Uzela je ključeve od stana, okrenula se i poslednji put bacila pogled na sobu koju je volela.
Sa detinjom radošću je nekada razmeštala stvari da im nađe najbolje mesto. Mislila je da ponese taj ljubičasti prekrivač protkan srebrnim nitima koji je sama izabrala jer njemu nikada nisu bili važni detalji poput lampe, prekrivača, sitnica koje boje prostor. Energija prostora u kojem je provela tolike sate je naprosto isparila sa njihovom ljubavlju. Shvatila je da zapravo ništa neće poneti jer ne želi da nosi nesreću sa sobom. Njihovo vreme je prošlo. Čak je i svoju garderobu spakovala i bacila. Čista i laka odlazi svojim putem.
Okreće ključ dva puta i ne čekajući lift stušti se niz stepenice. Ubaci ga u sanduče, izađe iz zgrade i, duboko udahnuvši, poče da broji korake do autobuske stanice.
Proleće je i sve je moguće.