KRAJ PRUGE

rembo RSS / 16.03.2009. u 13:22

 

Pricao mi jedan moj ucitelj,onako uzgred...

 

Otac mi je bio zeleznicar.I detinjstvo i mladost protekli su mi uz prugu.Vidis,na ovoj staroj fotografiji,snimljenoj 1930 i neke,ovaj glavati decak sa klempavim usima,u kratkim pantalonama,to sam ja.Stojim,sa svojim drugarima,na vrh parne lokomotive.Nije to bila bilo koja lokomotiva!To je bila najsnaznija parnjaca,tek pristigla u Nis iz Austrije.Cekali smo je da se pojavi mesecima,otkako je objavljeno da se nasa zeleznica konacno modernizuje.

Ali,to sada i nije tako vazno.Moj otac bio je lozac lokomotive,i od njegove zeleznicarske plate ziveli smo svi mi-otac,majka i nas petoro dece.Tesko se zivelo,malo jelo,odecu smo nasledjivali od starijih i tako,kao i sva ostala sirotinja.

Nicega nije bilo dovoljno,osim igre.A uz prugu,vrvelo je kao na korzou.Tada se sve desavalo na pruzi i oko pruge.Eh,sta sve pamtim,kakve likove i dogadjaje.Od svadbi i veselja do tragedija i sahrani...Ali,ni to sada nije vazno.

Uz svaku prugu imate kamare starih zeleznickih pragova,pocrnelih od tereta i vremena,dotrajalih,isluzenih,odbacenih.Bilo ih je toliko u ono vreme da su citava naselja mogla da se greju samo od njih.Iz nekog razloga dovlacili su ih teretnim kompozicijama i odlagali bas iza nase kuce.Jedne u dugackom nizu kucica za zeleznicare.Kuca u kojoj smo ziveli bila je poslednja,a iza nje - ta ogromna deponija.

Bio je to nas eldorado,poligon za svakojake decje igrarije i nestasluke.Verali smo se po tim brdima kao kakvi iskusni planinari,pravili razna sklonista i brvnare,zamisljajuci svo to crnilo kao nas tajni i zabranjeni grad.

Sve dok se jednog dana nije pojavio neki ogroman brkati masinovodja.Cekajuci da se utovari ugalj u lokomotivu,dokono se setao stanicom i okolinom i tako nabasao na nas,decurliju.A bilo nas je nekoliko desetina.

- Nije bas mnogo pametno da se igrate tu,obratio se prvima do sebe.Tu je prepuno zmija otrovnica!

- Nema tu zmija,ciko!Nikada nismo videli ni jednu jedinu,a svaki dan smo ovde satima - odvazio sam se da odgovorim.Jer,zaista,niko od nas nikada nije video nista slicno.Mozda bi tek tu i tamo smugnuo neki guster na jarkom suncu,leti...

- Ima,ima!Dodjite svi ovamo iza mojih ledja,pa cete da vidite.

Mi smo poslusali,sta bi drugo.I to nam je licilo na igru.Da se pojavi neki cova koga prvi put vidimo i da nam soli pamet na nasem bunjistu!

Odjednom poceo je da ispusta neke cudne zvuke,ni zvizduk ni reci,nesto onako,nerazgovetno,nemusto.

Odjednom iz one gomile,iz onog mnostva starih pragova,krenuse buljuci zmija!Uvijale su se pred nama,izdizale svoje vratove i glave,preplitale se i sistale...Vec pri pojavi prvih zmija mi smo se razbezali,ali nas je brka ohrabrivao i pozivao da se vratimo.Ipak,bili smo desetak metara iza njegovih ledja,gledajuci tu caroliju pred nama.

A onda je masinovodja podigao kaziprst i upozorio nas na mir i tisinu.

- Sada cete videti nesto sto cete pamtiti citavog zivota!

Ono sustanje,pistanje i saputanje sa njegovihusana,nesto se izmenilo,ali opet bilo je to nesto onako,tesko opisivo.Zmije su se kao po komandi prestrojavale,a onda je nekoliko najduzih kre nulo ka njemu.Mi smo se opet uplasili,i povukli jos koji metar.

Zmije su dosle do njegovih nogu.Tada nam je vec bilo sasvim jasno da one njega slusaju,da mu ne preti nikakva opasnost i da je on,u stvari,njihov zapovednik.

Jedna po jedna pocele su da se veru po njemu.Mi nismo mogli da se nacudimo.razrogacenih ociju gledali smo i zgledali se,a kada su mu se obmotale ko vrata i krenule ka glavi,samo sto se  nismo onesvestili!

Potrajalo je sve to vise od pola sata,a onda je usledila nova komanda.U sledecih desetak minuta,nekoliko desetina onih zmijuljaka,zmija i zmijetina,povuklo se istim putem.Utonule su u u zacarani drveni grad.Od svih njih vise ni repa!

Brka se okrenuo ka nama,namignuo i uperio pogled bas ka meni.

_ Nema ni jedne jedine,a?!

Cuo se pisak lokomotive.Ugalj je natovaren.Masina je zabrektala.Masinovodja se popeo u svoju kabinu.Voz je polako odmicao u daljinu.A mi smo nepomicno stajali jos dugo,dugo.Plaseci se da napravimo i jedan jedini korak bilo gde,na bilo koju stranu.

Naravno,to ne treba ni govoriti,nikada vise nismo prisli onom groblju zeleznickih pragova natopljenih u smolu.Za nas je taj nas grad iz snova sada bio zabranjeni grad.

 

Morali smo da potrazimo nova igralista.I svako smo do detalja istrazivali.Da nam se ne ponovi ono ranije iskustvo.Zanimljivo je da godinama posle onog dogadjaja niko od nas nigde u kraju nije video ni jednu jedinu zmiju.A koliko ih je tamo bilo!Ne mozete ni da zamislite!

Kao u kosmarnom snu!

Doslo je vreme da i ja podjem na studije.Stariji brat je tek diplomirao u Beogradu,a onda je to tako bilo- stariji su vukli nas mladje.Takav je bio red.Nisi mogao da se skolujes dalje,sve dok onaj stariji ne zavrsi svoje.Nije bilo mogucnosti,kako su to stariji govorili...

Tog jutra sam se okupao,lepo su me osisali,obrijali,cak,i obukli,kako je i red kada se krene na veliku skolu.Majka je kroz sirom otvorena vrata krenula za mnom sa bokalom vode,da ga prospe za mnom kada krenem iz avlije...

Tek sto sam zakoracio kroz vrata,na crnom kamenom pragu ispred prvog drvenog basamka,ugledah ogromnu crnu zmijurinu!

Ustuknuh!I majka se prepade.Otkud ona sada tu?!Pa nije ih bilo sve od onda!Kakav li je sada to znak?Da nisu djavolja posla?

Imao sam utisak da me zmija gleda pravo u oci!A onda se sama,polako,okrenula i krenula iz dvorista.Ubrzo je nestala u travi i siprazju pored pruge...

Gazili smo oprezno sve do ulaska u voz na stanici,svi mi,otac,majka,braca.sestre...

Majka je prosula onaj bokal vode za mnom,ali je bokal svo vreme potom cvrsto stezala u ruci,ako li bi se ona neman povratila...

Lokomotiva brekce,oblaci bele pare uranjaju u vedro nebo,pruga i voz vijugaju kao dve zmije koje se jure,igrajuci se kroz ogromno zeleno prostranstvo...

Ne mislim na Beograd,ne mislim na skolu,na nove muke i obaveze.Razmisljam,otkud ona zmija.I kakav li je to znak...

Kazu,tamo,u Lici,ispred svake kuce,pod kamenom ima po jedna otrovnica.Cuvarkuca.Te zmije nikada nisu nanele nikakvo zlo bilo kome iz kuce.Nikada!

Mozda je ovo ipak dobar znak?Nasa cuvarkuca dosla da me pozdravi i isprati!Tesio sam se svo vreme.

Ni dan danas nisam nacisto sta se zbilo.Tu,a ni bilo koju drugu zmiju,potom niko nikada nije video.A ja sam uvek,kada bih dolazio kuci u Nis,prvo,po dvoristu,pogledom trazio nju.Ili njih,svejedno.

Uzalud.

Eto,tako je to bilo,a zasto vam sve ovo ispricah - nemam pojma!Da ste zivi i zdravi!I cuvajte se zmija!

Medju ljudima.



Komentari (2)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

sladjamk sladjamk 18:30 21.03.2009

Znam zasto sam procitala

Povukla me prica o pruzi . Moj je deda bio masinovodja a zatim je zavrsio skolu pa je dobio visu funkciju. Ja sam cesto bila sa njim na stanici oko nje i u lokomotivi. Cak i sada osecam miris parne lokomotive, njen pisak i buku, kao da je sada prosla kraj mene.
Hvala ti sto si me vratio u detinjstvo
A zmije, zmije prihvatam i divim im se. Upravo me moj deda naucijo da ih postujem, prihvatam i da ih se ne plasim.
rembo rembo 21:33 21.03.2009

Re: Znam zasto sam procitala

Hrabra devojka!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana