Cetvrtak - 1. dan
Dolazak u Pariz je zahtevao da se deo srca ostavi Korzici na cuvanje. Ako iz ta dva dela koje smo ostavile nikne nesto lepo neka nam neko posalje vest, mi cemo se vratiti. Sto pre. Moja devojcica je jos mala i ima veliko srce ali meni takve stvari padaju sve teze. Dolazak u Pariz znaci i ulazak u hiper-urbani grad-muzej u kome je temperatura oko deset stepeni niza. Imamo iznajmljen apartman u Prvom arondismanu, Rue Jean-Jacques Rousseau, i ceka nas puno avantura. Prvo nas ceka Philipp. Olaksanje da je bio tu je neverovatno prijalo (iznajmljivanje, organizacija, i sve drugo je islo preko Interneta, na nevidjeno). Silazi da nam pomogne sa prtljagom. Jako je zgodan, zgledamo se klinka i ja. Ovi Evropljani su nam bas prevazisli ocekivanja. Stan bi se bolje opisao deminutivom, i neverovatno je sarmantan. U malom prostoru je sve sto ce nam trebati, i namesteno super-moderno, sa finim osecajem za detalj i estetiku, a pod od debelog tamnog drveta skripom podseca da zgrada nije od juce. Kupatilo je minijaturno i sve se uklapa precizno jedno u drugo kao puzzle - drugacije nista ne bi funkcionisalo bez ulaska kod komsija. Suncokret zuta boja zida iza kreveta je neodoljiva, trebalo bi suncati mozak ispred takve boje svakodnevno. Prozor gleda na unutrasnju stranu zgrade i ne cuje se nikakva buka. Vrlo smo zadovoljne. Philipp nam ostavlja kljuceve i odlazi. On nam je na raspolaganju ako nam nesto zatreba, kaze na izlazu.
Nakon sto smo se raspakovale i sklonile kofere da nas ne podsecaju da smo putnici na kratkom proputovanju, izasle smo na ulicu u potrazi za hranom. I Parizom. Iako je supermarket trebao da bude samo jednu ulicu preko, mi smo obisle ulicu sa jedne strane, pa sa druge, pa onda onu sledecu na isti nacin, i odmah naisle na nesto sto lici na palatu, jednu naizgled nevaznu zgradu obmotanu ultra-modernom aluminijumskom cipkom, cuveno pozoriste Comedie Francaise, pa ulaz u Metro koji je licio na ulaz u cirkus, i jos jednu zgradu nalik na palatu. Ne racunajuci deset-petnaest kafea. Usput smo pitale vise puta gde je supermarket, na francuskom naravno. Sledile bi ono sto smo mislile da su uputstva jedno vreme, pa pitale nekog drugog, vratile se odakle smo i dosle i tako smo setale u krug i po kraju zbunjene svime - Parizom, francuskim, supermarketom koga nema. Sutra ce biti bolje sa francuskim sigurno, a naci cemo i supermarket. Zakljucile smo ipak da nismo mi lose razumele uputstva vec da ljudi prosto ne znaju gde je. Oni ocito negde drugo kupuju. Mozda ovde supermarket sluzi necem drugom. Naisle smo na malu prodavnicu s vocem, i ljubazni vlasnik nas je pustio da izaberemo sta hocemo. Imao je i drugih namirnica unutra pa smo kupile par stvari - mleko, corn flakes - da imamo bar nesto da pojedemo. U povratku, u nasoj ulici videle smo turisticku agenciju koja reklamira Calvi. Uzdahnule smo duboko. Ali u Parizu smo sada!
Kad smo izasle bile taj prvi put, na kraju nase ulice videlo se preko puta i na dvadesetak metara procelje jedne palate. Mama, jel' to Luvr? Nije, ljubavi, odgovorila sam kao neko ko je vec jednom bio u Parizu. Ali tu je negde, blizu. Naci cemo ga, ne brini. Te veceri smo presle ulicu i videle da se palata siri, pa onda izduzuje, dobija na masi i statusu, nema joj kraja. To je bio Luvr. Moj autoritet po pitanju Pariza je i meni izgledao preteran, ali kako je moguce da nisam prepoznala Luvr?! Ja sam ga zapamtila kao belog, eto kako. Da pojasnim - ocekivala sam da bude sveze okrecen, a on je bio star. Predugo sam u Severnoj Americi, mora da je to. Ne, nije to. Kako objasniti... - evo ovako: kako su vremenom memorije bledele, ja sam sve u njima izbeljivala. Iz nekog razloga su te dve akcije u mom mozgu povezane i da bih nesto zapamtila kao lepo ono mora da se izbeli. Jednom sam tako ceo London posula krecom da bih se osecala bolje. I pomoglo je. Kakav je to hemijski proces u pitanju ne znam; nisam ga ni bila svesna dok nisam opet dosla u Pariz. Na susret izbeljene memorije i realnog stanja nisam racunala. A ni da ce nam Luvr biti prakticno u dvoristu.
Uputila sam velelepnom, visokopostovanom Luvru nemo izvinjenje - nece se ponoviti. Kad smo vec kod priznanja i mentalnog krecenja, zapamtila sam i veci deo Pariza kao beo. O tome nisam nista pricala detetu. Ako Luvr nije beo, ne znam sta ce dalje biti.
Cim smo prosle kroz pasaz u jedno od unutrasnjih dvorista, sklad i grandiozna prefinjenost gradjevine su me podsetili da sam ja samo mala, smrtna osoba, i gluposti su deo zivotopisa takvih tipova. Nebo se polako mracilo, svetla su davala novi lik palati, i iz jednog od prolaza dolazio je zvuk bariton saksofona. Staklena piramida u centralnom dvoristu je bila blistavo osvetljena, trouglovi vode oko nje su stvarali efekat hodanja po vodi, i tela ljudi su govorila opustenim jezikom. Kroz i oko Luvra se hoda sporo, drugacije ne moze. Sveprisutnost je ono sto njegova struktura daje posetiocu, i ako se preskoce Bogovi - koje ja preskacem bez muke - toga zaista nema puno na svetu. Tu ispred Luvra sam shvatila i da sam nervozna oko ovog ponovnog susreta. Nervozna sam i zbog drugih stvari, najvise zato sto sam izgleda navikla da budem nervozna kad ne znam sta drugo da budem jer uvek nadjem nesto oko cega cu brinuti iako sam upravo stigla iz pravog pravcatog raja na Mediteranu ali najvise sam nervozna zbog toga sto ima toliko razloga zbog kojih legitimno mogu da budem nervozna...i eto, priznala sam starom Luvru da mi treba malo vremena u ovom gradu, da se odnervozim od same sebe. Iako sam mala, smrtna osoba, i gluposti su deo zivotopisa takvih tipova mislim da bi u mom slucaju jedna takva investicija vredela.
Sporom setnjom stigle smo do jedne kapije nalik na Trijumfalnu. Za ovu znam da nije ona prava. Jel' si sigurna? - proverava dete. Promise, my love. Ova je bila bela, pribelezila sam zadovoljno. Malo patinirana, bas kako treba. Vec smo spazile veliki, blistavi tocak panorame koji privlaci neodoljivim magnetizmom. Otac joj je rekao da smo mi bili na njemu, setila se odjednom, i hoce i ona. Ja se toga uopste ne secam, ali to ne iznenadjuje ni nju ni mene. Idemo prema njemu i pred nama se, usred Tiljerija, stvori ogroman, sljasteci luna park. Nema cega nema, ali kitsch ovih dana dolazi umotan u bungee kablove - skace se put pariskog neba, odmotava napred-nazad, imaju i trampuline, a ringispil je triput veci od onih na kojima sam ja vristala kao klinka, plus je i nakrivljen da dobije jos veci zamah. Nema svrhe opisivati ushicenje koje je eksplodiralo pored mene. Vaspitno sam dozirala voznje - morace sama da plati, i najvise pet sve skupa. A ko placa onu na koju cemo zajedno? - uzvratila je spremno. Kakvo pitanje.
Trampuline su rasirene oko jedne skulpture sa fino uradjenom anatomijom strastvenog pokreta u kamenu, panorama skoro pa dodiruje jos jednu - porodicu nekog postovanog gradjanina iz 18-og ili 19-og veka, rekla bih - i svuda se provlace deca, veca ili manja, za njima slede odmereno odrasli, svih boja i jezika, lize se sladoled, jedu palacinke, ili pije nesto hladno. Ne znam istoriju zabavnih parkova, ali verovatno je i ona duga. Kako je ovo odjednom lepa slika, pricam sebi u glavi.
Panorama mi izaziva nervozu. Ali Ajfelova kula se vidi kao da cemo je dodirnuti. Osvetljena je plavim svetlima, pa svetlucavim svicima koji padaju, padaju, nikad da dotaknu zemlju, sva blista, i klinka samo sto ne poleti da je dotakne, a sa desne strane se pruza elegantni niz gornjih spratova i mansardi duz Rue de Rivoli. Luna park je dug bar kilometar po mojoj proceni, razliva se kao uzani jezik neonske magme u mraku Tiljerija. Trebalo bi jednom detetu mesec dana u Parizu samo da sve to obidje. Jedva sam je odvukla kuci oko 11.