Rat u našem kraju

srdjan.pajic RSS / 24.03.2009. u 10:17

 

cz14.jpg 

 

Dan pred bombardovanje je bio sastanak u Speleoloskom Odseku Beograda. Prethodnog vikenda postavili smo instalaciju u nekoj jami pored Valjeva i narednog je trebalo da idemo da je radimo. Jamsko speleoronjenje, vec smo se popakovali, barem oni streberi medju nama. Ceca doterao Rovera da utovarimo boce i suva odela. I sad ne znamo sta da radimo, da li da idemo, ko ga jebe, ili da odlozimo za par dana, dok ne prodje rat. Najlonska nova uzad, natopice se i bice teska, ali ok, nista joj nece faliti. Posle smo je vadili u sred bombardovanja, dok je Krusik leteo u vazduh dan i noc.

 

U klubu tiho govori nas drugar Mica “Pandur”, tada neki baja u MUP-u, a gurali smo mu sendvice kroz kordon u Kolarcevoj par godina pre. Objasnjava sta im u policiji kazu da ce otprilike da se desi. Plac majke bozije. Mi ga svi gledamo u neverici, dovoljno smo obrazovani, znamo da ce da nas zbrisu za lica zemlje, zato smo i zapanjeni: jer i on to isto kaze! Neki od drugara su u smeni GSS-a na Kopu, a tamo je onaj radar na Pancicu, koji ce da rasture u prvom naletu, brinemo se za njih. Idemo kuci u tisini, po neko se dogovara kako da se dozovemo ako se prekinu komunikacije. Gde da se nadjemo i da ostavimo poruku. Ne znam sta smo ocekivali – padobrance nad Beogradom posle prvog dana?

 

Odlazimo u Amiku, na “poslednje” palacinke u mirnodopskim uslovima. Uzas, konobar je stavio u nadev neki netestirani tabasako sos od osiromasenog uranijuma, oci su nam iscurele na patos, al’ smo ih pojeli, stvarno ko da su zadjnje. Posle je neko doneo gitaru i skoro da je bilo ok.

 

Dodjem kuci kasno, keva kaze da se brat javio, guster u vojsci, u Peci, izmestili su ih iz kasarne, da ne brinemo. Posle mu poginuo kapetan, pa je mali vozio neki automobil od Peci do BGD-a, da vrati kapetanovoj familiji, nocu, kao bezbednije je bilo. Malo sutra bezbednije! Preziveo je rat srecom, nikad rec nisam cuo od njega o tome.

 

Sledeceg dana smo se nasli ponovo u klubu. Pricalo se da ce biti mozda potrebno spasavanje ljudi iz visokih zgrada. Kao, vatrogasci nemaju dovoljno visoke merdevine, pa su nas kontaktirali, pa smo mi kontaktirali vojsku i civilnu zastitu, uglavnom rekli su nam ok, spremite se.

 

U Zmaja od Nocaja 9/IV guzva, tu su vec bili aplinisti iz AOB-a, GSS-vci, moji iz SOB-a, Vuckovi AS-ovci i par Asakovaca. Svako kopa po svom magacinu, vadi ko sta ima od opreme, tridesetak ljudi galami i gura se u uskom hodniku, komsija ispod nas gleda podozrivo. Ne voli covek buku i nije mu jasno sta se desava gore.

 

Razvrstali smo uzariju i nabili je u dzakove, podelili pojaseve za D-tehniku, spremili karabinere i rolice. GSS-ovci su doneli nosila i spasilacke komplete. Razdelili smo ih medju nama. Doktor Pedja Ilic drzi kratak kurs prve pomoci, kaze: “kad covek izgubi nogu krv prsne tamo do onog zida. Ako je ne zaustavis u prvih petnaestak sekundi, kasno je”. Pokazuju nama pecinarima digitalnu kompresiju i kako se namestaju udlage. Ko da mi ne znamo. Ostaje mi u glavi: “najvaznije je da se razvrstaju povredjeni po tezini povreda, da ne krenes da pomazes nekom ko se dere ko blesav a nije mu nista, dok ti neko pored njega tiho umire”.

 

Duzimo spasilacke ranceve sa licnom opremom i razvrstavamo se po grupama, prema tom gde ko zivi u gradu. Dogovaramo se ko koga kupi kad dodje do toga. Neko konstatuje da i drugi gradovi u Srbiji mozda imaju visoke zgrade. Neka im je Bog u pomoci. Klicko je od CZ-a vec nabavio gomilu vekni crnog hleba i podriguse toliko da se moze povesti krstaski rat. Utovarujemo to kod Sime u magacin, tu je jedino bezbedno. Ostavljamo dezurnog u Odseku pored telefona, sa spiskom koga prvog zove. Tu su i radio stanice, poslao ih Geza Farkas iz CZ-a.

 

Vracam se kuci predvece, sedam za komp, palim CNN i oko osam uvece pocinje, k'o film u Odeonu. Front page se menja u istom trenutku kada mi preko zgrade prolece prvi Tomahawk, u pravcu Batajnice. Ne znam cemu pre da ne verujem – CNN-u ili satelitski vodjenim krstarecim raketama koje se cuju iznad glave. Spustam roletnu, kucam prve emailove sa ratnog poprista drugarima koji su prethodnih godina zapalili iz Srbije i koji sve isto ovo prate kao i ja, preko interneta, plus moj live feed. PVO nasumice sara po nebu, neka Strela proleti tu i tamo u fazonu ako prodje prodje. Znao sam da smo rat vec izgubili.

 

Te prve noci niko iz Odseka nije zvao. Svejedno, niko od nas nije spavao. Majka krenula u podrum, na vratima gleda me tuzno, ja ne idem dole, zna da cu da izletim cim zazvoni telefon ili me ortaci iz kluba pokupe na vratima. Ali joj je valjda lakse, narocito kad smo posle par dana saznali da su nas u vojnom odseku uzeli za ozbiljno i sklonili nasa dokumenta jer smo dobrovoljci u jedinici za spasavanje iz visokih zgrada i rusevina. Bio sam PVO u armiji, vec su mi panduri pokupili drugare, mi i veza idemo prvi i ne trajemo dugo u uslovima modernog ratovanja. I Aca je otisao posle par dana, sa njim sam sluzio u Je-Ne-A. Ko ga jebe, ti na 30 milimetara pragama ionako nikad nisu bili za bolje. Mene spaslo to sto znam sa uzarijom.

 

Sutradan, kao da se nista nije dogodilo. Sedam na bajs i pravac na posao. Malo frka preko Brankovog mosta, kazem nece valjda, stisnem petlju i za 45 sekundi sam na drugoj strani. Drugari vec znaju gde sam i sta radim nocu. Pitaju kad ujutro dodem na posao - kako je bilo, jel’ ima mrtvih? Od tada, svaku noc kad nesto roknu u gradu, mi idemo i stvar se ponavlja.

 

Izredjalo se tu zgrada, ne secam se vise redosleda. Prvo je bio CK, ako se ne varam. Roknuli su ga pred zoru, mi smo se skupili ispred za 20 minuta. Gledamo onu zgradurinu u plamenu, sa zadnjih spratova otpada staklo i usijani aluminijum, vatrogasci se skupili u jednom cosku i gledaju i oni odakle da pocnu, ali im se bas i ne ulazi. A vala ni nama. Pogotovu tamo oko petnanestog sprata  gde je bio studio one rospijine cerke, a koji su takodje zveknuli, pa se zapalio.

 

cz08.jpg 

Tu shvatamo koliko je strahovito glupa ta ideja da se neko od nas kao penje po fasadi, na uzetu, “kao prvi” sto bi rekli penjaci, da namesti sidriste po kome cemo mi ostali da se popnemo, nadjemo nekog ko nije uspeo da se izvuce i verovatno ne zna za sebe, da ga nekako spustimo. Ali sta je tu je, grc u stomaku, vadimo kanape iz dzakova, Slava i Dule gledaju sa koje strane da napadnu zgradu i cekamo da nam jave kad krecemo. Odnekud dolazi panduracija i kazu nam : “e, momci, nema potrebe, u zgradi je bio samo portir, izasao je nekoliko minuta pred napad”. E nije da nam nije laknulo. Nista, kupimo prnje i ostavljamo vatrogasce da gase ono sto mogu da dohvate. Medju njima je i Smesko, nas drugar pecinar is SOB-a, koji nije uspeo da se izvuce sa posla na foru spasavanja, zajebava nas kako smo se vec na prvoj pravoj akciji jeftino izvukli. Ironija je da smo upravo na ovoj zgradi vezbali spasavanje, nekoliko godina unazad.

 

Pre ili posle toga su roknuli MUP, Savezni pa Republicki. Isto smo se iscimali, dosli tamo, ali ni tu nije bilo nista da se radi, srecom. Em prazna zgrada, em nema sanse da nas panduri puste unutra.

 

Taman smo pomislili da je ovo sve bezveze i da cemo tako da se cimamo manjevise svaku noc, kad su roknulu RTS. Opet smo se skupili, u Aberdarevoj. Dolazimo dole ispod 5. Beogradske, ta strana nove zgrade RTS-a netaknuta, nije nijedno staklo polomjeno. Gore se vidi komesanje, vatrogasci su vec tu, stize odnekud i vojna policija, ali ne izgleda tako strasno iz naseg ugla. Ali kad smo zaobisli tu novu zgradu, i izbili na plato izmedju ruske crkve i starog RTS-a, ispred nas prizor koji nikad necu zaboraviti. Laserski vodjena bomba je presekla nosece zidove u podnozju stare zgrade RTS-a i spratovi su se poslagali jedan preko drugog. A izmedju - ljudi. Vatrogasci se vec penju na taj krs, pokusavaju da izvuku prezivele, mi gledamo da udjemo dole kroz prozore u podrumu, jer tu nema dima, kulja voda na sve strane iz presecenih cevi. I odjednom krece opsta bezanija. Stigla je informacija, od radio amatera, da je krenuo novi talas napada i da ce verovatno da “overe” RTS. Najteze je bilo onima koji su dosli do ljudi koji su jos zivi ali zaglavljeni izmedju betonskih ploca. Ne znas da li da bezis i da ih ostavis na milost ili nemilost ili da ostanes, da cekas da te pocisti sledeci napad zajedno sa njima. Drugari su ti tu, neki su vec usli u zgradu, kako da ih ostavis? Horor! Vatrogasci se povlace, vojna policija naredjuje da se svi sklone, pomeramo se dole kod gimnazije i sa strepnjom se prebrojavamo i gledamo u pravcu zgrade. Svi su tu. Prolaze minuti, vatrogasci cekaju jos malo i krecu ponovo na zgradu. Novi napad na srecu nije dosao.

 

Te prve noci niko nije pronadjen u zgradi, sem povredjenih koji su bili vidljivi spolja. Prava potraga krece tek rano ujutro sledeceg dana, kad su vatrogasci konacno uspeli da suzbiju vatru i dim. Ispred zgrade uplakana rodbina nestalih, cekaju i sa strepnjom gledaju u to sto radimo. Bio je tu i neki inpektor gradskog MUP-a, covek potresen, bukvalno place i moli nas da pokusamo sve sto je moguce da nekog nadjemo. Nedostaje dosta ljudi medju radnicima RTS-a, nismo tada znali tacan broj. Svi koliko nas ima smo se ko misevi rastrkali po onom sto je ostalo od zgrade. Nas nekoliko je uslo kroz prozore na zemlji koji vode u podrum. Metar i po potpuno mutne i prljave vode i krs pod njom koji ne vidis i stalno se o nesto spotices. Pipamo pod vodom. Idemo iz prostorije u prostoriju, dozivamo, gledamo, prevrcemo. Lavirint, nikad niko od nas nije bio u RTS-u. Neko ima plan zgrade, ali zgrada ne lici na samu sebe. Cobe i Peca Janjic idu i razbijaju vrata sekirama. Nista. Nikog zivog. Sledeceg dana su doneli mikrofone i sluzbene pse. Neko je javio policiji da je  primio poziv na mobilni sa telefona iz zgrade. Opet ceo dan trazenja i opet nista. Mislim da smo rovarili po krsu 6 ili 7. dana. Jedino je Uros u nekoj prostoriji u kojoj se srusio zid preko stola nasao telo coveka koji je tu sedeo. I nista vise.

 

Ja sam ponovo krenuo na posao. Tamo - haos! Kolege uplasene, culi su svi sta se dogodilo, nisam dolazio tih nekoliko dana, srecni sto me vide, opet pitaju za prezivele, ne znam sta da im kazem. Kod nas se razmislja o napustanju zgrade i premestanje firme na neko bezbednije mesto. Nalazimo se preko puta novog SDPR-a, a i sami smo nekad radili za vojsku, verovatno je da smo na nekom spisku za odstrel. Kineska ambasada nam nije bila ni na kraj pameti kao moguca meta, samo 200 metara vazdusnom linijom od nas. Donose mi iz panduracije na posao ulovljene “lokatore”, da probam da provalim sta je zapravo to. Big deal, 5 minuta na web-u, kaze: obicna meteoroloska stanica sa padobranom, ima da se kupi on line, za $9.99. Kroz zgradu nam paradira vojna murija, traze Batu na poslu jer se nije odazvao pozivu na mobilizaciju. Donose nam neke klistrone od starih MIG-ova, da vidimo da li moze od toga nesto da se zbudzi. Pricam sa mojim sefom kako moze da se ometa GPS signal. Otvaramo mikrotalasne komponente Predatora kojeg su oborili na Kosovo. Pih, pa to mozemo i mi da napravimo!

 

Sledeci je pogodjen Generalstab. Opet smo se skupili u sred noci, sad vec uigrani, ali su nam, dok smo se jos prebrojavali, u klubu javili da ne dolazimo, jer Vojska ne dozvoljava ulaz civilima, makar bili nekakvi spasioci. To je bio jedan od najuzasnijih momenata i izbegli smo katastrofu za dlaku. Te noci su gadjali zgradu ponovo, podmuklo, 20 minuta posle prvog napada, iako su znali da ce se tu brzo skupiti gomila vatrogasaca i spasilaca. Ne znam koliko je te noci poginulo ljudi, mahom vatrogasaca, gradske policije i radoznalih gradjana. Mislim da je tu nastradao i onaj nesrecni policajac koji nas je molio da pomognemo u pretrazi u zgradi RTS-a.

 

Nakon nekoliko dana je pogodjen i SDPR, 10 metara od zgrade u kojoj je bila moja firma. Bomba je prosla kroz svetlarnik i neeksplodirana se zabola u vrt unutar zgrade. Svi prozori su bili oduvani, ali povredjenih srecom nije bilo. Nasa zgrada je bila neostecena. Posle ovoga pada odluka da se premestimo u neku osnovnu skolu pored autoputa. Trovacica Goca iz Tehnologije i njeni robovi odbijaju da napuste posao, jer ne mogu da ponesu laboratoriju, a bez laba mi nemamo sta da radimo. Zgrada ima agregat i atomsko skloniste u koje su se vec uselili “naucnici” i nastavljaju da rade. Molim se Bogu da se Trovacica i njeni saradnici dokopaju betona i gvozdenih vrata na vreme. Par kolega uzima potrebne instrumente i nastavlja posao kod kuce. Ostatak nas seli kompletnu opremu u tu skolu. Izi i ja dobijamo ucionicu sa klavirom! Tamo smo radili do kraja bombardovanja.

 

Posle nekoliko dana je pogodjena Kineska ambasada. Od eksplozije je na nasoj zgradi totalno oduvan satkleni zid koji gleda na tu stranu. Moja kancelarija je pokrivena razbijenim staklom. Opet smo tamo medju prvima. Prizor je bio strasan. Slicno kao u RTS-u, spratovi poredjani kao karte a izmedju dve sipke na neostecenoj ogradi nalazi se zaglavljena plinska boca, gadno iskrivljena ali jos uvek cela. Pravimo se da je ne vidimo. Neko je rekao da izgleda nisu eksplodirale sve bombe koje su tu pale. Posto zgrada nije visoka i u pitanju je ambasada, nismo ocekivali da ce da nas puste unutra. Medjutim,  dozvolili su ulazak samo nekoliko nas, u pratnji par prezivelih sluzbenika. Drugari koji su usli pokusali su da nadju prezivele, opet bez uspeha. Kinezi su bili ocajni i preplaseni. Mirisalo je na veliki sukob posle ovoga.

 

...

Moji ukucani su odavno prestali da idu u skloniste. Komsije su izlazile na krovove zgrada cim pocne bombardovanje, da navijaju. Aca se javio iz neke sume u zapadnoj Srbiji, rekao je da je ok, ne kurce se bez potrebe sa pragama. Brat se nije javljao sa Kosova do kraja rata, culi smo samo jednom od nekog da mu je jedinica ok. Nas su cimali za svaku zgradu koja je pogodjena u gradu – one silne vlade u Nemanjinoj i Kneza Milosa, kasarnu tamo u General Zdanovoj, stari SDPR, trafo stanicu na Banovom Brdu, toplane, Hotel Jugoslaviju, ali na srecu to je sve bilo prazno.

 

Kako je sredinom maja bombardovanje u Beogradu malo oladilo, napravimo smo speleolsko vezbaliste na Kalisu, mada smo stalno jedno oko drzali upereno ka nebu. Pocetkom aprila je i Ceca vodio speleoronilacku ekipu u Valjevo da dovrse tu jamu koju smo opremili pred bombardovanje i da iznesu uzad. To je bila jedina ratna speleoloska akcija u istoriji ove aktivnosti.

 

Medjutim, ubrzo su poceli da gadjaju transformatorske stanice, a u gradu cim nema struje, nema ni vode, stiglo je i leto, tako da je doslo vreme da se predajemo.

 

Vezba061.jpg 

 

Djanping030.jpg

 

Djanping024.jpg 

 

Fotografije: Zoran Simic Sima.



Komentari (17)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Strmoglavi badža Strmoglavi badža 11:00 24.03.2009

Odličan tekst!


Preporuka!
Onako ljudski napisano, bez patetike i pljuvanja.
Tell it like it is.
I svaka čast za hrabrost i želju da se pomogne.
Atomski mrav Atomski mrav 12:04 24.03.2009

Svaka čast na hrabrosti!

Toliko. I preporuka.
Blade Runner Blade Runner 15:42 24.03.2009

Re: Svaka čast na hrabrosti!

Toliko. I preporuka.

tyson tyson 16:00 24.03.2009

Rat


Hehe, gde to radiš, Imtel...?

I mene čudi što naši nisu, bar za vreme/posle bosanskog angažmana ekipa iz PVO, razvili neka sredstva za ometanje bar GPS navođenja i raznoraznih talasa koje koriste bespilotne letelice kako za prijem tako i za slanje signala

Ostatak teksta nema potrebe da komentarišem, sve si lepo i opisao i objasnio.


eizo eizo 18:10 24.03.2009

...

Odlicno.
srdjan.pajic srdjan.pajic 19:16 24.03.2009

bombing

Ma ne znam sta me to uhvatilo sinoc, prvo sam mislio da sam manjevise zaboravio, ali kad sam seo da napisem, sve se vratilo. Vec je bilo i svanulo. Nadrealno svakako, hrabro - ne znam. Ja sam bio srecan sto ne moram da cucim u nekoj sumi na topu ili raketli, ko ovaj moj drugar sa kojim sam prasinario po Makedoniji i da se ophodim prema neprijatelju kao prema prozdrljivoj buljoustoj zveri, ono u fazonu: ako ja ne vidim njih, onda oni misle da ne vide mene, pa zato zmurimo .

Ovo za ometanje, kao mali Djokica Genijalac razvije spravu u garazi, od delova iz EI Nis televizora i surutke i poobaramo im sve sto leti, hm, ne ide to bas tako. Ali ne bih o tome, nije to uopste tema, iako naslov mozda tako tvrdi ;-).

Jel' se seca neko kad su prestali da "zamracuju" grad? Bila je neka smesna prica iza toga, ali ne secam se vise.

Nema veze, vazno je da smo preziveli, zao mi je onih koji nisu bili te srece, ne ponovilo nam se vise nikad.
Unfuckable Unfuckable 19:58 24.03.2009

bolno ali tačno

Medjutim, ubrzo su poceli da gadjaju transformatorske stanice, a u gradu cim nema struje, nema ni vode, stiglo je i leto, tako da je doslo vreme da se predajemo.

sjajno napisan tekst, jednostavno i iskreno.
jednatanja jednatanja 21:26 24.03.2009

Bravo

za tekst a i onomad za hrabrost!

Mi smo bili u SAD u to vreme, vukli se po demonstracijama od Chicaga do Washington D.C.-ja, ujutro ustajes mada i nema velike razlike jer nisi spavao nocu, otvaras internet nadajuci se da nije bilo novih zrtava, sve u svemu tromesecna nocna mora, ne ponovila se. Vi ste gubili zivote, a mi pamet. Pozdrav.
srdjan.pajic srdjan.pajic 00:01 25.03.2009

Re: Bravo

jednatanja
za tekst a i onomad za hrabrost!

Mi smo bili u SAD u to vreme, vukli se po demonstracijama od Chicaga do Washington D.C.-ja, ujutro ustajes mada i nema velike razlike jer nisi spavao nocu, otvaras internet nadajuci se da nije bilo novih zrtava, sve u svemu tromesecna nocna mora, ne ponovila se. Vi ste gubili zivote, a mi pamet. Pozdrav.


Ma i mi smo se vukli po demonstracijama u Srbiji, jos od '92, da do ovog ne dodje. Podjednako smo bili uspesni ko i vi.

bauer. bauer. 01:37 25.03.2009

...

Kako beše onaj grafit?

Predaj se Klintone,
il' će svi da izginemo...
srdjan.pajic srdjan.pajic 02:42 25.03.2009

Re: ...

bauer.
Kako beše onaj grafit?

Predaj se Klintone,
il' će svi da izginemo...


, komso, ovaj crnjak je tesko prevodiv na Engleski, zena me malo cudno gleda.
Jedno je bilo sigurno, duha nam nije falilo .
bauer. bauer. 03:33 25.03.2009

Re: ...

zena me malo cudno gleda.

nemoj onda da joj kažeš da se na kraju stvarno predo, nije imo kud
srdjan.pajic srdjan.pajic 04:54 25.03.2009

Re: ...

bauer.
zena me malo cudno gleda.

nemoj onda da joj kažeš da se na kraju stvarno predo, nije imo kud


A sta drugo da radi, cuo covek na RTS-u da smo dobili S300 od brace, aha, samo sto nismo.
Ipak necu da joj kazem, sto da se potresa, to je ipak bilo Klintonovo zlatno doba...

Evo, da malo podignem citanost jeftinom samoreklamom, ovo je sa te akcije pred samo bombardovanje koju pomenuh u tekstu. Dragov ponor, jedno 150 metara pod zemljom, ako se dobro secam. Sad vidim da smo boce svukli na dno jos tada a setio sam se i da je Ceca i tad zaronio...ja sam bio u kitchma-trans ekipi, ocigledno. Napolju je bio sneg "do brade", kako vole da kazu u tom kraju iz koga je cuveni "geometar iz Valjeva"



Ima jos dosta toga na www.sob.org.rs, pa uzivaj.

Pozdrav.




Strmoglavi badža Strmoglavi badža 09:15 25.03.2009

Re: ...

bauer.
Kako beše onaj grafit?Predaj se Klintone,il' će svi da izginemo...



Romi iz N.S. 'Predaj se Nato, svi će da izginemo'.
Najbolja parola iz tog perioda.

Boris Drenca Boris Drenca 19:58 25.03.2009

Re: DOBAR

Iako je najtačnija bila

Moldere vrati se sve ti verujemo
edi-va edi-va 07:17 25.03.2009

Kad su rokali

Krushik, pola Valjeva je pobeglo u selo ... pa ih je josh i zemljotres zadesio sa epicentrom u Mionici.

Sjajan ti je text ...

bauer. bauer. 07:29 25.03.2009

Re: Kad su rokali

Krushik, pola Valjeva je pobeglo u selo ...

Ali u Čačku, u Progresu, koliko god da pokušaju da naprave šporet - ispadne tenk...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana