Radila sam u prepodnevnoj smeni. Izasla sam nekoliko minuta ranije sa poslednjeg casa jer me je M cekao na Terazijama, kao i obicno. Moje odeljenje je bilo dezurno, tako da sam pred zbornicom srela Simu, jednog od mojih djaka, koji me je obavestio da su pucali u Djindjica. Naravno da prvo nisam mogla da verujem. Odakle mu to, mislila sam, i kako je mogao cuti?
Secam se da nisam mogla da verujem sve do samog kraja, kada sam cula vest na televiziji.
Pozurila sam na Terazije. Nosila sam bordo Skechers patike (kupljene od novca za dnevnice sa ekskurzije po Turskoj prethodne godine, sa prethodnim razredom, prvim vecim putovanjem nase skole posle dugih, teskih godina nemastine devedesetih), tamne zvoncare farmerke (udobno uske na kukovima, divno su mi stajale, koje su imale idealnu duzinu i prelepo su padale preko patika, kupljene na vec pomenutoj eksurziji, u Kapali carsiji) i Tomi Hilfiger krem kratak dzemperic, sa velikim slovom T na grudima (kupljen od prvih boljih plata posle promena 5-og oktobra).
M me je vec cekao, vec je i on znao, prosao je gradom, susreo se sa legitimacijama od Slavije do Beogradjanke, i gledali smo se u neverici, ponavljali smo da nije moguce, da ne verujemo sta se desava, da se nadamo da ce preziveti, kako nam se neda da idemo u napredak, kako smo taman krenuli, doneli nove zakone. Dan je bio prelep. Suncan i topao.
Usli smo u 48-icu i otisli do njegovog stana. Cekali smo vesti.
Neverica i nada, i strah, sta cemo sada, pitala sam se. Sta cemo sada? Sta ce sada biti? Ko ce ga zameniti? Ili, prezivece, sve ce biti u redu.
Ali, uskoro smo culi da je podlegao povredama.
I sok jos uvek traje, i nakon 6 godina. Zato se tako jasno i secam svih detalja. Secam se sunca. I kakav je vetar bio.
Sutradan je vec padala susnezica. Cekala sam ispred zgrade Vlade Srbije 9 sati da bih se upisala u knjigu zalosti. Secam se jednog decka duge, crne kose u mantilu kroja 80-ih godina koji je sve vreme cutao u neverici.
Ne secam se sta sam napisala. Secam se samo koliko sam dugo cekala. I da se red pomerao za milimetar. I da nikada nisam duze stajanje izdrzala u zivotu. I da uopste nisam bila umorna.
Nemam nista vise da kazem. Suvisno je da opisujem dalje. Suvisno je da pricam o Zoranu Djindjicu.
Ono sto je on bio i predstavljao bi trebalo osetiti.