Istorijska analogija: mač sa dve oštrice

Historia est magistra vitae, ili istorija je učiteljica života, vjerujem spada među najpoznatije uzrečice, i to ne samo među onima što vole istoriju. Međutim, ono što se često zaboravlja jeste činjenica da učiteljica (ili učitelj) može biti kako dobra tako i loša. Ljudi ubijaju, a ne oružje. Istorija jeste izvor razumijevanja, saznanje koje može imati preventivni karakter, ali svjetlosnom brzinom, ova “učiteljica života” može postati odličan izvor za pravdanje onoga što planiramo činiti, ili onog što smo već učinili.

Političari prečesto koriste istoriju kao svoju alatku ukoliko im je potrebna u onom što čine, ili da bi jednostavno opravdali ono što su već učinili. Istorijska analogija je najzastupljenija “igračka” kojom se političari širom svijeta, manje il' više uspiješno, služe. Istorijska analogija jeste način da naučeno iz naše prošlosti i upotrebimo. Ovdje je od esencijalne važnosti uzeti u obzir što više okolnosti vremena i događaja koje poredimo. Političari, naravno uz pomoć nekih istoričara, bezkrupulozno preskaču bitne parametre (okolnosti), uzimajući naravno one komadiće istorije i pažljivo sklapajući svoju priču, uvjeravajući svoju javnost, a neki i sami sebe, da je ono što čine pravedno bez obzira kako se to nekom činilo iracionalnim il' pogrešnim. Što je politička želja za pravdanjem postupaka veća, to je manipulacija analogijom jača, i rekao bih agresivnija.

Kad je svima postalo jasno da je priča o oružju za masovno uništenje (weapon of mass destruction) ništa drugo sem priče, izgradnja demokratije (building of democracy) postala je naj(zlo)upotrebljenija fraza Bušove administracije. Brže bolje poseglo se za istorijskom analogijom, i Japan te Njemačka, u periodu poslje drugog svijetskog rata, postali su primjeri kako okupacija može rezultirati demokratijom. Političari, a i neki istoričari, naprasno su “zaboravljali” različite okolnosti koje su se toliko razlikovale u primjeru Japana, Njemačke i Iraka. Tekstovi koji su upozoravali na takve razlike poput “A Warning from History (John W. Dower) čitali su se po američkim univerzitetima, ali bili konstantno ignorisani među političarima. Njima nisu bile potrebne racionalne analize. Oni su svijesno “kidali” komadiće istorije kojima bi pravdali svoje postupke. Primjera kako istorija postane političko sredstvo za pravdanje određenog kursa ima bezbroj, i nerijetko sami istoričari učestvuju u ovim rabotama.

U krvavom balkanskom sukobu zločini su često “pravdani“ analogijama iz pređašnjih ratova, a nerijetko se odlazilo i u mnogo dalju prošlost. Sve zaraćene strane “kidale” su komadiće istorije i gradile svoju istinu. Važno je istaći da se svaki događaj, pa tim i zločin, ne može posmatrati izolovano, ali ne da bi se određeni zločin pravdao već da bi se objasnilo ponašanje ljudi u određenom vremenu. Nažalost, mnogima je teško razlučiti distinkciju između objašnjenja i pravdanja.

Postoji jasna tendencija da se metodom istorijske analogije Srbija '91 uporedi s nacističkom Njemačkom pet decenija ranije. Po ovom šablonu sasvim je jasno zašto neki krugovi unutar same Srbije na svaki pomen na zločine nad srpskim narodom gotovo fanatično pominju da ne treba smetnuti s uma da je Srbija (kao njemačka nekad) ne samo primarni već jedini izvor zla krvavih balkanskih ratova u zadnjoj deceniji prošlog vijeka. Kao i uvijek, u skladu s željenim političkim kursom, namjerno se ignorišu sve različite okolnosti i parametri ove više političke nego istorijske analogije. Dr Dejan Jović, inače bloger koga rado čitam, u jednom svom tekstu ovdje okarakterisao je hrvatsko-srpski sukob kao, dobrim a možda i većim djelom, pljačkaški, gdje je nacionalistička retorika samo poslužila kao odličan paravan. Oko udjela tog pljačkaškog karaktera sukoba moglo bi se razgovarati, ali jedno je sigurno: balkanski ratovi nisu imali analogiju saveznika i Nijemaca, kako bi to neki željeli jasno nametnuti. U igrama bez granica, koje su mnogi glavom platili, balkanski lideri nalazili su se u nevjerovatnim kombinacijama i savezništvima. Surađivali su izvrsno u svojim namjerama i kockali se životima vlastitih ljudi. Etničko čišćenje nije imalo srpski monopol, kao ustvari i mnogobrojni zločini. Uostalom, kao i u svim sukobima količina zločina bila je usko povezana s vojnom superiornošću, ali i s dogovorima pomenutih lidera. Tako je hrvatska vojska počinila zločin etničkog čišćenja kad je postala vojno sposobna za tako nešto, dok su lokalni Srbi manje više takve zločine činili početkom rata kad su oni imali vojnu nadmoć. Zbog svega ovog nivo odgovornnosti pojedinih strana bi mogao i te kako imati veze s vojnom nadmoći i nemoći, ali crtati crno bijeli svijet s nekin novim partizanima i Njemcima ne vodi ničem dobrom. Haški tribunal, često optuživan kao sredstvo političkog pritiska, ima izuzetno važnu političku ulogu. Ovdje prije svega mislim na optužnicu protiv hr generala koja Oluju tretira kao udruženi zločinački poduhvat (isto kao što je drugi zločinački poduhvat dobio pridjev srpski). Hrvatski političari groze se ovoga i govore o nedopustivom izjednačavanju imajući na umu tu pomenutu “njemačku analogiju” gdje su oni naravno saveznici. Nije im jasna logika da bi bio odista drugačiji od drugog nije dovoljno biti na drugoj strani, već ne koristiti iste metode!!! Govore kako je ovo bila oslobodilačka akcija, i kako se ne može gledati izolovano. Dolazimo do onog djela gdje političari, namjerno ili ne, brkaju već pomenute pojmove: “objašnjenje određenog dogadjaja i pravdanje istog. Nažalost, ovo drugo postaje njihov primarni zadatak. S druge strane srpski političari, doduše dosta rjeđe, pokušavaju uvući progon Srba tokom drugog svjetskog rata u događaje od prije dve decenije. Naravno, i ovdje se radi o pravdanju više nego o objašnjenju.

Srpska strana vjerovatno se lakše suočava sa stvarnošću radi toga što nema taj, paradoksalno ili ne, pobjedničko euforični teret kao branu svakoj katarzi koji ima Hrvatska.

Svakako trebalo je imati političke hrabrosti i izviniti se u ime jednog naroda kao što je to uradio predsjednik Tadić u Zagrebu. Problemi nastaju kad srpski predsjednik, s pravom, u cilju pomirenja to očekuje od hrvatske strane. Srpski političari kad slično izvinjenje očekuju od svojih hrvatskih kolega se smatraju automatski nacionalistima i relativizatorima jer po analognom političkom gledištu, koji zanemaruje gore navedene razlike, Srbi su Njemci a ovi na drugoj strani, logično, partizani, il' još bolje saveznici. Onda ne treba čuditi što neke srpske političke stranke, il' bolje reći jedna, uz neke NVO, zagovarajući ovakav pristup samo deklarativno, zločine svrstavaju u istu ravan bez obzira na nacionalnost. I oni se rukovode istom teorijom i analogijom. Ako se zločini, doduše nekad stidljivo, i pomenu, ne propušta se naglasiti šablon gdje su eto i novi “saveznici” balkanskih ratova činili zločine, ali odgovornost Nijemaca (čitaj Srba) se ne smije smetnuti s uma. Tako da pod plaštom ovakve analogije, zločini postaju zločini a drugi samo osveta u zavisnosti ko je počinitelj. Svijesno ili ne ulazi se u još jednu analogiju iz koje se “kidaju” samo segmenti, a sve u pravcu određenog političkog kursa. Govori se o njemačkom privrednom čudu poslje zadnjeg svjetskog rata, i analognoj srpskoj nesposobnosti. Sve da je ova politički iskidana analogija Srbije i Njemačke tačna zanemaruju se okolnosti pod kojim je Njemačka kao uostalom i cjela zapadna Evropa primila milijarde dolara. Zanemaruje se činjenica da je ovom “čudu“ prouzrokovanom ogromnom financijskoj pomoći SAD doprinjela hladnoratovska atmosfera i realna, ne samo vojna nego i politička pretnja da komunizam zavlada tad razrušenom i osiromašenom Evropom.

No najveća posljedica sve agresivnijeg pristupa da su jedni bili Njemci a drugi saveznici jeste upravo, doduše indirektno, pomaganje onim nacionalističkim političkim grupacijama koje nisu spremne ni pomisliti da se suoče sa vlastitom odgovornošću svoje nacije. Svi oni koji se ne slažu sa ovakvim pristupom, koliko god se izjašnjavali protiv pravdanja zločina i zalagali za osudu istih bez obzira ko ih je počinio, trpaju se u isti “obrazovski koš, što se graniči s razumnom političkom pameću. I tako od neofašističkih grupica kao sto su OBRAZ, STROJ i slični, gotovo većina Srbije se gleda kao neofašistička.

Ovi zastupnici “njemačke analogije“ zalažu se za dialog, za pomirenje, a suočavanje sa stvarnošću vide kao jednosmjeran, dakako “srpski only” put.

Istorija jeste izvor razumijevanja, saznanje koje može imati preventivni karakter, ali svjetlosnom brzinom ova “učiteljica života” može postati odličan izvor za pravdanje onoga što planiramo činiti, ili onog što smo već učinili. Istoriju gledamo sa distance, ali i iz ugla vremena kad se desila, ne da bi pravdali već objasnili neke događaje. Oni koji ovo ne shvataju, ne shvataju zašto je od izuzetne važnosti da se svaki zločin osudi, a zločinci kazne, pa zaboga i zločin počinjen 17. marta 2004. Sve drugo ne vodi dialogu, niti miru.

“Građjanska“ Srbija je sve agresivnija i netolerantnija, ova “patriotska“ je vazda takva i bila. Prvi nas plaše avetima prošlosti, drugi u istoj i žive, a kako mi se čini tiha većina je umorna od svega toga.

Valjda smo nesto naučili; historia magistra vitae est!

Osuditi svaki pojedinačni zločin je nemoguće, ali osuditi odgovorne bez obzira na stranu nije retoričko niti pitanje političke korektnosti. To je ta linija koja jasno razdvaja ulogu istorije koja mora objasniti sukob a nikako pravdati ga. Upotreba političkih iskonstruisanih analogija jeste prepreka za budućnost, ali i izvor za neke nove sukobe.