Pre, ne znam više ni koliko godina, na Internetu sam naleteo na jedan jako zanimljiv esej koji je u meni probudio interesovanje za transhumanizam. Autor je Alexander Chislenko, za kojeg sam kasnije saznao da je ostao upamćen kao jedan od velikih umova koji su produbili ideje transhumanizma i singularitarijanizma. Esej je napisan 1995. i iznenađujuće je koliko 14 proteklih godina ni malo nije uticalo na njegovu aktuelnost.
Nažalost, Alexander je, posle dužeg perioda izlaženja na kraj sa napadima depresije, oduzeo sebi život 2000. godine. Vrlo u duhu ideja o kojima je pisao, iza njega ostaje njegov homepage i njegovi eseji, plutaju u moru informacija već devetu godinu otkako tvorca više nema.
Kako je taj tekst stvarno ostavio veliki utisak na mene, posle dužeg premišljanja konačno sam odlučio da ga prevedem na srpski. U napred se izvinjavam za propuste - odavno sam naučio da poznavanje engleskog i srpskog jezika sa sobom ne povlači umešnost u prevođenju sa jednog na drugi jezik.
Kao uvodnu napomenu prevodu, istaknuću da sam termin "legacy" ostavio na engleskom jer zaista ne mislim da postoji adekvatan termin na srpskom. U bukvalnom prevodu to bi bilo zaveštanje ili zaostavština, ali se u kompjuteraškom žargonu (konkretno, u meni najbližem programerskom žargonu) koristi kao vrlo specifičan naziv za stari, često nepoznat kod koji je i dalje funkcionalni deo nekog rešenja. Takođe, termin "wrapping" sam odlučio da prevedem kao "obmotavanje" jer, iako prevod nije baš najjasniji termin za olaku upotrebu, ne mislim da odgovarajući termin na engleskom sa sobom nosi kontekstualno mnogo jasnije značenje.
Ako nekoga interesuje da pročita tekst u originalu, pre moje šarlatansko-prevodilačke intervencije, možete ga naći ovde: http://www.lucifer.com/~sasha/articles/Cyborgs.html. A ako vam se tekst svidi, malo detaljniji esej koji je nastao kao nadogradnje centralne ideje ovog teksta, i napisan dve godine kasnije, može se naći ovde: http://www.lucifer.com/~sasha/articles/techuman.html.
Legacy sistemi i funkcionalna kiborgizacija čovečanstva
Poslovični problem učenja starog psa novim trikovima je od skora postao fokus potpuno nove discipline u okviru dizajna kompjuterskih sistema - teorija nadogradnje starih, odnosno "legacy" sistema. Problem unapređivanja zastarelih sistema svih vrsta se već dugo vremena suočava sa evolutivnim procesom. Mnoge tehnike danas korišćene za poboljšavanje kompjuterskih sistema su bile korišćene i za unapređivanje različitih tehnoloških i bioloških struktura, uključujući tu i naša tela. Ne moramo čekati da neko buduće društvo napravi "kiborga", na primer. U izvesnom smislu, kiborzi su već među nama.
A jedan od njih si možda baš ti.
Legacy Kompjuterski Sistemi
Mnogi kompjuterski sistemi današnjice, korišćeni u aplikativnim rešenjima počevši od korporativnog računovodstva pa sve do kontrole vazdušnog saobraćaja, napravljeni su decenijama unazad i tokom godina su krpljeni i dopunjavani da bi izvšavali svoj posao. Sada izgledaju sporo, nepouzdano i nedovoljno fleksibilno za izvršavanje novih, raznovrsnijih i zahtevnijih zadataka. Nažalost, funkcije ovih sistema su veoma komplikovane za shvatiti, a njihova zamena novim i efikasnijim rešenjima čini se gotovo nemoguća.
U takvim slučajevima, arhitekte sistema mogu uzeti nove elemente za nadogradnju "legacy" sistema koristeći sledeće principe:
Paralelizam i specijalizacija
Podela povećanih dužnosti na nekoliko različitih primeraka starog sistema. Rad je značajno unapređen kada se pojedinačni sistemi optimizuju za obavljanje određenog zadatka i oslobode se ostalih dužnosti. Na primer, brža mašina može se koristiti za sortiranje podataka, a mašina sa funkcionalnim printerom ih može štampati.
Redundantnost
Paralelno puštanje u rad nekoliko sistema i upoređivanje dobijenih rezultata, kako bi se povećala pouzdanost izlaznih podataka.
Obmotavanje
Ostavljanje na miru slojeva sistema koji se ne mogu razumeti i zamena svega ostalog. Na primer, obmotavanje baze podataka bi ostavilo staru bazu netaknutu dok bi se kod za procesiranje zamenio; obmotavanje koda bi ostavilo stare algoritme za donošenje odluka ali bi se zamenio mehanizam baze podataka; obmotavanje aplikacije bi ostavilo celokupnu aplikaciju ali bi se zamenila okolina - recimo, emulacija operaterskog unosa uz pomoć programskog interfejsa.
Eksterna pomagala
Novi delovi sistema mogu pomagati staro jezgro u obavljanju svojih funkcija.
Ovo može uključivati pružanje neophodnih resurasa legacy sistemu, pred-procesiranje ulaznih podataka, obavljanje nekih zadataka u kojima stari sistem nije dobar, skladištenje međuproizvoda, otkrivanje i otklanjanje problema i kvarova, itd.
Zamena delova
U slučajevima u kojima je poznata struktura i funkcionalnost nekog dela sistema, takav deo se može direktno zameniti poboljšanim ekvivalentom. Ako je prvobitni mehanizam komplikovan, isprepletan i nedokumentovan, ovaj metod bi trebalo primenjivati veoma pažljivo i samo za zamenu jednosavnih, izolovanih delova sistema.
Kiborgizacija ljudi
Pomenuti metodi pokazali su se kao veoma korisni za obnovu mnogih kompjuterskih sistema.
To iskustvo bi pisci naučne fantastike i futiristi mogli da uzmu u obzir prilikom zamišljanja "kiborga" kao tehnološki poboljšanih ljudi iz budućnosti - stvorenja koja će imati ljudska biološka tela kao legacy jezgro, ali će takođe imati i mnogo važnih [i kompleksnih] bioloških delova zamenjenih unapređenim tehnološkim ekvivalentima (kao i mnogo novih pride).
Naravno, slike mehaničkih delova koji vire iz naših tela izgledaju dovoljno impresivno da bi ih smestili u neku naučnofantastičnu priču.
Međutim, kiborgizacija čovečanstva - spoj bioloških i tehnoloških elemenata - kretala se do sada, a po svemu sudeći će tako i nastaviti, u skladu sa standardnim scenariom evolucije legacy sistema.
Paralelizam i udruživanje truda bili su implementirani pre nego što smo postali ljudi - zapravo, bili su važan preduslov za naš nastanak.
Kada su ljudi razvili dovoljan nivo inteligencije da krenu putem dopunjavanja svojeg komplikovanog, nedokumentovanog i strukturalno nefleksibilnog biološkog tela namenski dizajniranim dodacima, počeli su sa jednostavnim metodama i prostim fizičkim delovima. Na ovom nivou razvoja, obmotavanje i eksterna pomagala su bili korišćeni, od pokrivanja tela odećom do korišćenja eksternih implemenata koji služe kao dodaci biološkim organima, ali i kao deo sve prijatnijeg životnog okruženja - što uključuje alatke, kuće, transport, grejanje, kuvanje, itd.
Takođe, na ovom stadijumu novi sistemi su se počeli koristiti ne samo kao pomoć već i za održavanje i popravku tela (medikamenti) - još uvek bez interfejsa sa prvobitnim dizajnom.
Kako stvari postaju sofisticiranije tehnološki dodaci biološkom telu ponavljaju identične korake, ovaj put vezano za obradu podataka. Kompletno ljudsko funkcionalno telo je ovaj put obmotano i poboljšano, novi sistemi izvršavaju važne zadatke akvizicije informacija, skladištenja, odašiljanja i procesiranja.
Čak i na ovom stupnju, direktna zamena bioloških organa, u skladu sa teorijom legacy sistema, je retka i ograničena na jednostavne fizičke delove.
Ipak, postoje načini uvođenja implanata i prečica bez narušavanja strukturnog integriteta stare skalamerije. Na primer, ako vaš mozak nema dovoljno memorije za izvršavanje neke operacije, može se poslužiti eksternom memorijom (sveska, na primer) za skladištenje usputnih podataka i zatim očitati rezultate nazad u "wetware" mozga. Ovaj zgodan trik omogućava novim elementima da igraju ulogu funkcionalnih implanta, predstavljajući u isto vreme interno strukrni deo vaše proširene inteligencije i eksterni deo tela.
Dok su se ljudi poigravali slikama kiborške budućnosti svojih tela, prevideli su tekući proces funkcionalne kiborgizacije čiji su već deo.
U scenariju fizičke integracije bioloških i tehnoloških struktura, kiborg se može definsati kao fizički mešovit sistem - organizam sa dovoljno velikom infuzijom tehnoloških delova.
Funkcionalni kiborg (da ga nazovemo fiborg? funorg? fuborg?) se može definisati kao biološki organizam funkcionalno potpomognut tehološkim dodacima.
Ako ne budete pažljivi, niz tehnoloških dodataka vas može pretvoriti u funkcionalnog kiborga pre nego što toga budete svesni. Da bi ovo sprečili, predlažem da se periodično podvrgavate testu kiborgizacije tako što ćete odgovoriti na sledeća pitanja:
Fiborg test
- Da li toliko zavisite od tehnologije da ne bi mogli da preživite bez nje?
- Da li biste odbili život bez ikakve tehnologije čak i ako bi mogli da ga izdržite?
- Da li biste se osećali posramljeno i "dehumanizovano" ako bi vam neko skinuo veštački prekrivač (odeću) i izložio vaše prirodno biološko telo javnosti?
- Da li smatrate vaše zalihe u banci važnijim ličnim resursom od vaših masnih telesnih zaliha?
- Da li primate većinu vašeg znanja o svetu kroz veštački simbolički jezik umesto kroz prirodno čulno iskustvo?
- Da li se više identifikujete i sudite o drugim ljudima na osnovu vlasništva, sposobnosti manipulacije alatima i pozicijama u tehnološkim i društvenim sistemima nego na osnovu primarnih bioloških odlika?
- Da li provodite više vremena razmišljajući - i diskutujući - o vašem eksternom "vlasništvu" i "dodacima" nego o svojim internim "delovima"?
Ako ste odgovorili "da" na većinu ovih pitanja, molim vas da primite moje čestitke (i/ili žaljenje): vi ste već postali kiborg!
Neke ilustracije
Sledeće slike pokazuju kiborga, fiborga, robota i prirodnog čoveka.
Bio mi je potreban ozbiljan napor da dođem do slike neizmenjenog biološkog čoveka, bez odeće ili bilo koje druge vrste fizičke augmentacije. Takođe sam se ustručavao da prikažem sliku prirodnog čoveka jer je tako nešto društveno neprihvatljivo. Obe ove poteškoće govore mnogo o stepenu do kojeg su pripadnici modernog društva već odbacili svoju prvobitnu, neizmenjenu formu.
Budućnost kiborga
Ovo je verovatno dobar trenutak da završim esej. Međutim, bez obzira na to da li je vaš trenutni stepen integracije sa tehnologijom već dovoljan da vas kvalifikuje kao balansiranog kiborga ili ne - a posebno ako ste već prekvalifikovani u tom pogledu, možda će vas interesovati da saznate konačnu sudbinu bilo kog legacy sistema.
Bez obzira na domišljatost razvojnog procesa, ovde postoji samo nekoliko osnovnih opcija. Beskrajno krpljenje zastarelih sistema nije ultimativni inženjerski metod. Evolucionarna uloga legacy sistema je da vrši neku neophodnu funkciju i testira nova rešenja dok se bolji sistemi grade od nule negde drugde. Nakon što novo rešenje postane u potpunosti operativno, legacy sistem se bez daljnjeg baca u kantu. Ili, ako je veoma dobar, zdrav i srećan - u istorijski muzej.
Začuđujuće, ovo poslednje putovanje nije obavezno baš lako za primetiti. Možete ga opaziti po sledećim znacima: osećate se nadvladano i pretrpano kompleksnošću i fluidnošću svog okruženja i gubite i razumevanje i interesovanje za sve šta se zaista dešava oko vas. Umesto toga, koncentrišete se na svoje lokalne, staromodne interese i igrate se sa starim igračkama kao da su još uvek bitne. Prednost koju muzej ima u odnosu na kantu je što muzej izgleda prijatnije, vaše potrebe se ispunjavaju a problemi i bolesti se otklanjaju i leče. Možda vam povremeno daju jednostavna, lagana i pogrešna "objašnjenja" kako se to sve radi, ali vi nemate ni kapacitet ni želju da to zaista razumete. Čak vam je obezbeđena i razonoda, kao i podrška za vaše atavističke i resursno-rasipničke aktivnosti zajedno sa uverenjem da su one još uvek vrlo korisne. U kanti, bez svih ovih luksuza, osećate se izgubljeno, bolesno i beskorisno; nove stvari vam izgledaju čudno i strano, stare stvari su nestale ili su pokvarene; šta god da je ostalo "od vrednosti" izgleda da samo trune oko vas... Jedina prednost kante u odnosu na muzej je što ne pokušava da se prikrije kao normalan život, pa vam je bar omogućena šansa da shvatite gde se zaista nalazite. Ali, da li je to zaista vredno ičemu?
Verovali ili ne, ovo je optimističan scenario. Svet nastavlja da se kreće unapred. Samo postaje previše dobar za vas posle izvesnog vremena...