo puta filmovan. U pitanju je delo inspirisano starogrčkom pastoralom "Dafnis i Hloe". Znalački napisano, ali se prilično razlikuje od ostalih Mišiminih knjiga.

Naravno, mnogi analitičari smatraju da njegova tetralogija "More plodnosti", poslednje što je napisao, predstavlja krunu njegovog stvaralaštva, te te četiri knjige srdačno preporučujem.

O prevodjenju sam govorio u svom postu "Prevodjenje, čemu". Vratiću se kasnije na tu temu.
Unfuckable Unfuckable 19:42 11.03.2009

wooow

napisa ga ti, Pižone
izvanredno
vladimir petrovic vladimir petrovic 19:46 11.03.2009

Re: wooow

napisa ga ti, Pižone
izvanredno


Dužina mi ne manjka (big is beautiful), he, he, he... Nisam umeo kraće, zameram to sebi.

Thx.
mirelarado mirelarado 19:50 11.03.2009

Re: wooow

napisa ga ti, Pižone
izvanredno


Вала баш! Прави си заљубљеник у јапанску културу, Владимире, види се.
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:00 11.03.2009

Re: wooow

Mirelarado
Вала баш! Прави си заљубљеник у јапанску културу, Владимире, види се


Hvala. Važno je biti zaljubljen, zar ne?

Da dodam nešto. Ovaj tekst sam završio (pre nego što sam prešao na trivijalnosti) sa opaskom da Mišima nije oklevao u odlasku.

Imao sam objašnjenje šta sam time hteo da kažem, ali sam ga u poslednjem trenutku "isekao", kako mi tekst ne bi bio - predugačak.

A objašnjenje sam bio našao u pisanju velikog hrvatskog (i evropskog) poznavaoca japanstva - Vladimira Devidea. On je rekao:

«Postoji vrlo raširen nesporazum o pitanju zašto je trešnjin cvijet «simbol Japana». Nipošto ne zbog svoje «ljepote» (koja je možda i pomalo «sentimentalna»), već stoga što je trešnjih cvijet simbol ratnika; on se osipa dok je još mlad i na vrhuncu ljepote, «ne plašeći se odlaska», kao što se i ratnik ne plaši smrti niti dok je još mlad i u naponu snage. Ruža nije takav cvijet; njoj se latice ponekad i sasvim sasuše na stabljici prije negoli otpadnu – on «oklijeva u odlasku» i stoga ne može biti simbolom Japana»!
Unfuckable Unfuckable 20:09 11.03.2009

Re: wooow

hej mirela
...čekamo ga posle na
«Dnevničkim beležnicama jednog osamnaestogodišnjaka»
(ima sve da prizna ! )
mirelarado mirelarado 20:10 11.03.2009

Re: wooow

Занимљиво објашњење симболике трешњиног цвета. Чудно је то са далекоисточњацима и смрћу, мени тешко разумљиво, али свакако објашњава много тога из њихове историје и баштине.
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:11 11.03.2009

Re: wooow

Unf
čekamo ga posle na
«Dnevničkim beležnicama jednog osamnaestogodišnjaka»
(ima sve da prizna ! )


Tekst iz moje mladosti, svakako. Ja sam ga samo malo prilagodio sadašnjem trenutku.
mirelarado mirelarado 20:15 11.03.2009

Re: wooow

hej mirela
...čekamo ga posle na
«Dnevničkim beležnicama jednog osamnaestogodišnjaka»
(ima sve da prizna ! )


Запазила сам детаљ Надам се да није бележио само утиске о прочитаним књигама, има ваљда и неких конкретнијих ствари...
Unfuckable Unfuckable 20:19 11.03.2009

Re: wooow

конкретнијих ствари.

mene posebno kopka poglavlje "Sećanja na guvernantu"
vishnja92 vishnja92 20:31 11.03.2009

Re: wooow

«Postoji vrlo raširen nesporazum o pitanju zašto je trešnjin cvijet «simbol Japana». Nipošto ne zbog svoje «ljepote» (koja je možda i pomalo «sentimentalna»), već stoga što je trešnjih cvijet simbol ratnika; on se osipa dok je još mlad i na vrhuncu ljepote, «ne plašeći se odlaska», kao što se i ratnik ne plaši smrti niti dok je još mlad i u naponu snage. Ruža nije takav cvijet; njoj se latice ponekad i sasvim sasuše na stabljici prije negoli otpadnu – on «oklijeva u odlasku» i stoga ne može biti simbolom Japana»!

ovo nije rasiren nesporazum nego poznata istina.simbolika tresnjinog cveta je ugradjena u kompletnu japansku kulturu koja je - srecom -postala dostupnija nego ikad pre, makar u intelektualnoj i umetnickoj ravni - i to u toj meri da bi ispitno pitanje "sta predstavlja tresnjin cvet" za nekog studenta (naprimer) japanskog jezika bilo potpuno legitimno, cak i ako nikad nije cuo odgovor.
pretpostavljam da je ovo gore davno pisano.
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:36 11.03.2009

Re: wooow

Mirelarado
Чудно је то са далекоисточњацима и смрћу, мени тешко разумљиво, али свакако објашњава много тога из њихове историје и баштине.


Baš tako. Kao što sam u uvodu stavio frazu Entaia Totomacua, oni imaju jedan drukčiji prilaz.

Uostalom, ovaj tekst o Mišimi umnogome govori o tome. Ja ga volim, veoma volim, ali ne razumem potpuno tu njegovu opčinjenost smrću. A divim mu se. Možda i zbog toga.

On lično je režirao polučasovni film po svojoj noveli "Patriotizam" i glumio glavnu (i jedinu) mušku ulogu - oficira koji vrši hara-kiri. Taj film je imao premijeru u Parizu, kada su zene padale u nesvest, a i muškima je bilo nelagodno gledati izvršenje tog harakirija.

Taj film se može videti u celosti na Internetu. Ja sam se isto, veoma nelagodno, osećao i jedva ga dogledao do kraja. Ali me to nije sprečavalo da se divim Mišimi. Divim se i načinu kako je napravio taj film.

vladimir petrovic vladimir petrovic 21:10 11.03.2009

Re: wooow

Unf
mene posebno kopka poglavlje "Sećanja na guvernantu"


Neka "Guvernanta, čemu?" sačeka.
Vidiš da mi vrli Predrag Brajović prebaca kako trčim, odnosno prečesto se javljam...

Ispašće da sam mnogo dokon. I to ja, koji sam prilično lenjivac po prirodi, he, he, he...
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 00:16 12.03.2009

Re: wooow

vladimir petrovic
Vidiš da mi vrli Predrag Brajović prebaca kako trčim, odnosno prečesto se javljam...

Бојим се, Владимире, да ниси пажљиво прочитао мој коментар.

Видиш, ја сам из радозналости прегледао датуме објављивања твојих постова и установио да се ти јављаш готово редовно сваких седам дана. Ни по јада да су то текстови-цртице/импресије/политкоментари, каквих по блогу има и који захтевају мањи напор... Не, ти доносиш обухватне чланке с обиљем података и цитата, што захтева знатан труд. И тај твој труд ценим, чак и кад се не слажем са ставом који из њега избија.

То да ли си ти докон ја никад не бих судио на основу твоје блог активности. Могло би да завара. Као што не бих судио на основу твојих постова да ли си добар отац, висок или низак, плав или смеђ, брз или спор, племенит или ништак итд. Оно што сам неспорно видео јесте рад који си у своје текстове уложио, те сам га искрено похвалио. Можда није требало ;-)
njanja_de.manccini njanja_de.manccini 00:21 12.03.2009

Re: wooow

Brajovicu baš si ovo lepo objasnio. ja sam ga na prošlom njegovom blogu pitala pomalo nekulturno jel ima on posao kad stiže da napiše ovako dugačke i sadržajne blogove svake nedelje. on mi lepo i kulturno odgovorio da slabo spava a i ne piše tako često. jel tako Petrovicu?
vladimir petrovic vladimir petrovic 13:12 12.03.2009

Re: wooow

njanja de.manccini
jel tako Petrovicu?


Yeah.
Kao što sam rekao, ovaj tekst o Mišimi je napisan ranije, ja sam ga sada samo "reciklirao", uz odredjeno osavremenjivanje. Drugim rečima, ja se sistematično bavim Mišimom, tako da je ovo samo delić pisanog.
vishnja92 vishnja92 20:16 11.03.2009

volis ga

pa ti oprastam :)

inace me tvoji stavovi uglavnom iritiraju taman toliko koliko si mi sam po sebi drag.
tekst je sjajan.
eto mene posle kad se stisa guzva da se u miru svadjamo.

Tako ponekad, s odredjenim pijetetom, ponavljam u sebi reči: «Jukio Mišima» i time donekle ličim na budiste Japanske škole amidizma, koji svoju kratku molitvu - sastoji se samo od reči «Spasi me, Budo Amido» (na japanskom: Namu Amida Butsu)

ovo prvo...
Jelica Greganović Jelica Greganović 20:38 11.03.2009

E, baš mi

je ovo prijalo, lepo za čitanje i informisanje, naučila sam onoliko...japanska književnost mi je daleka koliko i Japan geografski...sigurno šteta, žao mi.
A, kad kažeš Japan, ja pomislim na

JJ Beba JJ Beba 20:56 11.03.2009

Re: E, baš mi

Postoje neke knjige i pisci koji nas u našem odrastanju žestoko zaintrigiraju, pa i obeleže. Takav je slučaj bio sa mnom kada sam pročitao dve knjige japanskog pisca Jukija Mišime: «Zlatni paviljon» i «Mornar koji je izneverio more».

isti slučaj
obožavm Mišimu i sve što je prevedeno kod nas posedujem
Iz Bografije Jukio Mišime Džona Nejtena , Mišiminog prijatelja, može se steći uvid zašto je sve tako išlo kod Mišime kako je išlo.

Američki režiser Pol Šreder (Paul Schraeder) napravio je igrani, celovečernji film «Mišima, život u četiri poglavlja» (Mishima: A Life in Four Chapters), koji je prikazan na Filmskom festivalu u Kanu (Cannes) 1985. godine.

odrastao kao strogi kalvinist imao je slično detinjstvo k'o Mišima, te nije slučajno da je baš on (Pol Šreder) napravio film o njemu
Mišimin Patriotizam je novela koju svi treba da pročitaju
edit
Takodje, objavljena je i solidna Mišimina biografija od Džona Nejtena (preveo s engleskog Dragan Milenković, Ukronija 2008).


ja imam prvo izdanje ove knjige iz 1985. god istog prevodioca, u izdanju Partizanske knjiga, Ljubljana i recenzent je bio David Albahari
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:58 11.03.2009

Re: E, baš mi

Hvala, Jelice.
A, kad kažeš Japan, ja pomislim na


CVEĆE. CVEĆE. CVEĆE. CVEĆE....

Prosto je neverovatan taj japanski odnos prema cveću, odnosno - lepoti.
Dobro, neko će reći da ima i drugih naroda koji vole cveće, znam, ali samo Japanci imaju IKEBANU i BONSAI.
(Doduše, mnogo toga oni su preuzeli od Kineza, ali sve što su preuzeli oni su dalje usavršavali i davali pečat japanstva).

A ko hoće da se pozabavi ikebanom - tu postoji mnogo stilova i ne znam čega već, kao da je u pitanju jedna posebna umetnost.

Jukio Mishima je bio poznat i po tome što je mnogo voleo biljke, i cveće naravno. Naročito je bio specijalista za orhideje. Medjutim, on se šeretski ljutio kada je vidjao da se Zapadnjaci naročito oduševljavaju ikebanom... jer je mislio da japanski duh ima bolje i vrednije karakteristike nego što je - aranžiranje cveća.
Jelica Greganović Jelica Greganović 21:17 11.03.2009

Re: E, baš mi

Ne cveće, nego trešnjin cvet
A, orhideje obožavam, imam ih poviše...tek skoro sam saznala da je orhideja moj cvet, cvet Zmaja...to je već Kina, ali kad reče orhideje...
vishnja92 vishnja92 21:23 11.03.2009

Re: E, baš mi

Ne cveće, nego trešnjin cvet

ni guvernante nisu sto su nekad bile :)
bonton i slusanje drugih su ustupili mesto intelektualnim pretenzijama.

cao Pizone :)

ps - pazljivo slusanje drugih.
vladimir petrovic vladimir petrovic 21:58 11.03.2009

Re: volis ga

Višnja
... inace me tvoji stavovi uglavnom iritiraju...


Zar?

Nisam iznenadjen, iako mi je uvek pomalo žao kada tako nešto čujem (a ovo nije prvi put, he, he, he.... ).

Da ne elaboriram, ja definitivno nisam od onih koje SVI vole. A ima takvih, naprosto su "aimable", kako bi rekli Francuzi, što je, čini mi se konkretnije nego "loveable" na engleskom.

"Čovek ne vredi ako nije sposoban da osporava", rekao je Ž. P. Sartr.
Ja ponekad to bukvalno shvatam, verovatno u nastupu nekakvog "svadjalačkog impulsa" (ne znam da li to postoji kod svakog), i onda... naravno da iritiram tankoćutne.
C'est la vie.
vishnja92 vishnja92 22:29 11.03.2009

Re: volis ga

tvoj problem je sto ne shvatas da nisi ti u glavnoj ulozi, nego tvoj stav
aj zdravo

ps - za takvog jezickog i inog cistunca, rec "tankocutnost' je nedopustiva.

pps - ponavljanje "namu amida bucu" bi te, isto kao i "jukio misima" ili "tko leti vrijedi" ili "superkalifradzilistik..." ili stagoddrugo, dovelo samo po sebi do nepostavljanja pitanja "cemu", zauvek.
dunja73 dunja73 23:37 11.03.2009

Re: volis ga


Ako se nikada niste peli na tu planinu, onda ste glupak; ako ste se peli jedamput, onda ste mudar čovek. A ako ste se peli više nego jednom, onda ste - glupak! Drago mi je da mogu da kažem da sam se ja peo - samo jednom!»

Izuzetno!
cula sam nesto slicno,
po meni je ovo jako mudro i "srebrom okovano"
i jako lepa prica
vladimir petrovic vladimir petrovic 00:00 12.03.2009

Re: volis ga

Hvala Dunja.
vladimir petrovic vladimir petrovic 09:18 12.03.2009

Re: volis ga

tvoj problem je sto ne shvatas da nisi ti u glavnoj ulozi, nego tvoj stav
aj zdravo

Ne znam na koje stavove misliš.

Nema tu odvojenosti. Bar je ja ne osećam.

Podsećam da je G. Flober (Gustave Flaubert) rekao "Gdja Bovari - to sam ja", poistovećujući se sa stavovima i ponašanjem junakinje njegove knjige kada je ona bila žestoko napadnuta.

Biće bolje.
vladimir petrovic vladimir petrovic 09:41 12.03.2009

Re: E, baš mi

Jelica Greganović
Ne cveće, nego trešnjin cvet


Ovde postoji blagi nesporazum. Kad sam rekao CVEĆE mislio sam u širem smislu - ne samo na "sitno" cveće (perunika, lale, božur), već i na ukrasne šljive, ukrasne trešnje (poznate kao japanske trešnje, koje se uzgajaju samo radi cveća, a ne radi plodova) i drugo.
Cherry blossom (trešnja u cvetu) je svetkovina za oči, to je pomenula i Topcat.
Dakle, mislim na sve što cveta.

Mišima je napisao jednu priču koja se zove "Beli božur".

U svakom slučaju, uvek mi je drago kada vidim da neko voli cveće.
vladimir petrovic vladimir petrovic 10:08 12.03.2009

Re: E, baš mi

JJBeba
Iz Bografije Jukio Mišime Džona Nejtena , Mišiminog prijatelja, može se steći uvid zašto je sve tako išlo kod Mišime kako je išlo.


Možda sam subjektivan, ali ne volim mnogo tu Nejtenovu biografiju, mislim da on nije najbolje razumeo Mišimu, mada cenim njegov trud.

Nedavno sam pročitao jedno ovakvo kritičko mišljenje o Nejtenovom prilazu Mišiminoj seksualnosti. «Tužno je videti kako je on (Nejten), u koga je jedno vreme Mišima sensei imao poverenja, napisao biografiju uglavnom baziranu na Mišiminim seksualnim tendencijama, s ciljem da zaradi pare od skandaloznog prezentiranja Mišimine seksualnosti, kao neki jeftini paparaco... te da on nije razumeo sveukupnog Mišimu». Uostalom, i sam Nejten je toga bio svestan, pa je u uvodu biografije naveo «da bi Mišima verovatno bio besan kako se mnoga fakta iz njegovog života iznose na videlo».
JJ Beba JJ Beba 13:03 12.03.2009

Re: E, baš mi

vladimir petrovic
JJBeba
Iz Bografije Jukio Mišime Džona Nejtena , Mišiminog prijatelja, može se steći uvid zašto je sve tako išlo kod Mišime kako je išlo.


Možda sam subjektivan, ali ne volim mnogo tu Nejtenovu biografiju, mislim da on nije najbolje razumeo Mišimu, mada cenim njegov trud.

Nedavno sam pročitao jedno ovakvo kritičko mišljenje o Nejtenovom prilazu Mišiminoj seksualnosti. «Tužno je videti kako je on (Nejten), u koga je jedno vreme Mišima sensei imao poverenja, napisao biografiju uglavnom baziranu na Mišiminim seksualnim tendencijama, s ciljem da zaradi pare od skandaloznog prezentiranja Mišimine seksualnosti, kao neki jeftini paparaco... te da on nije razumeo sveukupnog Mišimu». Uostalom, i sam Nejten je toga bio svestan, pa je u uvodu biografije naveo «da bi Mišima verovatno bio besan kako se mnoga fakta iz njegovog života iznose na videlo».

pa sad, mnogo njih je svašta pisao o Mišimi.
njegov život je takav da su razna tumačenja moguća, ne vidim ko bi baš imao tapiju na istinitost
ja lično uvek pokušavam da napravim sopstveni fokus
o Mišiniminom životu znam mnogo iz raznih izvora , iz njegovih knjiga, a imam i potrebno znanje za samostalne analize i zaključke
Mišimino detinjstvo i njegova seksualnost su obeležili njegov razvoj, njegov život, (kao u ostalom i svima) , te ni njegova književnost ne može ostatiti nedirnuta onim od čega je satkan


vladimir petrovic vladimir petrovic 13:34 12.03.2009

Re: E, baš mi

JJBeba
...a imam prvo izdanje ove knjige iz 1985. god istog prevodioca, u izdanju Partizanske knjiga, Ljubljana i recenzent je bio David Albahari


Ovo za Albaharija nisam znao. Pokušah da nadjem na Netu tu njegovu recenziju, ali bez uspeha.
Kakva je bila?

P. S. Ja znam da se D. Pajin bavi dalekoistočnim pitanjima, pa i V. Bajec, ali nešto mi nije bilo poznato za Albaharija.
JJ Beba JJ Beba 15:59 12.03.2009

Re: E, baš mi

vladimir petrovic
JJBeba
...a imam prvo izdanje ove knjige iz 1985. god istog prevodioca, u izdanju Partizanske knjiga, Ljubljana i recenzent je bio David Albahari


Ovo za Albaharija nisam znao. Pokušah da nadjem na Netu tu njegovu recenziju, ali bez uspeha.
Kakva je bila?

P. S. Ja znam da se D. Pajin bavi dalekoistočnim pitanjima, pa i V. Bajec, ali nešto mi nije bilo poznato za Albaharija.

uuuu David se bavio raznim stvarima
njegovi prsti umešani su i u izdavanje separata Tibetanska knniga mrtvih u izdanju Zamka kulture, gde je prevo jungove psihološke komentare; ima ga i u izdavanju farlingetija i beat poezije.
mnoge stvari je pokretao David tih osamdesetih godina
Mišima je uglavnom bio nepoznat široj javnisti do izdanja Nejtenove Biografije i malo toga je bilo prevedeno kod nas.
marta l marta l 03:09 13.03.2009

Re: E, baš mi

P. S. Ja znam da se D. Pajin bavi dalekoistočnim pitanjima, pa i V. Bajec, ali nešto mi nije bilo poznato za Albaharija.

Albahari je pocetkom osamdesetih (sa engleskog) preveo i Ji Djing Knjigu promene
vladimir petrovic vladimir petrovic 08:56 13.03.2009

Re: E, baš mi

marta I
Albahari je pocetkom osamdesetih (sa engleskog) preveo i Ji Djing Knjigu promene

Ovo nisam znao, imam (u očevoj biblioteci) Ji Djing na engleskom. Hvala.
Moraću da potražim tu Albaharijevu recenziju, to me zanima.
JJ Beba JJ Beba 21:40 11.03.2009

telo

odrastao u babinoj sobi, bez dozvole za izlazak iz iste, Mišima je kao dečak bio slabe konstitucije, "kekeljav", i nikakav...Mišimina majka smela je svog sina da izvodi napolje samo kad je bilo sunčano sa šalom, kapom i maskom na licu...

od mladića slabe teklesne konstitucije i očajne razvijenosti, svakodnevnim teškim i upornim vežbanjem Mišima je od svog tela izvukao maksimum, tako da je često i rado pozirao i fotografisao se polu nag pokazujući svoje do maksimuma igrađeno telo
Mišima kao sv. Sebastijan iz 1970.g

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 22:09 11.03.2009

vladimire...

... da ti kojim slučajem nisi samuraj?
vladimir petrovic vladimir petrovic 22:15 11.03.2009

Re: vladimire...

Vojislav Stojković
vladimire... da ti kojim slučajem nisi samuraj?


Baš si me nasmejao.

Volim Kraljevića Marka.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 22:57 11.03.2009

Re: vladimire...

vladimir petrovic


Volim Kraljevića Marka.

Znači, draži ti je buzdovan.
crossover crossover 23:19 11.03.2009

Re: vladimire...

Vojislav Stojković
... da ti kojim slučajem nisi samuraj?

Jeste, francuski samuraj. Le shogun :))
vladimir petrovic vladimir petrovic 10:34 12.03.2009

Re: vladimire...

Vojislav Stojković
Znači, draži ti je buzdovan.


Ti se šališ, ali meni se u Marku Kraljeviću svidja njegova sveukupna epska ličnost, što je više od asocijacije na buzdovan.
topcat topcat 00:05 12.03.2009

Sakura...

cherry blossom i pocetak proljeca...



...jos malo.
mirelarado mirelarado 00:13 12.03.2009

Re: Sakura...

bindu bindu 03:20 12.03.2009

sepuku-znak pitanja

“What I wanted was to die among strangers, untroubled, beneath a cloudless sky. And yet my desire differed from the sentiments of that ancient Greek who wanted to die under the brilliant sun. What I wanted was some natural, spontaneous suicide. I wanted a death like that of a fox, not yet well versed in cunning, that walks carelessly along a mountain path and is shot by a hunter because of its own stupidity

Yukio Mishima, Confessions of a Mask

meni je ovo "heavy". nemam takva razmisljanja. ja se razvijam nekako u drugom pravcu.
veoma polako i "smisleno pravim neke druge planove" ako uopste mogu tako nesto da kazem. ustvari slabo pravim planove.
kod njega se sve desilo tako reci brzinom svetlosti da je sazreo u tom pravcu.

imam prijatelja koji obozava mishimu. ima sve njegove knjige koje natenane proucava. svaka nasa diskusia o smislu zivota i smrti se zavrsava kao bezsmisao, tako da me to pomalo nervira. njegov brat se ubio u veoma cudnim okolnostima, pa me ponekada to plasi zato sto znam da puno razmislja o tome.

ja pak nevidim smisao ni u jednom ni drugom, tj mislim da ni zivot ili smrt nisu bitni u takvom kontextu razmisljanja.
vec u potpuno drugom smislu, fenomenoloskom. jos uvek ne znam dovoljno o tome,
da bih mogla nesto vise da kazem ali se nadam da ce doci i to vreme.

zen budisam-cemu
vladimir petrovic vladimir petrovic 10:54 12.03.2009

Re: sepuku-znak pitanja

Hvala, Bindu. Posebno hvala na linku.

Ono što Mišima govori na početku je od prilike sledeće:

"Lako se mogu uočite dve kontradiktorne karakteristike japanske kulture, odnosno mentaliteta samih Japanaca. Jedna je elegacija, druga je brutalnost. Te dve karakteristike se ponekad čvrsto kombinuju. Naša brutalnost, smatram, dolazi iz naših emocija. Ona nikada nije mehanička ili sistematizovana kao nacistička brutalnost. Moglo bi se reći, verujem, da naša brutalnost dolazi iz našeg ženstvenog aspekta, a elegancija dolazi iz naše nervne strane. Ponekada, mi smo suviše osetljivi na skrnavljenje elegancije ili smisla za lepotu i estetske strane življenja. A ponekad nam je dosta toga, potrebno je da iznenadno eksplodiramo kako bismo se toga oslobodili... Ne volim kada se japanska kultura predstavlja kao umeće pravljenja cvetnih aranžmana (ikebana) i slične stvari pacifističke kulture. Ja mislim da mi još uvek imamo duh veoma žestokih ratnika".

Medjutim, ono što govori na kraju "da samoubistvo na Zapadu ima drukčiju konotaciju (poraz) od shvatanja na Istoku (hara-kiri se vidi kao pobeda)" govori o tome da je nama na Zapadu teško da razumemo Mišimine motive, pa sam ja stoga slobodno ustvrdio "da je on u grob odneo ključeve", te da se nikada neće saznati zašto je postupio tako kako je postupio.

bindu bindu 15:38 12.03.2009

Re: sepuku-znak pitanja

Hvala, Bindu. Posebno hvala na linku.


hej, nema na cemu, (kom linku, onom gore ili onom dole? interesantna i veoma aktuelna tema o ljudskoj prirodi o kojoj podosta razmisljam tako da sam se spontano umesala i ako nisam htela.sorry.

Moglo bi se reći, verujem, da naša brutalnost dolazi iz našeg ženstvenog aspekta, a elegancija dolazi iz naše nervne strane.


ja cu sebi da dozvolim da se ne slozim sa njegovim apsolutistickim coneptom. zasto nasa brurtalnost dolazi iz naseg zenstvenog aspekta?ajde bogati.njega bih nazvala kraljem svih drama kraljeva .a sam buddha bi ga proglasio bolesnikom.

to sto on nevoli da se japanska kultura prdestavlja kao pacifisticka je bio i ostao "njegov problem" iz koga je on nasao veoma lak nacin da pobegne. ratnik se suocava sa problemima, rekao bi buddha. prema tome vecina japanaca bi se slozila sa ovom konstatacijom.

pogledaj koncept budhisatve kome tezi svaki budhista. to je duh pravog ratnika. ti ostajes u zivotu da bi pomogao drugima da zive a ne "zbog sebe" veoma jednostavan koncept koji u sebi sadrzi " selfless ili selflessnes".

doduse i negov sepuku akt bi mogao da se posmatra kao "selfless", ali to bi onda bilo izvrtanje istine.ocigledno mu je bilo mnogo tesko da zivi. mnogo ljudi se odluce na takav korak. nikada necu razumeti hemingveja.mishima se barem potrudio da da neko objasnjenje a i vidi se da je o tome razmisljao dugo. i uopsteno da statisticki procentualno ljudi koji su "pismeniji" se odlucuju na takav korak.

inace super si sve to napisao kao jednu zivotnu istinu nase realnosti.njemu priznajem da je dobar pisac i samo toliko.ono sto je interesantno je da istina postoji i na jednom i drugom kraju ovog argumenta.ali priznaces da je istina zivota mnogo teza.

znas nisam u fazonu da obaram "japanske mitove" ali sam osetljiva na ovu temu. gledam na zivot kao fenomenolosku pojavu i kao pravi "ratnicki izazov". tako da mi je jako krivo kad ne mogu nekim ljudima to da objasnim.
oni zive ali bez onog extra entuzijazma koji mene ponekad ponese i koji nimalo nije lako odrzati.




vladimir petrovic vladimir petrovic 16:04 12.03.2009

Re: sepuku-znak pitanja

Bindu
kom linku, onom gore ili onom dole?


Onom gore. Mene zanima i zen, naravno (možda ću jednog dana pisati o tome), ali sam nailazio na svrsishodnije veze. Thx anyway.
Bindu
--- ocigledno mu je bilo mnogo tesko da zivi. mnogo ljudi se odluce na takav korak. nikada necu razumeti hemingveja.mishima se barem potrudio da da neko objasnjenje a i vidi se da je o tome razmisljao dugo.


Ne slažem se da mu je bilo teško da živi. Uživao je svakog dana živeći, a svesno i namerno je hteo da prekine življenje onda "kada mu je bilo najsladje".
Većina analitičara tvrdi da je Mišima bio doneo odluka da izvrši teatralno samoubistvo najmanje pet-šest godina unapred, a neki veruju (ja sam medju njima) da ja ta odluka ranije, čak datira od dana kada je počeo sa bodibildingom.

Ne mešati Mišimino samoubistvo sa Hemingvejevim. Mnogi smatraju da se kod Hemingveja radi o tzv. staračkom samoubistvu, kada je bilo očigledno da su sve njegove stvaralačke snage bile iscrpljene. To nije bio slučaj sa Mišimom. Kod njega je to trebalo da bude (i bila je) kruna njegovog življenja.
bindu bindu 17:26 12.03.2009

Re: sepuku-znak pitanja

Ne slažem se da mu je bilo teško da živi. Uživao je svakog dana živeći, a svesno i namerno je hteo da prekine življenje onda "kada mu je bilo najsladje".



aha, to je veliki eticki argument. 1.onda kad mu je bilo najsladje mogao je da se svega odrekene i nestane da zivi u anonimnosti kao prosjak i na taj nacin iskusi bol i patnju koja bi bila jos veca samim tim sto bi duze trajala tj do njegovog "eventualnog" oslobodjenja od iste.2. mogao takodje da uradi neke druge stvari. sad ne mogu tacno da odredim sta sobzirom na apekt njegove "japanske kulture." i njegovog nivoa svesti.recimo da postane ucitelj maloj japanskoj deci.
mogao je da nastavi sa filmom ili slikanjem itd.

a ne, nesto s njim definitno nije bilo uredu bez obzira na samuraje i sve ostale trice i kucine, soprostenjem,ostavio je nama da se lomatomo ovde i sa njegom zaotavstinom. malo li je za jedan ljudski um svetskih problema i bez drama queens.

ostalo razumem sve -izgradio je mit o sebi.dao je sebi slobodu da si oduzme zivot koji nije sam sebi dao.
to bi bilo veoma slicno onome kad bi ja sada dala sebi slobodu da uzmem ono sto nije moje.to ne bi uradila ni kad ne bih znala cije je. zato to smatram da je to pitanje ciste etike od koje je on bio operisan a znao je vrlo dobro sta je to estetika. e pa to nije dovoljno u zivotu. u umetnosti da. on je napravio bizarni umetnicki spektakul i pri tom dosta vulgaran i ako se borio svim svojim umom za neku cistu lepotu.

hemingvej je mozda imao "staracki" problem koji je on resio na prilicno bizaran nacin,moras priznati.recimo, meni tako nesto nebi palo napamet u ovakvim uslovima zivota.

maksa83 maksa83 19:25 12.03.2009

Re: sepuku-znak pitanja

Prvo - Pižone, ovo je jedini tekst koji sam se potrudio da pročitam od svih nagomilanih posle nedelju dana odsustva. Bra'o i za izbor teme i trud i umjetnički dojam i sve!

to sto on nevoli da se japanska kultura prdestavlja kao pacifistika

Ne mora on mnogo da ne voli i da se trudi da objašnjava da nije tako - neka sveprožimajuća pacifistička kultura ne bi npr. mogla da proizvede Nanking masakr. Ljudi koji žive na dalekom istoku (a svesni su odnosa i mentaliteta na Zapadu) će ti reći da su Japanci "azijski Nemci" po puno parametara - posvećenosti poslu i hijerarhiji, ali i aroganciji i primisli da su viša rasa od okolnih naroda. Da citiram jednu poznanicu koja je živela dosta na Filipinima i u Singapuru - "Oni sve preziru, a njih svi mrze." Nema nikakvog pacifizma u svemu tome.
vladimir petrovic vladimir petrovic 19:38 12.03.2009

Re: sepuku-znak pitanja

Pižone, ovo je jedini tekst koji sam se potrudio da pročitam od svih nagomilanih posle nedelju dana odsustva. Bra'o i za izbor teme i trud i umjetnički dojam i sve!


Hvala. Bio bih neiskren ako bih se pravio da mi ne godi, pogotovu što I enjoy hearing your opinions.
bindu bindu 20:38 12.03.2009

Re: sepuku-znak pitanja

Da citiram jednu poznanicu koja je živela dosta na Filipinima i u Singapuru - "Oni sve preziru, a njih svi mrze." Nema nikakvog pacifizma u svemu tome.


znas, ja nebih da generalizujem ovde pogotovu u okviru nekih vecih istoriskih dogadjaja.ako je neko platio za svoja dela-ne-dela u 20 veku onda su to japanci

ovde se govori o moralnom i filozofsom aspektu harakiria. o samoubistvu kao takvom i njegovim moralnim posledicama na druge koji imaju slicne duhovne aspiracije.

postujem japansku tradiciju itrudim se da razumem sto vise mogu. volim japansku kulturu kao sto volim i druge.

nakraju samuraji su uveli budizam u japanu, da bi sprecili sirenje dalje te samurajske filozofije na mentalitet stanovnistva.

buddha amitabha
amitabha-wiki


marta l marta l 04:07 13.03.2009

Re: sepuku-znak pitanja

Medjutim, ono što govori na kraju "da samoubistvo na Zapadu ima drukčiju konotaciju (poraz) od shvatanja na Istoku (hara-kiri se vidi kao pobeda)" govori o tome da je nama na Zapadu teško da razumemo Mišimine motive,

tacno, doseci to savrseno stanje duha u kome se kontrolisano, a ne afektivno upravljamo svim aspektima zivota pa i njegovim krajem jeste ideal u tradiciji Japana. Kroz duh do akcije. Sam cin saoubistva nije po sebi vazan, zivot do njega jeste. Smrt je samo tacka na velikoj, lepoj recenici.....Misima je zivot isplanirao, ukljucujuci i tu tacku na kraju. Njegovo naizgled koketiranje sa zapadnjastvom bila je samo usputna, laka demonstracija duhovne nadmoci nad tim istim zapadom ja vas znam, vi mene ne. Misima nije voleo ni pokusaje zapadnjaka da razumeju Japan, ispravno je smatrao da je to i tako nemoguce. Zapad se bavi denotacijom (Ikebana je aranziranje cveca, bonsia su mala stabla), a istok konotacijom (harmonija duha u prostoru...)
Medjutim i Japanci misle da je malo zastranio u svom pokusaju da pravim prevratom nametne samurajske vrednosti regularnoj vojsci. Neki taj neuspeli pokusaj uzimaju kao direktni povod za samoubistvo. Meni se ne cini tako...

secam se razgovora o Misimi sa japanskim kolegom. U svojoj nadmenoj brzopletosti da pokazem sve sto znam o njemu, brzo sam u razgovoru pomenula i sepuku. Japanac je to samo ignorisao i pricao o njegovom delu. Shvatila sam poruku - mujo, nahrani svinje
treba da odes u Japan, videces da zbog ove poruke gore nema ljutnje...u pravu su.
marco_de.manccini marco_de.manccini 07:31 13.03.2009

Re: sepuku-znak pitanja

Prvo - Pižone, ovo je jedini tekst koji sam se potrudio da pročitam od svih nagomilanih posle nedelju dana odsustva.

па како си имао срца да свих 10 милетићевих прескочиш?
vladimir petrovic vladimir petrovic 08:45 13.03.2009

Re: sepuku-znak pitanja

Marco de.manccini
па како си имао срца да свих 10 милетићевих прескочиш?


Ti ovo pitaš Maksu, koji mi je ukazao čast, preskočivši Deset Miletićevih.

A da li si ti, Marko, bar pretrčao (neko ume brzo da čita) preko ovog dugog teksta o Mišimi?
Prertpostavljam da jesi, čim si našao za shodno da pogledaš komentare i "polemišeš" sa Maksom.

Hvala ti.
maksa83 maksa83 10:56 13.03.2009

Re: sepuku-znak pitanja

па како си имао срца да свих 10 милетићевих прескочиш?

Isto kao Tihi Don u srednjoj školi i svih 17 nastavaka Žikine Dinastije - skroz mirne savesti i bez osećaja da nešto kapitalno propuštam.

A i nisam preskočio svih deset, prva dva sam pročitao.
vladimir petrovic vladimir petrovic 12:04 13.03.2009

Re: sepuku-znak pitanja

Marta, hvala na odličnom komentaru.
marta I
Sam cin saoubistva nije po sebi vazan, zivot do njega jeste. Smrt je samo tacka na velikoj, lepoj recenici.....Misima je zivot isplanirao, ukljucujuci i tu tacku na kraju

Sa ovim se slažem. Smatram da je to jedna od okosnica Mišiminih aktivnosti, odnosno esencijalnost njegovog bića, te njegovog svesnog samookončanja.
Njegovo naizgled koketiranje sa zapadnjastvom bila je samo usputna, laka demonstracija duhovne nadmoci nad tim istim zapadom ja vas znam, vi mene ne. Misima nije voleo ni pokusaje zapadnjaka da razumeju Japan, ispravno je smatrao da je to i tako nemoguce. Zapad se bavi denotacijom (Ikebana je aranziranje cveca, bonsia su mala stabla), a istok konotacijom (harmonija duha u prostoru...)

Da odgovorim u budističkom duhu: jeste i nije (mislim na njegovo koketiranje sa Zapadom). Stoji ovo što kažete, ali bilo mu je stalo do TOGA (u tome se, recimo, razlikovao od Kavabate), da koketira sa Zapadom da bi samom sebi (a i drugima) pokazao svoju nadmoć (do koje se stiže prvenstveno uporedjenjem sa drugima).
Medjutim i Japanci misle da je malo zastranio u svom pokusaju da pravim prevratom nametne samurajske vrednosti regularnoj vojsci. Neki taj neuspeli pokusaj uzimaju kao direktni povod za samoubistvo. Meni se ne cini tako...

Tačno je da je Mišima bio unapred isplanirao svoj život (kao da je mašina, he, he, he) do tančina, te da je taj njegov neuspeo pokušaj samo delić u ličnom mozaiku njegovih aktivnosti. Medjutim, Mišima bi se ubio i da je pokušaj uspeo, jer je odluku o hara-kiriju doneo mnogo ranije.
secam se razgovora o Misimi sa japanskim kolegom. U svojoj nadmenoj brzopletosti da pokazem sve sto znam o njemu, brzo sam u razgovoru pomenula i sepuku. Japanac je to samo ignorisao i pricao o njegovom delu. Shvatila sam poruku - mujo, nahrani svinje

I ovo razumem. Današnji Japanci se pomalo stide tog Mišiminog čina, umesto da se tim herojskim potezom Mišime ponose (kako je to verovatno Mišima očekivao). I ja znam da oni nerado govore o tome.
S druge strane, ne sme se zaboraviti (dozvolite da vas na to podsetim, jer to je prilično poznato) da je bilo žestokih prigovora od japanske inteligencije. U prvom redu mislim na Kenzabura Oea, drugog japanskog nobelovca za književnost (on je tu nagradu dobio dvadesetak godina nakon Mišimine smrti). Naime, on je oštro reagovao nakon objavljivanja Mišiminog «Patriotizma». Oe, poznati levičar, tom prilikom je bio napisao posebnu knjugu pod naslovom «Sedamnaest», protiveći se viziji Mišime i zauzimajući potpuno oprečan stav od njega. Mišima je džentlmenski bio pozdravio ovo Oeovo oponiranje, jer on voli provokaciju i polemiku.
A kada je Mišima izvršio samoubistvo, Oe je, krajnje nedžentlmenski i nejunački, maliciozno primetio «da je Mišimino samoubistvo imalo za svrhu da zabavi čitaoce njegovih dela na Zapadu». Baš tako, odnosno tako je to izgledalo u engleskom prevodu: «Mishima's suicide was a means of entertaining foreign readers». U svom samoljublju, on se nije libio da pokojnom Mišimi pošalje tu poganu poruku, koja umnogome govori o njemu (Oeu) samome.

Hvala na dobrom audi zapisu.

marco_de.manccini marco_de.manccini 15:48 13.03.2009

Re: sepuku-znak pitanja

A da li si ti, Marko, bar pretrčao (neko ume brzo da čita) preko ovog dugog teksta o Mišimi?

Јесам, наравно. Лењ сам за многе ствари, али не и за читање. А Мишиму не познајем.

Него ово око женидбе ми је привукло пажњу. Кажеш да се оженио зато што су то читаоци очекивали (можда је тачније рећи зато што је он очекивао да су они очекивали). А да се он није мало уморио од бећарлука, као што се то често деси око тридесете, па уместо да то лепо призна а он глумио "ма не бих ја, али шта ћу кад се очекује"?
dali76 dali76 04:09 12.03.2009

....

A man can never have too much red vine, too many books, or too much ammunition ( Kipling)
Hvala Vladimire
jasnaz jasnaz 15:28 12.03.2009

remek.delo



– Otkriva te senka! – doviknu joj on.
Uto iz brodića iskoči devojka u radnom odelu sa širokim prugama i kao divlja životinja odjuri preko žala ne osvrćući se.


J.M. :: HUK VALOVA
vladimir petrovic vladimir petrovic 15:56 12.03.2009

Re: remek.delo

– Jasnaz
Otkriva te senka! – doviknu joj on.
Uto iz brodića iskoči devojka u radnom odelu sa širokim prugama i kao divlja životinja odjuri preko žala ne osvrćući se.
J.M. :: HUK VALOVA


Odlična fotografija. Baš me oduševila! Hvala.

"Huk valova" bio je prvi i najčitaniji Mišimin roman u SAD. Ono što je kasnije dolazilo primano je sa odredjenom skepsom, naročito nakon prevoda "Ispovesti maske", te Mišiminog otvorenog "šurovanja" sa smrću.

Doduše, cenjeni su bili i njegovi Noh komadi ("Pet Noh komada" - premda je to možda bilo zato što nikada nisu do kraja shvatani.
Milan Novković Milan Novković 22:22 12.03.2009

Tuđe reči

...Bilo kako bilo, osećam se ponosnim što sam se poduhvatio ovog zadatka. I set out to climb a mountain which I consider to be sacred. Da li je to previše hrabar korak, ili možda moja mladićka nepromišljenost, pokazaće se naknadno. Ipak, rukovodim se kantovskom idejom: «Moram, dakle mogu», jer mi više nije dovoljno da....

Ja nisam potpuno shvatio dokle ovo "Moram, dakle mogu" treba da ide samo ne treba zaboraviti ni na Mišiminu tezu o korozivnom potencijalu reči kada je shvatanje realnosti i lepote koja nas okružuje u pitanju.

Pa onda, samo nagađam, od korozivnog potencijala sopstvenih reči korozivnije umeju da budu tuđe reči koje čujemo kroz magičnu prizmu našeg površnog shvatanja tuđeg folklora i kulture.

Tako, neka površna logika, koja kaže da je najbolje nešto odživeti da bi se imala solidna šansa da se to razume u svojoj nemušnoj suštini (Japanci su, npr, više "implicitni" nego "explicitni", bi nalagala da pravu inspiraciju treba tražiti tamo gde smo rođeni i odrasli.

Tako, da ne petljam više, sve što hoću da kažem je uzivaj u Mišimi samo se nemoj ubijati :)
vladimir petrovic vladimir petrovic 12:30 13.03.2009

Re: Tuđe reči

Milan Novković
Ja nisam potpuno shvatio dokle ovo "Moram, dakle mogu" treba da ide samo ne treba zaboraviti ni na Mišiminu tezu o korozivnom potencijalu reči kada je shvatanje realnosti i lepote koja nas okružuje u pitanju. Pa onda, samo nagađam, od korozivnog potencijala sopstvenih reči korozivnije umeju da budu tuđe reči koje čujemo kroz magičnu prizmu našeg površnog shvatanja tuđeg folklora i kulture.

Korozivni potencijal reči?

Ovde moram da podsetim na sledeće (umnogome poznate činjenice): Mišima je veoma sistematično radio na svom bodibildingu. Rezultati, naravno, nisu izostali - čovek se je umnogome promenio. Promena nije samo telesna, već i mentalna, čini se da stvari oko sebe, i život u celini, sagledava novim očima. Njegovo telo počinje ličiti na statuu nekog lepo izvajanog starogrčkog boga; ponosan na sebe, uviđa da se transformiše iz «čoveka jezika» u «čoveka mišića». U tom zanosu i udivljenju prema svojim mišićima i stečenoj čvrstini tela, Mišima počinje da oseća nešto što nije osećao ranije - odvratnost prema rečima! To je utoliko čudnije što se radi o književniku koji živi od pisanja! Književniku koji je bio hiperaktivan (napisao je i za života objavio 257 knjiga!). S tim u vezi, Mišima istovremeno oseća prezir i prema svima onima koji se bave samo pisanjem, što se proširuje na sve intelektualce kojima je fizička dimenzija njihovog sopstvenog bića bila nekako strana. Kao da uzvikuje: Vive le corps! Vive la force! Vive la virilite!

Njegova novela “Sunce i čelik” (Taiyō to Tetsu), u kojoj on govori o «korozivnosti reči», je, takođe, jedna od ključnih knjiga, ne toliko zbog svoje literarne vrednosti već zato što umnogome doprinosi boljem razumevanju njega samoga. Knjiga nagoveštava da se, nakon mnogostrukih aktivnosti, krug polako zatvara; njenom autoru preostaje da u životu uradi samo još - nekoliko stvari. Naime, po obimu je to malena knjiga i daje prikaz autorovog odnosa prema sopstvenom telu i značaja koji tome pridaje. Na sistematizovan način pruža racionalno objašnjenje za posvećenost redovnim fizičkim vežbama (bodibilding i borilačke veštine) i novo shvatanje umetnosti, koja «ima svrhe samo ako se kombinuje sa akcijom». Stoga neki knjigu vide ne samo kao Mišimino traženje «drugog jezika», već kao primer klasičnog samootvaranja. Knjigu je počeo da piše 1965. godine, ali je objavljena tek 1968. godine, dakle dve godine pre njegove ritualne smrti; posle dugog perioda «moći reči», Mišima počinje punim plućima da oseća svoju novostvorenu fizičku realnost, «moć tela». Sunce je metafora za življenje, a čelik metafora za muškost, za ono što čovek može postići jakom voljom i teškim fizičkim vežbama. Razvijeno telo i suncem potamnjena i ojačana koža stvaraju slika čoveka u punoj snazi. Takvo shvatanje, u osnovi romantičarsko, nema veze sa grčkim principom «u zdravom telu zdrav duh», pošto Mišima priprema teren svom samouništenju, koje će uslediti «čim pozavršava još neke poslove», jer je on čovek koji ne voli da ostavlja za sobom bilo kakav unfinished work.
Međutim, i pored toga što se u ovoj knjizi okomio na glavni instrument pisanja – reči, smatrajući ih simbolima ženskosti (nasuprot akcijama, koje je smatrao simbolima muškosti), što, dakle, bavljenje pisanjem smatra «ženstvenim poslom», on i dalje - ostaje pisac. To deluje paradoksalno kada se zna da, i pored toga što se bavio mnogim «spoljnim aktivnostima» (režijom i glumom u filmovima i pozorištu, putovanjima, rukovođenjem privatnom vojskom, izlascima na piće sa strancima i slično), pisanje je bilo okosnica njegovog življenja. Pokušava da taj paradoks objasni harmonijom «mača i hrizanteme» (u Japanu se pod mnogokorišćenim izrazom «hrizantema» podrazumeva umetnost) ratnika i pisca, s tim što će ratništvo u njemu prevagnuti «kada vreme dođe»; drugim rečima kada dragovoljno ode u smrt ubijanjem pisca u sebi.
Džon Marmis (John Marmysz: The Samurai and the Ubermensch – Tragic Heroes) upoređuje «Sunce i čelik» sa Ničeovim delom «Ecce Homo». On tvrdi, kako ja to razumem, da te dve knjige nude uvid i obznanu dva autora o njihovim sopstvenim životima u odnosu na njihovo stvaralaštvo («obojica udaraju po praksi razdvajanja umetnosti od delanja», te «advokatišu način življenja sa naglaskom na ‘tragično’»). Mišima je pisao: «Onaj ko se petlja sa rečima može da stvori tragediju, ali ne može da učestvuje u njoj», a on je hteo i učestvovao je u svojoj tragediji.
(Ovo je deo beležaka oko "Sunca i čelika".

Izvini, ispade malo duže ali ova tvoja napomena (korozivnost reči) je veoma bitna za razumevanje Mišime.
Hvala.
vladimir petrovic vladimir petrovic 12:45 13.03.2009

Re: Tuđe reči

Milan Novković
...Tako, da ne petljam više, sve što hoću da kažem je uzivaj u Mišimi samo se nemoj ubijati :)

Milane, ti si prvi koji si pokušao da čitaš «izmedju redova» u mom tekstu o Mišimi.
Naravno da ima mesta pitanju koje bih ja, u doslednosti samome sebi, morao da postavim: «Voleti Mišimu, a ne ubiti se, čemu?». Razmišljam povremeno o tome, he, he, he.

S tim u vezi, podsećam da je ruski japanolog Grigorij Čhartišvili, koga sam već pominjao u tekstu, naveo da se godišnjice Mišimine smrti povremeno proslavljaju tragično, jer taj datum neki iskoriste da se, u čast Mišime, oproste - od života. Tako je Čhartišvili zapisao: «Ceo Japan bio je duboko potrešen samoubistvom jednog mladića koji je, 25. novembra, na obeležavanje godišnjice smrti Mišimine, 'odglumio Mišimu'. Naime, na ulici Tokija, pred očima prolazinka, mladić je prerezao grlo porodičnim mačem, čuvanim u roditeljskom domu. Ispostavilo se da je pre toga na televiziji bio prikazan film 'Mač', snimljen prema istoimenom Mišiminom delu».
Srećom, ja nisam više nadobudan mladić.
Pitanje se postavlja i da li treba čekati 25. Novembar? Mislim da treba (a dotle će proteći mnogo vode Dunavom i Savom).

Ovo odlaganje me podseti na slučaj O. Dazaija, iz Mišiminog vremena.

Dazai je bio vrstan stilista, prozaisti, jedan od najsjajnijih japanskih pisaca prve polovine XX veka. Njegovo književno stvaralaštvo Mišima je uvažavao, ali je prema njemu kao čoveku pokazivao odredjenu netrpeljivost. Dazai je bio aristokratskog porekla, ali nije završio studije; mnogo je pio i vodio neuredan, razuzdan, krajnje boemski život. Da bi svoju situaciju u društvu još više zakomplikovao, neko vreme je bio član Komunističke partije Japana, da bi je onda napustio, denuncirajući je kod policije. Voleo je žene i sa njima se često opijao do besvesti, žaleći se na paklenu stranu ovozemaljskog življenja. U međuvremenu, voleo je da piše i činio je to dosta dobro. Ponajviše od svega, bio je opsednut samoubilačkim nagonom, tako da je četiri-pet puta pokušavao da se ubije, dok najzad nije okončao svoj život u 39. godini. Dazai je u svojoj samoubilačkoj opsednutosti bio obuzet idejom šinđua (zajedničko samoubistvo ljubavnika), dvostrukog samubistva, pa je još u dvadeset prvoj godini pokušao da ode iz života zajedno s jednom mladom konobaricom; međutim, dogodilo se da ona umre, a Dazai je bio - spasen. Nekoliko godina kasnije, kada ga nisu primili da radi u nekoj novinskoj redakciji, pokušao je da se obesi vešanjem, ali ponovo nije imao sreće, jer se uže prekinulo. Opet je planirao samoubistvo, sa čestim odlaganjem, pa je u jednoj svojoj autobiografskoj noveli zapisao: «Pripremio sam se da umrem, ali sam za Novu godinu dobio kimono. Lagan, siv, na sitan karo. Takav kimono se nosi leti. Zato sam odlučio da sačekam do leta». Sledeći put je hteo da izvrši šinđu s bivšom gejšom, sa kojom se pre toga oženio. Konačno, utopio se zajedno sa ljubavnicom – potpuno pijani, bacili su se u rezervoar za kišnicu.
Nadobudnom Mišimi je smetao način života Dazaia, naročito njegovo oklevanje u vršenju samoubistva, te njegov izbor proizaičnog načina samookončanja (za njega je svako samoubistvo bilo prozaično, osim hara-kirija; naime, u jednom razgovoru sa stranim novinarima, kada se pomenulo pitanje O. Dazaia, Mišima nije mogao da se suzdrži i ne kaže: "Gnušam se kukavičkih samoubistava".

miloradkakmar miloradkakmar 01:01 13.03.2009

Нама је оставио тежи посао


Након текста о Исидори , овај о Мишими , о коме морам признати , веома мало знам, појачао је жељу за истрајнијим и озбиљнијим читањем домаће и светске литературе.
Мишима јесте ишао до краја, систематски се припремајући , ослобођен свега , знајући у сваком тренутку шта чини , али је свету оставио "тежи " део посла- да схвати његову личност и обимно кињижевно-уметничко дело. Изгледа све тако једноставно , чисто... и као да му је једини проблем био да свој физички изглед доведе до свог духвно-интелектуалног савршенства.
Хвала Владимире.

ПС Избацуј чешће овакве текстове, јер сам схватио да их имаш подоста. Бар мало да се парира дневно-политичким темама. Твој " производ " је далеко делотворнији и подстицајнији.
vladimir petrovic vladimir petrovic 18:12 13.03.2009

Re: Нама је оставио тежи посао

Milorade, hvala.
Избацуј чешће овакве текстове, јер сам схватио да их имаш подоста. Бар мало да се парира дневно-политичким темама. Твој " производ " је далеко делотворнији и подстицајнији.


Da ih imam, imam, priznajem.

Da li je moje pisanje o umetničkim i sličnim delatnostima dalekotvornije i podsticajnije - to ne znam, vidim da ljudi više vole ove svakodnevne teme (te drpisanje para iz RIK, po duplom osnovu, te Miladin Kovačević i milion dolara koje Vlada treba da plati, te prigovori religija na Zakon o diskriminaciji, te konstantni napadi na SPC i mitropolita Amfilohija i slično). A sve to traje par dana i zamre... život teče dalje, a narod zaboravlja.

Takav je život, što bi rekli Francuzi. C'est la vie.
bocvena bocvena 10:31 13.03.2009

Mišima

Nikada mi ne smeta dužina tvojih postova, već sam hvalila sveobuhvatnost pristupa temama, ali ovoga puta...
Sa Mišimom sam se susrela otprilike u isto vreme kada i ti, sa 18 godina, ali je moj utisak bio dijametralno suprotan od tvog. Moje mišljenje je najbliže onome što je rekla JJBeba, pa da ne ponavljam. Doduše, dalje od Zlatnog paviljona nisam ni stigla. Malo mi je čudna tvoja fascinacija Mišimom i u zrelim godinama.
vladimir petrovic vladimir petrovic 11:00 13.03.2009

Re: Mišima

Bocvena
Malo mi je čudna tvoja fascinacija Mišimom i u zrelim godinama


Hm.

Mišima nije pisac za mlade. Oni ga obično ne shvataju dovoljno, ili ga pogrešno razumeju.
Mišima se može iole ozbiljno procenjivati (sa svim svojim kompleksnostima - a one su brojne) tek u zrelijim godinama.
Drugo, podsećam da je gornji tekst impresija mladalačkog poimanja Mišime. Medjutim, smatram da se ono (mladalačko poimanje) ne gubi sa godinama, već se produbljuje.

Padaju mi na pamet reči Svetlane Velmar-Janković u vezi sa jednim drugim kompleksnim piscem: "Hakslijevom delu ne sme prilaziti onaj koji je nevin zbog neukosti, jer on mnogo razumeti neće".
Isto važi i za Mišimino delo.
bocvena bocvena 11:56 13.03.2009

Re: Mišima


Padaju mi na pamet reči Svetlane Velmar-Janković u vezi sa jednim drugim kompleksnim piscem: "Hakslijevom delu ne sme prilaziti onaj koji je nevin zbog neukosti, jer on mnogo razumeti neće".

Dakle, ako zanemarimo njegovu privatnu ličnost (egzibicionizam na kub), koje su to neprolazne književne vrednosti koje treba da prepoznamo?
Malo mi je muka od pisaca koje samo šačica posvećenika "razume", a mi "nevini zbog neukosti" ostasmo prikraćeni. Da ne grešim dušu, posle prve knjige ništa me nije teralo da uzmem drugu.
Btw, Haksli je odličan pisac.
vladimir petrovic vladimir petrovic 18:04 13.03.2009

Re: Mišima

bocvena
Btw, Haksli je odličan pisac.

Ma, pisaćemo o i Haksliju, jednog lepog dana. Samo da smo živi i zdravi, he, he, he...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana