
Tog 20. avgusta Toni je ranije otišao na počinak. Provjerio je još jednom ispod kreveta. Svjetlost koja je dopirala s ekrana malog televizora u kutku mračne sobe zlokobno se odbijala od puščane cjevi. Znao je ovaj 55-togodišnji engleski farmer da bi, da neko slučajno sazna, za posjedovanje vatrenog oružja mogao dobiti i višegodišnju robiju, ali on, kao i mnogi uostalom, uprkos striktnom zakonu, nije prijavljivao oružje. Poslije nekoliko provala bilo mu je i drago zbog tog. Prošli put su mu uspijeli ukrasti zidni sat čija se novčana vrednost nije mogla mjeriti s činjenicom da je isti pripadao njegovom djedu. Toni je legao na krevet ne skinuvši odjeću niti čizme, ali to mu nije smetalo da utone u san. Ovaj engleski farmer, sem što se bavio uzgojem voća, po rječima rjetkih prijatelja, gajio je i neskrivenu mržnju prema lopovima i provalnicima koji su sve češće posjećivali ove krajeve, uključujući i njegovo mjesto Emneth, udaljeno na oko 200 km sjeverno od Londona.
Bilo je dovoljno samo otškrinuti odavno razvaljena ulazna vrata da bi Toni otvorio oči. Vrata njegove sobe bila su tek pritvorena i jasno je mogao čuti nečije korake. Na starom drvenom podu bilo je lako nagaziti na raznorazne starudije, i gotovo nemoguće ostati nečujan. Iako tek probuđen, Toni je brzo napipao hladnu cjev “pumperice” pod krevetom. Svijetlost s televizora i dalje je obasjavala sobu. Ustavši s puškom u ruci otvorio je vrata sobe i ugledao dvije ljudske siluete. Samo sekunda je djelila tišinu mraka od prvog praska pumparice, a nedugo zatim još jedan bljesak praćen jakom eksplozijom osvjetlio je mračnu prostoriju.
29-togodišnji Brendan Feron, momak s debelim policijskim dosijeom, dobio je sačmu u nogu. Njegov kompanjon u nedjelu, 16-togodišnji Fred Barras, imao je manje godina, i još manje sreće.
Toni Martin, engleski farmer, čudak i samac, kako ga je opisala porota, ali i prijatelji, bit će optužen za ubistvo Fred-a Barras-a. Porota će nakon 9 sati vijećanja proglasiti Tonija krivim za počinjeno djelo ubistva, a sud će samo aplicirati postojeći zakon; Toni Martin će 20. aprila 2000. godine biti osuđen na doživotnu robiju. Preživjeli provalnik, osuđen na trogodišnju kaznu zatvora zbog pljačke, podignut će privatnu tužbu protiv ubice svog nesretnog prijatelja, tražeći odštetu od 50.000 funti (valjda kao povredu na “radnom mjestu”).

Nakon četiri godine sud je ipak odlučio da Toni Martin nije pucao s namjerom da ubije. Sudu su dostavljeni dokazi da je Toni Martin prije ovih događaja doživio “emocionalni krah”. Kao rezultat ovoga Toni Martin je oslobođen iz zatvora četiri godine poslje učinjenog nedjela. Iste godine sud je prihvatio zahtjev za pomilovanje, i preživjeli provalnik Brendan Feron, koji je u međuvremenu bio optužen i za dilovanje drogom, bit će pušten iz zatvora.
Četiri godine poslje ovih oslobađajućih presuda još jedan sličan događaj podjelit će javnost, ovog puta američku.
Tog 14. novembra 2007. godine
Joe Horn, 61-godišnji penzioner iz Pasidine (Texas), pozvao je sa svog mobilnog telefona policiju.
“Zovem vas da prijavim da su dvojica provalnika ušla u kuću mog komšije”, nervoznim glasom Joe Horn je obavjestio policijskog službenika. Glas sa druge strane “žice”, prilično umirujućim tonom, tražio je adresu i pitao za pojedinosti. Joe Horn je pak s druge strane bivao sve nervozniji upozoravajući policijskog službenika da im neće (provalnicima) dopustiti da pobjegnu.
"Imam pušku. Želite li da ih sprečim da pobjegnu?" upitao je Joe i sasvim jasno se moglo čuti škljocanje “pumperice”.
"Ne izlazite iz kuće. Nema te imovine vredne života. Ne izlažite sebe opasnosti", odgovorio je službenik policije, govoreći da je pitanje minuta kad će policija stići.
"Požurite čovječe, jer ja im neću dozvoliti da pobjegnu", rekao je Joe.
Uzalud je dispečer umirivao nervoznog komšiju koji je samo rekao da mora da ide.
Čulo se otvaranje vrata.
"Move and your dead!" Joe Horn nije dugo čekao poslje ovih izgovorenih riječi, i tri jasna praska su usljedila ni sekundu nakon toga. Telefonska veza se prekinula.
Miguel Antonio De Jesus (38) i njegov kompanjon Diego Ortiz (30) napravili su fatalnu grešku kad su odlazeći s mjesta pljačke upravo krenuli prema prednjem dvorištu kuće Joe Horn-a. Kako su se osjećali kad su vidjeli cjev puške i komšiju koji nije želio čekati policiju, ostat će tajna. Obojica provalnika, inače ilegalnih emigranata iz Kolumbije, su svoj pljačkaški pljen vredan 2.000 $ platili glavom.
Joe Horn se vratio u kuću, nazvao policiju (čiji su inspektori već bili stigli na mjesto događaja, suviše kasno da spasu živote provalnicima, al' na vreme da svjedoče o pucnjavi).
"Čovječe, krenuli su prema mojim vratima. Nisam imao izbora, nisam imao izbora", govorio je Joe Horn na telefon policijskom službeniku.
"Baci oružje, baci oružje, policija je stigla", gotovo je vrištao, nekad tako umirujući, glas policijskog dispečera.
Joe Horn je oslobođen bilo kakvih optužbi. Zakon Teksasa dozvoljava upotrebu smrtonosnog oružja u zaštiti života, ali i imovine (nije doduše jasno je l' zakon uključuje i komšijsku).
Oba slučaja izazvala su duboke podjele u društvu. Doduše, američki zakoni, što se tiče posjedovanja i upotrebe oružja, malo je reći, su daleko manje restriktivni. No unutar oba društva podjele su očigledne. Jedni tvrde da lopovi i provalnici nisu zaslužili bolje. Da nisu počinili pljačku, danas bi bili živi. Još veći argument leži u nekad nedorečenom i nejasnom terminu samoodbrane, il' različitog viđenja prava na zaštitu vlastite imovine. Drugi govore da građani nemaju pravo biti sudije i pogotovo ne pravdu donositi okidanjem obarača. Oni smatraju da je vreme divljeg zapada iza nas i na organima reda je da odluče kad, kako i gdje upotrebiti vatreno oružje.
Moj rođak iz Engleske, između ostalog, ne može se načuditi kaubojskim zakonima, kako ih on zove, koji se u SAD odnose na upotrebu i pravo na držanje vatrenog oružja. Mnogi se slažu s ovakvim stavom, smatrajući da ono što neki vide kao američku tradiciju, ne ide u korak s vremenom i vrednostima današnjeg društva, koga, paradoksalno ili ne, baš Amerika tvrdi da vodi.
S druge strane, moj prijatelj koji i sam posjeduje oružje (ko ga uTeksasu pa i nema) ima drugačije razmišljanje: "Zar ja moram da mislim hoću li provesti godinu, dve ili pet u zatvoru jer štitim svoj život i imovinu? Zar ja da razmišljam imaju li provalnici oružje ili ne? Neka o tome razmišljaju oni koji ulaze u moju kuću kroz prozor ili obijajući moja vrata. Jedno je sigurno: ne dolaze mi u kuću s namjerom da pokupe moje račune koje žele da plate, il' da mi čestitaju godišnjicu braka."
Piknik na američki način:
OK bloggers, now it's your turn. So, shoot!