Naisavsi na vest gde ministar energetike najavljuje izgradnju vetrenjaca u Srbiji nisam mogao da ne prokomentarisem.
Srbija ce u momentu kada nema para za prezivljavanje baciti 600 miliona evra na izgradnju 200MW vetrenjaca od kojih se u najboljem slucaju u proseku moze ocekivati 20MW snage ili manje od 200 miliona kWh godisnje, sto ce za vek trajanja od 20 godina dati cenu struje od najmanje 15 evro centi po kilovatu. osim toga struja dobijena iz ovakvih izvora je nepouzdana te se moze desiti da tu struju dobijamo kada nam nije potrebna pa zbog nemogucnosti gasenja termoelektrana moze ostati neiskoristena.
Iako me ovde na blogu verovatno svi znaju kao pobornika solarne energije ne mogu da kazem da bi u ovom momentu to bio najbolji nacin trosenja tih para. Ako postavimo pitanje koji oblik obnovljivih izvora energije je dostupa u Srbiji a istovremeno isplativ ne mozemo pobeci od odgovora: hidroelektrane.
Naime evo sta kaze ministar na ovu temu:
Ministar je najavio značajne investicije u oblasti obnovljivih izvora energije i izrazio očekivanje da bi Srbija u narednih pet, šest godina trebalo da 12 procenata električne energije proizvodi iz obnovljivih izvora.
Škundrić je rekao da Srbija trenutno proizvodi zanemarljivo male količine električne enrgije iz obnovljivih izvora ukoliko se izuzme proizvodnja struje iz hidrocentrala koji čini 30 odsto od ukupne proizvodnje. Proizvodnja električne energije može da se smatra proizvodnjom iz obnovljivih izvora energije ali se zbog veličine energetskih kapaciteta ne svrstava u tu kategoriju.
Po nasem ministru hidro elektrane nisu obnovljivi izvori jer imaju veliki kapacitet. Zanimljivo u najmanju ruku.
Setih se potom jedne druge vesti od pre par meseci koja kaze sledece:
Najavljujući da će najpre biti građene HE Buk bijela i HE Foča, a potom i hidroelektrane Paunci i Sutjeska, Đorđević kaže da je reč o ukupnoj investiciji od oko 450 miliona evra. Kada budu gotove, ove četiri hidrocentrale će proizvoditi godišnje 800 miliona kilovat-sati električne energije.
Znaci ove elektrane koje su 25% jeftinje proizvodice oko 4 puta vise struje godisnje sto znaci da je struja iz njih jeftinija 5 pet puta.
Ako na ovo dodamo podatak do koga je dosao institut „Jaroslav Černi" da je hidro kapacitet reka u srbiji koji se tehnicki moze iskoristi za oko 9,5 TWh (9,5 milijardi kWh) veci od onoga kojeg danas koristimo jasno je da Srbija po ko zna koji put baca pare u vatru.
Naucna procena je da bi se samo na Drini i Limu pored ove 4 predlozene elektrane mogle napraviti jos desetak elektrana ukupnog kapaciteta veceg od 2TWh. Takodje tu je mogucnost iskoriscenja potencijala Morave i plan iz 1973. da se sagradi reverzibilna elektrana Djerdap 3 kod Donjeg Milanovca koja bi imala kapacitet skoro 2,5GW. Ta elektrana bi kostala 3 milijarde evra ili 5 puta vise od pomenutih vetrenjaca a proizvodila bi skoro 20 puta vise neto energije i 50 puta vise energije u periodima kada je struja najtrazenija i najskuplja.
Istovremeno ovih nekoliko hidroelektrane bi po kWh kostale znatno manje od predvidjenih dodataka termo elektrana koje je ministarstvo predlozilo ovih dana a proizvodile bi vise struje od tih termo elektrana, ne bi zahtevale gorivo (ugalj) i ne bi zagadjivale okolinu. Osim toga obezbedile bi nam jedno od najvecih skladista energije u evropi i tako u budocnosti Srbiji dala ogromnu prednost u izgradnji solarnih izvora struje kada cena istih padne na realnu vrednost.
Tih nekoliko elektrana bi na duzi period (sa ovakvom stopom nataliteta zauvek) resio problem snadbevanja strujom, omogucio vrlo povoljne uslove za investicije jer bi se velika kolicina jeftine energije dobijala iz obnovljivih resursa i tako investitorima stedele pare na uzasnom "CO2 cap and trade" sistemu koji ce neumitno postati realnost.