Bliži se desetogodišnjica NATO intervencije AlliedForce, u nas poznatijeg kao MilosrdiAnđeo. Ne bih ovom prilikom šta je dovelo do Allied Force-a, niti šta je ko trebalo, a nije učinio... Činjenica je da su upokojeni diktator i NATO alijansa nevine civilne žrtve proglasili žrtvama NATO zločina ili koleteralnom štetom (zavisi koja strana daje izjavu). Moje mišljenje je da nema opravdanja, ma kakvi razlozi bili, za oduzimanje ljudskih života. Da, jesam protivnik ratova i ostalih krvoprolića.
Tog 24.03.1999. sam sa prijateljima koji minut pre početka MilosrdnogAnđela raspravljala da li će do istog doći. Naivno smo verovali da neće, a ako i dođe da će udari biti na vojne ciljeve. Onda se kuća zatresla i čuli smo jaku detonaciju. Nestalo je struje. Ostali smo nemi. U glavi mi se vrtela scena iz filma Terminator II - Sudnji dan. Znate onu scenu: deca na ljuljaškama, a onda vatra koja sve počisti pred sobom. Srce mi je zalupalo. Neki drugari su nam bili u vojsci... Kriknula sam:
- Šta je sa našima? Dajte telefon da zovemo Zokija i Nešu!
- Jao! I Voja je tamo! I Spale! - uzviknula je drugarica i počela da plače.
Džaba. Veze su bile u prekidu, a mi u panici šta je sa našim drugarima... PVO je samo prašio, a mi smo izašli na ulice grada koje su bile avetinjski prazne i krenuli... ne znam ni sada gde smo to bili krenuli... Plakali smo...
Stigla sam kući. Majka je bila van sebe od brige. Prošao je i taj prvi dan. Sutradan moji su insistirali da idemo svi u selo, da se sklonimo iz Kragujevca. Kuća nam je blizu Zastave (a i kasarna je blizu), valja se skloniti... Nisam htela - neće mene niko oterati iz moje kuće, ni ovi, ni oni. Posle ubeđivanja, svađanja, konstruktivne rasprave, pa i pretnji (upućenih sa obe strane - i moje i mojih roditelja), ostala sam u kući, sa bakom (sada već pokojnom). Pričala mi je o drugom svetskom ratu. Pričala je i da je sve u redu dok ne počnu da padaju TepihBombe.
Trudila sam se koliko mogu:
Organizovali smo se i skupljali pomoć za raseljena lica sa Kosova i Metohije.
U kući smo ugostili ženu sa desetomesečnom bebom...
Najgore mi je bilo kad su gađali Zastavu... Nikome ne bih poželela da to doživi. Sve oko mene se rušilo. Letela sam po kući kao ping-pong loptica. Kad je prvi udar prošao izašla sam na ulicu. Izašle su i komšije. Počeo je drugi udar. Nismo se nadali drugom udaru. Bilo je povređenih. Strašno!
Osećala sam se izgubljeno, bespomoćno, očajno...
I dalje nisam imala vesti o prijateljima u vojsci. Sa TV-a su pristizali izveštaji... Jedina veza sa svetom internet... Podrška, osuda... Nisu bombardovani samo vojni ciljevi...
U danima AlliedForce-a, civilne žrtve su se ređale... Bilo ih je na obe strane, srpskoj i albanskoj.
Aleksinac pogođen sa 7 projektila...
Pogođene kolone albanskih izbeglica (dva puta - u aprilu, i u maju).
Voz Beograd-Solun u Grdeličkoj klisuri...
Pijaca u Nišu...
Milica Rakić.
Marko Spasić.
Sanja Milenković.
Miroslav Knežević.
Julijana Brudar.
Olivera Maksimović.
Deca. Ovoj deci znam imena. Drugoj ne znam, a ima ih još.
Oprostite, ali niti mogu da nađem razumevanja niti da prihvatim bilo kakvo opravdanje za oduzimanje dečijih života. Ne mogu i neću decu da praštam. Da li je bilo koji razlog opravdanje za ubijanje dece? Da li postoji cilj koji se može pravdati životom dece? Da li se životima dece trguje? Da li se oduzeti životi dece mogu i smeju nazvati koleteralnom štetom? Da li za ičiji, pogotovu dečiji, život može da se nalaze opravdanja za oduzimanje istog?
Koliko košta život?
Krivi su mi i jedni i drugi! Nikada mir da ne nađu ni na ovom, ni na onom (ako ga ima) svetu!
On, diktator, ubica moje mladosti, zato što nije sprečio krvoproliće ranije, zato što smo godinama ginuli i lagano umirali pod njim...
Oni, NATO alijansa, zato što su „slučajno" (a ja u slučaj ne verujem, već mislim da je u pitanju čista namera) ugasili nevine ljudske živote i opravdali ih koleteralnom štetom...
- - - - - - - - - - - - -
Beleške na margini
- - - - - - - - - - - - -
Moji prijatelji...
Zoki nije preživeo - ubijen je od strane albanskih terorista...
Neša je teško ranjen - njegova jedinica je granatirana...
Voja je lakše ranjen - oružani sukob sa albanskim teroristima...
Spale je prošao fizički nepovređeno - pogodio je jedan Tomahawk nad Beogradom i možda spasao nečiji život...
Ja...
Bole me smrti prijatelja... Bole me svi izgubljeni životi... Ne zaboravljam i ne opraštam nikome...